Izvod iz vesti:
.Beograd -- Ministarstvo prosvete Srbije potpisalo memorandum o saradnji s kineskim ambasadorom, prema kom će se u srpskim školama učiti kineski jezik.
To je rezultat saradnje Kine i ministarstava prosvete i spoljnih poslova Srbije, a kineski će se kao izborni jezik učiti u više od 30 škola u različitim gradovima Srbije.
Uz znanje kineskog, mladima u Srbiji otvoriće se i nove mogućnosti za posao, tvrdi ministar prosvete, dok ambasador Kine u Beogradu Đang Vanhu kaže da će se tako produbiti ionako dobri odnosi dve zemlje.
"Naš prijatelj Narodna Republika Kina ima najviše dinamičnu privredu i najveće otvoreno tržište na svetu. Privredna i svaka druga saradnja s partnerima iz Kine biće lakša i uspešnija ukoliko budemo imali mlad i stručan kadar koji razume kineski jezik i koji poznaje kulturu i običaje kineskog naroda", kazao je ministar prosvete Žarko Obradović.
Bilo da je u pitanju predizborni marketing, bilo idiotluk ovdašnje vlasti ili nešto treće, ideja je krajnje smešna. Ne računajući to što prosveta ionako muku muči sa besparicom, ministri prosvete i spoljnih poslova su se bar lepo slikali sa bratskim ambasadorom bratske Kine, koja, naravno, ne priznaje Kosovo, a osim toga i bratski podržava bratsku beogradsku vlast u borbi protiv svetskih nepravdi, krivih drina i još koječega.
Premda Kina jeste u ekonomskoj ekspanziji i premda je sve više robe kineskog porekla, bilo da je u pitanju neki svetski poznati brend, bilo izvorno kineski, dosadašnje poznavanje kineskog jezika kod nas, pa i u svetu, nije bilo neka prepreka. Komunikacija se ionako odvijala i odvija se na engleskom, što važi ne samo za robu iz Kine, već i iz drugih zemalja čiji su jezici mnogo poznatiji i zastupljeniji kod nas.
S druge strane, ovaj jezik se već dugo izučava na Filološkom fakultetu, a veliki bum je doživeo za vreme JUL-a i Mire Marković, kada je povećan broj upisnih, a za studiranje ovog jezika i dalje ima interesovanja. Za potrebe privrede stručnjaka ionako već ima - samo u poslednjih dvadeset godina školovano je sasvim dovoljno sinologa, ali među njima su retki oni koji zaista i rade u struci. U Beogradu se kineski može učiti u nekim školama (Filološka gimnazija, kursevi po privatnim školama i sl.), ali je broj radnih mesta mali i ograničen. Ostali uglavnom rade van struke, ili u najboljem slučaju, prevode Kinezima koji poseduju radnje. Doduše, i ovde postoji jedna začkoljica - pod pojmom 'kineski jezik' podrazumeva se više jezika i dijalekata, koji se iz političkih razloga svrstavaju u jedan, iako se lako može desiti da se Kinez iz Pekinga i onaj iz Hong Konga razumeju isto koliko i govornici finskog i svahilija kada svako govori svojim jezikom. Doduše, vezuje ih pismo, koje nije alfabetsko, ali usmena komunikacija je više-manje isključena. Ono što se danas naziva kineskim standardom jeste mandarinski kineski, koji takođe ima dijalekte, a ne može se reći da baš svaki Kinez govori standardnim jezikom, odnosno varijetetom.
Postavlja se pitanje šta može da uradi svršeni srednjoškolac koji je slušao kineski i koje je upotrebno znanje ovog jezika. Ukratko - od toga nema ništa. U ovdašnjim školama se godinama uče mnogi jezici, gde je bolje rezultate pokazao samo engleski, i to zahvaljujući rasprostranjenosti u medijima i međunarodnoj komunikaciji, premda na evropskom nivou, ovdašnja populacija ne može da se pohvali nekim zavidnim nivoom znanja ovog jezika. Kada govorimo ruskom, francuskom ili nemačkom, koji su takođe zastupljeni, premda u manjoj meri, rezultati su veoma loši. Premda je upotrebna vrednost ovih jezika veća, i dalje se poslovi sa zemljama gde se ovi jezici govore velikim delom vode na engleskom. Ne želim ni da trošim reči govoreći o maternjem jeziku - posledice (ne)pismenosti vidljive su na svakom koraku.
Bilo da gledamo kratkoročno, bilo dugoročno, ekonomske posledice su zanemarljive. Možda će se zaposliti nekoliko sinologa, ali novac na njihove plate će uglavnom otići iz budžeta. Ukoliko kineska ambasada plati nastavnike, korist će imati učenici koji žele da nauče nekoliko kineskih reči, ali to neće imati nekih konkretnih posledica po opše obrazovanje, jer je znanje kineskog uglavnom u domenu lične zanimacije. Čak ni uz bolji standard, ne verujem da bi se broj turističkih putovanja u Kinu povećao, dok za potrebe privrede ionako ima dovoljno kapaciteta, bilo da je u pitanju engleski, bilo kineski kao sredstvo komunikacije.
U opštem obrazovanju postoje mnoge rupe, ne samo na polju jezika, što je ovde i tema, već i na polju ostalih oblasti koje se izučavaju u školama. Nekoliko puta sam čitao da nastavnici prirodnih faulteta muku muče što im brucoši sve manje poznaju fiziku, hemiju, matematiku ili biologiju. O pismenosti i znanju stranh jezika sam već govorio. Međunarodni testovi već godinama pokazuju da svršeni osnovac ili srednjoškolac imaju manje znanja od vršnjaka iz drugih zemalja.
A uprkos svemu tome, naši sjajni ministri uvode kineski.