729 replies to this topic

[Ana Denic]

Edgar Allan Poe (1809-1849): GAVRAN

1.

Ponoci sam jedne tuzne, proucavo slab i snuzden
Neobicne drevne knjige, sto prastari nauk skrise -
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata pao, kucajuci tiho, tise -
"Posjetilac", ja promrmljah, "sto u sobu uci iste,
samo to i nista vise."

2.

Ah, da, jos se sjecam jasno, u prosincu bjese kasno;
Svaki ugarak, sto gasne, sablasti po podu rise.
Zudim vruce za svanucem - uzalud iz knjiga vucem
Spas od boli sto me muce - jer me od nje rastavise
Andjeli, sto divnu djevu zvat Lenorom nastavise -
*Tu* imena nema vise.

3.

Od svilenog tuznog suma iz zastora od barsuna
Nepoznati, fantasticni uzasi me ispunise;
Da utisam srce svoje, ja ponavljam mirno stojec:
"Posjetilac neki to je, sto u sobu uci iste -
Posjetilac kasni koji mozda trazi zakloniste -
Eto to je, nista vise."

4.

Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
"Gospodine ili Gospo, oprostite, evo stizem !
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo,
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tise;
Gotovo vas nisam cuo", - i vrata se otvorise -
Mrak preda mnom, nista vise.

5.

Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plasim se i cudim;
Ah, ne moze smrtnik sniti snove sto se meni snise !
Al nevina bje tisina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta rijec jedina pade poput kapi kise,
"Lenora" prosaptah tiho, jeka mi je vrati tise,
Samo to, i nista vise.

6.

U svoju se sobu vratih, dok u meni dusa plamti;
Nesto jaci nego prije udarci se ponovise.
"Jamacno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam caskom sto je, kakve se tu tajne skrise.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skrise -
Valjda vjetar, nista vise."

7.

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven udje Gavran, sto iz drevnih dana stize,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu dize
I na kip Palade sleti, sto se iznad vrata dize.
Sleti, sjede, nista vise.

8.

Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrnu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj dise.
"Nek si osisana ptica", rekoh, "nisi kukavica,
O Gavrane, mrka lica, sto sa Nocnog zala stize,
Kako zovu te na zalu Hadske noci, otkud stize?"
Rece Gavran: "Nikad vise."

9.

Zacudih se tome mnogo, sto crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne rijeci malo sto mi objasnise.
Al priznati mora svako, ne dogadja da se lako
Da ziv covjek gleda tako pticu sto se nad njim njise,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu sto se njise,
S tim imenom "Nikad vise".

10.

Gavran sam na bisti sjedi, tek te rijeci probesjedi,
Bas kao da cijelu dusu te mu rijeci izrazise:
Vise niti rijec da rekne - vise ni da perom trepne -
Dok moj sapat jedva jekne: "Svi me druzi ostavise,
Pa ce zorom i on, ko sto nade vec me ostavise."
Tad ce ptica: "Nikad vise."

11.

Muk se razbi, ja, zatecen - na odgovor spremno recen -
"Nema sumnje", rekoh, "to je sve mu znanje, nista vise,
Rijec od tuzna gazde cuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duz puta, pa mu sve se pjesme slise,
Tuzaljke se puste nade u jednu tegobu slise,
u "Nikada - nikad vise."

12.

Ali mi i opet Gavran tuzne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjac prekrit plisem;
Te u meki barsun padoh, povezivat maste stadoh,
Na razmatranje se dadoh - kakvu mi sudbinu pise
Grobna, kobna, drevna ptica - kakvu mi sudbinu pise
Kada grakce: "Nikad vise."

13.

Sjedjah trazec smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, cije zarke oci srz mi srca oprzise.
Predan toj i drugoj masti, pustih glavu mirno pasti
U taj barsun ljubicasti, kojim svjetlo sjene rise,
Sjest u barsun ljubicasti, kojim svjetlo sjene rise,
*Ona* nece nikad vise.

14.

Tad ko da se uzduh zgusnu, cudni miris me zapljusnu,
Zacuh lagan hod serafa, koji kadionik njise.
"Bijedo", kliknuh. "Bogu slava! Andjelima te spasava,
Salje travu zaborava, uspomene da ti zbrise!
Pij, o pij taj blag *nepente*, nek Lenori spomen zbrise!"
Rece Gavran: "Nikad vise."

15.

"Proroce, kog rodi prorok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik da l' posla tebe, il oluje izbacise
Sama al nezastrasena usred kraja urecena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l' da me lise
Melemi iz Gileada, mogu l' jada da me lise?"
Rece Gavran: "Nikad vise."

16.

"Proroce, kog rodi prorok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Neba ti, i Boga, po kom obojci grud nam dise,
Smiri dusu rastuzenu, reci da l' cu u Edenu,
Grlit zenu posvecenu, Lenora je okrstise,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju andjeli mi skrise?"
Rece Gavran: "Nikad vise."

17.

"Rastanak je to sto kazes", kriknuh, "ptico ili vraze!
U oluju bjezi, na zal hadske Noci, otkud stize!
Niti pera ne ispusti ko trag lazi sto izusti!
U samoci mene pusti! - nek ti trag se s biste zbrise!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun sto srce sise!"
Rece Gavran: "Nikad vise."

18.

I taj Gavran postojano, jos je tamo, jos je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, sto se iznad vrata dize;
Oko mu je slika ziva oka zloduha, sto sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu rise;
Moja dusa iz te sjene, koja se na podu rise,
Ustat nece - nikad vise!

[aenima]

Cemu divljenje i cudjenje?
Zar ne vidite sasvim jasno da je san bio moj ucitelj i da jos uvijek, evo, strepim da cu se opet probuditi i opet doci u tamnicu?
Pa kad i ne bi bilo tako, samo sanjati vec je dosta jer sanjajuci spoznao sam da svaka sreca covjekova nestaje kao pusti snovi.
I zato hocu da pozivim i da u dobro iskoristim sve dane svoje, dok mi traju.

Pedro Calderon de la Barca, "Zivot je san"

[Blekendvajt]

Truman Kapot, iz «Uslišenih molitvi» (po sećanju)
Prvi kauboj: «Kako si Džed?»
Drugi kauboj: «Dobro. Zaista dobro. Osećam se tako dobro da jutros nisam morao da izdrkam da bih morao da pokrenem srce.»

[tanjajedaska]

Evo Crnogoraca u svetskoj poeziji u stranom podlistku:
“Svetiljka u visokim brdima

Neka oblaci naših večno crnih konjolikih visova
Padnu na grešnu glavu onoga koji prevodi
Reči ljubavi za onu čija usta su prah.
Prošli su dani kad joj donosih u čuturici
Prštavu planinsku vodu koja omekšava lice.

Nema voše večernjeg vetra, ni vela za komarce;
Nad jezerom su skupljene široke ribarske mreže.
Svetiljke života plamte u visokim brdima;
Ljudi, posle dugog putovanja, pristižu na ležaljkama.

Još ima svetova u zvezdama, i starci
Brojeći ih, tonu u pomrčinu. Sa druge stane sna,
Velika muka života mrvi reči ljubavi.

Bačite papir u koš, vičući jedni na druge,
Treskajući metlama. Žute trake zevaju iz kaseta
Nalik na čokoladne table, razmenjene adrese ljudi
U džepovima, besplatni primerci knjiga
Pune korpe za otpatke. Gardijanov kritičar poezije
Preporučuje nam epode nekog CRNOGORSKOG pastira.» B)

[T. U. Weenie]

"What Tyler says about being crap and the slaves of history, that's how I felt. I wanted to destroy everything beautiful I'd never have. Burn the Amazon rain forests. Pump chlorofluorocarbons straight up to gobble to ozone. Open the dump valves on supertankers and uncap offshor oil wells. I wanted to kill all the fish i couldn't afford to eat, and smother all the French beaches I'd never see."
"I wanted the WHOLE world to hit bottom"
"Soap and human sacrifice go hand in hand"

"Fight Club", C.Palahniuk

---

"This is fish number 641 in a lifetime of goldfish. My parents bought me the first one to teach me about loving and caring for another living breathing creature of God. Six hundred and forty fish later, the only thing I know is everything you love will die. The first time you meet that someone special, you can count on them one day being dead and in the ground.

"Survivor", C.Palahniuk

---

"Anymore, when I see the picture of a twenty-something in the newspaper who was abducted and sodomized and robbed and then killed and here's a front-page picture of her young and smiling, instead of me dwelling on this being a big, sad crime, my gut reaction is, wow, she'd be really hot if she didn't have such a big honker of a nose. My second reaction is I'd better have some good hea and shoulder shots handy in case I get, you know, abducted and sodomized to death. My third reaction is, well, at least that cuts down on the competition."

"Invisible Monsters", C.Palahniuk

[jamie]

veliki vrt je cinio jednu dosta stranu teritoriju. reklo bi se da je sluzio iskljucivo za ukopavanje prevelikog nakota macica. u dnu je jedna tamna aleja i dva okrugla suplja grma: tu se odigralo nekoliko decjih epizoda iz polnog zivota.

...

kao dete dosadjivao sam se cesto i mnogo. ocigledno, to je zapocelo veoma rano, to se produzilo celog mog zivota u talasima [istina, sve redje zahvaljujuci radu i prijateljima], i to se uvek videlo. to je neka panicna dosada koja ide do teskobe. takva je ona koju osecam na simpozijumima, predavanjima, vecerima u inostranstvu, grupnim zabavama - svuda gde se dosada moze videti.
nije li mozda dosada moja histerija?

...

malo dosadniji/histericniji no inace:
roland barthes, roland barthes par roland barthes [rolan bart po rolanu bartu], 1975.

[danijela]

S nogama u cveću, on se u snu smeška,
Kao dete koje muči bolest teška.
Zagrej ga, Prirodo, jer zima ga mori.

Miris mu drhtaje nozdrva ne budi.
Miran, mladić spava, s rukom preko grudi.
Crvena mu rupa s desne strane gori.

(Spavač u dolu, Artur Rembo)

----------

It was last summer during the war. One of the many times I ran away from home. I came down to the river to fill my water bottle and there was a Prussian soldier not much older than me asleep in the clearing. I watched him for a long time before I realized he wasn't asleep he was dead. And somehow that clarified things for me. I understood that what I needed to become the first poet of this century was to experience everything in my body. It was no longer enough for me to be one person. I decided to be everyone. I decided to be a genius. I decided to originate the future.

-------------


Paul: What's your greatest fear?
Arthur: That other people will see me as I see them.

[tanjajedaska]

» --- Helderlinova žrtva, koju Nemci nisu razumeli. Za Hajdegera on je egzemplarna žrtva. Hajdeger podseća da su pesnici namenjeni žrtvovanju i kaže 'Helderlin je takav jedan...' Ali ko bi razumeo/čuo onoga koji svome narodu javlja da nije razumeo/čuo žrtvovanog pesnika? Šta radi neko, ko kaže svom narodu: 'Vi ne čujete/razumete mrtvoga pesnika'? I dalje 'Počujte ga, najzad. Prestanite d aga žrtvujete!'
Potreban je zagovornik, posrednik. Koji i sam sluša i koji u stavri kaže: 'Vi me ne slušaet! Vi skušate Heraklita, Helderlina i još nekolicinu. Kada ćete prestati da me žrtvujete?'«
Derida, Žak

[Lavinia Amaldi]

...vec nekoliko dana mi se mota ova pesma po glavi, ne znam sta hoce, pa 'ajde da je ostavim ovde, mozda i ona ostavi mene ... jedna od dve njegove koje znam napamet, pa eto, prastajte ako bude bilo gresaka... bas se uklapa u ovo kisno popodne.. (a dugo i nije padala, ...- od nocas... )

Poljubi me

To je bilo u jednoj cetvrti u Gradu Svetlosti
U kojoj je uvek mrak i uvek zagusljivo
I zimi i leti tamo je uvek zima
Stajala je u stepenistu
On kraj nje a ona kraj njega
Govorila mu je
Bozja zvezda ne svraca u nasu ulicu
Mora da ima preca posla u bogatijim
delovima grada
...
Zagrli me cvrsto
Ljubi me
Ljubi me dugo
Ljubi me
Kasnije bice kasno
Nas zivot to je sada
Ovde se umire od svega
Od toplote od zime
Ili se smrzavas ili se gusis
Ovde vazduha nema
Ako prestanes da me ljubis
Cini mi se umrecu ugusena
Imas petnaest godina imam petnaest godina
Oboje trideset
Sa trideset godina vise nismo deca
To su godine kad treba da se radi
To su godine kada se ljubi
Kasnije bice kasno
Nas zivot to je sada
Ljubi me.


Prever

[Alan Ford NY City]

Iz epizode "Poziv na krstarenje"
Broj 1: "Pogledaj tko je stigao!"
Šef:" Pa to je Malajac! Onaj koji je gluhonijem sve dane osim četvrka!"
Broj 1:" Ništa čudno što je in ovdje! Niti to što su već tri broda nestala, a četvrti je na popisu da bude pretvoren u zrak!"
Šef: "Znači to je naš tajni zadatak!"
Broj 1: [uspaničeno, uzrujano] "Hajde, urlaj to još glasnije da netko možda ne bi prečuo...!"
[nastavlja, pribrano ali bijesnos] "Što ovdje radi ta životinjica ?! [pokazuje na Skvikija] Zar nisam naredio da Skviki ostane kod kuće?"
Šef: [crveneći, u nevolji pravda se]: "Ali, Visosti, nisam ga imao srca ostaviti! Osim toga, on treba tako malo prostora!"
Broj 1: [rezignirano, odmahuje rukom]: "Nikad me ne slušaš ... OH!.. Što je Grunfe?!?" [hini nezainteresiranost, dok Grunf skršeno na štulama pokušava [pribaviti zrnece pozornosti!zii]
Grunf: "Došao sam vas pozdraviti! Osjećao bih se bijedno da to nisam učinio!"
Broj 1: "Dobro momnče, lijepo od tebe! A sad se vrati kući i čuvaj cvijeće!"
Grubn: "Više me ne volite! [plače, kuka] ... Postao sam Vam antipatičan!...Mrzite me... šmrc... šmrc..."
Šef:"HAjde Grunfe, ne budi tako tužan! Njegova Visost govori to za tvoje dobro! S bolesnom nogom bio bi nam teret,a možda bi se rana i zagnojila!"
Grunf: [utješen, briše suze]"Uistinu?" A dobije li se za to kolajna?"
Šef:[samouvjereno] "Da, da! A sad pođi Grunfe... I budi uvjereen da ću se brinuti za njegovu Visost!"
Broj 1: "No, je li već jednom završeno to došaptavanje? Hajde, odgurajt me već jednom na palubu, tajni agent Ford već je davno na brodu!"
Šef: "Urlajte još glasnije da možda netko ne bi prečuo...!!!!"
Broj 1 [pobjesnio, da je saav crven u licu, viče iz sveg glasa]: "JA usrlam kada mi se urla i koliko mi se urla!... Imaš li šro primijetiti?"
Šef: "Ne, ništa... Urlajte koliko želite, ali upotrebljavati izraze kao "tajni agent" i slično...!!!"
Broj 1[udara Šefa štapom]: "Uuuuh. kakav antipatičan glas! HAjde gurni moja kolica... Miči se!"

[Rostokovsky]

fali ti ona cuvena:

"Mi smo sami a njih je dvojica"

[tanjajedaska]

O OLOŠU

»Život je vrelo radosti; ali gde pije i ološ, tu su svi izvori otrovani.
Uživam u svemu što je čisto; ali ne volim da vidim usta što se krive, i žeđ nečistih.
Oni su svoj pogled bacili u vodu izvora; i sad nihov odvratni osmeh pliva po vodi i gleda me iz kladenca.
Oni su svetu vodu otrovali svojom pohotljivošću a nazivajući slašću svoje pogane snove otrovali su još i – reči."
Niče

[misija]

Ovo sto vam dajem je prilicno s brda s dola. Ja sam to jos davno, onako usput, izdvajao. Mozda neko nadje nesto vredno.

Ovo sam copi-paste iz mog skladista za "nedaj boze". Znate ono da preko 90% stvari koje sklanjamo sa strane, nikada nam ne zatrebaju. Te stvari samo se tu vucaraju okolo i zauzimaju nam dragoceni prostor. S druge strane, ono sto nam stvarno treba nikada ga nema. Sta da radimo?!

Dakle,

- Kada covek postane odredjen okolinom, sto znaci da je prisiljen ili sprecen da radi bez svog racionalnog pristanka, tada postaje pus-baton zivotinja.
- Pus-baton ratovanja medju aberiranim osobama. Tako supruge otkriju odredjene reci koje njihove muzeve pogadjaju u zivac, vrlo ih razljute ili teraju na povlacenje, to su nacini na koje one koriste pus-baton.
- U svetu zabave I pisanja pesama pus-batoni se pritiskaju svom snagom da bi proizveli aberirane reakcije.
- Ti isti pus-batoni su bolom I emocijom zaglavljene dirke(lazni podaci koje engram upisuje u racunar)- svako drustvo ima svoje posebne modele engrama. Koji izludjuju ljude, cine ih bolesnima I uopste uzrokuju propadanje.
- Klir, na primer, ima potpuno secanje na sve sto mu se ikada dogodilo ili sto je u zivotu naucio. On ne razmislja ‘vokalno’, nego spontano. On je potpuno samoodredjen. Kreativna masta mu je veoma razvijena.
- Njemu(kliru) ostaje zdrav razum jer nije marioneta u rukama bezobzirnih I lukavih ljudi.
- Emocija je je sadrzana u nacinu na koji su te reci izrecene.
- Pokusaj pobacaja vrlo je cest I neverovatno neuspesan. To nikako nije teorija, nego otkrice jednako istinito koliko I gravitacija.
- Engrami nisu secanja nego snimci na stanicnoj razini.
- Neverovatna je cionjenica, naucno dokazana, da najzdraviju decu radjaju najsrecnije majke. Srecna zena ima vrlo malo teskoca. Zene, vi imate I pravo I razloga da zahtevate da se prema vama odnosi dobro.

- Sustina Ajnstajnovog otkrica bila je u tome da mi nemamo nacina da izbegnemo vremenske prividnosti ovog sveta, zato sto nema trenutnih veza izmedju spoljnih zbivanja I posmatraca. Vreme predstavlja vid odnosa izmedju posmatraca I vasione I nijedan posmatrac ne nalazi se u apsolutno povlascenom polozaju koji bi njegovo ‘vreme’ ucinio vrednijim od nekog drugog vremena.
- Naucna I filozofska istrazivanja donose nam vise novih problema nego resenja. Mi danas zivimo u civilizaciji u kojoj nase svakodnevno iskustvo vremena sve manje I manje nalikuje onom kojom su se odlikovali prirodni bioloski ritmovi I umesto toga, sve vise se priklanjamo slozenom racionalnom ustrojstvu mehanizovanog rada, urbanoj sredini, casovniku.
- Vreme I novac dominiraju nasom kulturom. Vreme je prestalo da bude ciklicno da bi umesto toga postalo razvojno. Novac je prestao da bude mera vrednosti a postao symbol preimucstva I slave.
- Za normalno funkcionisanje organizma od velike je vaznosti da ti pojedinacni ritmovi budu u skladu, sinhronizovani. “U svom izvornom znacenju, tabu je cutanje.
- Jedan od osnovnih zakona termodinamike kaze da se energija ne moze ni stvoriti ni unistiti, ona moze samo menjati oblik.
- Kada mislite da znate nesto pogledajte to konzistentnije iz drugog ugla.
- Mudar covek zna kada je vreme za sta
- Inkviziciju je zvanicno ukinuo Napoleon 1808god. Ali su se metodi I neka shvatanja iz vremena inkvizicije kao uzasne aveti iz mraka proslosti opet bile pojavile u drugom svetskom ratu pod simbolima raznih fasistickih struktura.
- Lidija Vukicevic kaze da kada nema pravog zivota I pravih strasti covek zivi od fatamorgana.
- Muskarci vole kada mu prijatelji zavide na zgodnoj devojci. Jedna slikarka kaze: “kroz snove sam stigla do sna”- mnogo sere.
- Poruka od Mr. Bore Dugica glasi: “Radujte se suncu!”. Ako ujutru ustanete I ne obradujete se prvom suncevom zraku, bicete tog dana u velikoj duhovnoj neprilici. “Zvuk frule je okrugao, topao, mek, nezan sposoban da izbrise granicu neba I zemlje”-kaze Bora
- Po Bori Dugicu trebalo bi da se dopise jedanesta bozja zapovest koja glasi: “Ne trosi bozije vreme uzalud.”
- Nase poimanje I dozivljavanje nas samih I sveta koji nas okruzuje menja se iz sata u sat.
- Vecina ljudi je sklona da interpretira tudje misli na svoj(proizvoljan\) nacin pre nego sto primi originalnu poruku.
- Osetljivost zena na mosusne mirise kakav je androsteron ili egzatolid najveca je oko vremena ovolucije. Svako ljudsko bice ima svoj specifican miris.
- Ne zelim da nesto uradim samo zato da bih drugima pokazao da I to mogu.
- Demokratija je vladavina najgorih protiv najboljih
- Lepota nikoga nije usrecila.
- Pedja: “ono sto je nemoguce za vecinu, pojedincima je sasvim prirodno I svakidasnje”.
- Stoje neko na vecoj visini to vise mora da bdi. Medjutim nema pobede iza koje ne moze doci poraz.
- Gerasim se oseca detetom jedne vasione koja zivi I dise Bogom I logosno osmisljena, tece ka jedinstvenom okeanu besmrtnog bozanskog zivota.
- Samilost je jaca od straha.
- Putevi greha su veoma slozeni I protivrecni.
“…Ne podaje se zavodljivim lazima pozude.” Dok vecina zivi u slastima stomaka. Tu istinu o sebe svet, naime, nikada ne zeli da zna.
- Bog nase granice nije nacinio I ne zeli da ih zna.
- “Videli su ga kao nekog opasnog cudaka- dosljak koji remeti mir I uzurpira stecena prava jednoga reda ljudi koji se, razmazen blagodetima carskih povlastica, poceo pretvarati u parasite.”
- “On svoju istinu ne drzi za sebe, ne cuva je zakopanu kao zli sluga talenat.”
- “Niko ne moze dva gospodara sluziti. Filip sluzi Boga, Ivana Groznog se ne boji.”
- Lako je izgubiti se u drami sopstvenog zivota.
- Mnogi od nas su uzurbani, napeti, nervozni, nemaju dovoljno vremena, pod neprestanim su pritiskom obaveza. Vazno je da sami sebi postavimo pitanje da li zaista zelimo da nekontrolisano provedemo zivot kao da je u pitanju neka trka.

[Dunadan]

Ako ovo tvoje neko prochita, pojeshcu svoju tastaturu.

lepe misli:

Kad sam bolan pa kad legnem
dajte neshto da nategnem...

Od chuture bolje bure
jedno bure od akova

kome, evo, odmah hrlim
da ga chvrsto ja zagrlim

Aspirinix

[misija]

Ako ovo neko procita ne gine mu prosv-ij-etljenje.


Zen Poems by Leslie Barclay
1.

One day it thought
I am it.
No, said the universe.
We are it.
You are we.
It replied
Truly, what is it?
For now I am lost.
And so it began to learn.

2.

Green was enjoying the morning sun
When Blue started to cry.
I fear that I shall not endure.
For I feel the presence of black.
Green stopped to consider.
Blue is very fine. But so is black.
Why fret about change, my friend, asked Green.
To which Blue replied.
Change is death. I am afraid to die.
Green knowing well that to live is to die
And to die is to live
Smiled and said.
In Blue there is black. And in Black there is Blue.
There is no death. There is no life.
Smile.
And so Green and Blue enjoyed each other.
And were.

3.

The student is looking at the teacher
And thinking.
What is all this nonsense?
I know. I am.
Suddenly the teacher asks.
Who are you?
Now the student lazily replies.
I am me.
At which the teacher shouts
No.
Not you.
I don't know me!
You are the teacher.


4.

A gentle butterfly
Landed on a flower.
And an artist painted the scene,
Throwing in the sky for full measure.
A photographer saw this
And took a picture.

Can't you see?
Said the man at the photo exhibit.
It is all one.
His friend disagreed. (He was a philosopher)
No. It is many.
A butterfly. A flower. The sky. The artist.

Are you so sure?
Asked the butterfly of the flower.
I am I and you are you?
And fluttered off into nowhere.
Ten thousand things endured as one.


5.

Dancing, the boundaries fade.
In love where are they?
Thinking, I see the differences.
Doing, I manage the differences.
And become.
Becoming, I feel.
Feeling, I want.
Wanting, I hurt.
From hurt I can see.
I begin to love.
Loving, I dance.
As the water flows to
Never
And ever.


6.

To both connect and disconnect
At once
Without desiring so.
The real world that is equally unreal
Then opens
And you can see
With your mind
What once your eyes only glossed over.

7.

The coffee
That sits in the cup
is out there
not me.
It transforms
as I drink it.
It integrates.
Now both a part of me
And yet not me.
Like every cell
That constitutes
This self I call me
It too shall pass
Me -- not me -- me
Only me -- only not me.
What is me?
What is coffee?

8.

The senses are a tool
But be wary of becoming
A tool of your tools.
I use without being a user
For I am here, but
I am not.
Like a ship at sea
That can drift aimlessly
Or be guided.
Yet who truly guides it?

9.

When she asked
Where are you?
I answered
Here. (I think)
And where will you be?
I don't know.
Where were you?
Everywhere?! No where?!
Where do you want to be?
Where I am.
Neither becoming nor became.
Rather, at one.
Immersed in the great journey
That goes nowhere and everywhere.
That is everything and nothing.
Tat tvam asi.

10.

And I thought
It's nice
To not think
To not be.
It's sweet
To know
And yet not know.
It's subtle
To understand
To love.

11.

Can you touch the wind?
I asked
of the MIND
That moves the mind.
I smiled
And I knew.

12.

I am moving from here to there
But suddenly there becomes here
As it has always been.
I look around me and see clocks.
The ticking, humming, buzzing, turning, moving
Of these infernal time machines
Affect my consciousness
As my head throbs
And my body aches.
However, in an instant I remember
that time is like 'there'.
Then is now and now is then.
In the midst of such immense silliness
Who should worry or be earnest?
There is time enough because there is no time.
Can you begin to understand?
Smile and relax for
Time and place are without meaning.
Truly.
In this understanding of the emptiness of the Universe
Comes peace.