Jump to content


Photo

Secanja


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
658 replies to this topic

#16 vilhelmina

vilhelmina
  • Members
  • 11,937 posts

Posted 16 November 2011 - 00:09

Fina tema, Angelia :)

Ja imam kutiju (sama sam je napravila od kutije za cipele i oblepila stranicama casopisa) u kojoj drzim memorabilije, tj. svakakve gluposti, pisma, razglednice, slike, ulaznice sa koncerata itd.... Nemam dnevnik, ali imam sveskice, notese i one male kalendare u koje sam upisivala vazne stvari (tada vazne, a sada bih najverovatnije mislila da su banalne :blush:, ali ja vec znam da sam sada pametnija nego pre 30+, pa me moja glupost ne bi iznenadila :lol+: ). Ostavila sam kutiju kod roditelja, tako da je nemam sada pri ruci, a ne bih se stidela da tragi-komicni sadrzaj podelim s vama...:D
Inace, ja sam od onih zenskih koje imaju jako dobru memoriju....tesko vama :lol:


Blago tebi kad ti je sve stalo u kutiju od cipela. Meni ni kontejner ne bi bio dosta, kad bih mogla da pokupim sve zauvek izgubljeno. I nikad ne bih mislila da je bilo sta tu tragicno ili komicno. To bi bio prosto materijalni dokaz da me je negde bilo, da sam postojala i pre nego sada. Ali eto, kad nemas kutiju od cipela ili dnevnike, onda te i slicica s neta udari u glavu toliko da satima ne mozes da se oporavis.
Mislis li stvarno da bi tvoja memorija/secanja nekome tesko pala? Ja mislim da su to samo tvoja secanja. Neko drugi te iste dogadjaje, mozda, drugacije pamti.

#17 XXL

XXL
  • Members
  • 18,731 posts

Posted 16 November 2011 - 00:12

E da, kad pomenu kutiju. Imao sam i ja jednu kartonsku sa poklopcem, onako bas cvrstu. U njoj bile neke crno - bijele slike, neke fotke s mora i nekoliko pisama dvije bivse djevojke, Rijeke i Bgd. A kutija bila u majcinom stanu, koji je izgorio. Pa tako i kutija, jbg. Inace bih jos i imao sta da napisem ovdje. Ovako, ''prethodni'' zivot je pepeo raznio. :) Ma i nije mi zao. Ono sto je vrijedilo zapamtiti, ostalo je negdje u nekom cipu u mozgu. I ponekad se sjetim, onako ko kroz maglu. Neka druga sjecanja su dobro potisnula ta - izgorena.

#18 ControlFreak

ControlFreak
  • Members
  • 3,070 posts

Posted 16 November 2011 - 00:25

E da, kad pomenu kutiju. Imao sam i ja jednu kartonsku sa poklopcem, onako bas cvrstu. U njoj bile neke crno - bijele slike, neke fotke s mora i nekoliko pisama dvije bivse djevojke, Rijeke i Bgd. A kutija bila u majcinom stanu, koji je izgorio. Pa tako i kutija, jbg. Inace bih jos i imao sta da napisem ovdje. Ovako, ''prethodni'' zivot je pepeo raznio. :) Ma i nije mi zao. Ono sto je vrijedilo zapamtiti, ostalo je negdje u nekom cipu u mozgu. I ponekad se sjetim, onako ko kroz maglu. Neka druga sjecanja su dobro potisnula ta - izgorena.


ah, aj priseti se...mora da je bilo doooobrooo :D


nego, bilo bi dobro da uz ova secanja prilozimo fotke...jaoooo...najezim se svaki put kad otvorim album: 80-te...shoulder pads (naramenice?), bizuterija i prejaka sminka...o, da i trajna :lol: :lol:

#19 ControlFreak

ControlFreak
  • Members
  • 3,070 posts

Posted 16 November 2011 - 00:26

Mislis li stvarno da bi tvoja memorija/secanja nekome tesko pala? Ja mislim da su to samo tvoja secanja. Neko drugi te iste dogadjaje, mozda, drugacije pamti.



ima jedan kome je uvek tesko padala :rolleyes:

#20 XXL

XXL
  • Members
  • 18,731 posts

Posted 16 November 2011 - 00:30

ah, aj priseti se...mora da je bilo doooobrooo :D


nego, bilo bi dobro da uz ova secanja prilozimo fotke...jaoooo...najezim se svaki put kad otvorim album: 80-te...shoulder pads (naramenice?), bizuterija i prejaka sminka...o, da i trajna :lol: :lol:

pa ima moja fotka, iz negdje '93. stalno se vidi. eno je u avataru. to su mi te ''svjezije'' uspomene. :rolleyes: onaj autobus, koji se vidi u dubini sam jedne tamne ratne noci dovukao sa svojim pokojnim drugom zoranom, koji je bio inace vozac autobusa prije rata. jbm li ga, uspomena je. B-)

#21 vilhelmina

vilhelmina
  • Members
  • 11,937 posts

Posted 16 November 2011 - 00:31

Neka druga sjecanja su dobro potisnula ta - izgorena.


Meni nisu. Ostala su da zive, zajedno s onima o kojima imam video-zapise i svedocenja/secanja zivih ljudi. Mozda je ipak neki problem s mojim secanjima. Mozda nisu dovoljno dobro gorela. A mozda nisu bili ni dobri piromani, ko ce ga znati.
Kako god, kako vrednovati nasa secanja (da unapredim Angelijinu temu): po onome kakva zaista jesu, ili prema onome ko ih je spalio?

#22 Vesna

Vesna
  • Sleepers
  • 18,721 posts

Posted 16 November 2011 - 00:32

nego, bilo bi dobro da uz ova secanja prilozimo fotke...jaoooo...najezim se svaki put kad otvorim album: 80-te...shoulder pads (naramenice?), bizuterija i prejaka sminka...o, da i trajna :lol: :lol:


nisu baš fotke iz osamdesetih ali kapiram da bi moglo da prodje. :D

#23 XXL

XXL
  • Members
  • 18,731 posts

Posted 16 November 2011 - 00:39

Meni nisu. Ostala su da zive, zajedno s onima o kojima imam video-zapise i svedocenja/secanja zivih ljudi. Mozda je ipak neki problem s mojim secanjima. Mozda nisu dovoljno dobro gorela. A mozda nisu bili ni dobri piromani, ko ce ga znati.
Kako god, kako vrednovati nasa secanja (da unapredim Angelijinu temu): po onome kakva zaista jesu, ili prema onome ko ih je spalio?

E tu sam, vidis, ja odlicno prosao. Moji piromani su u dva sata sprzili vise od pola nebodera od 20 spratova. :D

#24 vilhelmina

vilhelmina
  • Members
  • 11,937 posts

Posted 16 November 2011 - 00:39

nego, bilo bi dobro da uz ova secanja prilozimo fotke...jaoooo...najezim se svaki put kad otvorim album: 80-te...shoulder pads (naramenice?), bizuterija i prejaka sminka...o, da i trajna :lol: :lol:


Bilo bi dobro, ali nije svima izvodljivo. Nadam se da se ne ljutis.

#25 vilhelmina

vilhelmina
  • Members
  • 11,937 posts

Posted 16 November 2011 - 00:43

E tu sam, vidis, ja odlicno prosao. Moji piromani su u dva sata sprzili vise od pola nebodera od 20 spratova. :D


Moji nisu bili bas toliko efikasni. Femkali se nesto, ´ocu kakim, necu kakim, ´ocu budem patriota, necu budem... ali na kraju odradili i oni dobar posao. Zasluzli i kafu i rakiju, majstori....

#26 angelia

angelia
  • Members
  • 15,569 posts

Posted 16 November 2011 - 03:41

Inace, ja sam od onih zenskih koje imaju jako dobru memoriju....tesko vama :lol:

Imam ja te neke trice koje odavno vise ne skupljam ali su uglavnom kod mojih iako sam nesto ponela sa sobom kad sam otisla za englesku pa sad stoji tamo. Trazeci ove slike skontala sam da ne znam gde su mi one lepe sa mature, tako da sledeci put u UK idem da kopam po kutijama u skladistu.

Inace i ja imam odlicnu memoriju - pamtim sta je ko rekao pre 15 godina ali povod ove teme je bio da sam ja jedan jako bitan period svog zivota od oko godinu dana u mom secanju zgurala u 3-4 meseca i onako Spilbergovski ispremestala sekvence

ah, aj priseti se...mora da je bilo doooobrooo :D


nego, bilo bi dobro da uz ova secanja prilozimo fotke...jaoooo...najezim se svaki put kad otvorim album: 80-te...shoulder pads (naramenice?), bizuterija i prejaka sminka...o, da i trajna :lol: :lol:


:D ah izronila mi jedna slika - nisam mogla da verujem da sam ja isla okolo u toj suknjici.


Edit: samo da pomenem za Rotta i Vili - nisam imala nameru da potezem neke teske dane iako su bili - covek je cudna zivotinjka nekako bas uglavnom pamti bolje stvari. Dok sam ozivljavala te neke uspomene trudila sam se da preskacem tuzna secanja.

Edited by angelia, 16 November 2011 - 03:44.


#27 dexter8

dexter8
  • Members
  • 764 posts

Posted 16 November 2011 - 05:01

Da li se jos nasmejete kad se setite nekog dogadjaja iz srednje? Dal jos pamtite kako ste se zaljubili sa 15 i da vam izgleda isto kao da je bilo juce? Kako vidite istoriju koja se desavala oko vas u to vreme?


Kutije sa sitnicama, dnevnički zapisi, mirisi, mesta, prizori... ovaj topik, kako ga je angelia intonirala uvodnim postom, jeste tipično žensko pismo - deskripcija, detalj, senzacija...

To je samo jedan, fragmentaran, način kako naše sećanje radi. Kada se nabrajaju pojedinačna sećanja, obično se sve svede na "takmičenje" u jačini senzacije. Posle Rotttovih i vilhelminih postova gde probija tragizam rata i destrukcije, kako napisati bilo šta a ne biti banalan? Šta je bilo čija kutijica sa intimnim dragocenostima, crtice iz detinjstva, adolescencije, u poređenju sa iskustvom i posledicama rata? Deluje naivno, neuporedivo sa doživljajima koji se nalaze u potpuno drugoj ravni realnosti. Evo jedne scene: jesen '91, vraćam se sa probe u nekom studiju u Zemunu, ja i još dva druga iz mog prvog klinačkog benda, vozimo se 18icom. Pored nas je nekoliko rezervista, zarozani u maskirnim uniformama, zaudaraju na duvan i rakiju, mrmalju nešto između sebe... jedan od njih pogleda ka nama, grupiše nas pogledom, pa zapinjući jezikom reče kolegi: "To im nisu gitare...to su im puške..." Tada sam prvi put osetio sudar dve realnosti, sa 15 godina. Pored jezivih TV reportaža koje smo gledali, priča o tome ko je gde poginuo, itd, ovo je bilo prvi put da sam se zapitao šta ja to radim: mi smo klinci koje se igraju muzičara, prolazimo kroz jedan tipičan ritual odrastanja, a okolo sve odlazi u tri pizde materine.

Ako kažem - sećam se mirisa baruta petardi koje sam bacao sa drugom iz odeljenja - a neko se seća prve granate koja mu je eskplodirala u dvorištu ili možda dva sprata niže. Nerviraju me ljudi koji su neposredno doživeli i preživeli rat, jer su tako dominantni sa svojim pričama, jačim od bilo čega što sam ja doživeo. Zvuči morbidno, ali na neki način im zavidim. Ne kažem da bih voleo da sam bio na njihovom mestu, ali ovako post-festum, moćan je osećaj kada posle tvoje priče ljudi ostaju nemi, ne mogu da se uporede, nemaju čime da dobace taj horizont iskustva. Bombardovanje '99? Koliko god da je potisnuto u mom sećanju, neuporedivo je sa onim što su doživeli građani Sarajeva ili Vukovara.

Muvanja, svirke, žurke, gudre... po čemu su moja sećanja specijalna, po čemu su vredna pomena? Ni po čemu, sve to isto ili vrlo slično je doživela većina klinaca bilo gde, odrastajući 80ih ili 90ih. Postoji li nešto izuzetno, jedinstveno samo za ovo mesto i ove ljude? Postoji, to su tri meseca protestnih šetnji '96-7 i ta tri meseca bombardovanja '99. To su vremena kada sam se osećao najmoćnije i potpuno bespomoćno. Evo samo dve crte iz oba perioda:

Mart '97. Nisam kao prethodnih dana bio na platou kod Filozofskog, stizao sam iz pravca Kneza Miloša... na uglu kod Beograđanke nailazim na kolonu ljudi, šetnja je već bila krenula i iz nekog razloga je bila u zastoju. Nisam se odmah priključio, stao sam malo sa strane, pokušavajući da sagledam početak i kraj kolone, koliko sam mogao... ogromna masa ljudi, žamor je bio vedar ali suzdržan... gledao sam ih i mislio: ovo su moji ljudi, ja ovde pripadam... utom se par poznatih lica razaznalo i davalo mi znak da priđem. Osećao sam se svečano.

Mart '99. Prva nedelja kako je počelo bombardovanje. Spuštamo se u sklonište. Pored mene jedan komšija sa sinom i ćerkom, mislim da su imali 15-16 godina... tako smo silazili u manjoj grupi, stigli na par metara od ulaza u sklonište, kad je odnekud grunulo... čovek se trgnuo, rukom razgrnuo decu i prvi utrčao u prostoriju. Svi smo ubrzali i kada smo ušli čovek je stajao naslonjen na zid, zadihan i unezveren, dižući ruku ka nama, kao da se izvinjava... Šta je to bilo: čist nagon samoodržanja ili ne baš sjajan otac?

Inače sam proklet dobrim pamćenjem (nasledio od babe s kevine strane), ali iz nekog razloga period od 5. oktobra do ubistva Đinđića mi je velika rupa. Ponešto mi iskrsne, ali generalno mi je to vreme mrlja u memoriji, ne deluje mi stvarno kao da sam te godine proveo u polusnu. Sve posle toga je ubitačno dosadno. Šta znam, učešće u nekim događajima istorijskih razmera ispostavlja se koliko privilegija toliko i prokletstvo jer postavlja letvicu iskustva jako visoko, na nivo epskog osećanja. Tzv. normalan civilni život u kojem se sve svodi na kuća-poso relacije i nešto sporadične zabave, deluje užasno bledo i neubedljivo.

#28 angelia

angelia
  • Members
  • 15,569 posts

Posted 16 November 2011 - 06:10

Kutije sa sitnicama, dnevnički zapisi, mirisi, mesta, prizori... ovaj topik, kako ga je angelia intonirala uvodnim postom, jeste tipično žensko pismo - deskripcija, detalj, senzacija...



Da u pravu si - bas sam tako probala da izazovem ljude, secanjima jer su veliki deo nas, ali ne zato sto je trebalo da bude srce sa strelicom i spomenar. Evo ako bas hocemo, ja sam citala neke crtice bas iz 97-99 te. Neke odlomke zivota. Zato sam i pomenula kako vidimo istoriju koja se desavala oko nas.

Ali ja uvek pokusavam da mi '90te ne odredjuju zivot i secanja, iako je dobar istih vezan za taj period. Necu da me definisu. Hocu kao ovog maja mom stranom prijatelju da pokazujem moju osnovnu skolu, da mu pricam gde sam u BGu zapalila prvu cigaretu i dobila 3jku iz biologije.

Neke stvari koje su nas ucinile onim sto jesmo, i kako smo videli svet u tom periodu, kako ga se sad secamo, bilo to '80te ili '90te, malo zazirem od '70tih - ne secam ih se jasno :D

#29 jesenja

jesenja
  • Members
  • 1,428 posts

Posted 16 November 2011 - 08:52

Dva događaja su, čini mi se, odredila moj odnos prema sećanju. Oba iz jeseni 91.
Prvi je: Idem s posla kratkom ulicom oivičenom još zelenim drvećem, toplo je, divan dan, vedar, u rukama mi kese pune koječega iz supermarketa, čujem avion. Proleće tačno u pravcu uličice, gledam za njim (leteli su mnogo tih dana, u tom pravcu avioni, u obrnutom helikopteri prema kameničkoj bolnici), vidim ispod trupa veeeliki metak. I shvatam da je to bomba. Koju će taj avion baciti na Vukovar. Na komšije, sedamdesetak kilometara je do tamo, na ljude koji su ovde dolazili u školu, u provod, mi išli kod njih... Tad sam se zapitala šta ja radim tu, na ulici, sa tim kesama, šta mi to znači u životu, poželela sam da samo ispustim kese iz ruku i da se srozam uz neko drvo i ostanem tako dok ne umrem. Tad sam prvi put videla život kao maslačak, neko dune - i nema te. Šta onda znači skupljanje uspomena u dnevnike i kutije?
Drugi: Te jeseni su kod nas došle prve izbeglice. Jednog dana žena je rekla: Znaš, čitav život smo radili i štedeli: opremi stan, sredi kuću na selu, kupi televizor u boji, kupi kola, kupi traktor... a od tih para smo mogli ići na letovanja i zimovanja, sad nemam ništa, a sećanja mi niko ne bi mogao uzeti!
E, od tog dana su počele da "lete" kutije sa ceduljicama i džidžama. Šta da vam kažem, imala sam čak i karte gradskog busa kojim smo dragi i ja otišli na žel. stanicu odakle je on išao u vojsku! Naravno da sam ih bacila, ja se tog dana sećam jasno, ne trebaju mi karte, a ono čega ne mogu da se podsetim ni pomoću dnevnika, nije ni bitno, kao što rekoh, napraviću ja sebi lepše sećanje, s godinama ide i iskustvo! :rolleyes:
Ipak, moram da priznam, na FB gledam slike moje škole, grada u kojem sam provela prvih 15 godina, povezala sam se s nekim ljudima, malo zavirujemo jedni drugima u živote, možda ćemo nekad i uporediti sećanja, ako bude vremena.
Ja mom detetu pričam. Pričam i drugima o onome čega se sećam, ali nema materijalnih dokaza, oni ionako nisu bitni. Drugima, kojima želimo nešto da kažemo ne znače ništa, znače im naše reči, i samo će se njih sećati kad mi odemo.
Slika mog dede u uniformi kraljeve garde... ma, to može biti bilo koji brkati čiča, moj deda je onaj što mi je recitovao pesmicu o cici-maci kad sam bila mala. To ne postoji na slici, postoji samo u meni.
Novosadski buvljak subotom je pun materijalnih dokaza nečijih života.

#30 vilhelmina

vilhelmina
  • Members
  • 11,937 posts

Posted 16 November 2011 - 15:08

Edit: samo da pomenem za Rotta i Vili - nisam imala nameru da potezem neke teske dane iako su bili - covek je cudna zivotinjka nekako bas uglavnom pamti bolje stvari. Dok sam ozivljavala te neke uspomene trudila sam se da preskacem tuzna secanja.


Ustvari je tesko razdvojiti losa secanja od dobrih. Uglavnom su nekako povezana i isprepletena. Dilema je samo da li ces ih obrisati sve zajedno, pa ostati i bez jednih i bez drugih; ili ces ih sacuvati isto tako sve zajedno, pa sta bude. Ja sam, naravno, za varijantu B. I naravno da osecam ljutnju sto su se desile stvari koje nisu morale, niti smele da se dese, ali gledam da to ostane samo obicna ljutnja i da joj ponekad dam oduska. Nikada toj ljutnji nisam dala da preraste u mrznju jer je to otrovno osecanje s kojim bi vec bilo tesko ziveti. Ako nista drugo, trudim se da nadjem nekakav balans.

Kad jucer naleteh na tu sliku moje stare skole na netu, bilo je to osecanje prilicno slicno onom kad iskopas staru fotografiju, dnevnik ili tako nesto. Raznezila se jesam, ali nisam mogla da ne primetim i onaj grb Hajduka na zidu skole (koji "u moje vreme" ne bi mogao ni da se zamisli), niti da poverujem da isti izrazava samo ljubav prema sportu. Delovao mi je zlokobno. Pa ipak, tu su i oleandri, tu su ona vrata levo sto vode u ucionice nizih razreda, stepeniste i gelender na kojem su otisci i mojih ruku... Ne bezim od ruznih secanja, ali ne dam da mi kvare ona lepa, otprilike tako.