Kao što si i sama spomenula (a izostavila da sagledaš širu sliku stanja zdravstva u Srbiji), to zadnje mesto u Evropi bi moglo da se plastično opiše na sledeći način: prosečan građanin Srbije ne ide kod lekara dok ga ne strefi infarkt ili mu ne pozli usled simptoma nekog karcinoma o kojem nije ni razmišljao dok je tukao 2, 3 kutije cigarete dnevno. Kad dođe u nevolju, mora da se načeka jer penzosi (koje jednako muče u čekaonicama kao urgentne slučajeve) moraju da dobiju recepte za produženje terapije. Kada i stigne na red nakon što se osoblje dogovori ko je odgovoran za tog pacijenta, on dolazi pred lekara opšte prakse koji je skretničar koji će mu pružiti samo neophodnu pomoć u smislu da preživi do specijaliste do kog će doći posle nekoliko sati čekanja a onda sledi višemesečno čekanje na dijagnostikovanje. Kada se i dođe do dijagnoze sledi potraga za lekovima ili u gorem slučaju višemesečno (pa do godinu dana) čekanje na operativni zahvat. Kada već "dođe pod nož" neka se pomoli bogu da mu je zapao odgovoran hirurg ili ako baš želi da miran utone u anesteziju, neka se potrudi da potkupi nekoga za koga se priča da je dobar hirurg.
Nisam mislila da pisem referat na temu zdravstva u Srbiji, vec da napisem kratak komentar na ovu vest. No to je tako kod tebe i tvoje ekipice. Ako ne mozes da nadjes falinku onom sto pise, onda se okomis na to sto neko nesto nije napisao. Boze, dokle formsko ludilo moze da ide .
Radi se pre svega o losoj organizaciji srpskog zdravstva, gde ne postoje kriterijumi za dugo cekanje. Dobar ti je ovaj primer s hronicnim bolesnicima, koji cekaju satima da bi dobili isti onaj lek koji godinama koriste i koristice do kraja zivota. Medjutim, ne bih se slozila s onom prvom konstatacijom da srBovi ne idu kod lekara dok ne bude kasno. Tog macho fazona ima svuda, ali ono sto Srbiji zaista fali je bolja organizacija na planu ranog otkrivanja onih vrsta raka gde je to moguce. No taj deo zahteva posebne sluzbe, planiranje, evidenciju stanovnistva i jos kojesta.
Ovako ja vidim problem srpskog zdravstva, ako mi vec zameras sto sam nesto ranije izostavila. Pacijenti ne moraju sami da prepoznaju razliku izmedju "ziganja u levom ramenu na promenu vremena" i potmulog bola koji ukazuje na infarkt. Negde u sistemu mora da postoji neko ko ce vec u prvom kontaktu da uoci da li ga treba staviti na visecasovno (visednevno, visemesecno...) cekanje ili hitno poslati specijalisti. Za to sluze tipska pitanja koja se mogu postaviti i telefonom, i ne mora se obavezno sresti lekar. To je ovde uloga visokoobrazovanih sestara, za koje ti smatras da nisu nista bolje od srpskih s gimnazijskim obrazovanjem. Ja znam da i u Srbiji ima dobrih sestara, ali to su one s visegodisnjim iskustvom i specijalizacijama u odredjenim oblastima. Prosecna sestra ipak glumi recepcionerku na salteru i pita samo za ime i da li je knjizica overena. Mislim da je tu glavni organizacioni problem srpskog zdravstva, koji rezultira time da svi jednako dugo cekaju, bez obzira da li su urgentni ili ih probada u ledjima kad probaju da podignu 200 kila, a pri tome imaju 70 godina.
Ako hoces da ti to skroz plasticno opisem, nedavno sam vodila svoju macku veterinaru, jer sam primetila da su joj zubi losi. Na licu mesta su posumnjali da je to posledica loseg rada bubrega ili stitne zlezde i izvadili joj gomilu krvi za analizu. Vec uvece sam znala da su ipak samo zubi u pitanju. Kako za hajvane, tako u Svedskoj i za insane - na licu mesta potrebne blic analize i svi znaju sta im je dalje ciniti. U Srbiji ce covek u ovakvoj situaciji dobiti uput za specijalistu za jedno sest meseci, da bi dao obicnu krv na analizu, jer u primarnoj zdravstvenoj zastiti nece dobiti nista osim kratkog razgovora i papira/uputnice za specijalistu, sve to nakon visecasovnog cekanja.
Dakle, fali onaj deo organizacije koji u startu reaguje i odvaja one koji su za cekanje od onih koji su vise ili manje hitni. I onda oni prvi mogu do mile volje da gundjaju, ko ih sisa.