Jump to content


Photo
- - - - -

Ljubavne priče


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
2 replies to this topic

#1 Pricanakvadrat

Pricanakvadrat
  • Members
  • 2 posts

Posted 07 October 2011 - 18:38


Juče smo poslednji put gledali zvezde.
napisala Milka Kovacevic
Tada smo poslednji put gledali zvezde zajedno. U jednom od onih trenutaka tišine, građenih pod strepnjom drhtaja dva srca, ugledala sam prolaz samoće u dva oka koja su me posmatrala, sa jedva primetne daljine. Bilo bi teško reći šta je dovelo do bliskosti dva hrasta ili pak dve pojave u prirodi, ali kada su u pitanju ljudska srca, poteškoće su malo verovatne.

Nikada nisam umela da mu kažem sve ove stvari. Teški zvuk bola činio mi se blizu, kao da ga čujem tik iza sebe i nisam bila spremna da se okrenem i pogledam mu u lice. Bolje bi bilo da sam osakatila jedno oko za taj pogled, nego da se cela stopim sa onim što me izjeda. Ljudska srca ne znaju za vreme i zato se ne čudite za daleke i duge ljubavi, jer one traju čak i kad se završe. U našem univerzumu stvarima brzo dođe kraj, ali uvek sam verovala da se u nekoj paralelnoj dimenziji sve nastavlja. I to ne mislim bukvalno, ali deo srca uvek kuca za te prošle dane. I to se ne menja.

Zaspali smo tu, pored reke, na splavu koji je na momente najavljivao buru retko uzburkane vode. Tada smo poslednji put gledali zvezde zajedno. Za mene je gledanje zvezda čarobno, jer u svakoj pronađem deo sebe. Nisam to umela da objasnim. Gledanje zvezda je kao i prva ljubav, u nama živi dugo i prati nas slikama kroz sva razdoblja života. Zato sam toliko volela zvezde i kada bi me pitali da se toga odreknem, ne bih mogla. U tim trenucima kada emocije počnu da najavljuju protest za slobodu i želju da se stope sa nebom, tada postajem veliko NIŠTA. I ta praznina je previše važna i previše posebna da bih je se olako odrekla.

Tada smo poslednji put gledali zvezde zajedno. Ponašao se odustno, kao da nije deo tog čarobnog trenutka. A znao je da je to poslednji put, jer se između nas nalazio ogroman zid i ma koliko hteli da ga srušimo, nismo mogli. Neobjašnjiva je želja za promenom, onda kada je promena nemoguća. I retki su ti trenuci, kada srce i mozak vode rat kom nema kraja. Izlaz svega toga može biti ili smrt ili patnja. Svakako da je patnja pobedila u našem slučaju, jer smo ipak imali više razuma od ljubavi. Što je nekako i tužno, ali umreti zarad ljubav je sebično. Tada smo poslednji put gledali zvezde zajedno.

Iz daleka, sa crkve su se jedva čula zvona koja su najavljivala naredni sat ove noći. Ustao je, pogledao me je u oči i duboko uzdahnuo. Kao da sav teret svojih osećanja ostavlja tu, na splavu, u vazduhu koji je vapio sa toplinom. Prozborio je par reči, koje ostavljam za sebe i otišao dužinom umornog trotoara. Tih nekoliko reči ne mogu da pretvorim u minule. Žive, ušuškano u postelji malog kovčežića mog života. Tu im je i mesto.

Ostala sam na splavu do jutra. Ne znam kako sam skupila snage da ustanem, ali kad sam napustila splav, osetila sam se slobodnije. Bilo je nečeg neobjašnjivog u toj tišini i tom spomenaru uspomena ostavljenog na splavu tog čarobnog jutra, ali to je svakako bio poslednji put. Tada smo poslednji put gledali zvezde zajedno.

I nisam umela da objasnim šta je tako čarobno u gledanju zvezda. Još uvek jeste. Ne na tom splavu i ne sa njim. Ali bilo je čarobno, čak i previše. Posle toga sam godinama u tihim noćima kraj reke gledala zvezde. I juče je bio poslednji put.

Juče sam poslednji put gledala zvezde.






Edited by Rahel, 11 October 2011 - 10:22.
izbrisana reklama drugog sajta


#2 Pricanakvadrat

Pricanakvadrat
  • Members
  • 2 posts

Posted 08 October 2011 - 23:39


Volim...


Srce je kao dete.Ono se nada onome što želi...Trebamo li uvek kriti ono što mislimo, da bi imali ono što volimo??

Pokazala sam mu da ga volim, ali njemu to nije dosta...

Ne bi mu bilo dosta ni da sutra skočim s mosta ; da mu skinem oblak s neba - ne bi bilo dovoljno... Evo ga još jedno jutro koje počinje zlovoljno...





Sinoć sam kasno sklopila oči, ali san nikako da dođe...Jedna od fiokica u mojoj glavi ne da se zatvoriti... Uporno je guram, čekam da udari drvo o drvo, i ona me zavara na tren. Zatvori se dok je moje oči miluju...Čim okrenem leđa, sve je po starom.

Iz nje iskaču delići mene koje sam sama mučno skupljala, i sav bol koji sam mislila da poznajem, sve misli koje sam odbacila, reči koje nikada nisam rekla, pobegli su iz svog drvenog stanovišta, i evo ih. Gledaju me, dišu sa mnom, spavaju sa mnom, hodaju sa mnom...A ja ne znam šta da radim.



Nema promene.I dalje vidim njegove šake koje drže svaki deo mene, i počinjem da mrzim to telo u njegovim rukama, jer nije dovoljno jako da podnese jačinu stiska...

A onaj pljusak koji sam iz očiju ispustila, leži zaboravljen.Kod njega negde...u ćošku..!

Još se nisam navikla.I dalje je svaki minut kao godina...

Ne, nema promene.

Volim.

Nedokazano se pitam zašto ne pogleda unutar mene, on to tako dobro radi, sve što pomislim sakriti on je već obuhvatio rukama i podigao u vazduh kao trofej...





...Ponovo sam stopala stavila u ono ljubičasto cveće, da se osetim lepo, kao slagalica pre rasturanja, i opet sam prešla kilometre samo razmišljajući kako neko može biti toliko slep??!

Toliko ruku pruženih ka meni, toliko zanimljivih očiju i glasova, i onda se pitam, ko je ovde slep, ti ili ja ???

I opet mi padne na pamet da skinem još koju sa neba da ti poklonim, čisto da postoji nešto sjajnije od mojih suza u toj sobi, ali setim se da još nisam pronašla to čemu nećeš naći manu, i samo spustih ruke pored tela.

Pitaš me zašto te volim?? Molim te, ti tako dobro kopaš mo mom umu, po srcu još dublje i jače, nađi mi odgovor. Jer svega mi, ni sama ne znam kako mogu voleti nekog, kome i ceo svet na mojim rukama ne bi imao vrednost, kome je moj trud kao ustajala voda koju treba prosuti., ko zna da je dobio nešto što niko nikada nije, i ništa od toga mu nije vredno da pruži bar pola od toga .

Priznajem, mogla sam iz svega ovoga pobeći, i sećati se samo tvojih koraka koji odlaze, leđa u crnoj jakni i onih trenutaka u kojima sam znala da sam luda, i da neću pobeći... Mogla sam biti nekom drugom u rukama, i gledati u to ljubičasto cveće na nogama kao jedino što je ostalo od tebe, ali nisam.

Naravno da nisam...

Mogla sam naučiti da čekam, iako čekati nikad nisam znala, mogla sam naučiti da trpim, da živim bez parčeta sebe, ali nikad, nikad nisam mogla da naučim svoje noge da beže od tebe !!!

Nema promene. Volim....

Jelena Hajduk


Edited by Rahel, 11 October 2011 - 10:23.
izbrisana reklama drugog sajta


#3 Poslednji_romanticar

Poslednji_romanticar
  • Members
  • 1 posts

Posted 05 November 2011 - 18:07

Da, tako me zvala...bebom... A, sve je pocelo bezazleno, sa obicnim pricama, salama kojim smo se zajedno smejali, pogledima koji su se sve cesce i sve duze zadrzavali na onom drugom. A, ja sam predugo bio sam da bih odmah prepoznao ono osecanje koje je probudila u meni - ljubav. Ipak, nije nam trebalo mnogo da to priznamo jedno drugom. Da, imao sam grizu savesti, otimao sam nekome ono sto voli, ali, bilo je to jace od mene, bilo je to jace od nas. Postali smo jedno, toliko smo se voleli da nas je bolelo, toliko da smo znali prepoznati zelje onog drugog. Svadje su bile tako retke i tako kratke i samo su nas jacale. Svaki novi dan je donosio gram nove ljubavi i cinilo se nemogucim da ce doci kraj. Kovali smo planove za buducnost, a nismo slutili da cemo u tu buducnost razlicitim putevima. A, ko je mogao da nasluti... Sustigla nas je kletva njenog biveg dragog? Postali smo zatocenici prevelike ljubavi? Pogresili smo negde? Nikada to necu saznati i , da budem iskren, nisam siguran da zelim znati. Znam da smo imali nesto retko, znam da sam voleo nekoga vise od sebe, znam da sam sretan sto sam osetio takvu i toliku ljubav, znam da sam propustio srecu kroz prste kao sto voda klizi izmedju njih a prsti je ne mogu zadrzati. Tako sam i ja bio nemocan da bilo sta uradim. Gledao sam je, i njene i moje oci su sve govorile, a ipak, toplina nasih ociju nije bila dovoljna da je zadrzi. Njene su se polako gasile. Nije bilo vreme za to, bar sam ja mislio da nije, ali, Bog je tako presudio. Zasto mi je uzeo? Zivim u ubedjenju da je svaki covek rodjen sa pola srca i da tumara ovom zemljom trazeci svoju drugu polovinu. A, samo je jedna druga polovina koja savreno odgovara, koja se uklapa tako da nigde ne zaboli, da ne pritiska... Zbog toga mi je osmeh na licu kada se setim nje, jer upoznah svoju drugu polovinu i osetih njenu ljubav. Vecina ljudi ni to ne uspe. A, tuzan sam, jer sam propustio priliku da budem do smrti sretan. Verovatno sam sam kriv, uvek je covek sam sebi najveci krivac. Secacu je se dok disem i kada poslednji put srce zakuca znacu kome da posvetim daj otkucaj, znacu i seticu se njenih poslednjih reci... "Pusti me, bebo"