Jedna nedavna zgoda potakla me na ovaj zapis...
U našem Starom Kraju, tamo podno visova Dinare, Kozjaka, Velebita i Promine, pored raznoraznih čudesa, postojalo je i, naizgled, mnogo neobičnih prezimena. Nikad, do sada, nisam o tome baš prekoviše razmišljao, ali mi sad, što bi se reklo, neki vrag ne da mira...
Svako od tih prezimena, u najmanju ruku, zaslužuje posebnu, makar lokal patriotsku etnografsku studiju, ali ja nemam namjeru da, bar sad-zasad, mijenjam profesiju.
A, sva ta čudnovata prezimena imaju manje-više logična objašnjenja. Na primjer, u nekom siromašnom zaseoku u onom našem toplom kamenjaru, u zeman su, kažu, momci - kad bi krenuli kod cura na prelo - skidali slaninu sa šuvita i njome mazali bradu, ne bi li se među svijetom vidjelo „da se tu ima". I, malo-malo, postaše Mažibrade. (Ako neko ne vjeruje, eno mu živog i zdravog Svete B. u Sremskim Karlovcima, pa nek ga pita.) Imaš, opet, one što su se, vele, stidjeli i povazdan među curama gledali u zemlju, te oni postadoše Bezbradice... Neki su, opet, bili brzi i, ha - Tice! Neko će pomisliti da izventavam i karikiram, ali je to živa istina. Uostalom, ne treba tu puno pameti da se skonta kako je nastalo prezime Krivošija ili, uzmimo, Govoruša. (Pa, recite pravo!?)
Po slijedu te logike, ne bi trebalo objašnjavati ni prezimena poput onih: Krpan, Dronjak, Kukolj ili, recimo, Šakan, Koščica, Drobac, Kukavica, Debelica...
U „opisna" spadaju i ona „umiljata": Milak, Dragojlo, Dragaš, Radan, Blažić, Milić, Dražić, (vidi, koliko ih je na „ić"!?!), ali i „ukusnih": Grkinić, Sladić, Sladaković, pa i ona „divlja": Grubor, Degenek, Grubanić...
Imaš i onih „kosmatih" kao što su Runjajić ili Čupković, onda „stablastih": Jablan, Bukva, Lipovina, Šljivar; pa „nižeg rastinja" - Šimpraga, Drača, Gloginja, Grmuša. Neko će se, opet, prisjetiti cijelog zoološkog vrta: Guska, Ćuk, Kornjača, Orlović, Vranković, Gavranović, i tako dalje. Sa prefiksom Vuk - imaš ih koliko ti srce hoće, a tu su i ona „za po kući": Kutlača, Bukarica, Kantar, Torbica... Da i ne govorim o onim malo dalje, koja određuju svu našu sudbinu - Nedoklan, Zaklan...
I, da ne dužim dalje, mogao bih nabrajati do ujutro. (I, evo, sad kad pomenuh jutro, odmah mi pade na um prezime Zlojutro...)
Dakle, telefonski imenik našeg Zavičaja bio je krcat tim čudnovatim prezimenima. Da se razumijemo, i sada se ona, više nego ikad, mogu naći u imenicima raznih gradova, ali da bi ti se odazvao neko tvoj s druge strane žice s onim karakterističnim „šta ima?", najprije na telefonskom aparatu moraš okrenuti devet-devet, pa onda zaguslati još oho-hoho brojeva...
A, postojalo je među njima (i još postoji, samo ga je sada u Starom Kraju, kao i gorepomenutih, sve manje, a sve više rasutih kojekuda po bijelome svijetu), i ono čuveno, „rezervisano" za razliku od mnogih navedenih, samo za neke: Četnik. (Zamisli Franjo Četnik!? Ili, Katica Četnik!? E, pa ne ide, što bi rekli Crnogorci, da jebe oca!) Sve može ali ne može šporet od drveta i ne može Četnik da nije Srbin, govorili su ljudi kod nas. (Mada je, uzgred budi rečeno - čisto edukacije radi - ako nekom nije poznato u onim četnicima bilo i Hrvata i ljudi drugih nacionalnosti, čak i na komandnim mjestima... )
Imenica ČETNIK (ali, u pluralu), na osnovu koje je, valjda se podrazumijeva, nastalo to prezime, postoji i kao enciklopedijska odrednica i zato se time neću baviti. Generacije i generacije svjesnog proleterijata, napredne omladine i poštene inteligencije, vaspitavane u vrijeme bratstva i jedinstva svih naših naroda i narodnosti; znaju koliko je ta riječ, blago rečeno, bila nepopularna i s čim su je pogrešno, identifikovali i kakve je sve asocijacije među neukim, u koje su Bravar i Veljko Bulajić usadili predrasude, izazivala. Kvislinzi - kod Bravarovih šegrta - preko noći postadoše i oni koji su sanjali (i ostvarili!) ideju „o oslobađanju balkanskih naroda od turskog ropstva". Kolaboracionisti, petokolonaši i domaći izdajnici. Bljak!!!
U prilog tome (kako me nervira što se trenutno ne mogu sjetiti prikladnijeg izraza - čuj: „u prilog", ne bi da je restovani krompir uz glavno jelo!?), prepričaću vam nešto što sam davno čuo.
Poslije Drugog svjetskog rata, neku babu u Općini upitali kako se zove, a ona sramežljivo izustila:
- Kako ne valja.
Drug ponovi pitanje, a baba će opet:
- Rekla sam ti, sinko: kako ne valja.
- Ama, kako, baba?
- Četnik, srećo.
Takvih i sličnih priča, iz tog perioda, ima na stotine. No (kako ja tada nisam postojao, čak ni u srednjoročnim planovima zacrtan), preskačem nekoliko decenija...
Evo nas već u ranim devedesetim prošlog vijeka kad smo u srcu Lijepe Njihove stvorili Našu Državu; iznova, riječ četnik dobi na značaju i popularnosti. I iznova su se naslobodno pjevale pjesme koje su veličale to ime (odnosno prezime).
Ali, jebiga, malo smo se preračunali i prepjevali, Država nam je kratko trajala (uostalom, svi znamo da sve što je lijepo kratko traje, zar ne!?), i onda su se, poslije one kolektivne ekskurzije 4. avgusta 1995. godine (koja traje, evo, već sedam-osam godina), bujica i salaukovina stišale i sve se opet vratilo u stare kanale... (To je nama naša borba dala.)
I, sad sam opet na početku. Znači, na onoj nedavnoj anegdoti. (Što mi je bio dobar lid, jebote!)
Elem, ja imam jednog drugara Četnika. (Šta ćete, niko nije savršen!) Znamo se još iz Zavičaja. Ne pamtim da sam ga ikad oslovio imenom. Zovem ga od milja, kratko, Čele. Nekad, i Četničina. Nekad ga i ne zovem, ali on dođe sam, naročito u kafanu i tu redovno galami, a ja ga utišavam „da nas tuđi svijet ne pripovidi". Ali, i tad mi je nekako drag. Jer, volim pametne i inteligentne ljude, ma kakve mi (i sebi) pizdarije pravili. Eto. Četničina. A, emotivac. (Kad kažem Četničina, dozvolite, molim vas još jednu digresiju koju često ponavljam. Jeste li primjetili da mi ozdo uvijek tepamo augmentativima. Ono: jeo si dobar pršut - kažeš: U, što sam udara po pršutini! Pio si dobro vino - nećeš reći vince, nego kažeš: Au, što sam tuka vinčinu! Ili kad, recimo, vidiš kakvu majkaču!? Kako bi rekli u našem Zavičaju? 'Ajd', sad da vidim ko zna? Sjedi - jedan! Ne, ne, ne plašite se i ne štrecajte se odmah, isključujem ton, neću reći. Izbor prepuštam slobod(oum)nijim čitaocima. I tako dalje i tome slično.)
I, taj moj Četničina je nedavno Ovdje u Matici vadio pasoš (ili neki drugi dokument, nije važno), a službenica ga upitala:
- Nacionalnost?
- Šta - nacionalnost?
- Koje ste nacionalnosti?
- Ja? - koje sam nacionalnosti?
- Da, gospodine.
Čele upre kažiprstom u razdrljena prsa i ponovi još začuđenije:
- Ja? - koje sam nacionalnosti?
- Pa da, gospodine.
- ... Kinez, pizda ti materina.
P. S. El dobra ova, a?
.
