Koštunica ovih dana govori da su Srbi najveće žrtve devedesetih.
Kad se uhvate te teme, čini se da nacionalisti lude od sreće što imaju argument o Srbiji kao velikoj žrtvi.
Isti ljudi po pravilu ne konstatuju patnje drugih naroda, koje su doživeli od pojedinih Srba. Zločine Karadžića, Mladića i Miloševića po pravilu relativizuju.
Mi koji se bombardovanja sećamo znamo da do njega nije moralo da dođe.
Došlo je jer je Miloševićeva vojska proterala 800 000 Albanaca sa Kosova u Albaniju i u Makedoniju.
Vojislav Šešelj se javno hvalio da kako je krenulo nijednog Albanca dole neće biti.
A kada je do bombardovanja i došlo gađani su isključivo vojni ciljevi.
Od 5000 bacanja projektila, svega 30 ih je promašilo cilj i pogodilo objekte s civilima.
Dokaz da bombardovanje nije bilo zločin nad zločinima je taj što je narod već naredne 2000. glasao za koaliciju DOS, koja je vrvela od prozapadnih političara, na čelu sa Zoranom Đinđićem.
64 % glasalo je za DOS.
Čak i Vojislav Koštunica kao kandidat DOS-a nije imao antizapadnjačke govore u to doba.
,,Zločinačkog'' bombardovanja setio se tek nekoliko godina kasnije. Kada je izgubio podršku zapada.
Da li bi narod realno podržao jednu takvu koaliciju da je NATO bombardovanje bilo tako strašno?
Godinama se pričalo o hiljadama nedužnih žrtava, ipak VEČERNJE NOVOSTI u jučerašnjem broju (24.3.2010),
upale su sami sebi u usta nabrajanjem činjenica.
Ovaj list nabrojao je sve žrtve bombardovanja tokom 1999. godine.
Verovali ili ne NJIH JE 173!
U ratu u Bosni i Hercegovini stradalo je preko 97 000 ljudi.
U ratu u Hrvatskoj stradalo je oko 20 000 ljudi.
U bombardovanju SRJ stradalo je 173 osobe.
Odvojimo li Albance, (a uduzimamo ih jer se oni na NATO intervenciju NE ŽALE smatrajući da je upravo ona sprečila dalje etničko čišćenje)
dobijemo brojku od 103.
Albanci zastupaju stav da je autobus sa njihovim sunarodnicima u selu Madan stradao usled koleterarne greške, ali su ipak zahvalni NATO paktu jer je sprečio likvidiranje Albanaca po selima i masovno proterivanje.
Svaka žrtva je strašna pa i naših stotinak.
Jezivo je kad se takve stvari dešavaju, ali jedno je sigurno!
NE MOŽEMO REĆI DA SU NATOVCI ZLIKOVCI, ako nisu gađali civilne objekte i ako je vođen rat protiv jednog žilavog režima, a pri tom je u BEOGRADU od 2 miliona stradao dvadeset i četvoro.
(16 radnika RTS-a, 4 pacijenta u Dragiše Mišovića, 3 iz kineske ambasade i mala Milica Rakić, koja je izašla na terasu u Batajnlici kad ju je pogodio geler).
Tužno je šta se desilo ovoj devojčici, ali sama činjenica da mi svi znamo njeno ime, nesumnjiv je dokaz da je žrtava u stvari BILO MALO.
U Sarajevu, Vukovaru, Dubrovniku ili srušenim zgradama bliznakinjama u Njujorku ne postoji osoba, čije ime zna cela zemlja. Žrtava je tamo bilo previše.
KOPIRAN TEKST IZ VEČERNJIH NOVOSTI...
A EVO KAKO TO IZGLEDA U ZBIRU (Statistika Večernjih novosti + statistika Glasa Javnosti)
Poenta posta nije da nipodaštavamo ovdašnje žrtve, ali jeste da se manemo propagande onih, koji nam posle više od decenije ponavljaju o zločinačkom bombardovanju NATO-a ne zato što oni bog zna kako žale žrtve već zbog toga što insistiranje i uveličavanje NATO intervencije ide u prilog njihovim teorijama da Srbiji nije mesto na zapadu, u EU i NATO-u već u koaliciji sa alter silama - Rusijom, Kinom, Venecuelom, Bolivijom ili Iranom.
Edited by Blondivoje, 25 March 2010 - 10:49.