meh, stvar gledišta - ja kad odem tamo, odem po odmaranje živaca i opuštenciju u kojoj te niko ne cima, tako da meni odgovara to mrtvilo - moj najlepši utisak je jedno jutro 1og januara kada smo posle propale NG proslave ( u kojoj smo, uzgred rečeno, pevaljku doveli do suza pošto joj je, mučenoj, repertoar sadržao ciglih 20 pesama) ja i hanuma prošetali mirnim, praznim i hladnim šetalištem i došetali do Švajcarije na doručak, pa okrenuli na još jedan krug po onom delu preko reke ...tu sliku prosto čuvam u glavi kao ilustraciju čistog zena i prizivam po potrebi...
Jeste, stvar gledišta. Bila u Banji jedne zime, i, iako volim mir i tišinu, Banja me više neće videti. Bila je sumorna kao primorje zimi. Žive duše nigde, ljudi natmureni... a o osmrtnicama kojima su bila "tapacirana" skoro svaka vrata, svako drvo, da ne pričam. Tamo sam prvi put videla da se prave osmrtnice i za šestomesečne pomene. Moj muž je pitao da li smo to došli u neko samrtničko mesto, ono gde se ljudi povlače da umru.
Goč je bio super. Nismo skijaši, ali smo svaki dan išli tamo.
Evo, baš ovaj vikend je bila prilika da odem u Banju, ali nisam.