Jump to content


Photo
- - - - -

Dalmacija i Istra za pocetnike


  • Please log in to reply
26 replies to this topic

#16 vilhelmina

vilhelmina
  • Members
  • 11,937 posts

Posted 22 June 2016 - 07:07

Mislio sam ipak Hrvatsku ali ako može peščana plaža, neko ostrvo, baby friendly hotel i ljubazni lokalci.

 

Istra i Kvarner u pravilu nemaju pescane plaze, osim poneke uvalice, ali onda racunaj na guzvu.

Ako ti je do peska, onda Bol na Bracu. Pola kilometra peska, a ima i sve ostalo. Najtoplija preporuka!

 

...Iako mi je Istra/Pula rodna gruda...

 

Ima nas jos :+1: .


  • 2

#17 alberto.ascari

alberto.ascari
  • Members
  • 28,756 posts

Posted 22 June 2016 - 09:16

Tesko da ima izvikanijeg mesta u HR od Bola na Bracu, mozda Pag, hrvatska Ibiza. Ne bih preporucio sa malim detetom nikako.
  • 2

#18 vilhelmina

vilhelmina
  • Members
  • 11,937 posts

Posted 22 June 2016 - 10:35

Tesko da ima izvikanijeg mesta u HR od Bola na Bracu, mozda Pag, hrvatska Ibiza. Ne bih preporucio sa malim detetom nikako.

 

Izvikano je zato sto je dobro, barem za one kojima je bitan pesak, a to jesu ljudi s malom decom. Inace citava hrvatska obala nije bas kids friendly zbog ostrih stena, vec je vise za odrasle ljude zeljne cistog mora, nauticare koji mogu da stignu bilo gde i bilo kada, i slicne. Gde god je pesak, tu je i guzva, pa bile to splitske Bacvice, usce Cetine u Omisu ili Bol na Bracu. Ovaj poslednji je jos dobar, jer se mora brodom, pa je teze dostupan.

Mozes tu da dodas i sljuncane plaze kao one na Makarskoj rivijeri, i na kraju i nemas bas mnogo izbora s takvim preferencijama. Naravno da svuda postoje pescane uvalice, ali one su obicno male, pa su ili prenapucene, ili su toliko izolovane da si onda daleko od svega drugog.  Definitivno, pescane plaze ne idu zajedno s mirom i cistim morem.

I Lumbarda na Korculi ima fine pescane plaze, kao i Mljet, ali guzva ne gine ni na jednoj od njih. Zato sam i preporucila Bol. Tu je pescana plaza bar dovoljno velika/dugacka, pa se ne mora doci bas u 6 ujutro da bi se zauzelo mesto.


  • 0

#19 dhx

dhx
  • Members
  • 7,032 posts

Posted 04 July 2016 - 18:01

Mislio sam ipak Hrvatsku ali ako može peščana plaža, neko ostrvo, baby friendly hotel i ljubazni lokalci.

Tri slova koja sadrže sve to - RAB.

 

http://www.rab-visit.com/


  • 0

#20 ftbl

ftbl
  • Members
  • 2 posts

Posted 26 February 2017 - 13:06

Prekrasan video iz Šibenika :)


  • 0

#21 John Finn's Wife

John Finn's Wife
  • Members
  • 3,242 posts

Posted 29 April 2017 - 23:12

Dajte molim vas neki kontakt (Kvarner, Istra) s ne-baš-ubistveno-skupim smeštajem. (inbox)

 

Poslednji put kad sam pitala, dobila sam dobru preporuku (sad se više ne sećam ni imena apartmana, nažalost).


  • 0

#22 John Finn's Wife

John Finn's Wife
  • Members
  • 3,242 posts

Posted 29 April 2017 - 23:18

Izvikano je zato sto je dobro, barem za one kojima je bitan pesak, a to jesu ljudi s malom decom. Inace citava hrvatska obala nije bas kids friendly zbog ostrih stena, vec je vise za odrasle ljude zeljne cistog mora, nauticare koji mogu da stignu bilo gde i bilo kada, i slicne. Gde god je pesak, tu je i guzva, pa bile to splitske Bacvice, usce Cetine u Omisu ili Bol na Bracu. Ovaj poslednji je jos dobar, jer se mora brodom, pa je teze dostupan.

Mozes tu da dodas i sljuncane plaze kao one na Makarskoj rivijeri, i na kraju i nemas bas mnogo izbora s takvim preferencijama. Naravno da svuda postoje pescane uvalice, ali one su obicno male, pa su ili prenapucene, ili su toliko izolovane da si onda daleko od svega drugog.  Definitivno, pescane plaze ne idu zajedno s mirom i cistim morem.

I Lumbarda na Korculi ima fine pescane plaze, kao i Mljet, ali guzva ne gine ni na jednoj od njih. Zato sam i preporucila Bol. Tu je pescana plaza bar dovoljno velika/dugacka, pa se ne mora doci bas u 6 ujutro da bi se zauzelo mesto.

 

 

Mene u Bolu zamalo odnela struja na Hvar  :tired:  :lol+:  (ozbiljna sam vrlo)

Sad, doduše, to je bilo na samom špicu onog Zlatnog rata....nije isto s jedne i s druge strane, lepo je. Ali to je, čini mi se šljunak bio, ne pesak (?)


  • 0

#23 lokarda

lokarda
  • Members
  • 2,255 posts

Posted 08 November 2017 - 00:54

Villy zaleti se pola sata, nije pesak 'bemu sunce kalajsano!


  • 0

#24 djordje55

djordje55
  • Members
  • 3 posts

Posted 23 November 2017 - 00:15

Bome nebi ti ništa falilo da si dostrujala na Hvar..i to znaš gde bi te donelo.. na jednu plazu na kojoj se ja kupam, pored Vrboske na Hvaru.. :lala:


  • 0

#25 golden-maiden

golden-maiden
  • Members
  • 6 posts

Posted 29 March 2018 - 16:16

Piran ! Ono lepo mestasce oko cijeg zaliva se spore Slo i Cro...i tu ima jedna banja Strunjan se zove- extra


  • 0

#26 batana

batana
  • Members
  • 6 posts

Posted 19 March 2019 - 18:20

Dalmacija (i Istra) za početnike

 

 

 

Vladan B.   

03.09.2009.

Kasno posle podne, Croatia Airlines, čist, prijatan i nov. A320 poleće sa Getvika (London) za Split, ja razmišljam sa setom - nekada sam na tu relaciju, u najboljem slučaju, poletao iz Beograda. Posle dva i po sata stižemo, već je veče. Posluženje u avionu standardno bedno kao i svuda u ekonomskoj klasi u euromediteranskom  saobraćaju, ali posluženo sa osmehom i uz nekoliko prijatnih reči. Osećam se nelagodno, ne znam na kom jeziku da se obratim stjuardesi - da li na engleskom (putujem sa engleskim pasošem) ili onom “nekada našem zajedničkom” jeziku.

Dok avion sleće prepoznajem u mraku poznata mesta. Splitski aerodrom, nekada tako impresivan, sada mi deluje kao mali, provincijski, zaboravljen aerodrom - kakvih ima bezbroj širom Mediterana. Sačekao me je sin mojih prijatelja iz Splita, on prepoznaje mene, jer ja njega ne bih nikada prepoznao. Kada sam ga poslednji put video, bio je sasvim mali dečak, nije išao u školu, a sada je čovek od preko 30 godina. Susret je topao, direktan i neposredan, kao da smo se upravo juče rastali.

Kroz noć, vozi me nekim putevima koje ja više ne prepoznajem, u Split, koji takođe ne prepoznajem i u novi stan mojih prijatelja, u kojem nikada nisam bio. Ulazimo u stan, moja draga prijateljica i koleginica izgleda gotovo nepromenjeno posle svih godina, ali je zato moja nekadašnja “slatka mala Marijana”, kojoj je bilo 3-4 godine kad sam je poslednji put video, sada samosvesna dama od 30 godina.

Osećam se nelagodno jer ne umem da iskažem koliko me dira što me posle toliko mnogo godina dočekuju kao da je bilo juče kad smo zajedno jeli ribu i pili šibenski “Babić”. I večera je, naravno, kao mnogo puta kad sam dolazio - riblja juha, leso riba i škampi na buzaru. Kako im reći da toga u Engleskoj nema. Ima svih sastojaka i odličnih kuvara, ali nema te topline i ljubavi, koja stoji iza te hrane.

Narednog dana krećemo u šetnju Splitom. Grad više gotovo da ne liči na onaj grad koji sam ostavio u drugoj polovini osamdesetih. Nova splitska riva me ne impresionira, jer mi se čini da baca u zasenak onaj prelepi front Dioklecijanove palate i onaj tako splitski niz palmi. Zato je nova, pešačka Marmontova, prelepa. Splitu pripada beli kamen. Ribarnica i u podne ima onaj miris, koji pamtim. Unutrašnjost palate je čudesnija nego ikada, iza malih pobočnih kala i kaleta otvaraju se mediteranske pjacete, koje ranije nisam ni uočavao. Bezbroj prelepih kafića, malih, sređenih i malih “butiga”, u kojima ne nedostaje pozdrav i osmeh. Kapitalizam je u nekim aspektima ulepšao i uljudio nekada pomalo robusni i arogantni Split. Grad blista od čistoće.

Na ručak odlazimo u jednu “ostariju” nedaleko od Bačvica, legendarnog splitskog kupališta za turiste početnike iz pokojne Jugoslavije, koji bi ranim jutarnjim vozovima dolazili u Split. Za ručak čuvena dalmatinska pašticada, onako kako su je, verujem, pravile neke stare žene s kraja XIX i početka XX veka.

Kasno posle podne kreće moj trajekt za Lastovo, poslednja dnevna voznja trajekta "Korčula", kupljenog od nekakvog grčkog brodovlasnika, kojem se više nije isplaćivao. Trajekt je pomalo derutan, ali je i ruta isto takva: Split –Vela Luka (Korčula) – Lastovo. U mom sećanju, brodovi i trajekti na Jadranu su uvek prljavi, takvi su, uostalom i preko La Manša. Odlazim u WC na "Korčuli" i ne mogu da verujem očima - čist i uredan, prijatnog mirisa, sa tečnim sapunom, toplom i hladnom tekućom vodom i papirnim ubrusima za ruke.

Uveče, u luci Ublija u koju sam nekada dolazio kao vojno lice i koja je bila jedina veza zaboravljenog ostrva, “specijalne zone zabranjene za strance”, sačekuje me moj dobar stari prijatelj. Raduje me da vidim da ga godine nisu fizički promenile, a vrlo brzo se uveravam da je i na svaki drugi način takođe isti kakav je i bio - zato je i bio moj prijatelj. Vozimo se do njegove kuće samo nekoliko minuta i prolazimo pored sablasno uništenog nekadašnjeg vojnog hotela – mogu da razumem da meštani nisu voleli JNA, ali nikako ne razumem taj poriv da se uništi nešto što je moglo da služi celom malom ostrvu.

Moji domaćini daju mi sobu na prvom spratu njihove kuće, odakle se vidi luka Ublija. Prvo veče za večeru lignje. Sedimo do kasno u noć, imamo toliko mnogo toga što bismo želeli da kažemo i ispričamo. Najviše pričamo kako smo proživeli godine ludila i beščašća. Pijemo, naravno, lokalno lastovsko vino. Sigurno je da nije najbolje na svetu, ali ima u sebi onu toplinu vina nekadašnje zajedničke zemlje, koju mi u Londonu ne pružaju ni najbolja francuska, italijanska, španska ili vina iz Novog sveta. I narednog jutra nastavljamo tamo gde smo prethodne noći stali, a onda se moj domaćin diže i ide da loži gradele.

Ritualno, to mora biti određena vrsta drva. Na žar stavlja za nas troje, tri ribe. Dva pagara (riba iz porodice zubataca) i jednog “sanpjera” (sveti Petar), delikatesnu ribu  za koju sam uvek bio ubeđen da se samo kuva - uči se čovek dok je živ… Ni jedan komad ribe nije manji od 700 – 800 gr. Salata od paradajza, kakav u Londonu ni ne vidim – onog što miriše na moje detinjstvo, mlade godine i “lastovske kapule”. Na Lastovo se nekada dolazilo ili zbog vojske, ili zbog ribe, ili zato što imate tu nesreću da su vam tamo koreni i ostareli otac i mater, ili stara, neudata sestra.

Posle podne krećemo u obilizak Ublija i te zapadne strane obale. Divan sunčani dan. Ponovo se čudim ljudskoj potrebi za destrukcijom: bilo je hiljadu načina na koji se mogao upotrebiti napušten vojni hotel u luci Ublija, a meštani su našli za najbolje da ga razore. Čak su i instalacije počupane, ostali su samo armiranobetonski zidovi. Potom odlazimo na čuveni rt Velje More; po zlu ga je zapamtio svak onaj ko je vojsku služio na Lastovu. Tu se nekada nalazio “potkop” – tunel u živoj steni u kojem su bili SOPL-ovi (samohodni obalski pokretni lanser) grupisani u BROM (baterija raketa obala – more). Bio sam, odlično se sećam, na prvom raketnom gađanju, kad su te aždaje bile tek kupljene od tadašnjeg SSSR-a. Ne verujem da će se početak smaka sveta značajno razlikovati od trenutka kad raketa kreće sa lansera. Komunizam nisu odbranili i sreća je da nisu to čak ni pokušali, a nisu odbranili ni Jugoslaviju - mnogo drugačije i malignije sile su je razrušile. Njima rakete nisu mogle ništa.

Svi vojni objekti, naravno, potpuno se devastirani i napušteni. Spuštamo se ka Veljem i Malom Lagu. Rekao bih da su to dve uvale koje spadaju među najlepše na Jadranu, a verovatno i na Mediteranu. Velje Lago ograđuju još dva otočića, sigurno i duboko sidrište, gde je nekada čuveni "Galeb" izgubio jedno sidro i nekoliko uza lanca. Velje i Malo Lago spojeni su malim mostom ispod kojeg struja nekada nosi morsku vodu, kao reku. I nehotice, prisećam se kako sam ranih osamdesetih sa grupom prijatelja dojedrio na Lastovo i kako smo hteli da se sidrimo u Malom Lagu. Naš skiper (i moj dragi prijatelj), jedriličar iz dna duše, užasnuo se kad smo mi, “nepopravljivi primitivni kontinentalci” počeli da se deremo na sav glas: “Parkiraj ovde!” ili “Rikverc, rikverc!”, pa nas je ostavio da se uveče sami snalazimo, dok se ne ohladimo i dok ne shvatimo jedno zauvek- da je samo jedan Bog na nebu, a jedan skiper na jedrilici.

Tamo gde se kanalom spajaju Velji i Mali Lago danas se nalazi nov hotel, sa lepo uređenom obalom ispred, u Veljem Lagu. Prijatna terasa ispred hotela, pijemo, nažalost, travaricu koja nije lastovska i čekamo zalazak sunca. Hotel danas pripada nekakvom Rusu.

Naredno jutro krećemo u samo “selo” odnosno mesto, koje se zove Lastovo. Povučeno od mora, većim delom na padinama najvećeg lastovskog “polja”, ovo pitoreskno mesto odlikuje se tipičnim dimnjacima. Prelepi crveni krovovi, uske i krivudave kalete – Mediteran u svom najlepšem izdanju. Spuštamo se u “polje” pa nastavljamo ka Skrivenoj luci i svetioniku Struga. Svetionik je podigla upokojena crno-žuta monarhija, pa verovatno zato i danas stameno stoji, kao i pre gotovo 200 godina kad je podignut. Međutim, Skrivena luka, koja je nekada zaista bila nepoznata i skrivena, već liči na omanje selo, a ne na ono Lastovo koje ja volim i pamtim.

Vraćamo se i odlazimo u uvalu Zaklopatica. Pamtim je sa početka osamdesetih, kada je imala samo nekoliko kuća i kada je jedan ribar, ako bi neko naišao, tu krišom kuvao jastoge, kao da je to krčma. Došla je grupa nas nekadašnjih oficira, pa smo zatražili jastoge. Gazda je odveslao nekoliko zamaha i sa sredine uvale izvadio vrsu prepunu jastoga. U međuvremenu, njegova žena je založila veliku vatru pod kazanom, koji je nad njom visio. Još uvek se sećam zvuka vode po kojoj jastog u poslednjim sekundama snažno udara repom. Sećam se da smo tada zatražili još i krompir sa blitvom, krompira je bilo, ali ne i blitve. Danas u toj prelepoj uvali ima nekoliko restorana i pansiona za turiste sa tekućom vodom i strujom, koje su nekada bile redak i ne lako dostupan konfor na Lastovu.

Vraćamo se kući i moja domaćica iznosi pred nas brudet, koji je apsolutni kralj svih brudeta koje sam ikada u životu pojeo (a nisam ih pojeo malo!), samo od jastoga i škarpina, bez vode. To je jelo koje se danas možda služi još kraljevima, ali i njih gotovo da više nema.

Narednog dana napuštam Lastovo. Mali ofucani trajekt vozi me do Vela Luke na Korčuli, a onda drugi, direktno do Splita. To je nekadašnja Istra, brod koji pamtim iz vremena samoupravljanja, jer je držao “dugu prugu” od Rijeke do Dubrovnika ili Kotora, a sada je spao na niske grane. Ponosno na njemu stoji fotografija pape Ivana Pavla II na brodu Jadrolinije.

U splitskoj luci sačekuje me moj stari dobri prijatelj, nekadašnji komandant "Galeba", broda koji je od pedesetih do smrti vozio Tita i koji je ugostio sve najznačajnije političke ličnosti XX veka. Taj brod je bio simbol one zemlje koja je bila i veća i uticajnija, a sasvim sigurno bolja, nego što su joj bile realne moći, zemlje poznate i cenjene u svetu, kao i njen predsednik. Taj brod sada trune i raspada se negde u Kraljevici, kod Rijeke. Nekadašnji komandant i moj dragi prijatelj me je dočekao sa sinom. Sina sam video još kao nedoraslog pubertetliju, a sada je to čovek od preko 40 godina. Odlazimo da mu upoznam ženu i kćeri i slušam drugu priču, onu tužnu, o bedi i siromašenju u sklopu prvobitne akomulacije kapitala u Hrvatskoj. Priča mi je vrlo poznata, srpska se ni malo ne razlikuje.

Predveče, krećemo kolima iz Splita u Tisno (nekada se zvalo Tijesno), gradić ili selo između Šibenika i Zadra, na mestu gde se otok Murter gotovo naslanja na kopno. Osnovni utisak su putevi, u ovom trenutku možda najbolji u Evropi. Izlaz iz Splita i veza za autoput Split – Zagreb, kao i sam autoput s tugom me podsećaju na šta liči putna mreža u Srbiji. Dolazimo u Tisno, sačekuje nas žena mog prijatelja, priči nikad kraja. Pijemo lokalno vino i gledamo na more nad kojim je sunce zašlo i na kome je potpuna bonaca.

Narednog dana krećemo prvo u obilazak Murtera, Betina, Jezera…Nekada sam sva ta mestašca, kao i Tisno, odlično poznavao – sada ih gotovo ne prepoznajem. Popijemo tu i tamo kafu ili pivo, niko, čak ni gestom, ne pokazuje da mu imalo smeta moj ekavski govor ili moj izrazit beogradski akcenat. Sve je beskrajno čisto, klozeti blistaju i nigde se ne puši. Siguran sam da mnogima to ne prija, ali i to je cena koja se mora platiti na putu u Evropu. U svim ovim mestima osećam se lako i lagodno jer ih oduvek znam - to je tradicionalno partizanski, a ne ustaški kraj.

Međutim, odlazimo u Vodice. To je nekada bilo selo pored Šibenika, a danas se gotovo izjednačilo sa Šibenikom. Nasred rive, ogroman poster Ante Gotovine. Gotovina ili Mladić, svejedno, u meni izazivaju samo odvratnost. Spomenik “braniteljima” i “domoljubcima”, sa nesuvislim tekstom u kome se ne zna tačno sta je to Bog uradio za Hrvatsku i šta će tek uraditi, a šta su “branitelji” uradili sami. Uzgred, u Hrvatskoj se ponavlja ona nesuvisla priča koje se još uvek sećaju oni koji pamte pedesete i šezdesete i kada broj boraca ekspotencijalno raste. Sve je to izmešano sa najružnijim nacionalisticko - religioznim kičerajem, tako prepoznatljivim iz Srbije. Predsednik Republike Hrvatske i nesumnjivo vrlo častan čovek, u pravu je kada kaže da krstovi nemaju šta da traže u školama, javnim ustanovama i bolnicama. Vodičanima to, nažalost, ne dopire do kratke pameti. Istovremeno, u svim vodičkim pekarama prodaje se čuveni “hrvatski” specijalitet – burek, a sve krčme namesto “filane paprike” nude običnu, ah, tako srpski prostačku, punjenu papriku.

Naredni dan idemo posle podne u obilazak. Prvo krećemo na autoput Zagreb – Split, u pravcu Splita. Dolazimo na elegantan most koji premošćava estuarij kojim se Krka uliva u more. Iza mosta restoran, servisna stanica, benzinska pumpa i prelepo šetaliste uz ivicu kanjona, odakle puca pogled na pitoreskni gradić Skradin. Gotovo da je nemoguće opisati lepotu tog prizora i pogleda. Nekada sam živeo u tom kraju, pa mi je sve poznato, ali opet, dah mi zastaje pred tom lepotom.

Nastavljamo u Šibenik, grad u kojem sam proživeo neke godine. Sa puta vidim Prukljansko jezero i selo Bilice Donje, u kojem sam imao svog gostioničara, kome sam ulazio kroz kuhinju da pregledam šta ima od ribe najsvežije, a koji je u ono neko vreme, kad je viski bio retko piće, stavljao pred mene ne čašu nego bocu i koji je, kad mu javim da mi dolaze gosti, za mene pekao posno jagnje iz Dalmatinske Zagore. Nekada gotovo neprohodni makadam sada je blistav asfalt, a selo…

U Šibeniku se mučim da uočim zgradu u kojoj sam nekada stanovao, a živeo sam na desetom spratu i kad posle zimskih kiša bura raščisti nebo i Italiju u daljini, gledao s prozora šibenski arhipelag i Kornate. Nekakav nov tunel ispod železničke stanice izvodi na rivu. Nekadašnji Dom Armije postao je biblioteka. Stare ulice stoje kao nekada – čuvena šibenska ulica po imenu Masna. Romanička katedrala jednako pleni svojom romaničkom lepotom. Kanal Svetog Ante pokazuje kako samo mi prolazimo, a on ostaje za večnost.

Napuštamo Šibenik, a nekada ružnog industrijskog predgrađa Crnice nema. Napuštajuci taj grad, sećam se Arsena Dedića i njegovih priča o “vlaku prema jugu” ili s juga, kako se išlo preko Perkovića i Knina. Sećam se i moje nekadašnje gazdarice, kojoj sam ime zaboravio i kod koje sam došao 1980, kad sam došao u Šibenik. Sećam se i njene posteljine - besprekorno bele, uštirkane i s mirisom lavande.

Narednog dana odlazimo moj prijatelj V. i ja u Pirovac, koji je samo nekoliko kilometara udaljen od Tisnog, da tražimo moje prijatelje iz Osijeka iz šezdesetih i sedamdesetih, koji su nekada tamo imali vikendicu u kojoj sam ja spremao prstace na buzaru. Danas više nema ni prstaca, ni one buzare, a ni mene onoga. Za divno čudo, nalazimo kuću. Zatičemo sina moje prijateljice, kojeg ja nikada ranije nisam upoznao, sa ženom i sinom od 6 meseci. Objašnjavam ko sam, pa pričamo o vremenu kad se on još nije rodio, a kada sam ja prijateljevao s njegovim roditeljima. Otac mu je umro pre dosta godina, a majka mu se polako priprema za penziju kao najugledniji osječki pedijatar, a prijateljevali smo još kad smo svi bili gimnazijalci.

Posle podne idemo za Zadar, odakle idem brodom za Pulu. Pomalo mučno putovanje… Prilazeći Zadru, kroz Sukošan i još neka mesta, još su uvek vidljive minirane srpske kuće. Ruševine podsećaju na nekakvo ružno vreme i na razobručeni nacionalizam i šovinizam. Ja znam da oni postoje i da će, nažalost, uvek postojati, ali ih je “ona” Jugoslavija dosta dobro držala pod kontrolom. Ove novonastale karikaturalne države na svim stranama za to su nesposobne, jer su zapravo na tim temeljima i nastale. Dok sedimo na ofucanoj terasi ofucanog nekadašnjeg hotela "Beograd" na zadarskoj rivi i pijemo kafu, moji me prijatelji upozoravaju da ne “beštimam” baš previše glasno.

Ukrcavam se na katamaran koji ide do Pule. Ta “stara dama” očigledno je znala i za bolje dane u filipinskom arhipelagu, nakon što je 1991. napravljena u Singapuru. Ali i dalje je brz. Sa desne strane otvaraju se Olib i Silba, sa leve Ist, Skarda i Premuda. Prolazimo Ilovik i kanal ka Lošinju, kojeg se sećam kao moje velike jedriličarske “hrabrosti” pre mnogo, mnogo godina – a zapravo sam bio pijan, pa nisam stigao ni da se uplašim pred gadnom burom, koja je tuda derala.. Prolazimo najlepšu uvalu na Lošinju, Krivicu, gde su me jedne noći, kad smo bili sigurno vezani, probudile divlje svinje. Uplovljavamo u dubok zaliv i pristajemo u Mali Lošinj. Pitoreskni gradić nije izgubio ni trunku od svog nekadašnjeg šarma. Nastavljamo pored Srakana i pristajemo na Unije, gledam, “ona” krčma, u kojoj su nam uzeli desetak kila najbolje ribe, pa onda rekli da još treba da doplatimo za večeru, na starom je mestu. Plovimo preko Kvarnera i pada noć. Sa leve strane prepoznajem Albanez – svetlo na pučini ispred Istre – za koji sam se jednom, davno, u svom neznanju uplašio da je brod koji ide da nas pregazi. Prolazimo Porer, opet veliki i stameni svetionik pokojne monarhije, prolazimo lukobran na nekadašnjem Muzilu, koji je ta ista monarhija gradila za vekove i uplovljavamo u pulsku luku. Sa leve strane, u mraku se nazire nekadašnja Katarina, napuštena i devastirana mornarička baza.

Na obali me sačekuje nekolicina mojih starih prijatelja, koji odmah pokazuju šta je to Istra… Ljubimo se i istovremeno razgovor se odvija na nekoliko jezika, srpskom i hrvatskom (za one naivce, koji veruju da su to dva jezika), italijanskom, engleskom i francuskom. Živimo danas u Puli, Firenci, Parizu i Londonu. Svako govori jezik koji najbolje zna, prelazi na drugi i treći i u toj jezičkoj Babilonskoj kuli niko od nas nema problema da razume drugog i da ga razumeju, niti misli o tome. To je Istra. Odlazimo u kuću mog dugogodišnjeg prijatelja na Veli Vrh. Novi put pored pulske stanice i zaliva, za koji ja nisam ni znao da postoji – sećam se Đoke Balaševića i stanice u Puli… Savršena večera, pržena jaja sa divljim istarskim šparogama (šparglama), salama sa tartufima, kobasica s najboljim vinom, savršena srnetina, domaći pljukanci (istarsko testo). Ovčji sir. Vino…

Naredni dan čujem sve jedriličarske tračeve i odlazimo na Bunarinu – tamo oduvek leži duša pulskog jedriličarstva. Prethodno smo prošli uz obale, nekad vojne, nekad civilne, u tom gradu koji je oduvek bio kosmopolitski baš zahvaljujući tome što je bio glavna luka crno-žute vojne mornarice (dok je Rijeka bila glavna trgovačka luka Mađarske, a Trst Austrije). Bilo je tamo Mađara, Čeha, Austrijanaca, Hrvata i ko zna koga još ne, što je uz lokalne Talijane načinilo Pulu onim što je danas - plemenitim gradom otvorenog srca. Verujte Puli i verujte Istri u kojoj HDZ ne pobeđuje, jednako kao što u Srbiji verujete onome ko ostaje imun na radikale i DSS. Ili, ako mislite drugačije, ne idite u Istru nikada – tamo vam nije mesto.

Naredni dan, večera u krčmi u selu (gradiću) Vodnjanu. Savršen istarski pršut, ovčji sir i kruna svega – govedina (junetina) sa lavandom. Vino vrhunsko istarsko, salata istarski radic (rocket), istarsko maslinovo ulje. Da bi čovek znao šta to znači, to se mora probati, a toga nema nigde, osim u Istri. 

Naredni dan krećem nazad u siv i depresivan London, a moj me prijatelj vozi u Trst, odakle letim. Pre podne prolazimo kroz prelepu, zelenu Istru (a takva ne postoji, postoje crvena, bela i siva Istra), prolazimo Pazin, podvlačimo se pod Ćićariju, ulazimo u Buzet. U jednoj od samo nekoliko postojećih prodavnica kupujem istarske tartufe – kažu da ih treba meriti tako da se na jednu stranu vage stavi gljiva, a na drugu suvo zlato. Prolazimo Hum i Glagoljaški put - dokaz o vrlo ranom prisustvu Slovena u Istri.

Prelazimo u Sloveniju, a odatle, preko graničnog prelaza koji je nekada izazivao paniku među građanima Jugoslavije, u Italiju. Prelaz je sasvim napušten, ali zgrade stoje, kao i između, npr. Francuske i Belgije. Nekada smo, izlazeći, skrivali u čarapu devize koje iznosimo, a u povratku strepeli da li će nam graničari ocariniti farmerice na nama, talijanske cipele ili zlato iz Darvila u Trstu.

Aerodrom Ronchi dei Legionari, provincijski aerodrom u Italiji za Trst i okolne gradiće. Ima sve što je jednom aerodromu nužno i ništa više. Iz aerodromske zgrade pogled puca na selo San Daniele, čuveno po pršutu ravnom parmskom i nekakvo vojničko groblje iz I svetskog rata. Sivi i depresivni Rayanair, jednak kao i Engleska, u koju sam sleteo posle dva sata.

Ako ste mladi, idite u Dalmaciju i Istru da biste videli jednu od najlepših mediteranskih obala, a ako ste moji savremenici- idite da vidite šta smo svi zajedno usrali.

Autor je neurohirurg iz Londona.

Peščanik.net, 03.09.2009.

 

Baš me veseli pozitivno pulsko iskustvo :)


  • 0

#27 KRAJ RADA FORUMA B92!

KRAJ RADA FORUMA B92!
  • Members
  • 1,316 posts

Posted 26 April 2019 - 16:13

Za sve one koji ne znaju, forum b92 prestaje sa radom.

 

https://forum.b92.ne...ada-foruma-b92/

 

To ne znaci i kraj naseg druzenja, posto se samo selimo na novu adresu.

 

https://forum.b92.ne...-za-novi-forum/

 

Forum smo mi i forum ostajemo mi. Za slucaj da nas ugase pre recenog roka, ostavite svoj kontakt (mejl, FB ili telefon) na PM

 

Zoe

Barakudi

Metalhedu

Zoltanu

i meni

 

da vam javimo novo mesto okupljanja, bez obzira na to da li ste u mogucnosti da pomognete novcano kreiranje novog foruma ili ne. Forum ostaje besplatan i ostaje nas.

Javite se svi.

 

Nadam se da ce svako bar jednom videti ovu poruku, a cilj je postignut ako se ona smuci svima posle 3 dana. :D


  • 0