Nije se ogledala... hmmm... "civilizacijska/kulturološka razlika" samo u tome. Recimo, kada je po prvi put video konje i puške, Montezuma je smatrao Kortesa za boga. Neki su čak mislili da je otelotvorenje same pernate zmije (Kecalkoatl).
Uvek sam sumnjicav prema ovakvim "jednostavnim" objasnjenjima ... pogledao sam malo po netu glede ovoga i izgleda da nisam jedini ... cini se da je u pitanju mit cije je poreklo uglavnom Florentinski kodeks napisan 50 godina nakon dogadjaja u kome se citira govor Montezume tokom njegovog prvog susreta sa Kortezom, prema svedocenju neimenovanih inidjanaca. U tom govoru Montezuma ritualno nudi svoj presto Kortezu izrazavajuci mu svoje divljenje ... ako za trenutak prihvatimo da je citirani govor autentican (sto nije nimalo sigurno), uzimajuci u obzir retoricku tradiciju Asteka prema kojoj ljubaznost i velikodusnost prema sagovorniku pokazuju dominaciju i superiornost nad njim, verovatnije objasnjenje je da je Montezuma porucivao Kortezu upravo suprotno od onoga sto je autor Florentinskog kodeksa razumeo.
Osim toga, Hernandez de Korodba se sa tri broda iskrcao na Jukatan dve godine pre Korteza, uspostavio kontak sa Majama i zatrazio od njih da se podcine spanskom kralju, bio napadnut, porazen i proteran sa poluostrva. Maje su bile deo Astecke imperije i bilo bi vrlo cudno da Montezuma nije znao za taj dogadjaj.
Znam za podatke i o čak 95% umrlih ali to su sve preterivanja. Jednostavno, da su stvarno urođenici spali na tek 5% stanovništva samo od bolesti, danas ih ne bi uopšte i bilo.
Ali okej, neka bude da je preživelo 30-40 hiljada ljudi u Tenočtitlanu (iako ih je sigurno preživelo više). Primera radi, Sevilja, najveći grad Španije tog vremena, je imala 30.000 ljudi.
Procene o broju ucesnika finalne opsade i pada Tenochtitlana variraju ... napadaci: od 85,000 do 200,000 uglavnom Tlaxcalani (confederacija od preko 200 nezavisnih gradova) plus 1,000 do 1,400 Spanaca sa 16 topova i 13 jezerskih brodova; odbrana 300,000 Asteka i njihovih vazala.
Pariz bi sa cca 40K ljudi i te kako znao da izađe na kraj sa šačicom Mongola (koje, ako povučemo paralelu sa konkistadorima, desetkuju tropske bolesti, pobune, nepodnošljiva klima, neprijateljsko lokalno stanovništvo...) i njihovih saveznika (desetkuje ih nemilosrdno bolest, takođe) koji nisu od poverenja. Seti se samo Peloponeskog rata, velike epidemije kuge u Atini, smrti Periklove, gomile leševa na ulici i u hramovima, haosa, panike, očaja, ogromnog gubitka stanovništva. Spartanci opsedaju. Grad nije pao. Između Atine i Tenočtitlana, rekao bih da je Pariz ipak bliži Atini, jer ima političko-tehnološko-vojno-taktičku superiornost koja će u odlučnim trenucima odneti prevagu nad epidemijom. Asteci to nisu imali. Jer, da su npr. imali bar 50 pušaka na pravom mestu cela stvar bi najverovatnije poprimila sasvim drugačiji tok...
Zapravo, pravo je cudo da je Kortez uspeo da prezivi i doceka opsadu Tenochtitlana. Nakon iskrcavanja je bio primoran da vodi citav niz bitaka sa (ironicno) svojim buducim saveznicima Tlaxcalans (nisu bili deo Astecke imperije), da bi najzad bio sateran na vrh brda i opkoljen. Prema svedocenju ucesnika Bernala Diaza del Kastilje, situacija je bila takva da su bili sigurni da ce svi izginuti. U zadnji cas, jedan od vodja Tlaxcalana je uspeo da ubedi ostale da je bolje sklopiti savez sa Spancima nego ih unistiti.
I to nije bila jedina situacija u kojoj je Kortez imao ludu srecu. Pravo je cudo da je uspeo da pobegne is Tenochtitlana nakon pobune Asteka, pravo je cudo kako se probio kroz neprijateljsku teritoriju nazad do teritorije koju su kontrolisali Tlaxcalani, kako ga Tlaxcalani nisu isporucili nazad Astekama uprkos obecanjima o saveznistvu i znacajnim povlasticama ...
Kortez je bio covek koji je zapalio sve mostove za sobom ... u ekspediciju je ulozio svu svoju imovinu, novac prijatelja i rodjaka, kao i novac koji je pozajmio. Legalno je bio pobunjenik, jer je odbio naredbu guvernera Kube da se povuce sa cela ekspedicije. U slucaju poraza u Spaniji su ga cekala ili vesala ili duznicka robija. Sateran uza zid, pokazao je izvanrednu sposobnosta za manipulaciju i splektarenje, sto ga je na kraju dovelo u poziciju jednog od predvodnika anti-Astecke koalicije.
Nije to imalo nikakve veze sa političko-tehnološko-vojno-taktičkom superiornoscu zapadne civilizacije. Kortez nikad pre Meksika nije vodio ljude u borbu, vecina njegovih vojnika su bili bez ikakvog borbenog iskustva. Iskrcao se sa 100 mornara, 530 vojnika (koji su imali 30 samostrela i 12 ranih musketa), par stotina kubanskih indijanaca i 90 konja.
Mnogo presudniji je bio njegov tajming - bio je na pravom mestu u pravo vreme. Astecka imeprija je tek bila stvorena, jos ne zaokruzena, jos ne konsolidovana - ako pogledas kartu, videces da je u sred imperije postojala teritorija koju Asteci nisu kontrolisali - teritorija Tlaxcalana, koji su govorili isti jezik, i imali iste bogove kao i Asteci. Prema jednoj teoriji, Asteci nisu hteli da ih pokore, jer im je trebao redovan izvor ratnih zarobljenika - takvi su bili najvredniji kao ljudske zrtve bogovima (ironicno, Astecima se to na kraju i osvetilo) ... Asteci nisu imali puno sta da ponude svojim pokorenim subjektima. Brutalnom silom su se sirili i brutalnom silom su vladali ... na svom putu prema prestonici, sam Kortez je registrovao kako se odnos stanovnistva prema pominjanju Montezuminog imena menjao - od otvorene mrznje tokom veceg dela puta, do ljubavi i divljenju na prilazima gradu. Registrovao ... i maestralno iskoristio.
Koliko epidemija toliko i primitivnost i zaostalost urođenika je bila bitan faktor u njihovom padu. Oni nisu bili divljaci (mada, kada se pogledaju njihova ritualna žrtvovanja ljudi i to se može dovesti u pitanje), ali protiv zapadnjaka nisu imali šansi. Kao što Kinik podseti ovde nedavno: puške, bacili i čelik, ali samo u kombinaciji.
Dugorocno... verovatno. Za Korteza? Ja bi pre rekao tajming, bacili i neverovatna sreca. Topovi su bili znacajni ali ne i presudni u opsadi Tenochtitlana. Konji su u jednom sukobu nacinili razliku izmedju pobede i poraza. Celik je bio i plus i minus - stotine Spanaca se podavilo zbog oklopa tokom bezanja iz Tenochtitlana; sa druge strane, celicni macevi su bili znacajan faktor u borbama koje su vodili. Ipak, uzalud bi im bile sve puske, bacili i celik protiv 300,000 jake astecke vojske da nisu na svojoj strani imali pola Meksika a pre svega Tlaxcalane.
Interesantan je pogled indijanaca na Kortezova "osvajanja". U 'Song of the Aztecs' iz XVI veka, stihovi govore o gradjanskom ratu izmedju rivalskih gradova-drzava unutar istog jezickog i etnickog miljea u kome Spanci igraju bitnu, ali sporednu ulogu agenta inidijanskih aspiracija. Spanska pobeda, ne zaista i spanski trijumf, nekompletna i nezavrsena kakva jeste je u stvari parodija trijumfa zbog cinjenice da Spanci nisu svesni njene nepotpunosti.
Naravno, "ko se zadnji smeje najsladje se smeje", i cinjenica da su se kolonizatori sporadicno borili protiv indijanaca sve do pocetka XX veka (ustanak Maja i posledicni caste war of Yucatan 1847-1901), ne umanje na cinjenici da je ultimativni trijumf ipak bio njihov.
I jos, daleko su inidijanci Meksika i Jukatana bili od zaostalosti i primitivizma. U mnogim stvarima su bili ravni, pa i ispred (sistem plovecih basta nema pandana u Evropi npr.) svojih spanskih protivnika. Tenochtitlanu je po arihtekturi i naseljenosti tada bio ravan jedino Konstantinopolj. Jesu bili krvolocni i prinosili ljudske zrtve svojim bogovima, ali po svojoj prirodi (ako ne i razmerama) koliko je to zaista bilo drugacije od npr. spanske inkvizicije i lova na vestice?
Kortez je uspeo spletom okolnosti - sve su se zvezde za njega poredjale, dugorocno gledano ipak, jednom kad ih je Evropa otkrila sa njihovim zlatom i srebrom i inferiornim vojskama, Azteci i Inke nisu imali sanse ...