jeste, zaista malo karikiram, ali to je zato što bi "zakon", koji predlažeš, bio karikatura od zakona.
koja bi bila njegova osnovna ideja?
da se zaštite deca od nemara roditelja?
sve vreme ti pokušavam objasniti da "normalni" roditelji paze svoju decu koliko god je to u njihovoj moći. zapravo i previše. nekoliko puta je već napisano da je nemoguće čuvati dete svaku sekundu sbakog dana u godini. a sekunda "nepažnje" je dovoljna da se desi nešto, čak i tragično.
i šta se dešava kad se desi nešto slično? kako će se roditelj "oprati" od optužbi da je "loš" roditelj? u nekim slučajevima nikako. evo kandidata na forumu koliko 'oćeš.
naravno postoje roditelji koji zaista zanemaruju svoju decu?
roditeljska ljubav i pažnja su daleko jače od bilo kog straha (roditelj je spreman poginuti za svoje dete). ako to nije tako onda se radi o nekakvom obliku nenormalnosti (da sad ulazimo u detalje). u takvim primerima gotovo sigurno roditelji nisu ni svesni bilo kakvih zakona, niti imaju bilo kakakv strah od nekakvih kazni.
dakle, to područje je poprilično osetljivo (verovatno nisam rekao ništa novo). bilo kakav strožiji zakon koji bi ušao u nekako prirodno zaštićenu porodičnu intimu i time naruši mir...
verovatno već postoje zakoni na ovu temu, čak i u srbiji. uvodjenje strožijih, prilično sam siguran, ne bi ništa novo i kvalitativno donelo (naprotiv) i ja sam protiv toga.
Polaziš od pretpostavke da su svi roditelji normalni i da će posvetiti maksimalnu pažnju da zaštiti svoje dece, pa i žrtvovati se za dete koliko god je potrebno. Da ostavimo definisiju normalnosti, postoje, složićeš se i roditelji koji su nezrele osobe, koji decu zanemaruju, maltretiraju, dovode u opasnost zdravlje, život i normalan razvoj deteta. Da bi se tim, ajde da kažamo, nenormalnim roditeljima oduzela deca i dodelila službama za socijalno staranje, beophodan je zakon, a i postojanja solidnih službi i sudova. E, tim zakonom bi se odredila granica normalnosti, kada se detca oduzimaju, a kada je za dete bolje da ostane sa roditeljima. I ne znači da ti, normalni, koji su spremni da daju život za svoje dete, čine sve u korist deteta, da ne prave teške propuste, koji su ponekad i rezultat grube nepažnje. Ne treba poslati u zatvor majku čije se dete saplelo u parku i polomilo ruku, koliko nas je odraslo a da nije lomilo ruku ili nogu, o posekotinama da ne govorim. Ali, imaš roditelja koji bi dao život za svoje dete, a koji isto to dete pretuče jer nije dobilo zvezdicu u obdaništu, ili išamara dete jer traži čokoladu u samoposluzi, pa i ostavlja dete samo, bez nadzora a dete nije zrelo za tako nešto. Dete se može povrediti na mnogo načina, fizičke povrede su samo vidljivije od drugih. Potreban je zakon, iako, kao ni drugi zakoni, ne rešava sve moguće probleme, samo usmerava na pravi način rešavanja, i u krejnjem utvrđuje i neke kazne za pogrešno postupanje. Kazne nisu cilj, pa ni poželjno sredstvo, one su zadnja mera, najbolje da se nikada ne ukaže potreba da se primene.