Kosmicka pavda?
Shalim se. I danas se ljutim i pogadja me bash jako kad kod sina i cerke prepoznam - svoje mane. Uporno im objashnjavam da su to MOJE mane i da ih nishta ne sprecava da budu originalni po tom pitanju. Juce sam pitala cerku da li su me se plashili kad su bili mali, zbunila se pa me je pitala zasto to pitam. Objasnila sam da su oboje bili dobra deca u najopshtijem smislu, uvek pristojni, bez ekcesa kako kod kuce tako i u javnosti - ako zanemarimo eksperimente sa biciklima, rolerima, pentranjem na razne objekte koja su se uvek zavrshavala razbijenim kolenima cak i jednom slomljenom rucicom. Nisam dobila odgovor koji mi je potreban jer moja cerka ne razume sta je pitam.
A moj problem je u tome sto se pribojavam da sam, izmedju opcije da ih volim i one da im budem vaspitac koji ce ih pripremiti za zivot - vishe bila vaspitac, starija sestra a manje majka, neko ko bezrezervno i bezuslovno voli i prashta. Moje opravdanje je da sam morala da igram i ulogu oca jer on nije ziveo sa nama a dan je kratak, za neznost mi je ostajalo jako malo vremena.
Danas, kad imam vremena, oni su svoji ljudi, pazim da ih ne gnjavim svojim prisustvom ali sam ih zeljna.
Nedavno sam spremala neke fijoke i pronashla fasciklu sa njihovim crtezima kad su bili mali. Na tim crtezima su nasmejana lica, sunce, kucice, drvece, uvek neka macka, ptica, boje su ciste i vedre, oblici lepo definisani, rekla bih, crtala su neka vesela deca koja zive u jednom veselom svetu.
Nisam dobila odgovor na svoje pitanje da li su me se plashili kad su bili mali.