Uvek sam sumnjicav prema ovakvim "jednostavnim" objasnjenjima ... pogledao sam malo po netu glede ovoga i izgleda da nisam jedini ... cini se da je u pitanju mit cije je poreklo uglavnom Florentinski kodeks napisan 50 godina nakon dogadjaja u kome se citira govor Montezume tokom njegovog prvog susreta sa Kortezom, prema svedocenju neimenovanih inidjanaca. U tom govoru Montezuma ritualno nudi svoj presto Kortezu izrazavajuci mu svoje divljenje ... ako za trenutak prihvatimo da je citirani govor autentican (sto nije nimalo sigurno), uzimajuci u obzir retoricku tradiciju Asteka prema kojoj ljubaznost i velikodusnost prema sagovorniku pokazuju dominaciju i superiornost nad njim, verovatnije objasnjenje je da je Montezuma porucivao Kortezu upravo suprotno od onoga sto je autor Florentinskog kodeksa razumeo.
Osim toga, Hernandez de Korodba se sa tri broda iskrcao na Jukatan dve godine pre Korteza, uspostavio kontak sa Majama i zatrazio od njih da se podcine spanskom kralju, bio napadnut, porazen i proteran sa poluostrva. Maje su bile deo Astecke imperije i bilo bi vrlo cudno da Montezuma nije znao za taj dogadjaj.
Asteci su (navodno) imali značajno proročanstvo koje je govorilo da će baš negde u to vreme Kecalkoatl doći bradat sa istoka i zavladati. Kortes je imao bradu i došao je sa istoka. Prečesto oči ne vide ono što um ne diktira. Ostaje makar mogućnost da se to stvarno desilo: nikada nećemo, po svoj prilici, znati sa apsolutnom sigurnošću da li je u pitanju bio samo mit ili istorijski događaj.
Ono što se pouzdano zna je da su Asteci verovali da ako se ljudsko srce ne izvadi iz nesrećne žrtve i ne prinese suncu, ono neće sutra izaći. Verovali su da su konj i čovek jedno biće: da su u pitanju zmajevi... i slično... Na osnovu takvog praznoverja lako je zaključiti da je astečko smatranje Španaca za božanstva, bar u početku, sasvim izvesno. To je jedan od faktora koji je osvajačima davao veliku psihološku prednost.
Kako i koliko je to kasnije našminkano je posebna priča...
Zapravo, pravo je cudo da je Kortez uspeo da prezivi i doceka opsadu Tenochtitlana. Nakon iskrcavanja je bio primoran da vodi citav niz bitaka sa (ironicno) svojim buducim saveznicima Tlaxcalans (nisu bili deo Astecke imperije), da bi najzad bio sateran na vrh brda i opkoljen. Prema svedocenju ucesnika Bernala Diaza del Kastilje, situacija je bila takva da su bili sigurni da ce svi izginuti. U zadnji cas, jedan od vodja Tlaxcalana je uspeo da ubedi ostale da je bolje sklopiti savez sa Spancima nego ih unistiti.
I to nije bila jedina situacija u kojoj je Kortez imao ludu srecu. Pravo je cudo da je uspeo da pobegne is Tenochtitlana nakon pobune Asteka, pravo je cudo kako se probio kroz neprijateljsku teritoriju nazad do teritorije koju su kontrolisali Tlaxcalani, kako ga Tlaxcalani nisu isporucili nazad Astekama uprkos obecanjima o saveznistvu i znacajnim povlasticama ...
Kortez je bio covek koji je zapalio sve mostove za sobom ... u ekspediciju je ulozio svu svoju imovinu, novac prijatelja i rodjaka, kao i novac koji je pozajmio. Legalno je bio pobunjenik, jer je odbio naredbu guvernera Kube da se povuce sa cela ekspedicije. U slucaju poraza u Spaniji su ga cekala ili vesala ili duznicka robija. Sateran uza zid, pokazao je izvanrednu sposobnosta za manipulaciju i splektarenje, sto ga je na kraju dovelo u poziciju jednog od predvodnika anti-Astecke koalicije.
Nije to imalo nikakve veze sa političko-tehnološko-vojno-taktičkom superiornoscu zapadne civilizacije. Kortez nikad pre Meksika nije vodio ljude u borbu, vecina njegovih vojnika su bili bez ikakvog borbenog iskustva. Iskrcao se sa 100 mornara, 530 vojnika (koji su imali 30 samostrela i 12 ranih musketa), par stotina kubanskih indijanaca i 90 konja.
Mnogo presudniji je bio njegov tajming - bio je na pravom mestu u pravo vreme. Astecka imeprija je tek bila stvorena, jos ne zaokruzena, jos ne konsolidovana - ako pogledas kartu, videces da je u sred imperije postojala teritorija koju Asteci nisu kontrolisali - teritorija Tlaxcalana, koji su govorili isti jezik, i imali iste bogove kao i Asteci. Prema jednoj teoriji, Asteci nisu hteli da ih pokore, jer im je trebao redovan izvor ratnih zarobljenika - takvi su bili najvredniji kao ljudske zrtve bogovima (ironicno, Astecima se to na kraju i osvetilo) ... Asteci nisu imali puno sta da ponude svojim pokorenim subjektima. Brutalnom silom su se sirili i brutalnom silom su vladali ... na svom putu prema prestonici, sam Kortez je registrovao kako se odnos stanovnistva prema pominjanju Montezuminog imena menjao - od otvorene mrznje tokom veceg dela puta, do ljubavi i divljenju na prilazima gradu. Registrovao ... i maestralno iskoristio.
Vidiš, nije samo sreća u pitanju. Tačno je, imao je veliku sreću, ali neozbiljno je tvrditi da su samo sreća i bolest odnele prevagu. Kad god mu se sreća osmehnula, imao je hrabrosti i mudrog planiranja da je podrži. Negde je rečeno da se amateri prevashodno bave taktikom a profesionalci logistikom. To je lekcija koju je Kortes, u maniru velikih vojskovođa, odlično znao i primenio - nešto što je bilo od vitalne važnosti u uslovima u kojima se nalazio. Kad te greškom smatraju za boga, kada male boginje "rade" za tebe, kad napadaš u doba kada nije sušna sezona (od aprila do decembra) tokom koje je Astecima zabranjeno ratovanje (čak i pripreme za rat), kada ti posle povlačenja sa velikim gubicima s neba padne pojačanje od par stotina konkistadora željnih bogaćenja, na kraju, kada ti u trenutku očaja doplovi brod koji je iz Španije sa zalihama, oružjem i konjima poslao Kortesov otac - to ima svojih prednosti. Iako od kapitalne važnosti, sve to nije dovoljno. Bio je potreban i Kortes.
Guverner Kube, Dijego Velaskez de Kueljar je loše procenio Kortesa uzevši ga za svog potrčka. Ispostavilo se da su Kortesove ambicije ali i sposobnosti mnogo veće. Kad je video šta je uradio, guverner je poslao ozloglašenog Panfila de Narvaeza sa čak 900 konkistadora da uhapsi i po potrebi likvidira Kortesa. Kortes mu je potkupio pola vojnika (koji su mu se kasnije priključili) i u bici ga lako porazio. Iako nije bio iskusan vojskovođa i političar, pokazao se iznenađujuće dobro. Bitno je razumeti da glavni Kortesov problem sa vojnicima nije bilo njihovo neiskustvo već konstantna pretnja pobunom. Ipak, uvek je nekako uspevao da ih privoli obećavanjem bogatstva. Nikada ne treba zanemariti moć ljudske pohlepe. Kao što si i sam napisao, da Asteci nisu bili toliko brutalni u svojim osvajanjima, da im porezi i nameti nisu bili astronomski, ni Kortes ne bi imao olakšan posao da stvori sebi saveznike, što ne umanjuje njegovu umešnost.
Ipak je na kraju sreća napustila Kortesa. Nakon povratka u Španiju mu je bilo suđeno, nekoliko članova njegove ekspedicije je svedočilo protiv njega. I pored ogromnog bogatstva koje je posedovao, nikada nije uspeo da stekne visok status u Španiji, status koje je imalo plemstvo iz starih porodica. Njegovo skromno poreklo ga je i pored svega doživotno obeležilo.
Dugorocno... verovatno. Za Korteza? Ja bi pre rekao tajming, bacili i neverovatna sreca. Topovi su bili znacajni ali ne i presudni u opsadi Tenochtitlana. Konji su u jednom sukobu nacinili razliku izmedju pobede i poraza. Celik je bio i plus i minus - stotine Spanaca se podavilo zbog oklopa tokom bezanja iz Tenochtitlana; sa druge strane, celicni macevi su bili znacajan faktor u borbama koje su vodili. Ipak, uzalud bi im bile sve puske, bacili i celik protiv 300,000 jake astecke vojske da nisu na svojoj strani imali pola Meksika a pre svega Tlaxcalane.
Ta priča može da se i drugačije posmatra. Veliko je pitanje da li bi imao iza sebe pola Meksika da se pojavio gologuz: bez konja, topova/baruta, čeličnih mačeva i oklopa, arkebuza, samostrela, borbenih pasa..., da nije bio vešt političar i diplomata koji je maestralno koristio slabosti i razjedinjenost tadašnjih meksičkih plemena i okretao ih jedne protiv drugih. Španci su bili poput vrha koplja koji probija neprijateljske redove prvi, onda su saveznici dovršavali posao. Najbolje i najefikasnije što se u datim uslovima moglo učiniti.
Što se čelika tiče, tačno je, pri povlačenju iz Tenočtitlana dosta Španaca se podavilo zbog teških oklopa ali ih je zahvaljujuči njima još više preživelo to povlačenje. Ipak je čelik u borbi, pogotovu protiv inferiornog oružja, mnogo više koristio nego štetio.
Naravno, "ko se zadnji smeje najsladje se smeje", i cinjenica da su se kolonizatori sporadicno borili protiv indijanaca sve do pocetka XX veka (ustanak Maja i posledicni caste war of Yucatan 1847-1901), ne umanje na cinjenici da je ultimativni trijumf ipak bio njihov.
Već sam napisao da je kolonizacija Latinske Amerike bila dogotrajan proces koji nikako nije bio završen u XVI veku.
Edited by pixel, 26 July 2013 - 13:00.