Borba egipatskih zena za kakvu-takvu emancipaciju u sred egipatske revolucije je samo jedan od primera pokusaja promene.
Skoro sam negde čitao članak o Šveđankama koje se udaju za muslimanske imigrante i prihvataju tradicionalnu ulogu i ponašanje žene, neke se udaju i preseljavaju u Maroko, Alžir, Egipat., itd. O sličnom fenomenu je izveštavano i pisano u Norveškoj, Kanadi, i još nekim zemljama koje smatramo visoko razvijenim, sekularnim, sa visokim stepenom ženske emancipacije. Da li se uopšte može govoriti o nekakvom fenomenu ili su to pojedinačni slučajevi medijski prenaduvani?Pitanje je pre svega za vilhelminu i acajou, ako znaju nešto više o tome.
Licno smatram da je dostupnost obrazovanja bila osnovni korak u procesu emancipacije zena, ali sada kada su zastupljenije na trzistu rada, kakva je slika na polju zaposljavanja, jednakosti plata itd. globalno, ali i u Srbiji?
Imam nekolicinu drugarica iz generacije koje su završile fakultete sa natprosečnim uspehom (od PMF-a, istorije umetnosti, književnosti, itd) ali se nijedna ne bavi strukom, niti je zaposlena. Žive kao majke i domaćice, i ni malo ne žale što svoje navitalnije godine provode baveći se isključivo porodicom.
S druge strane, imamo žene koje jedva da imaju završenu srednju školu, a svoju samostalnost su stekle baveći se npr. estradnom umetnošću. Eto, recimo, Lepa Brena je vlasnica čitave jedne muzičke imeprije. Seka Aleksić je izuzetno tražen live izvođač, što u regionu što u dijaspori, finansijski je vrlo dobrostojeća, bavi se humanitranim radom. Imamo zatim Karleuša Jelenu, koja se u više navrata istakla kao borac za ljudska prava... Neke od veteranki estradne umetnosti, npr Neda Ukraden i Zorica Marković, poznate su po brojnim vezama sa po 20+ godina mlađim muškarcima, koji im služe praktično kao igračke.
Za retko koju od njih se može reći da je visoko obrazovana, pa čak i funkcionalno pismena, pa ipak na osnovu njihovog stila života i društvenog uticaja moglo bi se tvrditi da su to moćne, nezavisne žene. Mene interesuje kako uopšte gledate na fenomen ili, bolje rečeno, instituciju
narodne pevačice? Nema sumnje da je njhov uticaj na vrednosni sustav i uverenja mladih žena ogroman, pa se pitam da li je obrazovanje nužan preduslov emancipacije, ili je biznis logika + manipulisanje seksualnošću sasvim dovoljno?
Sta je sa pravom glasa i nacinom na koji se koristi u razlictim zemljama, kao i sa zastupljenoscu zena u politickom vrhu?
Da li se pozicije predsednice skupštine ili ministarke pravde mogu smatrati političkim vrhom? Koliko su te funkcije u današnjoj Srbiji izvor realne političke moći? Šta je sa službama bezbednosti i velikim biznisom (sem Grand produkcije)? Jasno je da žene nemaju pristup, pa možda ni ambicija, da konkurišu muškarcima na samom vrhu društvene piramide. Odlazak Vesne Pešić u politilčku penziju je veliki gubitak, jedino još Danica Drašković pokazuje dovoljno drskosti i ambicije pretendujući na mesto direktora državne bezbednosti. Ispada da je politički najmoćnija žena u zadnjih 100 godina u Srbiji bila Mira Markovič lično, i to sa pozicije
prve dame.