Do pre dve godine pratila sam, tu i tamo, kako se neke organizacije bore za prava žena. I usput se, bez udubljivanja, zapitala fenomenološki-ko su te žene koje trpe batine. I zašto. Mislila sam, sirotinja smo, nemaju kud, nemaju posla, nemaju podrške...
A onda, jednog ponedeljka, došla je kod nas.
Bila je lepa, obrazovana, pametna, imala je sve i imala je kud. Za početak, kod nas.
Došla je modra. I tu mi, u kuhinji, ispričala prvi put da ju je tukao. Da ju je šutnuo u stomak kad je bila trudna. Ošamario tu i tamo. A onda, sve češće-udarao glavom o zid u kupatilu, udarao podmuklo, da boli, da ne ostanu tragovi. I da je ćutala, jer on je tukao bez reči- da ne čuju deca. Kad bi rekla da će ga ostaviti, on je pretio da će je zaklati, I nju, i decu.Zanemela sam, šokirana.
Pronašla je stan i odselila se sa decom. On je obećao da će sve biti u redu, da će joj dati razvod, da ih neće dirati.
U petak iste nedelje, ubio ju je.
Trideset šest uboda nožem i trinaest posekotina po licu.
Optužen je za teško ubistvo i osuđen na trideset pet godina zatvora.
A onda je Apelacioni sud ukinuo tu presudu i vratio na ponovno suđenje.
Kažu sudije Apelacionog suda, ako je ona od tih uboda umrla brzo, ili ako je brzo izgubila svest od frakture lobanje koju je takođe zadobila, onda to nije teško ubistvo, nego obično, takoreći. NIje se puno mučila!!!
Pet do petnaest godina za monstruma i na slobodu.
I tako su je ubili ponovo. I njene roditelje, koji su jedva preživeli suđenje, i bljuvotine koje je odbrana sipala šakom i kapom.I sina, koji je svedočio o nasilju koje su trpeli. Jer deca su i čula i videla... I sve nas koji smo je voleli, a koji treba da mislimo hoćemo li ga sresti sutra na ulici.
Trpe žrtve, trpe i ćute, a zlikovci biju i ubijaju...Jer im se može...Jer im zatvor posle ubistva dođe kao malo duži odmor...
http://www.kurir-inf...i-clanak-591143