Koji je djavo Kremeru?
http://www.vreme.com....php?id=1329637
Mesto pod ponjavom
VIŠE OD 20 GODINA POSLE FIZIČKOG NESTANKA I MILANA I GRUPE EKV, NJIHOV OPUS SE UVELIKO PRIBLIŽIO BEZBEDNOJ ROKERSKOJ ROBI ZA MALOGRAĐANE NOVIH NARAŠTAJA, KAO UŠUŠKANOM IZGOVORU DA JE ODMETNIŠTVO POKUŠANO, ALI ETO NE IDE... U SRBIJI "KLUB 27" IMA ČLANOVE S NEŠTO VIŠE GODINA, VALJDA SU SE KASNIJE OSAMOSTALJIVALI OD RODITELJA. TRAJALO JE TO ODBIJANJE STVARNOSTI, PREDAJA PRED NEVOLJAMA. U MEĐUVREMENU, EKV JE POSTAO NAJPRECENJENIJI BEND NA OVIM PROSTORIMA, MRAČNI PREDMET MISTIFIKACIJE
Sećam se kako me pre tridesetak godina žacnula primedba cenjenog britanskog kolege da grupi Bauhaus – tada na vrhuncu – najviše zamera gimnazijalsko poezijanje. Brzo sam shvatio da to nije daleko od istine. Pa mi bilo (valjda jedino što je uradio) simpatično kad je Toni Montano ismevao Milana Mladenovića zbog stihova tipa u naručju vremena. A kasnije je Milan baš zaglibio u umetničarenje, posebno tekstualno, koje je svakako doprinelo i zagrobnoj popularnosti njegovog benda EKV. Više od 20 godina posle fizičkog nestanka i Milana i grupe, njihov opus se uveliko približio onome od čega su i sami počeli da beže: bezbednoj rokerskoj robi za malograđane novih naraštaja, ušuškanom izgovoru da je odmetništvo pokušano, ali eto ne ide.
ZALUDNI KULT: Već je dovoljno dugo opus EKV deo ovdašnje opšte kulture i obaveznog odrastanja gradske omladine. Bio bi osnovni red da se stasavajućim sledbenicima i na tom primeru objasni ponešto o odgovornosti prema samima sebi, prema stvaralačkim darovima (koje neki smatraju božijim), pa možda i prema zajednici. Bez toga, gajiće zaludni kult Ukletih Umetnika, odbijajući da svetu i sebi priznaju koliko su se ponižavajuće srozali multitalentovana i višestruko favorizovana Margita Stefanović – Magi (1959–2002) ili najbriljantniji bubnjar svog naraštaja Ivan (Ivica) Vdović – Vd (1961–1992, navodno prva osoba zvanično registrovana kao HIV-pozitivna u Jugoslaviji, još 1985). Na koncertnom obeležavanju desetogodišnjice ključnog Paket aranžmana (zajednički LP Električnog Orgazma, Idola i Šarla Akrobate, 1981, Jugoton), Vd, i dalje dečačkog lika, šlepao se kao neobavezni perkusionista, već ostavši bez fizičke kondicije. A izobličenu, jedva prepoznatljivu Magi su saradnici i "prijatelji" preko skupe navike iskoristili i raskućili godinama pre smrti. Jadno, i još strašnije, za ljude (od ljudi?) s takvim ličnim pa i porodičnim i društvenim predispozicijama i povlasticama.
HRONIKA: Pojam Svetski bol (nem. Weltschmerz) u pesmama Katarine II prvi put se javlja gotovo ironično u hitu Radostan dan, takoreći vršnjaku istoimene i ništa manje uzdižuće pesme Vlade Divljana. No, na ubedljivom Katarininom debi-albumu (1984, RTV Ljubljana) s Milanom su već Vd, Magi i basista Bojan Pečar (1960–1998), kao nekad i Vd, iz odličnog, mladog džeziranog sastava BG5. Na albumu su i pesme kao snažni Aut, dramatičnaJesen, i prve s demo-snimaka Ja znam i Treba da se čisti. S gitaristom Dragomirom Mihajlovićem – Gagijem odlazi i naziv grupe, minimalna varijacija je u Ekatarina velika/EKV, i opet LP (1985) naslovljen kao bend, za istu disko-kuću. No, pre toga dolazak izvanrednog Ivana Fecea – Firčija (ex-Luna) za bubnjeve naglasio je izvornu snagu njihovog muziciranja, eksplozivnu čak i u studijskim numerama poput Modro i zeleno i Oči boje meda, pa ne smetaju mnogo izolovani pokušaji tvrdog fanka i pekmez-romantizovanja. Rasprskavajući live-vrhunac EKV traje do kraja te godine tj. Firčijevog odlaska u JNA (real-show, nikad nije bio uživo na TV). Izuzevši Feceovo uskakanje na turneju početkom 1988, do kraja će na toj stolici biti niz ‘ravnih’, uglavnom korektnih svirača od kojih odskače samo Srđan Todorović – Žika (‘87 –’90), bubnjar s pedigreom iz pankerske Canetove Radničke kontrole i pobesnele Kojine Discipline kičme, koji je potom aktivno muziciranje obustavio zbog uspešne glumačke karijere. Nevolja je što je nekako u to doba EKV napustio i nenametljivi Pečar, čije dužnosti su nasledili bezlični basisti.
Rutinski razvoj u slučaju EKV nastavio se turobnim albumomSamo par godina za nas 1989: linija najmanjeg otpora znači da je ponavljanje postalo manirizam. Negativna utopija je na Balkanu zicer, pa Nisam mislio na to i tada manje zapažena Srce ne mogu da pretegnu nad ispraznom većinom pesama koje – gle slučaja – vode u Gotik. Udarni hit je opet programski, samodovoljni Krug, promet članova se nastavlja do gubitka identiteta benda (jer slava i identitet nikako nisu isto). AlbumDum dum 1991. dodiruje kreativno dno (100% autorstvo Milana Mladenovića) i naivna su tumačenja: vreme je bilo takvo. Dekadencija EKV za trenutak je sporedna početkom 1992. kad Milan s članovima Električnog Orgazma i Partibrejkersa u postavi Rimtutituki nastupa s antiratnom pesmom Slušaj ‘vamo (singl na kom su jedini put zajedno znakovi b92 i PGP RTB), doduše pošto je primirje Srbija/Hrvatska već bilo sklopljeno. Poslednji album (i okasneli trzaj) za života EKV je Neko nas posmatra iz 1993, s trunjem nostalgije (Jadransko more, Ponos – potonja nije mogla da sačeka građanski protest 1996/97), u škrtoj ali prikladnoj produkciji samog Mladenovića (Just Let Me Play Some Modern R’n’R Music), i s promašajima kao Hej mama, te jedinom obradom na izdanjima EKV – Istina mašina zagrebačke grupe Time iz ranih sedamdesetih. Bledo tumačenje, a ni ofucani lider Time-a kasnije nije se istakao tumačeći MladenovićevuJesen.
IZNAD GRADA: U Srbiji "Klub 27" ima članove s nešto više godina, valjda su se kasnije osamostaljivali od roditelja. Trajalo je to odbijanje stvarnosti, predaja pred nevoljama. U međuvremenu, EKV postade najprecenjeniji bend na ovim prostorima, mračni predmet mistifikacije. A posthumni opus se množi. Nedavno je u izdanju Mascoma izašao dvostruki CDIznad grada sa snimkom poslednjeg beogradskog koncerta grupe novembra 1993. u Sava centru. Elitni, uštogljeni prostor, ali i mogućnost/plan za kvalitetno snimanje; master je sačuvao njihov poslednji menadžer Dušan Ercegovac. Uz nezaobilaznu patetiku propratnog teksta i činjeničke greščice, tonska beleška dokazuje autentičnost i (nepotrebno) dugim pauzama među numerama; gosti nisu baš ispravno popisani a neki ni najavljeni. No, za one koji ovo izdanje neće pomno upoređivati s prethodnima, najveći hitovi su i najdosadniji momenti, gitarske solaže su kao prosek hard-roka, najjače tačke iste kao i oduvek, a Sarajevo obeleženo bezveznim zurlašenjem (dug trenutku?). U pesmi Voda – daleki gradovi na vodi…
Srećom, uz sve cover-grupe naokolo koje repertoar šaraju materijalima EKV (jednako kao i narodnjacima ili bilo čim trećim), Viva Vox i bar jedan dečiji vrtić izvode Srce. Ispravno odrastanje u Srbiji još je moguće.