Da li se jos nasmejete kad se setite nekog dogadjaja iz srednje? Dal jos pamtite kako ste se zaljubili sa 15 i da vam izgleda isto kao da je bilo juce? Kako vidite istoriju koja se desavala oko vas u to vreme?
Kutije sa sitnicama, dnevnički zapisi, mirisi, mesta, prizori... ovaj topik, kako ga je angelia intonirala uvodnim postom, jeste tipično žensko pismo - deskripcija, detalj, senzacija...
To je samo jedan, fragmentaran, način kako naše sećanje radi. Kada se nabrajaju pojedinačna sećanja, obično se sve svede na "takmičenje" u jačini senzacije. Posle Rotttovih i vilhelminih postova gde probija tragizam rata i destrukcije, kako napisati bilo šta a ne biti banalan? Šta je bilo čija kutijica sa intimnim dragocenostima, crtice iz detinjstva, adolescencije, u poređenju sa iskustvom i posledicama rata? Deluje naivno, neuporedivo sa doživljajima koji se nalaze u potpuno drugoj ravni realnosti. Evo jedne scene: jesen '91, vraćam se sa probe u nekom studiju u Zemunu, ja i još dva druga iz mog prvog klinačkog benda, vozimo se 18icom. Pored nas je nekoliko rezervista, zarozani u maskirnim uniformama, zaudaraju na duvan i rakiju, mrmalju nešto između sebe... jedan od njih pogleda ka nama, grupiše nas pogledom, pa zapinjući jezikom reče kolegi: "To im nisu gitare...to su im puške..." Tada sam prvi put osetio sudar dve realnosti, sa 15 godina. Pored jezivih TV reportaža koje smo gledali, priča o tome ko je gde poginuo, itd, ovo je bilo prvi put da sam se zapitao šta ja to radim: mi smo klinci koje se igraju muzičara, prolazimo kroz jedan tipičan ritual odrastanja, a okolo sve odlazi u tri pizde materine.
Ako kažem - sećam se mirisa baruta petardi koje sam bacao sa drugom iz odeljenja - a neko se seća prve granate koja mu je eskplodirala u dvorištu ili možda dva sprata niže. Nerviraju me ljudi koji su neposredno doživeli i preživeli rat, jer su tako dominantni sa svojim pričama, jačim od bilo čega što sam ja doživeo. Zvuči morbidno, ali na neki način im zavidim. Ne kažem da bih voleo da sam bio na njihovom mestu, ali ovako post-festum, moćan je osećaj kada posle tvoje priče ljudi ostaju nemi, ne mogu da se uporede, nemaju čime da dobace taj horizont iskustva. Bombardovanje '99? Koliko god da je potisnuto u mom sećanju, neuporedivo je sa onim što su doživeli građani Sarajeva ili Vukovara.
Muvanja, svirke, žurke, gudre... po čemu su moja sećanja specijalna, po čemu su vredna pomena? Ni po čemu, sve to isto ili vrlo slično je doživela većina klinaca bilo gde, odrastajući 80ih ili 90ih. Postoji li nešto izuzetno, jedinstveno samo za ovo mesto i ove ljude? Postoji, to su tri meseca protestnih šetnji '96-7 i ta tri meseca bombardovanja '99. To su vremena kada sam se osećao najmoćnije i potpuno bespomoćno. Evo samo dve crte iz oba perioda:
Mart '97. Nisam kao prethodnih dana bio na platou kod Filozofskog, stizao sam iz pravca Kneza Miloša... na uglu kod Beograđanke nailazim na kolonu ljudi, šetnja je već bila krenula i iz nekog razloga je bila u zastoju. Nisam se odmah priključio, stao sam malo sa strane, pokušavajući da sagledam početak i kraj kolone, koliko sam mogao... ogromna masa ljudi, žamor je bio vedar ali suzdržan... gledao sam ih i mislio: ovo su moji ljudi, ja ovde pripadam... utom se par poznatih lica razaznalo i davalo mi znak da priđem. Osećao sam se svečano.
Mart '99. Prva nedelja kako je počelo bombardovanje. Spuštamo se u sklonište. Pored mene jedan komšija sa sinom i ćerkom, mislim da su imali 15-16 godina... tako smo silazili u manjoj grupi, stigli na par metara od ulaza u sklonište, kad je odnekud grunulo... čovek se trgnuo, rukom razgrnuo decu i prvi utrčao u prostoriju. Svi smo ubrzali i kada smo ušli čovek je stajao naslonjen na zid, zadihan i unezveren, dižući ruku ka nama, kao da se izvinjava... Šta je to bilo: čist nagon samoodržanja ili ne baš sjajan otac?
Inače sam proklet dobrim pamćenjem (nasledio od babe s kevine strane), ali iz nekog razloga period od 5. oktobra do ubistva Đinđića mi je velika rupa. Ponešto mi iskrsne, ali generalno mi je to vreme mrlja u memoriji, ne deluje mi stvarno kao da sam te godine proveo u polusnu. Sve posle toga je ubitačno dosadno. Šta znam, učešće u nekim događajima istorijskih razmera ispostavlja se koliko privilegija toliko i prokletstvo jer postavlja letvicu iskustva jako visoko, na nivo epskog osećanja. Tzv. normalan civilni život u kojem se sve svodi na kuća-poso relacije i nešto sporadične zabave, deluje užasno bledo i neubedljivo.