Jump to content


Photo

Planinarenje


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
124 replies to this topic

#106 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 08 August 2005 - 15:13

Posted Image

Prognoza: vrijeme se proljepsava; utorak, srijeda i cetvrtak su sansa za izvlacenje (pakistanska vojska, helikopter tipa Lama), nakon toga opet lose vrijeme. Postoji mogucnost i da se iz Europe dofura onaj francuski helikopter koji je negdje prije uspio sletiti na vrh Mont Everesta. Ako i dodju do njega (na vrijeme), sam helikopter moze izazvati lavinu ili se razbiti o stijenu uslijed naleta vjetra. U biti, Tomaz bi trebao sam dole, ako je ikako moguce (moje skromno misljenje). Vec su ga nagrizle promrzline (prsti na nogama), posto je skucen na 1 kvadratni metar, te ne moze osusiti odjecu (magla, vlaga, hladnoca). Ako tome dodas slabu ishranu, dehidraciju i umor, ebige - ne znam. Gadno.

Posted Image
(klik na slikicu)

Nesto mi se ne javljate s komentarima, nije valjda da nemate nikakvo misljenje?

#107 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 08 August 2005 - 15:55

Posted Image
BBC NEWS - Climber trapped on 'Killer' peak

#108 avramova

avramova
  • Members
  • 8,594 posts

Posted 08 August 2005 - 21:58

Da, Vjekoslave, cika Rajo inace voli putovanja po egzoticnim zemljama. Prosle godine je na red dosao Nepal. One slike Himalaja napravljene su iz posebnog aviona za turiste (tzv. "mountain flight") koje pravi turu duz nepalske strane Himalaja. Let je tik uz planinu, kolko se avion smije primaci . Prva slika koju sam postirao je napravljena iz pilotske kabine. Na njoj se vidi Everest - imas ga pred sobom ko na dlanu. Sto da ti kazem, dozivljaj je fantastican: Top of the World

Slika koju je kao nagradu dobio Indy je napravljena u jednom budistickom hramu. Zatekao sam se tamo upravo za vrijeme neke njihove molitve pracene nekakvim "pojenjem". Evo kako hram izgleda spolja:

Posted Image

One djevojcice koje si "otkrio" sam snimio za vrijeme moje "trekking" ture u rejonu izmedju Kathmandua i Himalaja. Onaj momak iza njih mi je bio vodic. Djevojcice smo sreli u prolazu kroz neko selo i pratile su nas dobrih pola sata jer sam im bio dao neke bombone, pa su ocekivale jos. Da bi ih se otresao na kraju  sam dao sve bombone koje sam imao kod sebe.  Nazalost, Himalaji su bili sakriveni u magli tako da nijesam uspio da ih slikam "sa zemlje". A evo kako izgleda priroda u tom dijelu Nepala (oko 100 km od Kathmandua):

Posted Image
Inace, cula se neka pucnjava i sreo smo kolone vojnika. Tamo, nazalost bukti gradjanski rat. Pretresli su me par puta, ali vjerovatno zahvaljujuci objasnjenju vodica brzo bi nas propustili. Dok sam bio tamo uveden je policijski cas u Kathmanduu. To je malko pokvarilo dozivljaj, jer sam morao biti rano uvece u hotelu . Inace, Nepal je vrlo interesantna zemlja, iako jako siromasna, priroda je bozanstvena, a ima i puno istorijskih znamenitosti. Evo jos par fotki:
Posted Image
[Posted Image

<{POST_SNAPBACK}>

I teta Teja je bila u Nepalu i vrlo rado bi napisala reportazu na podforumu
putovanja ,a li nema dobre fotografije. Da li bi bilo moguce da uzmem
ove tvoje dve ( naparvno uz javno zahvaljivanje)

A vidim Vjeko se vere VELEBITU a sanja Mont Everestu!

Ja sam bila i sa druge strane (Ladak, Leh) pisem i o tome malo.

#109 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 09 August 2005 - 03:29

2 Teja

Dragi Slovenci in Slovenke

#110 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 09 August 2005 - 10:40

08.08.2005.
Ima nade za Tomaža Humara

"Nakon nekoliko dana intenzivnih kontakata i istraživanja mogućnosti za helikoptersko spašavanje iz stijene Nanga Parbata i tisuća kombinacija da se pronađe dostupan i odgovarajući helikopter i spasilačka ekipa koja to može najbolje izvesti, konačno se pojavila i jedna realna mogućnost, koju je od samog početka zagovarao HGSS. U spašavanje se je uključio Bruno Jelk i pilot Gerald Biner iz Zermata, koji zbog čestih spašavanja u Sjevernoj stijeni Materhorna imaju najviše iskustva u takvim spašavanjima. Helikoptersko spašavanje iz takve stijene kakva je Nanga Parbat, moguće je samo uz pomoć long line tehnike, što u uvjetima blizine stijene, zbog mogućnosti udara rotora u stijenu, ili pada kamena ili lavine u glavni rotor i i drugih problema predstavlja vrlo delikatnu operaciju i zahtijeva veliku preciznost i vještinu pilota i rescuera. Uz to treba računati na probleme sa visinom na kojoj helikopter zbog razrijeđenog zraka jedva lebdi, a o nekim većim manevarskim mogućnostima nema ni govora. Ipak, ova ekipa je vrlo kvalificirana i ako političari svojim vizama, dozvolama i dopuštenjima ne budu previše odugovlačili, te ako se otvori vrijeme, izgledi za spašavanje Tomaža su realni. Naravno, to bi bilo nešto do sada neviđeno i otvorilo bi novu eru u gorskom spašavanju. Spašavanja u Himalaji u kojoj su upravo zbog ekstremnih uvjeta do sada nije ni pomišljalo, postali bi moguća, a sve skupa rezultiralo bi novim iskustvima, koje bi bitno unaprijedila helikopterska spašavanja u svijetu."

V.Prizmić/Izvor ---> Posted Image

...

09.08.2005.
V steni še vedno sneži
Islamabad | 9.8.2005 | Maja Roš

Slabo vreme še vedno onemogoča Tomaževo reševanje.
Peta Tomaževa noč v ledeni pasti je bila naporna. V pripravljenosti so trije helikopterji.


Posted Image

Vreme je nad dolino ledenika Basin in nad goro še vedno slabo. V baznem taboru, 3.500 visoko, prši rahel dež. Tomaž je javil, da v steni še vedno sneži. Sneži praktično že peti dan, z le krajšimi obdobji suhega vremena! Tomaž je premočen do kože, obleka na njem zmrzuje. "Kaj je z reševanjem," neprestano sprašuje, "zakaj niso helikopterji že v bazi ...?" A zadnja vest, ki nas je dosegla je, da so trije helikopterji, od tega dve lami za reševanje, in tretji za dostavo goriva, že v pripravljenosti v bližnjem kraju Jaglote, 30 kilomterov od Gilgita. Dosežejo nas lahko v 20 minutah. Na vprašanje "Kdaj bodo poleteli?" pa naš zvezni oficir Javed odgovarja, da čim bo vreme to dopuščalo. Torej, tudi če bo stena še vedno v oblaku in se bo nad dolino zjasnilo, naj bi prileteli v bazni tabor na južno stran Nanga Parbata. Še danes, upamo vsi.

"Vse zmrzuje na meni!"

"Če bo še tako vreme, prav dolgo časa ne bom mogel več, to ni bivak, teče po meni, vse zmrzuje na meni!" Minus pet stopinj je bilo namreč ponoči – v njegovi spalni vreči! Da bi se ogrel, se premika kolikor se le da. Vso noč se je boril s snegom, ki mu je ožil življenjski pro stor. Naj si topi sneg in, če nima več čajev, naj pije vsaj toplo vodo, mu svetuje Anda. Dehidracija namreč pospešuje nastanek omrzlin. Tomaž pa je včeraj povedal, da ne popije niti litra tekočine na dan! Zaradi pomanjkanja prostora težko kuha, pa tudi plina nima več veliko – kuri zadnjo (od treh) bombico.

Posted Image
Samo 'pikica' v steni

Gora se le počasi 'odkriva'

Če je napovedano izboljšanje vremena, vpraša. Nad baznim taborom se oblaki že trgajo, gora, ki je bila z oblakom »zabita« do tal, se le počasi odkriva. Zdaj je viden le njen spodnji del, do višine 4.500 metrov. Napoved je obetavna. Že zgodaj popoldne naj bi se vreme stabiliziralo, v sredo in četrtek naj bi bilo jasno. Vendar je treba vedeti, da to za Nanga Parbat najpogosteje pomeni jasno le od petih do osmih zjutraj, zato bo treba hiteti! Z reševanjem, namreč. Obljubljeno je, da bo pakistanski helikoper Lama, ki je dovolj zmogljiv za tovrstno reševanje, z najbolj izurjenim pakistanskim pilotom, v bazni tabor priletela, čim bo to omogočalo vreme. Potem nam preostane le še čakanje, da bo 'čista' tudi stena. Če ne bo uspelo, lahko jutri pričakujemo prihod švicarskega helikopterja, za kar se je dogovoril minister Rupel.

Posted Image
Nanga Parbat se le počasi 'odkriva

Po elektronski pošti prejemamo veliko spodbud za Tomaža. Zdaj, ko si res želi tople besede, mu praktično večino uspemo prebrati. Anda mu je maile, med katerimi so res ganljive misli, pa tudi veliko nasvetov za reševanje, prebirala pozno v noč. Odziv je res neverjeten!

V rovu

Tomaž je po postaji povedal nekaj podrobnosti, kako je 'tam gor'. Večkrat ga je zasul sneg, plaz, tako da se je moral izkopati na plano. Ni v luknji, pač pa na polici, na kateri si je izkopal nekakšen rov v obliki črke U, v njem pa leži z glavo ven, da lahko pravočasno reagira na plaz. Potem suva s komolci, levo in desno... Zebe ga, in vlaga na njem začne zvečer zmrzovati,pravi. Prste na nogah je imel dva dneva pomodrele, zato jih je masiral in mazal s kremo.

Posted Image
Če se bo gora 'odkrila', bodo pakistanski reševalci poskusili z reševanjem

Izvor --> 24ur.com

#111 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 09 August 2005 - 12:45

Posted Image

&

Posted Image



...

versus

...

Posted Image



#112 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 10 August 2005 - 04:26

Posted Image

Tomaz je spasen. Sinoc su dva puta pokusali (pakistanska vojska s dvije "Lame"), no oba puta neuspjesno (oblak/magla).
Jutros ponovo, ovoga puta - uspjesno!

...

Hvala na paznji! :lol:

...

Edit: Zamislite kakav je fantastican let do baze imao (samo se navezao na helikoptersko uze). Ka' 'tica!

Posted Image

Edited by Vjekoslav, 10 August 2005 - 05:07.


#113 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 10 August 2005 - 10:09

Tomaž rešen, hujših zdravstenih posledic ne bo!
10.8.05 08:16 CET

Ob polpetih smo bili že pred šotori, s pogledi uprti v nebo. Zvezde so ugasile, modrino je prekrila rdečkasta svetloba šibkega sonca – a gora! Njen vrh je ovijal oblak. Kar se v mesecu dni, odkar smo pod goro in če je bilo jutro jasno, še ni zgodilo. Meglice so se raztegnile čez celo pogorje Nange Parbat, a se postopoma trgale. Ob pol šestih smo zaskrbljno pogledovali na uro. Čeprav smo že pred eno uro javili pilotom, da je jasno, jih še ni. Pa tudi Tomaž se ni oglašal. Kaj se je zgodilo – ve, da naj bi akcija stekla navsezgodaj! In se zasliši hrumenje. Piloti niso izgubljali časa: za hip so si še enkrat ogledali posnetke in – odleteli! A kaj je s Tomažem? Končno se oglasi! Hvalabogu! Da je skoraj zmrzni (noč je bila namrče jasna in mrzla), da ni spal niti za hip, se ogreval s kopanje snega, komaj zdržal do jutra in nato – zaspal. Zbudil ga je šele hrup helikopterja že čisto blizu nejga. Po postaji smo v bazi lahko spremjali, kako se je helikopter približal, pa spet oddaljil, da ga vidi, je v postajo vpil Tomaž, in tudi pilot je potrdil, da vidi rdečega mahajočega alpinista. Tomaž je čakal, s tankim prusikom vpet v dva ledna vijaka, da ne bi med lovljenjem uteži na vrvi omahnil. Helikopter se mu je približal, spustil vrv, Tomaž jo je ujel, se upel, dvignil palec, znak za o.k. in helikopter se je dvignil. A Tomaž se ni odpel s svojega prusika in sreča je bila, da se je ta odtrgal. Sicer ... Zagledali smo ga, kako visi na vrvi, helikopter se je bližal, veselje tako nas, kot naše ekipe domačinov, radovednežev z vasi in vojakov, ki imajo v bazi urjenje, je naraščalo. Ob pol sedmih je Tomaž poljubil zemljo. Pravzaprav je padel na kolena, zaradi šibkosti je komaj hodil, položili so ga na spalno vrečo, jokal je, objemal vse po vrsti, se zahvaljeval posadki. Takoj so ga slekli premočenih oblek in predvsem obutve – noge so bile najbolj na udaru. Zdravnica Anda je ocenila, da so zametki omrzlin, a da ne bo hujših posledic. Samo piti je želel Tomaž, nato pa so besede kar vrele iz nejga. Da se bo spočil, se je odločil ostati kar v baznem taboru, v Islamabad verjetno odhajamo jutri. Poklicali smo njegove domače, pa Vikija, Stipeta in Natašo, in seveda našega velikega prijatelja Nazir Sabirja. Hvala res vsem, ki ste kakorkoli pomagali, hvala pilotom: Col. Ubaib, Maj. Naeem, Col. Rashid Ulah Baig in Maj. Khalid), pakistanski vojski, pakistanski in slovenski oblasti za vso podporo...

Posted Image
Posted Image
Posted Image

...

U kakvoj je agoniji bio taj covjek najbolje govori cinjenica da se, iako je "alpinistični inštruktor & gorski reševalec", zaboravio odvezati sa stijene, tj. od klinova koji su ga drzali na uskoj polici 6 dana. Huh, zakacio se o uze helikoptera, dao znak OK, poletio ... pa ga malkic razvuklo. Ne previse, na svu srecu. Fakat je istina sto o njemu vele:
"Tomaž Humar velja za človeka, ki ima ali noro srečo ali pa zveze tam, kjer se jih z denarjem ne da kupiti."

...

Posted Image
Zagrljaj s pilotom koji ga je spasio.

p.s. Da je Reinhold Messner u pitanju (koji je na Nanga Parbatu izgubio brata, ali i prste na nogama, te jedva ostao ziv u povratku s osvojenog vrha), taj bi, nakon zahvale i dorucka, o'ma gore - ponovo! :lol:

#114 avramova

avramova
  • Members
  • 8,594 posts

Posted 10 August 2005 - 11:22

Vjeko najlepse hvala na detaljnom izvestaju i fantasticnim fotografijama.
Moj muz se takodje zahvaljuje, prevodila sam kolkko sam mogla ali
slovenacki bas i ja ne razumem, mada slike sve govore.

Nanga Prabat se u nemackom planinarstvu slovi za sudbinski vrh. Toliko je
nemackih planinara izgubilo zivot upravo pokusavajuci da se popnu na isti.
Smatraju ga i nemackim planinarskim grobljem. Kao sto se Mont Everest
smatra engleskim.

Inace za ludaka Reinholda si u pravu. Taj bi mrtav ladan poceo sve ispocetka.

Najlepse hvala!

Onaj tonski zapis koji si mi poslao Drage Slovenke i Slovenci nista nisam
razumela, prvo sam mislila da si mi poslao govor druga Tita iz Splita.

Pre neki dan je ovde u mojoj pokrajini Hessen u gradu Wiesbaden dodeljena
neka nagrada Dalaj Lami. I u prvom redu sedi Dalaj Lama a Heinrich Harrer
pored njega i drze se za ruke. Bilo mnogo medeno i dirljivo.

Mislim ti znas ko je doticni?

Lep i drag pozdrav
Teja

#115 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 10 August 2005 - 13:25

Onaj tonski zapis koji si mi poslao Drage Slovenke i Slovenci nista nisam
razumela, prvo sam mislila da si mi poslao govor druga Tita iz Splita.

:lol:

Iz baze su mu prenosili poruke podrske, ljudi se javljaju, pitaju kako pomoci, nude novac ... Jedna mala djevojcica mu salje svoje molitve. I onda njemu sine misao - dobrovoljni prilozi za gradnju pedijatrije (klinika). On, jedan od najvecih penjaca danasnjice, smrznut na najvecoj stijeni svijeta (4.700 m), obraca se Slovenkama & Slovencima za "boljših jutri naših otrok".

Ludo, a?

Pre neki dan je ovde u mojoj pokrajini Hessen u gradu Wiesbaden dodeljena
neka nagrada Dalaj Lami. I u prvom redu sedi Dalaj Lama a Heinrich Harrer
pored njega i drze se za ruke. Bilo mnogo medeno i dirljivo.

Mislim ti znas ko je doticni?

Taj je jos ziv? :lol:

...

Ascent of the Eiger Northface with the equipment of the climbers of the first ascent

On the 17 and 18 August 2002 a Swiss climbing expedition honoured the first team to ascend the Eiger Northface in 1938: In two days the Eiger specialist Stephan Siegrist (born in 1972) and Michal Pitelka climbed that wall with the equipment of the thirties. The world reknown outdoor photographer Thomas Ulrich accompanied them using modern equipment and secured by two mountain guides he took black and white pictures and filmed for Swiss TV and Arte. The fascinating documentary, produced by Frank Senn and Thomas Ulrich, not only shows the spectacular ascent but also the time intensive preparations it required.

Posted Image

The search for the equipment

The search for equipment as authentic as possible to 1939 was long and difficult. Thomas and his friends could get many items from acquaintances. For other items they contacted companies which produced the required parts according to their ideas. The crampons for instance were forged by Grivel in Courmayeur. Some shoes were found in Swiss Army stocks, others were made by the cobbler Bohren in Grindelwald. Albert Bohren, who cobbled the shoes new from leather according to the old model and fitted them with metal nails, was very pleased with the result. He called them "shoes with character". The hemp rope was made by the long existing rope manufacturer Berger - with the only difference having a nylon core because of the improved safety requirements of today. From all different sides they got clipins for normal and icy conditions, clothes, canvas and linen rucksacks and hats. Thomas said: "As soon as the idea was born we were busy looking for authentic equipment and trying it out." The company Mammut also proved to be a vital source of help and support.

Visiting a climber of the first ascent

A very important part of the preparations was the intensive relationship with the history of the Eiger Northface and the two living climbers of the first ascent, Heinrich Harrer and Anderl Heckmair. Stephan and Michal visited Anderl Heckmair and described their meeting with the following words. "One of the most enjoyable experiences was to meet Heckmair", said Stephan. And Michal described him as a person, who impressed him a lot among other things with the statement: "I had complete confidence in myself and my team colleagues did what I told them to do. I was the natural leader and the others realized that. Otherwise we wouldn't have succeded." Smoking his obligatory cigar Heckmair informed them about the equipment they used 1938. Shoes and crampons were the trickiest parts of the old equipment the soft shoes bent all the time, because the metal nails only partially held. Therefore Michal and Stephan climbed almost the whole tour with crampons. But the front spikes of the fragile crampons could take less than expected and bent partly.

World class in 1938

The main difficulty of the ascent of 1938 wasn't, to the surprise of Michal and Stephan, the equipment, which was functional enough. The psychological stress was the main challenge in those days. The climbers didn't know the route yet, didn't have any information or any weather forecast. So they actually ended up climbing into a storm which brought thunderstorms and avelanches.

"In those days they were the best in the world", said Thomas. "The route Heckmair chose proved their absolut superiority."
To climb the Eiger Northface with the equipment of 1938 was an adventure and gave an idea of the challenges facing the climbers of the first ascent. Thomas emphasized, that this experience showed, that high-tech material is not always necessary to achieve something.

For Thomas the main fascination lay in photographing the dull coloured equipment in black and white: "The aesthetics of black and white photography is much more personal than those of the color pictures we take today. The black and white photos put the observer back in time, because they effect the viewer in a different way."

Thomas Ulrich the camera man on the wall

Hanging on the wall Thomas was totally absorbed by his job. For the film footage he worked as a camera man and for himself as a photographer and shot over 20 black and white film rolls. That meant endlessly moving up and down to film and photograph the other two climbers from different perspectives. "The biggest psychological stress during the climbing tour was on Thomas", said Michal. "He couldn't afford any mistake either climbing, filming or photographing."

An old friend of Michal Pitelka...

Stephan was already part of the team that climbed the Eiger Northface in 1999, which was filmed live by Swiss TV and he experienced the climb as very beautiful. "We had superb conditions and mountain guides close by, who could have helped us. Our rucksacks were much lighter we only took what was absolut necessary, because we knew the wall already. The whole experience vastly increased our respect for the first climbers."

Posted Image

Stephan was 20, when he first climbed the Eiger Northface. Since then he opened up two extreme routes. Also Michal, who grew up in the Czech Republic, learnt early about his old friend, the Eiger, from books. As soon as he immigrated to Switzerland at the age of 20, he took a closer look at the Eiger. On the first weekend he went skiing at its foot. Soon afterwards he climbed for the first time on the Northface. In winter 1985 he opened up a hardcore route in two and half weeks with some Czech friends. A tour, during which he fell unconsious because of hunger and which he described as a nightmare. Nevertheless, Michal said modestly, that during the preparations for the nostalgia tour, he wasn't sure if they would succed using the old equipment. The climbers of 1938 were tougher. But he also added: "They didn't have the faintest idea about the equipment we need today. It is always more difficult to step down, if you know the lastet and best developments for instance our modern equipment.

A wonderful honour to the first ascent climbers

Anderl Heckmair wrote once: "A mountaineer is not only someone, who does extreme tours or climbs for a certain period of his life, but who forms a special bond to the mountains and makes them part of his life philosophy." Thomas Ulrich, Stephan Siegrist and Michal Pitelka achieved with their Eiger project what Heckmair expressed in words.

The photo gallery to this story you find here.

Text: Christine Kopp
Translation: Sandy Stewart-Brutschin

...

A sto se Tibeta tice, da ti pravo velim, bolji mi je film nego knjiga. :huh:


p.s. Veliki pozdrav suprugu i jedna poruka: Vodi ovu malu u planinu, pod hitno!

#116 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 11 August 2005 - 13:47

... ajd još malo o Tomazu:

Posted Image
Nanga Parbat, Rupelska stijena

Posted Image
Bivak u stijeni


video - akcija spašavanja (19.1 MB)

#117 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 17 January 2006 - 16:55

Na Velebitu poginuo planinar, za drugom dvojicom se još traga

Posted Image

14. siječnja - Na području Svetog brda, velebitskog vrha visokog 1750 metara, u alpinističkoj avanturi poginuo je planinar, a pripadnici Gorske službe spašavanja u teškim vremenskim uvjetima tragaju za još dvojicom. Tijelo poginuloga Mire Duplančića do Splita će se prevesti sutra. Nestali Zoran Skračić, koji se sms-porukom jutros uspio javiti supruzi, ima slomljene obje noge, a za za drugoga planinara Ivu Miluna ne zna se u kakvom je stanju. Zbog noći i bure helikopter HV-a više ne može pomoći, no na Velebitu su ostala desetorica pripadnika Gorske službe spašavanja, uključujući i liječnicu, koji će nastaviti potragu tijekom noći. Sveto brdo prekriveno je ledom. Smrzavaju se i baterije mobitela pa je komunikacija s nestalima nemoguća. Temperatura je -20 i puše jaka bura. Ako ne bude nikakvih rezultata, potraga će se nastaviti sutra s pojačanim snagama Gorske službe.
HRT

...

I preostala dvojica planinara pronađeni mrtvi na Velebitu

Posted Image

15. siječnja - Jutros oko 7,30 sati na Velebitu su pronađena mrtva tijela Zorana Skračića i Ive Miluna, preostale dvojice jučer nestalih planinara, potvrdio je pročelnik Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) Vinko Prizmić. Planinar Miro Duplančić mrtav je pronađen još jučer. Skupina spasioca koja je cijelu noć pretraživala područje vrha Sv. brdo dvojicu planinara pronašli su jutros u provaliji dubokoj 300 do 500 metara na strmoj padini. Utvrđeno je da su smrtno stradali uslijed pada, odnosno proskliznuća. Oni su s grebena skliznuli po ledenoj podlozi i zapravo se smrtno ozlijedili, rekao je Prizmić. Nakon pronalaska njihovih tijela jutros je helikopterom HV-a na Velebit prebačena još jedna skupina spasioca koja treba pomoći ostalima u izvlačenju tijela do položaja s kojega je moguće evakuiranje helikopterom. Izvlačenje bi zbog vremenskih uvjeta moglo trajati do kasno poslijepodne, a možda i navečer i to ako helikopter uopće bude u mogućnosti prići mjestu izvlačenja, kazao je Prizmić. Ako helikopter ne bude mogao prići, izvlačenju će se pristupiti "pješke". Na Velebitu su vremenski uvjeti malo bolji nego jučer, ali je i dalje temperatura minus deset i puše jaka bura. Najveća su opasnost vrlo glatke ledene površine na kojima je otežano kretanje pa je potrebna pomoć posebne opreme i puno pažnje, poručio je pročelnik Prizmić.

Tijela trojice planinara spuštena su u Starigrad kod Zadra, doznaje se od pročelnika Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) Vinka Prizmića. S mjesta na kojemu su pronađeni, poginuli planinari izvučeni su uz pomoć helikoptera Hrvatske vojske. U potrazi i spašavanju sudjelovalo je 30-ak pripadnika HGSS-a i helikopter Hrvatske vojske. U međuvremenu su pripadnici HGSS-a imali još dvije intervencije na Velebitu i Biokovu. S Velebita je s 1200 metara nadmorske visine spušten planinar koji je imao napadaj žučnog kamenca. Uspješno je izvučen te je prevezen u Zadar, gdje ga je preuzela ekipa Hitne medicinske pomoći. S Biokova je spašen planinar koji je, vjerojatno zbog pada, slomio kuk. Težih posljedica nije bilo.
HRT

...

Okončana velika tragedija na Velebitu
15.1.2006.

autor: Hrvoje Dujmić

Trojica smrtno stradalih planinara epilog su velike tragedije na Velebitu. Dana 14. siječnja 2006. oko 11.00 HGSS je dobio dramatičnu poruku da se rodbini javio teško ozlijeđeni planinar u blizini Svetog Brda na Velebitu. Tada nismo ni slutili o kakvoj se tragediji radi. Tek smo dolaskom na teren utvrdili da se radi o tri nestala planinara. Jedan je ubrzo pronađen, smrtno stradao u neposrednoj blizini skloništa na Vlaškom Gradu. Potraga za drugom dvojicom nastavljena je cijeli dan i dugo u noć. Planinar koji je poslao poziv u pomoć, uskoro se prestao javljati, i najvjerojatnije je s obzirom na veliku težinu povreda ubrzo nakon poziva preminuo. Poslije je utvrđeno da je već prije njega i treći planinar smrtno stradao. Teren je više sati pretraživan i uz pomoć helioptera HRZ. Taj dan na planini su bili iznimno teški uvjeti. Zbog jakog vjetra meteo uvjeti za let helikoptera su bili na granici mogućeg. Nadajući se da traže žive ljude, i posada helikoptera i spašavatelji davali su sve od sebe. Zbog nemogućnosti rada s užetom iz lebdećeg helikoptera, spašavatelji su s visine od 4-5 metara iskakali iz helikoptera na zaleđenu strminu. To je bio jedini način da spašavatelji u razumnom roku dođu na teren. U protivnom je trebalo preko 5 sati hoda. Tada još nije bilo poznato da su sva trojica već smrtno stradala. Potraga se u zoru 15. siječnja trebali intezivirati s još više spašavatelja i potražnim psima koji bi se prebacili helikopterom. Kako je u zoru 15. siječnja neposredno pred dolazak pojačanja, ekipa koja je cijelu noć provela na terenu pronašla smrtno stradale, upućena je samo ekipa koja je pomogla u evakuaciji.

S obzirom na veličinu tragedije, i posebno kako se slične nesreće ne bi ponavljale, HGSS će uskoro objaviti i posebnu analizu ove nesreće.


Gorska služba spašavanja

...

14-godišnji Mihael: Vidio sam kako planinar pada u provaliju
16.01.2006 21:33

Pišu: Ivica Profaca, Minja Gugić
Foto: Jure Mišković


Posted Image

SPLIT - Katastrofalni vremenski uvjeti u kombinaciji s nedostatnom opremom vjerojatno su glavni uzroci pogibije trojice splitskih planinara - Mire Duplančića, Zorana Skračića i Ive Miluna - u subotu podno Svetog vrha na Velebitu. Premda će naknadne analize još pokazati zbog čega su njih trojica završili u provaliji ispod ledene ploče koja vodi do vrha, neke okolnosti upućuju na to da nisu dovoljno ozbiljno shvatili upozorenja koja im je odaslala planina. Uostalom, i legendarni planinar Stipe Božić, koji je sudjelovao u spašavanju, još je u nedjelju rekao da Velebit u ovakvim uvjetima može biti opasan kao Himalaja pa mu jednako ozbiljno treba i prići.

Dječak pomogao u potrazi
U daljini, na strmoj padini koja vodi prema Svetom brdu i koja mi je bila u vidokrugu, ugledao sam čovjeka kako popriličnom brzinom kliže strminom prema dolje. Ali, nakon svega nekoliko minuta, kad sam opet podigao pogled, u daljini sam vidio i nekoga kako hoda - rekao je Mihael.

- Jedino je Mladen Kulišić imao prave dereze na nogama, s deset šiljaka, ostali su imali ‘žabice’ ili ‘mačke’, kako se zovu u planinarskom žargonu, s četiri do šest šiljaka - kaže Radovan Kečkemet, koji nije ni krenuo na uspon iz planinskog skloništa Vlaški grad zbog bolova u mišićima koje je osjetio dan prije. Peti član ove mini ekspedicije Mladen Kulišić je, pak, jedini uspio doći do vrha i vratiti se, nesvjestan što se u međuvremenu dogodilo s njegovim kolegama. Ono što je dosad bilo nepoznato jest to da su u blizini petorice planinara na Velebitu bila i dvojica Zadrana. Novinari Jutarnjeg jučer su razgovarali s Mihaelom Miletićem i njegovim 14-godišnjim unukom, također Mihaelom, koji je vidio kad je pao prvi planinar Miro Duplančić. Mihael Miletić (65), dugogodišnji iskusni planinar i član zadarskog Planinarskog društva Paklenica koji je proteklog vikenda tijekom tragične nesreće zajedno sa svojim 14-godišnjim unukom Mihaelom i psom boravio na Velebitu, kaže da su u prenoćište Vlaški grad stigli u petak prijepodne. Cilj im je bilo Sveto brdo, ali je djed još u petak navečer procijenio da je bura prejaka pa se nije upustio u opasnu “avanturu” zbog unuka. U konačištu Vlaškoga grada susreli su se s petoricom Splićana, gdje su u petak zajedno noćili. Upravo je 14-godišnji Mihael vidio pad, odnosno poskliznuće Mira Duplančića koji je prvi od trojice splitskih planinara tragično stradao na Velebitu. Poslije, upravo na temelju njegove izjave, članovi GSS-a su već nakon pola sata uspjeli pronaći, nažalost, Duplančićevo beživotno tijelo.

Zbunila ih silueta
- Kretao sam se u blizini skloništa i nakon pet minuta u jednom sam trenutku, u daljini, na strmoj padini koja vodi prema Svetom brdu i koja mi je bila u vidokrugu, ugledao čovjeka kako popriličnom brzinom kliže strminom prema dolje. Ali, nakon svega nekoliko minuta, kad sam opet podigao pogled, u daljini sam vidio i nekoga kako hoda - rekao je Mihael. Odmah je otišao u sklonište i to ispričao djedu, međutim prevarila ih je silueta čovjeka kako hoda pa nisu dizali paniku jer su pomislili da se taj netko poskliznuo, ali onda odmah podigao i nastavio hodati. Poslije su tek shvatili da je to bio Miro Duplančić koji je klizio glavom prema dolje i tako poginuo silovito udarivši u stablo, a silueta koja hoda je, prema njihovim saznanjima, bio Mladen Kulišić.

Posted Image

Kulišić bio na najvišim vrhovima
Junior i senior Mihael Miletić zajedno planinare od unukove 9. godine. Mlađi je Miletić čak pomagao u gradnji skloništa na Vlaškom gradu prije nekoliko godina. Djed će i sljedeći vikend na Velebit, a unuk ipak neće prije proljeća. Radovan Kečkemet nam je jučer ispričao da je u peteročlanom društvu raspoloženje bilo odlično od trenutka kad su u petak krenuli iz Splita. Tako je bilo i na Velebitu, unatoč iznimno jakoj buri, koja je ionako nisku temperaturu učinila još neizdržljivijom. - Dok smo navečer sjedili u Vlaškom gradu grijući se oko vatre, neki su čak predlagali da na Sveti vrh krenemo i noću pa pokušamo doći do njega po mraku - rekao je Kečkemet. Kobnoga jutra u subotu euforija se nimalo nije stišavala, jedino je Kečkemet odustao zbog bolova. Što se događalo na usponu, teško je reći. Jedino smo doznali da su četvorica planinara išla u koloni, prvi je bio Kulišić, a za njim redom Duplančić, Skračić i Milun. Kretali su se markiranom stazom, no u jednom je trenutku Kulišić, kako smo rekonstruirali, primijetio da ostale trojice iza njega nema. Kulišić je bio možda najiskusniji među njima, prije godinu dana s kolegama iz gospićkog planinarskog kluba, čiji je službeno član, popeo se i na najviši vrh Južne Amerike Aconcaguu (6965 metara), a u karijeri ima osvojene i Kilimandžaro, Mont Blanc te praktički sve važnije talijanske, austrijske i slovenske vrhove. - Nikad u životu nisam imao teži uspon od ovoga na Sveti vrh - rekao je Kulišić, koji je jedva susprezao suze dok smo razgovarali. Vjerujući da su ga kolege pretekle, možda krećući se grebenom umjesto markiranom stazom, Kulišić se vratio do Vlaškoga grada, a pred kućom ga je zatekao poziv pročelnika GSS-a Vinka Prizmića koji ga je obavijestio o Skračićevoj SMS poruci supruzi, i to je bio prvi glas Kulišiću i Kečkemetu da se dogodilo nešto užasno. Njih dvojicu helikopterom su prebacili do Splita oko 15 sati.

Spomenik poginulim planinarima
GOSPIĆ - Trojica splitskih planinara Miro Dupančić, Ive Milun i Zoran Skračić, koji su prošlog vikenda poginuli ispod Svetog brda na južnim obroncima Velebita, dobit će na mjestu tragedije spomenik. Jučer je ta inicijativa pokrenuta iz najvećeg velebitskog Planinarskog društva Željezničar iz Gospića. - Bili su dokazani prijatelji Velebita. Toliko smo bili privrženi da su, osim čestog planinarenja, na njemu znali dočekati Novu godinu - kaže predsjednik PD-a Željezničar Tomislav Čanić, dodajući da su lički planinari bili posebno blisko vezani s poginulim Zoranom Sračićem kojih ih je znao svojim kombijem voziti na planinarenje u susjednu Sloveniju.

Komemoracija
Planinarski klub Split u znak sjećanja na svoje poginule prijatelje i kolege u četvrtak će održati komemoraciju za Mira Duplančića, Ivu Miluna i Zorana Skračića. Tužni skup održat će se u prostorijama kluba u Osječkoj 11 (Velika dvorana SC Gripe) u 19 sati.

Nalaz patologa: Vrlo teške ozljede i trenutna smrt
SPLIT - Patolog u KB-u Split dr. Antonio Alujević izvršio je obdukciju nad tijelom stradalog planinara Mira Duplančića i utvrdio da je smrt nastupila trenutačno uslijed pada. - Smrt je nastupila trenutačno, možda ne dulje od jedne minute nakon pada. Našao sam prijelome lubanje, rebara, oštećenje mozga, razdore pluća, srca, aorte i jetre, kao i prijelom nadlaktice, potkoljenice i zdjelice - izjavio je dr. Alujević. Pojasnio je kako je riječ o višestrukim teškim ozljedama koje su dovele do smrti prije pothlađivanja. Obdukciju na tijelima Ive Miluna obavila je dr. Marija Definis Gojanović, i po njezinim nalazima najdramatičniju sudbinu doűivio je Zoran Skračić, koji nije imao smrtonosnih ozljeda nego je umro od smrzavanja. Njemu su pripadu slomljene obje noge, i to desna natkoljenica i lijeva potkoljenica, te prsna kost. Kod Ive Miluna obdukcija je otkrila prijelom lijeve nadlaktice, kostiju lijeve potkoljenice, prsne kosti, dvostruki prijelom svih lijevih rebara, te prijelome četiriju desnih rebara, a slomio je i slabinsku kraljeűnicu. Zadobio je i ozljede pluća u vidu razdora i nagnječenja. Obdukciju nad drugom dvojicom planinara, Zoranom Skračićem i Ivom Milunom, u ponedjeljak poslijepodne trebala je izvršiti dr. Marija Definis Gojanović.

Jutarnji list

...

Stipe Božić: Nisu imali ni dereze ni cepine

SPLIT - U odgonetavanju zagonetke što je dovelo do nezapamćene tragedije u kojoj su tri planinara sa splitskog područja izgubila život na južnim padinama Velebita, podno vrha Sveto brdo, pomogao nam je i proslavljeni hrvatski alpinist Stipe Božić. Prema njegovoj procjeni, tragedija se dogodila zbog izuzetno slabih dereza (šiljci na obući) koje su na sebi imala trojica planinara. — Smatram da je do tragedije došlo zbog proklizavanja trojice planinara koji su pokušali osvojiti Sveto brdo. Mislim da bura, koja je dosta jako puhala na tom području, nije uzrokovala njihov pad. Problem je bio u tome što na obući nisu imali dereze koje treba nositi u takvim vremenskim uvjetima i za tako sklizak teren. Sva trojica su na nogama imala tzv. žabice, odnosno šiljke koji se pričvrste za obuću s donje strane kako bi bilo jednostavnije hodati po snijegu. Međutim, te žabice su za hod po skijalištima, a ne po ovako nepristupačnim terenima. Interesantno je da ni kod koga od trojice smrtno stradalih nismo našli cepin ("mašklin") koji služi za zaustavljanje pri proklizavanju. Što se tiče odjeće koju su imali na sebi, ona je bila prikladna za te vremenske uvjete — rekao nam je Stipe Božić.


I. Marković


Opasni vrh Sveto Brdo na Velebitu, koje su pokušali osvojiti splitski planinari, izazov i za iskusne alpiniste

Bez opreme otklizali u smrt
SVE ZALEĐENO Stradali splitski planinari, na žalost, nisu bili opremljeni za uvjete kakvi su toga dana vladali na Svetom brdu, jer su naišli na duboko zaleđenu površinu od tih tristotinjak metara pred vrhom, a to znači da su se počeli klizati bez mogućnosti zaustavljanja

ZADAR - Kad se gleda s južne strane Velebita, pogotovo zimi kad su vrhovi Velebita pod snijegom, najupečatljivija i najprivlačnija točka na Velebitu je drugi po visini njegov vrh Sveto brdo, jedna od najčešćih točaka uspona planinara u ljetnim mjesecima. Kad se uspnete na Sveto brdo ljeti, čeka vas ugodan krajolik obrastao travom, tek s rijetkim kamenjem, a s toga vrha puca pogled do Italije i na sjeveru preko cijele Like. Tijekom Domovinskog rata zadarski planinari su postavili križ i nedaleko od njega ploču na kojoj je uklesano - Deset Božjih zapovijedi.

Posted Image

Ljeti raj, a zimi ...
Ljeti je Velebit raj za planinare, ali planinari nisu isto što i alpinisti, jer Sveto brdo zimi, osobito kada su temperature niske kakve su bile u vrijeme uspona splitskih planinara, traže sve ono što traže i najveći vrhovi svijeta, potrebnu opremu i krajnji oprez — kaže nam Siniša Primožić, član Gorske službe spašavanja Zadar. Na Sveto brdo (1752 metra) dolazi se iz nekoliko uobičajenih pravaca. Jedan od njih polazi iz uvale Modrič, nedaleko od Rovanjske, pa preko Libinja i Vlaškoga grada do Svetoga brda, drugi uobičajeni pravac je od planinarskog doma u Paklenici s pravcem preko Ivinih vodica i Vlaškoga grada, treći ide preko Tulovih greda cestom do Bukve i Libinja i Vlaškoga grada. Ima još nekoliko pravaca uspona na Sveto brdo od kojih su najteži oni s ličke strane na kojoj su bili toga dana kad su stradali splitski planinari zadarski alpinisti koji se pripremaju za osvajanje vrha McKinley na Aljasci u lipnju ove godine.

Potrebni dereze, cepini i konopi
O ozbiljnosti priprema za uspon na Sveto brdo zimi poznati svjetski alpinist Zadranin Bogdan Brakus rekao nam je da na usponu iz pravca Modriča na Svetom brdu, pred samim vrhom, ima vrlo opasnih oko 300 metara koji u niskim temperaturama znaju biti zaleđeni, te da je za njihovo svladavanje prijeko potrebno imati dereze, cepine, pa i konope za vezivanje za slučaj opasnosti. Sveto brdo je, inače, vrh koji s južne strane Velebita ima nagib od oko 40 stupnjeva, a prema sjevernoj, ličkoj strani nagib je oko 70 posto, svi njegovi pravci su označeni za planinare, a te oznake zimi prekrije snijeg. Stradali splitski planinari, na žalost, nisu bili opremljeni za uvjete kakvi su toga dana vladali na Svetom brdu, jer su naišli na duboko zaleđenu površinu od tih tristotinjak metara pred vrhom, a to znači da su se počeli klizati bez mogućnosti zaustavljanja, a u takvim uvjetima — kako nam je rekao Siniša Primožić — već nakon dvadesetak metara niza strminu tijelo dobiva ubrzanje od 70 kilometara na sat i tada je mogućnost zaustavljanja (ako niste vezani konopima) nikakva. Sveto brdo je najljepši vrh Velebita, bijel, toliko lijep, a izgleda pitomije nego što jest. Jedno je nesumnjivo: Velebit u zimskim uvjetima je surov kao i najveći vrhovi svijeta, makar se od njih znatno razlikovao svojom visinom.


Stanko Bašić


Bez cepina brzina ista kao kod automobilskih nesreća!

Osnovno sredstvo protiv poskliznuća, koje je jedno od najčešćih uzroka nesreća u planini, jest cepin, alatka nalik "maškliniću"! Cepin je elementarni pribor za planinarenje pri zaleđenim uvjetima, bez njega se prilikom pada na planini praktično nemoguće zaustaviti. Ako osoba u takvoj situaciji, k tomu, ima odjeću od plastike, zbog nedostatka trenja dobiva golemo ubrzanje nalik onome koje se postiže prilikom najtežih automobilskih nesreća - rekao nam je Vinko Prizmić, pročelnik Hrvatske gorske službe spašavanja, član svjetske spasilačke organizacije Ikar-Cisa te međunarodni instruktor GSS-a i alpinizma. Prema njegovim riječima, u još jedan obvezni dio planinarske opreme pri zaleđenim i atmosferskim uvjetima snažnog vjetra su i šiljci na nogama, takozvane dereze, i to čak dvanaest šiljaka. Ako je teren jako zaleđen, od slabe su pomoći "žabice", to jest četiri do šest klinova na stopalima, a uz treći osnovni dio opreme - užad kojim su vezani alpinisti - od neobične važnosti za opstanak jest još jedan čimbenik. - Planinari se baš uvijek moraju držati zajedno! Moraju biti u grupi, na razmaku od petnaestak metara, kako bi se pomagali, zatreba li, pri poskliznuću, te zadržali užadima. Tako nalažu pravila alpinizma. A da bi se to znalo, treba proći obuku - ističe Prizmić.


L. Gospodnetić

Slobodna Dalmacija

#118 iDemo

iDemo
  • Members
  • 5,385 posts

Posted 18 January 2006 - 13:31

A da bi se to znalo, treba proći obuku...[/font]

<{POST_SNAPBACK}>


Kratko i jasno. Nazalost...

#119 chandra

chandra
  • Members
  • 2,782 posts

Posted 16 February 2006 - 12:21

jos mesec dana do polaska na put. ako sve prodje kako treba, dragi vjeko & ostali, bice lepih slika elbrusa i centralnog kavkaza iz najvece moguce blizine u ovo doba godine. btw, stigle i neke parice, pa idem ovih dana u obnavljanje opreme. zna li neko gde su u beogradu moze naci iole pristojniji izbor planinarske odece (a da nije ona beda u trendu)? ili da poslusam drugara i odlozim shoping za kijevske prodavnice?

#120 iDemo

iDemo
  • Members
  • 5,385 posts

Posted 16 February 2006 - 14:16

Pa sta lepo planirash da kupish??