Prvo da razjasnimo način funkcionisanja frakcionog bankarstva. Način na koji se 10 miliona dolara uloženog kapitala multiplikuje do 100 miliona dolara kredita izgleda, šematski, ovako: Pera ima 10 miliona dolara i odluči da otvori banku. Mika dolazi u Perinu banku i traži kredit od 10 miliona dolara da kupi kuću od Laze. Pera mu daje 10 miliona, Mika kupuje kuću od Laze, a Laza odlučuje da u ovom trenutku ne želi da potroši svoj novac nego ga deponuje u banku kod Žike. Žika koji prima u depozit 10 miliona dolara obavezan je da drži u rezervi samo 1 milion, a 9 miliona može da plasira nekome kao kredit. Kod Žike tada dolazi Steva i uzima 9 miliona kredita itd.
Dakle, osim ako je ona jedina banka na tržištu, nije verovatno da banka 10 miliona dolara sopstvenog kapitala multiplikuje do 100 miliona dolara kredita. U najboljem slučaju, ukupan bankarski sistem može narasti za (najviše) 100 miliona dolara. Drugo, prihod koji banka ubire od kamate ne predstavlja čistu dobit banke. Za početak, banka takođe plaća kamatu na primljene depozite, tako da joj u najboljem slučaju samo razlika između kamate na kredite i kamate na depozite može predstavljati dobit. Međutim, kamata ne primljene depozite nije jedini trošak koji banka ima. Zanemarujući administrativne troškove (objekti, osoblje, sistemi i sl.), banka ima trošak po osnovu kredita koje neće uspeti da naplati, koji takođe mora da se kompenzuje kroz kamatu koja ona naplaćuje, tako da ona sama može da izmiruje svoje obaveze (isplati depozite po potrebi) i usput ostvaruje neku dobit.
Ta dobit je u svakom slučaju manja od 50% godišnje, meri se racijom "return on equity" i recimo da se kreće između 10% i 20% godišnje. To je srazmerno veliki prinos, ali to nije siguran prinos: u kriznim godinama banka može ostvarivati gubitke, čak toliko velike da progutaju ceo njihov kapital, kao što je bio slučaj sa mnogim bankama u poslednjih nekoliko godina. U svakom slučaju, prinos na kapital koji ostvaruju banke uporediv je sa prinosom koji se ostvaruje i u drugim industrijama sa istim nivoom rizika. Da nije tako, investitori ne bi investirali u te druge industrije nego samo u banke i tako sve dok se prinosi u bankarskom sektoru i drugim sektorima ne izjednače. Dakle, faktor rizika kod banka i te kako postoji.
Kad smo to razjasnili, hajde da razjasnimo kako dužnici vraćaju svoje kredite. Pretpostavka je, ako govorimo o firmama, da one uzimaju kredite da bi povećale svoje prihode i dobit, tako da će te kredite vraćati iz prihoda koji bi trebali da se povećaju za više nego što su im obaveze za kredite (zašto bi ih inače uzimale?). U tom smislu, ako gledamo racio troškova kredita ili ukupne zaduženosti i prihoda ili dobiti, firma ne bi trebala da postane zaduženija nego što već jeste. To što je nominalno veći nečiji dug, ne znači da je on u relativnom smislu zaduženiji, jer je veća i njegova imovina i njegovi prihodi i njegova dobit (ako posluje kako treba). A što se tiče nominale, verovao ili ne, ali dužnicima pogoduje inflacija, zato što obezvređuje njihov dug, koji je fiksiran u nominalnom iznosu. To je jedan od razloga zašto je deflacija strašna za privredu, mnogo strašnija i od umerene do srednje inflacije: u situaciji deflacije, sve veći broj dužnika više nije u stanju da servisira svoje obaveze, jer su one sada relativno veće nego što su bile u trenutku kada su ušli u dug. Zato je jedan od osnovnih zadataka nacionalne banke da kontroliše inflaciju na način da ne prelazi u npr. dvocifrenu zonu, ali ni da ne pređe u deflaciju, jer je i jedno i drugo loše za privredu.
Ukratko, nije moguće posmatrati samo nominalnu zaduženost, nego racio zaduženosti i imovine, prihoda ili dobiti. Ono iz čega se stvarno vraćaju krediti je povećana produktivnost. A nacionalna banka je tu da brine da i u pogledu nominale novca ima tačno toliko koliko treba. Tu se dotičemo poslednje tačke. Novac koji emituje nacionalna banka nije ništa više realan nego novac koji stvaraju komercijalne banke. Novac koji emituje nacionalna banka ima podlogu jednim delom u zlatu, a jednim delom u državnim hartijama od vrednosti, odnosno u porezima koje države naplaćuju od svojih građana, dakle u krajnjoj liniji u njihovoj produktivnosti. Novac koji stvaraju komercijalne banke, sa svoje strane, ima osnovu u sposobnosti dužnika da servisiraju obaveze, odnosno, opet, u njihovoj produktivnosti. Dokle god raste produktivnost, sistem funkcioniše. A kada privreda zapadne u recesiju, problem nije nužno u zaduženosti, već i u likvidnosti. Tako je bilo i prilikom ove poslednje krize. Ali to je već druga tema.