Српско-хрватски је тешко прихватљиво са политичке тачке гледишта; југословенски је можда мало неутралније али опет етнички недоследно (македонски и словеначки), ново-штокавски је можда најтачније а и помало "испразно" па можда некад и прође; БХС (СХБ, СХБЦГ?) не бих ни коментарисао.
Bas zato sam i predlozila naski

Za interne potrebe, moje kolege koriste skracenicu koja se valjda odomacila u Hagu, BCS, plus M za Montenegrin, pa je tako nastalo BCSM (nije najsrecnije resenje, priznajem

).
Мислим да више проблема имају странци, поготово дипломате које се често питају "откуд то?". Но, то је њихов проблем.
A nakon tog pitanja, kad shvate da se vecina govornika sasvim dobro razumeju, obicno vide takav fenomen kao ogromnu prednost.
Питао бих присутне лингвисте / филологе који практични проблеми настају зато што се "један исти језик" (лаик сам, па стављам под наводе) у различитим државама различито назива. Тј, какав би био резултат евентуалних промена и увођења једног имена за тај језик?
Ne znam da li mislis globalno ili u relevantnim drzavama. Globalno, sva cetiri jezika se u vecini slucajeva prakticno tretiraju kao jedan, iako se politicke korektnosti radi, cesto naglasavaju sva cetiri imena. Cak i u lingvistickim istrazivanjima koja se bave vrlo konkretnim fenomenima, ako nema potrebe za razgranicenjem (a najcesce nema), "problematika" se pomene, ali se u nastavku tretiraju kao jedan jezik. Recimo, govornici sva cetiri varijeteta ce imati iste probleme sa clanovima u engleskom jeziku, jer je po tom pitanju struktura potpuno ista, nijedan ih nema. Sto se balkanskog podrucja tice, ni tu se u praksi ne prave prevelike razlike kad je prevodjenje u pitanju, na primer. Naravno, na deklaracijama proizvoda postoje prevodi (to na kraju krajeva i nije preterano skupo), ali primeri prevodjenja knjiga, clanaka, sudskih dokumenata itd. sa jednog na drugi su izuzetno retki, verovatno zato sto su em jos uvek nepotrebni, em predstavljaju tracenje resursa. Zajednicko ime bi znacilo i izvesne promene u ISBN klasifikaciji, ali nista drasticno. To je sve sto mi pada na pamet onako off the top of my head...
Mene sad, kao laika, interesuje jedna prosta činjenica - kolika je to razumljivost ako imamo u vidu činjenicu da su standardi sva ta četiri jezika (izuzev, ako ne grešim, crnogorskog) bazirani na jednom istom dijalektu - istočnohercegovačkom?
Hm, sad pricamo iskljucivo o standardizovanim knjizevnim jezicima? Srpski je potpuno ravnopravno baziran i na sumadijsko-vojvodjanskom, koji je cak i dominantan. Ako posmatras dijalekatski kontinuum, stvari su daleko komplikovanije, ali striktno standardizovani jezici su poprilicno slicni (stvarno ne mogu sad da se frljam sa procentima, ako si na to mislio, posto jos nema relevantnih istrazivanja).
Ipak je najjednostavnije vratiti srpskohrvatski. I zbog književnosti, i zbog istorijskog razvoja.
Mislim da je prica o srpskohrvatskom otisla u istoriju...