Juče smo poslednji put gledali zvezde.
napisala Milka Kovacevic
Tada smo poslednji put gledali zvezde zajedno. U jednom od onih trenutaka tišine, građenih pod strepnjom drhtaja dva srca, ugledala sam prolaz samoće u dva oka koja su me posmatrala, sa jedva primetne daljine. Bilo bi teško reći šta je dovelo do bliskosti dva hrasta ili pak dve pojave u prirodi, ali kada su u pitanju ljudska srca, poteškoće su malo verovatne.
Nikada nisam umela da mu kažem sve ove stvari. Teški zvuk bola činio mi se blizu, kao da ga čujem tik iza sebe i nisam bila spremna da se okrenem i pogledam mu u lice. Bolje bi bilo da sam osakatila jedno oko za taj pogled, nego da se cela stopim sa onim što me izjeda. Ljudska srca ne znaju za vreme i zato se ne čudite za daleke i duge ljubavi, jer one traju čak i kad se završe. U našem univerzumu stvarima brzo dođe kraj, ali uvek sam verovala da se u nekoj paralelnoj dimenziji sve nastavlja. I to ne mislim bukvalno, ali deo srca uvek kuca za te prošle dane. I to se ne menja.
Zaspali smo tu, pored reke, na splavu koji je na momente najavljivao buru retko uzburkane vode. Tada smo poslednji put gledali zvezde zajedno. Za mene je gledanje zvezda čarobno, jer u svakoj pronađem deo sebe. Nisam to umela da objasnim. Gledanje zvezda je kao i prva ljubav, u nama živi dugo i prati nas slikama kroz sva razdoblja života. Zato sam toliko volela zvezde i kada bi me pitali da se toga odreknem, ne bih mogla. U tim trenucima kada emocije počnu da najavljuju protest za slobodu i želju da se stope sa nebom, tada postajem veliko NIŠTA. I ta praznina je previše važna i previše posebna da bih je se olako odrekla.
Tada smo poslednji put gledali zvezde zajedno. Ponašao se odustno, kao da nije deo tog čarobnog trenutka. A znao je da je to poslednji put, jer se između nas nalazio ogroman zid i ma koliko hteli da ga srušimo, nismo mogli. Neobjašnjiva je želja za promenom, onda kada je promena nemoguća. I retki su ti trenuci, kada srce i mozak vode rat kom nema kraja. Izlaz svega toga može biti ili smrt ili patnja. Svakako da je patnja pobedila u našem slučaju, jer smo ipak imali više razuma od ljubavi. Što je nekako i tužno, ali umreti zarad ljubav je sebično. Tada smo poslednji put gledali zvezde zajedno.
Iz daleka, sa crkve su se jedva čula zvona koja su najavljivala naredni sat ove noći. Ustao je, pogledao me je u oči i duboko uzdahnuo. Kao da sav teret svojih osećanja ostavlja tu, na splavu, u vazduhu koji je vapio sa toplinom. Prozborio je par reči, koje ostavljam za sebe i otišao dužinom umornog trotoara. Tih nekoliko reči ne mogu da pretvorim u minule. Žive, ušuškano u postelji malog kovčežića mog života. Tu im je i mesto.
Ostala sam na splavu do jutra. Ne znam kako sam skupila snage da ustanem, ali kad sam napustila splav, osetila sam se slobodnije. Bilo je nečeg neobjašnjivog u toj tišini i tom spomenaru uspomena ostavljenog na splavu tog čarobnog jutra, ali to je svakako bio poslednji put. Tada smo poslednji put gledali zvezde zajedno.
I nisam umela da objasnim šta je tako čarobno u gledanju zvezda. Još uvek jeste. Ne na tom splavu i ne sa njim. Ali bilo je čarobno, čak i previše. Posle toga sam godinama u tihim noćima kraj reke gledala zvezde. I juče je bio poslednji put.
Juče sam poslednji put gledala zvezde.
Edited by Rahel, 11 October 2011 - 10:22.
izbrisana reklama drugog sajta