Jump to content


Photo
- - - - -

RIP Momo Kapor


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
39 replies to this topic

#1 who_farted

who_farted
  • Members
  • 412 posts

Posted 03 March 2010 - 15:10

kako javlja b92, danas je u 73. godini umro Momo Kapor.
Neke njegove knjige su bile stvarno dobre.
neka pociva u miru.

#2 mlatko

mlatko
  • Members
  • 1,159 posts

Posted 03 March 2010 - 16:07

Smrt i ja smo na ti. Ne bojim je se, jer se ispostavilo da je ona potpuno uobičajena stvar koja daje dimenziju životu.


Posted Image

Neka počiva u miru

#3 nesha21

nesha21
  • Banned
  • 58 posts

Posted 03 March 2010 - 18:46

Nek mu je laka zemlja...

#4 angelia

angelia
  • Members
  • 15,569 posts

Posted 03 March 2010 - 19:52

Jedino sto sam citala je ona prica u JATovoj reviji jer ionako nista drugo nije valjalo u njoj a let je dosadan.

Ali pokazuje mi da vreme prolazi.

#5 Rahel

Rahel
  • Members
  • 5,435 posts

Posted 03 March 2010 - 21:59

Molim Vas da ne mešate politiku i smrt jednog pisca. Ovo je Literatura, Politika je nekoliko spratova više.

#6 kapetanm

kapetanm
  • Members
  • 3,153 posts

Posted 03 March 2010 - 22:40

Dela

Foliranti, 1975.
Provincijalac, 1976.
Ada, 1977.
Lanjski snegovi, 1977.
Hej, nisam ti to pričala, 1978.
Zoe, 1978.
Beleške jedne Ane (hronika u 26 glava), 1978.
Skitam i pričam: putopisni dnevnik, 1979.
101 priča, 1980.
Una: ljubavni roman, 1981.
Onda, 1982.
Sentimentalno vaspitanje, 1983.
Knjiga žalbi, 1984.
011-Istok-Zapad, 1990.
Halo, Beograd, 1990.
Dama skitnica i off priče, 1992.
Zelena čoja Montenegra, 1992.
Blokada 011, 1992.
100 nedelja blokade, 1994.
Lero – kralj leptira, 1995.
Poslednji let za Sarajevo, 1995.
Hronika izgubljenog grada, 1996.
Od sedam do tri, 1996.
Smrt ne boli: priče iz poslednjeg rata, 1997.
Najbolje godine i druge priče, 1997.
Ivana, 2001.
Legenda o Taboru, 2002.
Sanja, 2003.
Čuvar adrese
Dosije Šlomović
Konte
Lep dan za umiranje
Ljubavne priče
Samac
Uspomene jednog crtača
Eldorado
Putopis kroz biografiju
A Guide to the Serbian Mentality


Kad neko ostavi ovoliko za sobom, u brojnim izdanjima i prevodima, ne računajući slike i scenarija, i sve ostalo - imao se rašta i roditi

#7 down with the sickness

down with the sickness
  • Members
  • 8,325 posts

Posted 04 March 2010 - 02:32

Molim Vas da ne mešate politiku i smrt jednog pisca. Ovo je Literatura, Politika je nekoliko spratova više.


Bio je ochajno losh pisac.

Edited by down with the sickness, 04 March 2010 - 02:48.


#8 123i

123i
  • Members
  • 261 posts

Posted 04 March 2010 - 03:00

Legenda . RIP .

#9 David Gilmour

David Gilmour
  • Members
  • 5,374 posts

Posted 04 March 2010 - 04:06

Slava mu !

#10 Rahel

Rahel
  • Members
  • 5,435 posts

Posted 04 March 2010 - 10:15

Bio je ochajno losh pisac.


To je već stvar ukusa i o tome može da se priča. Beleške jedne Ane je prva knjiga koju sam pročitala na srpskom. Imala sam 13-14 godina. Tada mi se jako dopala i služila mi je za učenje srpskog. Pročitala sam je nebrojeno puta. Moguće da mi se sad, posle tridesetak godina ne bi toliko svidela ali, gledano iz tog ugla, Momo Kapor me je naučio da čitam, pišem i pričam srpski. I zato sam mu zahvalna. Njegovo političko opredelenje i eventualno angažovanje me ne zanima. Čovek je umro i žao mi je.

#11 Belgradoholičarka

Belgradoholičarka
  • Members
  • 75 posts

Posted 04 March 2010 - 11:22

RIP Momi Kaporu!

I pokoj mu duši.

Bio je veliki boem, veliko dete i veliki sanjar. I uvek neko ko će ti izmamiti osmeh.

Hvala mu i što je u dobrom delu svog opusa bio i svojevrsni hroničar Beograda.

Posted Image

#12 Kinik

Kinik
  • Members
  • 43,426 posts

Posted 04 March 2010 - 11:24

...

>> ... Druga smrt Mome Kapora
Tatjana Tagirov
03.03.2010.


Danas, 3. marta godine 2010. objavljeno je da je umro Momo Kapor. Valja se sačuvati od hvalospjeva njegovom ljudskom i književnom djelu koji će nas zasuti narednih dana; ovo što slijedi nastojanje je da samu sebe sačuvam od svega toga i preduprijedim misli koje će njega, Momu Kapora, odvojiti u dvije cjeline, pisca i čovjeka.

Kad je o piscu riječ, kao klinka sam u Zagrebu čitala njegove „Beleške jedne Ane“ u izdanju HIT Biblioteke (i danas postojećim knjigama na mojim zagrebačkim policama) i priznajem, jednom smo mi klinci u hrvatskoj provinciji polupali jaja na fasadu obližnje kuće, nešto ljuti na vlasnika, iako su ta jaja bila predviđena kao sirovina za neke tada praznične kolače.

Kapora sam upoznala sredinom 80-ih godina u Zagrebu, onomad kad je „Vjesnik“ iz pera tad svog vrhunskog novinara Saliha Zvizdića objavio tekst „Naš pisac na četničkom pikniku“. Vrijeme je još starojugoslavensko (iz naše perspektive), još jurimo vještice i nezakonito čitamo emigrantske novine, bez obzira na to što je riječ o glupavim biltenima. Za mnoge koji se ne sjećaju, Kapor je tada otišao u Kanadu, na Nijagarine vodopade, na kojima su tada svake godine svoj piknik radili četnici u rasejanju, koje su domaće Službe vidjele kao glavne neprijatelje srpstva, hrvatstva i vaskolikog bratstva i jedinstva, svoj njihovoj komičnosti usprkos. Navodno je tamo bivao i Momčilo Đujić, onaj koji je ostao u novijoj povijesti znan kao tip koji je zvanje četničkog vojvode dodijelio i Vojislavu Šešelju, pa mu ga potom oduzeo, što ovoga – Šešelja, naime – nije baš impresioniralo, pošto mu je prvo uzeo par stotina hiljada dolara.

Momo Kapor je tad presavio tabak i tužio Zvizdića za klevetu, istom građanskom parnicom kakva je i danas posrijedi kad je o kleveti riječ. Slijedila ga je gomila advokata, ne sjećam se svih, ali znam da su tu bili i dan-danas moji prijatelji, zagrebački advokat Silvije Degen i tad beogradski Slobodan Perović. Tih smo se dana družili: moji prijatelji i ja posve počašćeni što smo upoznali Kapora, od kojeg je – iako su ga zvali „lakim piscem“ – legendu napravio Zlatko Crnković, Kaporovi prijatelji Arsen Dedić i legendarni režiser Mario Fanelli, u čijem je stanu u tadašnjem Prilazu JNA u Zagrebu Kapor stalno i odsjedao. Ne samo tamo, nego i u Fanellijevoj vikendici na moru, pa smo slušali priče o plovidbama njegovom barkom u kojoj je Momo, sa bilo kime koga je htio povesti na te plovidbe, bio dobrodošao.

Kako god: cijeli taj cirkus sa tom klevetom je završio i Kapor je, uz veliku podršku javnosti, ispao dobar i naivan – u Zagrebu bi se tada reklo kit – koji je one Đujićeve četnike na čuvenim vodopadima gledao iz radoznalosti, ne znajući što će nas sve zajedno snaći. I, mora se priznati, suđenje se tada pretvorilo u optuživanje Kapora za „nenarodnu djelatnost“, usprkos tome što je Kapor za klevetu tužio Zvizdića, ali ta je priča imala po Kapora sretan kraj: „lakog pisca“ su podržali mediji, imao je već karizmu u svim bratsko-jedinstvujuščim republikama, bio je tu i Zlatko Crnković koji je doštampavao tiraže tadašnje HIT-biblioteke.

E, onda je krenuo rat, najprije onaj smiješni slovenski, potom krvavi hrvatski i još krvaviji bosansko-hercegovački. Momo Kapor je stao na stranu onih koji u ratu nikad nisu učestvovali, pa je hodao po srpskom moru u Karinu (Hrvatska), kao da je riječ o putovanjima i iskustvima koje je ranije dijelio s legendarnim Zukom Džumhurom, na kojega se do kraja života pozivao, iako je tog istog Zuku 90-ih stavio u muslimanske neprijatelje srpstva, kojih nije šteta i koji su tek otpadnici od srpskog naroda. S tim istim Zukom Džumhurom popio je po Počitelju i Konjicu da preplivati ne bi mogao.

Rodno Sarajevo je pljuvao, kao i Bosnu i Hercegovinu: sebi je na rodni grad ostavio tek pogled sa Pala, onih zločinačkih i ratnih i nikada nismo čuli da mu je bilo žao onih ljudi koji su u sarajevskoj kotlini stradali od paljanskih granata; kako Bošnjaka, tako ni ostalih. Sve je to bilo za „zaštitu Srba“, govorio je Momo i pisao u tadašnjoj beogradskoj „Politici“, da bi nakon 1995. i Daytona, kad je ostao bez karinskog mora i paljanskog pogleda na mjesto rođenja, stupio u red nekakvog Senata kojem je zadatak braniti zločince Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ine koji su klali i ubijali po Bosni, po Sarajevu, Srebrenici, Ovčari...

Taman negdje nakon tog vremena, u julu 1996. godine u Beogradu, preko puta zgrade „Politike“, srela sam Momu Kapora. Stajao je s jednom od svoje dvije kćerke (ne znam kojom, onom iz Rima ili onom iz Moskve i još s nekim). Mijenjalo se svjetlo na semaforu, od crvenog preko žutoga do zelenoga i tako nekoliko puta. Ja sam stajala i gledala u ta semaforska svjetla s one strane apoteke i „Grmeča“ i s grčem u želucu razmišljala: da li da mu priđem i da mu kažem, ili da pređem ulicu i da mu nikada više ne kažem ništa. Ipak sam prišla u nekom trenutku. On je, prepoznavši me likom ili time što sam mu rekla tek: „Tanja Tagirov“, krenuo ka meni onim svojim šarmerskim osmijehom, pitanjem gdje sam, pokušavajući pružiti mi ruku i izljubiti se – dvaput, triput, otkud znam, nije se dogodilo – kao što je red. Odgurnula sam mu grubo ruku i rekla: „Nisam ti prišla da se pozdravimo, prišla sam ti zato da te pošaljem ravno u tri pičke materine“. Njegovo društvo bilo je konsternirano, a on je pitao : „Zašto?“; ja sam mu rekla: „Zbog rata, zbog Hrvatske, zbog Arsena i Marija Fanellija koje si pljunuo i nazivao ustašama, zbog svega onoga što si u Zagrebu navodno volio, a što si htio pregaziti tenkovima“. Kapor, iznenađen, kaže u tom času: „Ma daj, Tanja, nećemo valjda sada o tome“, ja mu kažem: „E, sad ćemo o tome i nikada više ni o čemu nećemo“; u tom trenutku s druge strane, od zgrade „Politike“ pretrčava Vican Vicanović nanjušivši neku frku, pozdravljam se s Vicanom kojega također znam odranije (bio je fotoreporter zagrebačkog „Danasa“. „Starta“ i još koječega), ostavljam ih sve zabezeknute, na semaforu je zeleno svjetlo, prelazim ulicu i odlazim u stan prijatelja Vukana koji me tad ugostio, leptiri su mi u želucu, budim čovjeka svog života i kažem mu: „Budi se, rekla sam mu sve, rekla sam mu da mi se gadi“.

Nisam Momu Kapora otad vidjela. I Vicana sam tada vidjela posljednji puta, on je već odavno rajski fotograf. Nisam ih, usput, poželjela vidjeti u tom vremenu: o Momi sam čitala u dnevnim novinama, o tome kako je i dalje branio i Mladića i Karadžića i zločince slične njima. Čitala sam i njegovu tužaljku u NIN-u u kojoj kuka da ga Sarajevo i Zagreb više ne vole, a da on ništa nije kriv; naprotiv: oni su. Čitala sam i pismo Zlatka Crnkovića koji mu je pristojnije i bez ovakvih detalja rekao zašto ga je volio kao „lakog pisca“ i nije onomad pristao na njega kao „četnika-početnika“ kako su ga davnih 80-ih napadali; i znate što: nikada Zlatku Crnkoviću nije odgovorio.

Normalnom čovjeku žao je kad netko, pogotovo netko koga je znao, umre. Meni je žao što je umro Momo Kapor. Sjećat ću ga se, iz nekog vremena kao sjajnog duhovitog pisca i slikara, iz vremena kad mi nije bilo žao da ga branim zbog znatiželjnog posjeta Nijagari. Sjećat ću ga se, međutim, najviše po tome što je na sve te lične odnose, na Arsena i Marija, na Jadransko more (koje nije Karinsko) pljunuo, po tome što mu se nije gadio paljanski pogled na ranjeno Sarajevo i ljude koji su, baš kao i on, rođeni u tom gradu.

I nemojte od mene tražiti da odvojim pisca od čovjeka. Ovaj se pisac u mojoj glavi, od one Ane i njenih beleški, potpuno sjedinio sa nečovjekom u kojega se pretvorio: čitajte njegove putopise objavljene u „Politici“ 90-ih, onda mi kažite da je bio samo pisac i čovjek, a ne ratni huškač.

Peščanik.net, 03.03.2010. ... <<

...

#13 Belgradoholičarka

Belgradoholičarka
  • Members
  • 75 posts

Posted 04 March 2010 - 12:27

31. januar 2010.

Momo Kapor - Marihuana je lep, sanjalački duvan

Jedan od najčitanijih srpskih pisaca i najprodavanijih srpskih slikara svih vremena, ekskluzivno za srpski Playboy govori o tome kako je sa smrti na ti, iako je s Mihizom oduvek bio na vi, kao i da je od toga da budeš pisac ipak gore kada si bivša lepotica.

Razgovarao: Marko Vidojković
Fotografije: Radovan Janjušević
Ilustracija: Momo Kapor
Izvor: magazin "Playboy"

Ego umetnika se hrani utiscima drugih ljudi, ma kako se skromno ili cinično umetnik postavio. Rekao bih da nema veće nagrade za pisca od toga da njegovi savremenici vole njegovu umetnost. Koliko to opterećuje?

Ja nemam pojačan ego, to jest, toliko sam lukav da umem da ga sakrijem (smeh). Tako uvek pišem o drugima, a ne o sebi. Ne kao glupi pesnici, odmah o sebi. Mi, prozni pisci, to zakamufliramo. Nemoguće je, realno gledano, da ovoliko knjiga koliko sam ja napisao budu sve dobre. Mora da tu da ima svega, ali ja to ne znam, jer nijednom nisam pročitao nijednu svoju knjigu. Ni dva reda. Jedino jesam priče, i to onda kad od sebe kradem kad treba da pišem za novine (smeh).

Kako se nositi s ovacijama koje kao umetnik doživite za života?

Velika lekcija koju sam dobio u životu je lekcija iz Hilandara. Kad odeš na Hilandar i ostaneš neko vreme, vratiš se potpuno oslobođen sujete. Jednostavno shvatiš da nisi niko i ništa i da je to fantastično i da sve te gluposti kojima si robovao, uspeh, novac, slava, da to sve ne vredi ništa. To je takvo mesto gde se za vreme noćnog bdenja pojavljuju svi mrtvi i svi živi i ti se oslobađaš tereta ovog sveta, približavaš se najvišem stepenu duhovnosti i izgleda ti besmislena rečenica koju si dotad upotrebljavao: „Idemo na to i to mesto, tamo se dobro jede“. To je najveća glupost, koju sam izgovarao često u životu. Što kaže Končalovski, na poljskom ve-ceu kod njegove majke gosti su pisali: „Ovde se završava kulinarska umetnost gospođe Končalovski“. Ne pada ti više na pamet da se nerviraš što nisi dobio neku nagradu, izgledaš samom sebi bedan kada se setiš da si se nervirao što nisi zastupljen u nekoj antologiji, što te nisu negde pozvali, a ja nikud ni ne idem uglavnom.

A šta je s intimnim ovacijama, koje pisac dobija od svog čitaoca?

Postoje samo jedna ili dve osobe zbog kojih pisac piše. To je uvek njegova prva i neostvarena ljubav. I sve što pišeš, pišeš za nju, da ona to pročita. Ona to, naravno, ne zaslužuje, verovatno i ne čita, a i ako čita, kad dođeš u moje godine, shvatiš da je ona baba od 72 godine i užasneš se toga (smeh). Te prve neostvarene ljubavi pune tvoje stvaralačke motore. One su gorivo. S tim što se toliko zanesemo, pa ostarimo i ne primetimo da su i one ostarile. Najgore su te bivše lepotice. One ostare, pa je onoj koja je imala lepu i raskošnu kosu ostala ta kosa i ona je neprekidno zabacuje, a već je baba. Druga, koja je imala dugačke noge, stalno ih prekršta, ostalo joj je to. I sve je u redu dok se ne okrene (smeh). A čemu mi pisci služimo? Mi služimo da sačuvamo njihovu lepotu. U našim knjigama one su i dalje lepe. Kaže Stendal, bacite crnu suvu granu u rudnik soli kod Grenobla, izvucite je kroz mesec dana i ona je sva u kristalima. On to zove kristalizacija ljubavi. Mi se zaljubljujemo u neke devojke koje su zabunom dobile svoja lica i onda kad ti kristali spadnu s te grane, pokažu se u pravom svetlu. Međutim, nije ni njima, nesretnicama, lako. Vode decu u zabavište, kuvaju, muž odmara bradu i u Gloriji čitaju gde je bio Marko Vidojković i zamišljaju taj život fenomenalnim. A on u stvari - sranje.

Da li Momo Kapor pouzdano zna šta se čoveku dešava kad umre?

Slučajno znam. Imao sam poslednjih godina nekoliko vrlo teških operacija, po sedam sati, po tri sata i morao sam da budem uspavan. Poslednja rečenica koju sam jednom prilikom izgovorio doktorki koja me je uspavljivala bila je: „Gospođo doktor, jeste li naručili buđenje?“(smeh) I ona ti kaže diši, diši, diši i ti dišeš i uđeš u nešto crno, iza čega nema ničeg. Crno. Ništa. Ne postojiš. To je smrt. Nekoliko puta sam doživeo osećanje smrti, baš prave smrti. Tako smrt izgleda, tako mora da izgleda. Jedino je jebeno da se ne mučiš pre nje, ali to ne ulazi u ovu priču. Oni koji veruju u reinkarnaciju pitaju me šta bih voleo da budem u sledećem životu, a ja im odgovaram „ponedeljak“. Volim ponedeljak, stvarno. Tada počinje sve. Možda neko kupi sliku, možda neko plati tekst… (smeh).

Šta sam ono hteo...

Znaš kako počinje senilija? Rečenicom: „Šta sam ono hteo da kažem“. (smeh)

Puštam sebe da se malo odmorim od činjenice da mi je Momo Kapor upravo potvrdio da je smrt ništavilo.

Ništa. Mrak. Nije baš sasvim hrišćanski, ali jednom je jedan čovek rekao da je naš život u stvari pakao, što nije nezanimljivo. Neki su u raju, neki su u čistilištu, a mi smo danas u paklu. Ovaj naš život je pakao, istina, ponekad prijatan, ali pakao. Ta varijanta mi se dopada.

Kako toliki individualac sve vreme jaše na srpstvu?

Kapor: Patriotizam nije ideologija, to je stvar kućnog vaspitanja. To te nauči baba.

Kakav vam je odnos s mladim Beograđanima?

Ja ne volim onu vrstu druženja kad majka kaže da je drugarica sa ćerkom. Ja nisam drugarica s mladom generacijom, ali sticajem okolnosti sedimo za istim stolovima ovde u konobi, šetamo kerove... Mislim da su oni tragična generacija. To je generacija bez pasoša. Svet i odrasli, u koje i ja verovatno spadam, oduzeli su im mogućnost da vide svet. To je užasno važno baš zbog ovog pitanja o nacionalizmu. Oni žive u virtuelnom svetu, oni nisu videli Dubrovnik, nisu videli Zagreb, Ljubljanu, Sarajevo, Trst! Oni nisu videli ništa. Ali oni govore savršeno engleski, za razliku od nas, koji još to nismo naučili kako treba. Oni su na kompjuterima, oni znaju svaki pab u Njujorku, svaki ćošak u Grinič Vilidžu, ali to ne vredi, to je virtuelni svet, koji nisi dotakao stopalima. Oni tek sad dobijaju pasoše. To je tragedija, zato što ne može da se oseti vrednost Beograda ako živiš stalno u Beogradu. Rečenica čoveka iz kioska kad zaboraviš lovu: „Dobro, komšija, donećeš sutra“, ili kad na Kalenića pijaci kupuješ kilo graška, on ti izvaže kilo i još baci šaku graška na to; to je nemoguće u Njujorku, to je nemoguće bilo gde na svetu. Nemoguće je pitanje: „Zdravo, kud si krenuo“, šta te briga kud sam krenuo, to je moja privatnost, ne možeš da pitaš čoveka u Briselu: „Zdravo, kuda ste pošli“. Ne možeš ti, kao u nekadašnjoj kafani Zora, a sad u nekoj drugoj kafani, kad neko naruči škembiće, da uzmeš sredinu od hleba i umočiš mu u tanjir, jebote! Pa to je smak sveta (smeh). Te dragocenosti zbog kojih život ovde ima prednost, pre svega količina slobodnog vremena, koje možemo da posvetimo sebi i drugima, svojim bližnjima, ta bliskost koja može da te nervira, da ti smeta, sve to dobija puno svetlo, ako ga gledaš odnekud sa zapada.

Da li mislite da je Beograd u opasnosti da to u narednom periodu izgubi?


Ne može da izgubi. To je stvar mentaliteta, a mentalitet se strašno sporo menja. Taj spoljnji namaz kafića, prejake muzike, da se ne bi razgovaralo, ispijanja kafa u jednom srku, mesinga, mahagonija i stakla – to je sve samo namaz. Sve te sprave koje pokušavaju da zatrpaju unutrašnju prazninu, sva ta količina muzike... U moje vreme muzika je bila samo s bandera i zvučnika. K'o drukčije kaže, kleveće i laže, osetit našu će pest (smeh). Pa su se onda pojavili prvi gramofoni, češki surpafon, i onaj ko je imao taj gramofon i tri-četiri ploče, bio je glavni na žurevima jer je puštao muziku. Dobijao je najlepšu devojku i piće.

Kod di-džejeva je uvek isto, izgleda.


Pa da. I onda mu ti pokažeš ovako prstom, što je nemoguće s ovom spravom (muzički stub, koji svira u pozadini, prim. ur.), to znači "nešto lagano" i on onda pusti lagano, da bi ti ribu mogao da odguraš prema kupatilu i da se ljubiš na ivici kade, koja čini samo klonk, klonk jer je tučena i nikada nije bila stabilna.

Znači, vi odgovorno tvrdite Beograđanima da je njihov grad najbolje mesto za život na planeti?

Apsolutno. I u ovom trenutku je najbolji. Dođi da vidiš (izlazimo na terasu, prim. ur.). Evo, klasično beogradsko neimarsko ili čubursko dvorište. Imaš lipu, imaš česmu, s majmunom, kojeg je komšija doneo iz Amerike, a imaš i šupu. A iz ove zgrade te gledaju kao arheološku iskopinu. Još moja kuća malo iskače jer, kad se direktno iz dvorišta ulazi u sobu, to je idealno. Tako se prebacuje gibanica, evo ovaj ovde pored, zidar u penziji, ima kiseo kupus, pa mi daje glavicu, za sarmu.

U kakvim ste odnosima sa svojim porocima?


Što bi rekao pokojni Ljubiša Jocić, bio sam sve, samo nisam bio lezbejka (smeh).

Šta to tačno znači, u vašem slučaju?

To znači da imam sve poroke, osim kockanja. To mi je izuzetno dosadno. Često me vode u razna kasina po svetu i domaćini mi daju gomilu žetona da igram. Ja odmah sve izgubim, sednem, naručim crno vino i gledam taj svet. Naročito je lepo u Visbadenu, gde gledam fotografiju Dostojevskog za kockarskim stolom, a ispod njega je taj kockarski sto za kojim je sve izgubio.

Svakog od poznatih poročnih ljudi bije glas da je ovo ili ono. Vas bije glas da ste alkoholičar. Kako se nosite s tim?

Pre svega, šta je alkoholičar? To je čovek koji pije više od svog lekara (smeh). U vreme neizdrživog terora laži, osetljivije prirode umetnika, koje nisu to mogle da podnesu, a pod izrekom da pijanca i bog čuva, bili svi pijanci. Neverovatna plejada genijalnih ljudi koji su svi pili. Od Zuke Džumhura, slikara Slave Bogojevića, mačiste Branka Radičevića, Libera Markonija, da ne nabrajam dalje. To je plejada pijanaca. Jednog dana, kad je Brana Crnčević došao kod Branka Pešića, koji je bio član CK, ovaj ga je ponudio viskijem, a Brana mu kaže da više ne pije. Onda mu je Branko viknuo: „Ima da ga popiješ, kako ću te treznog vaditi iz zatvora!“

Da li alkohol doživljavate kao vaš drug of choice ili kao nešto što vam se nakačilo usput?

Meni je alkohol deo rituala. On je neka divna vrsta bekstva u nirvanu. Tako da, kad me ljudi pitaju da li sam čitao neku knjigu, ja kažem možda, jer sedim u kujni, pijem i čitam i na kraju ne znam da li sam je uopšte pročitao. Najbolje je piti u kujni, to je moje iskustvo. Krevet je blizu, niko te ne vidi, nema nikakve frke. Jedino što je opasno je što se posle izvesne količine alkohola u meni razbudi strašna nežnost prema prijateljima po svetu i onda pijan okrećem telefone i budim ih u po noći i verovatno nešto bulaznim, a oni zapanjeno slušaju. Tako da bi trebalo isključiti telefon pre pića. A sada su mi lekari zabranili i piće. To jest, nisu - lekari su neverovatni. Kažu ti onu čuvenu rečenicu: "Možete po jednu čašu posle ručka". Jedna čaša mi apsolutno ništa ne znači. Meni je prva čaša neprijatna. Od prve se namrštim, od poslednje se napijem, ima ta čuvena rečenica. A onda je jedan lekar koji me poznaje, pokojni Paolo Valenti, napisao jedna čaša posle ručka, a dole je napisao: "Ne sme se uštedeti za litar". Ne piješ nedelju dana, a onda popiješ litar jer si uštedeo (smeh). Inače, Arapima religija zabranjuje piće, a meni žena. Došao sam do ideje da se osnuju sigurne kuće za muškarce. Ima mnogo muškaraca koje biju žene. Žene ti zabranjuju da piješ i pušiš, žene ti zabranjuju druge žene, mešaju ti se u ljudska prava. Sigurna kuća za muškarce, u stvari, već postoji - to je kafana.

Ako je već alkohol legalan, da li bi marihuana trebalo da bude legalizovana?

Ja mislim da. Pazi, probao sam sve vrste droga, pisao sam neku knjigu u Njujorku i onda sam morao da se upoznam s raznim stvarima. Marihuana je sasvim bezazlena, ona je ništa manje štetna ili korisna od duvana. Jedino što otvara put do kokaina, koji takođe nije preterano štetan, ali se iz kokaina, kad prestane da deluje u normalnim količinama, ide pravo u heroin, a onda je gotovo. Inače, maihuana je baš lep, sanjalački duvan.

Odlično.


Jedne godine, bili Zuko Džumhur i ja u Dubrovniku, zimi. Tamo je bio atelje Milovana Stanića, čuvenog slikara. On je slikao u zidinama i atelje mu je bio pun gostiju, pogotovu kada je zima, kad nema kuda da se ide. I došla su dva Amera s ruksacima i dugim kosicama. I sedimo mi tako i smotaju oni tako neku cigaru od nečega i daju Zuki i meni. Zuko zapali i povuče - ništa. Da meni, ja povučem - ništa. On pita: "Je l' tebi djeluje ovo?", a bio je hašiš; ja kažem: "Ne, a tebi?" "Ni meni", kaže on, ajmo još jednom. Ponovo mi duvamo i ništa. I Zuko kaže Milovanu: "Milovane, daj ti nama dvije loze, ovo je za oficirsku djecu" (smeh).

S obzirom na to da ste dokazani poznavalac ženske duše, hteo sam da vas pitam nešto o muškoj. Koliko je seksualna iživljenost bitna za pravilan razvoj muškarca?

Mora da je doživi u izvesnom periodu života sigurno, da bi bio normalan, a to je strašno teško. I strašno komplikovano. Najpre, komplikovano je reći devojci ili mladoj ženi s kojom si u krevetu da nikad nisi imao ženu. A onda, taj prvi neuspeh može da te odvede u osećanje da si impotentan, koje može da se završi ili kobno ili genijalno, da postaneš neki genijalac, dok te ne uhvati neka iskusna riba i kaže ti: samo se ti opusti i pusti me da radim.

Da li postoji trenutak koji je potpuna suprotnost, da muškarca bude sramota da kaže s koliko je žena spavao? Da li postoji gornja crta?

Ne, ne. To je uvek afirmativna stvar i to čak privlači žene, koliko ja znam.

Na koji to nivo dovodi ljude u odnosu na naše životinjske prijatelje?


Gledaj na to kao da je najlepša stvar na svetu, nikako ne može biti životinjska. To je nešto najlepše što može da ti se desi u životu. Šta je umetnost nego stalni vapaj za neuzvraćenom ljubavlju. Stalno vičeš: vidite kako divno pišem, volite me, volite me, volite me kako slikam, volite me kako pevam, ja sam najbolji, volite me! I stalno čezneš za ljubavlju. A šta je krunisanje ljubavi? To je krevet. E, onda nailaze razne druge stvari, tupost, dosada, uobičajene navike i rečenica: "Opet si sinoć pravio budalu od sebe".

Rečenica samom sebi u ogledalu?


Ne, nego rečenica koju ti kaže žena. Tvoja prva ljubav, koja je igrala bosa po kiši, na Savi, na splavu. Ona koja je pila s tobom zajedno, ponekad čak i više. Ona odjedanput počinje da mrzi Savu, ne voli te što piješ, kaže: ti si me navukao, bitango. Jer, odjedanput, Sava se postavlja kao suparnica kojom može da doplovi neka nova devojka koja će igrati bosa na kiši.

Da li su žene nesigurnije od muškaraca kad je reč o muško-ženkim odnosima?

Ne, one su superiorne. Ja nisam osvojio nijednu ženu, nikada u životu. Uvek su one mene.

Bez obzira na to, trebalo bi sebe da smatrate alfa mužjakom ljudske vrste. Na teritoriji bivše Jugoslavije.

Ma kakav alfa mužjak. Bednik. Koliko sam se samo ponižavao i šta sam sve radio da me primete (smeh).

I šta se desi kad vas primete?


Vidi, oni lepi, oni se ujutru probude, stanu pred ogledalo, rašire nozdrvu i kažu: "Što bih ja delio ovu lepotu s nekim". On se gleda s oduševljenjem, obuče se divno i ide kao spomenik lepoti. A mi ružni moramo da budemo duhoviti, da se proslavljamo, da gutamo vatru, da klečimo i da molimo da nam daju. Moramo da idemo i u ratove, čak! I opet je neizvesno! (smeh)

Žene umeju da kažu da ta lepota koja je njima bitna dolazi iznutra.

Auu, slušaj, da ti kažem, može muškarac da bude Lav Tolstoj i da ima sedamdeset godina i da leži u ligeštulu pored lepotice od osamnaest, koja obožava njegovu pamet. Ali, kad iz plićaka izađe banjino koji nosi suncobrane, posut kratkim dlačicama, nabreklih mišića, nema te mudrosti, te pameti, te slave Vudija Alena koja će nju sprečiti da poželi takvog tipa. Zamisli Vudija Alena u ligeštulu, ta nakaza - intelektualac (smeh).

Kako je bilo izlaziti na kraj sa armijom obožavateljki u analognom Beogradu?

Ma nisam primećivao, čoveče, da me neko voli. Ima slučajeva kada u nekom društvu vidim neku od tih lepotica iz davnih vremena koja ni kaže: kako sam ja bila zaljubljena u vas šezdeset prve, nosili ste beli džemper, kao Dilan Tomas. Ja joj kažem: gospođo što mi onda niste rekli, bio sam najnesrećniji, najusamljeniji momak na svetu...



http://www.b92.net/z...p;nav_id=407574

#14 BlackDog

BlackDog
  • Members
  • 2,951 posts

Posted 04 March 2010 - 12:43

MOMO KAPOR Život je jači od okupacije

Budući da ste član Međunarodnog odbora za istinu o dr Radovanu Karadžiću, ali i njegov veliki prijatelj, logično je da vas na početku razgovora pitamo kakav je utisak na vas ostavila vest povodom hapšenja dr Radovana Karadžića?
U porazima se osećam kao riba u vodi. Mnogo bi mi lakše i prihvatljivije bilo da odgovorim na pitanje kako se osećam u nekoj pobedi. Nažalost, čitavog života učestvujemo u mnogim porazima, a to nas, verovatno, čini izuzetnim. Hapšenjem Radovana Karadžića pesma “Siđi Rašo, siđi sa planine”, više nema aktuelnost, ali ne bi trebalo zaboraviti da je Beograd jedna od najvećih šuma u našoj zemlji, i da se tu čovek, ukoliko to želi, može sakriti tako da ga niko ne može pronaći. U svakom slučaju, pomalo je laknulo svetu što Radovan odlazi u Hag. Najpre njegovoj ženi Ljiljani, jer je najzad saznala da joj je muž živ. Takođe, srešće se i sa unucima koje nikada nije video. Laklunulo je i njegovoj deci, a najzad i nama, njegovim prijateljima, jer nas više niko ne može optuživati da ga mi krijemo, samo zato što štampamo njegove knjige.

Dešavanja u vezi sa hapšenjem Radovana Karadžića pokazala su, između ostalog i kakva medijska blokada vlada Srbijom. Koliko vas ona opterećuje?
Ali da meni neka kvočka, glavna urednica “Studija B”, zabrani pojavljivanje na toj televiziji, to je zaista previše. I to ne samo meni, već i Brani Crnčeviću, Bokanu i Amfilohiju Radoviću, kojeg je uz sve to, nazvala pukovnikom. Nemam ja nikakvu želju da se pojavim na toj, ili bilo kojoj televiziji, niti imam više šta bilo kome da kažem. Sada imam potrebu samo da ćutim. Da zaključim: kada su u pitanju pomenuti mediji, meni su oni fantastični, tim pre što čak i ne kriju da su finansirani sa strane. Naravno, postoji još poneki mesija, nađe se gde god poneki studio, ali generalno gledano medijska bitka definitivno je izgubljena, tako da mi sigurno tonemo u globalni svetski poredak, zahvaljujući našoj nesavršenosti i aljkavosti, inatu i mnogim drugim lošim osobinama.


Osim što ste probijali zidove, bili ste i ratni dopisnik devedesetih godina prošlog veka. Koliko su te radikalne situacije bitne za pisca?
U staroj Hercegovini Radovan je postao mit, on je njihov brat i vođa. On je učinio neverovatnu stvar, okupio je Srbe na početku rata i sprečio da budu poklani kao u Drugom svetskom ratu od ustaškog noža. Podelio im je oružje i rekao šta ih čeka. Zbog toga je u ratu poginulo mnogo manje Srba, nego u svim prethodnim ratovima. Naravno, dešava se u građanskim ratovima da jedna strana u osveti malo i pretera. Video sam momke od dva metra koji su iz Čikaga došli da osvete svoje dedove. A ovi, da ne kažem šta su, ovde pišu romane o tome kako su izbegli vojsku i rat. Hvale se time. Rata će biti uvek dok je sveta i veka, kao što će biti i gripe, ljubavi, mržnje i zavisti.


U “Ispovestima” ste posvetili samo jedno poglavlje dr Radovanu Karadžiću. U kojoj meri je ličnost Radovana Karadžića zahvalna da se pretoči u književnog junaka?
U svojoj autobiografiji pisao sam o svom beznačajnom životu. Imam još odlomaka o Radovanu, pre svega u knjizi “Lep dan za umiranje”. Naravno, Karadžić je vrlo zanimljiva ličnost za opisivanje. Mi smo ga zvali Ponoćnik, jer smo ga u ponoć čekali u njegovoj kući na Palama gde je dolazio pre ponoći, svlačio svoje službeno predsedničko odelo, razvezivao kravatu, skidao mokasine, oblačio trenerku i sa uzdahom se zavaljivao na ležaj. Tada je počinjala priča o poeziji, prijateljima, Sarajevu, i Radovan bi tada ponovo postao pesnik. Kada bi krenuli da govore o politici, koja je meni izuzetno dosadna, ja bih u svom ležaju jednostavno zaspao.

Ali jedna njegova uloga, to ste više puta isticali parafrazirajući Andrića, ne sme da se promeni. Osnovni zadatak pisca je da bude na strani svog naroda, čak i ukoliko nije u pravu.
To je tačno. Sada, kao nikada u istoriji naše zemlje, dezerteri postaju zvezde. Svi oni koji su zbrisali od vojne obaveze za vreme rata, vratili su se u zemlju i pišu knjige o tome kako su pobegli. I oni su sada kao u pravu, a budale su oni koji su išli da se biju, i da čuvaju svoj narod od klanja. Oni treba da se izvinjavaju i stide zbog toga što su se odazvali pozivu svoje zemlje i branili državu, da se patetično izrazim. I tako je u Srbiji od reči “izdajnik” napravljena pohvala. Na Karađorđevoj zastavi postoji glava jednog velikog vepra, a ja zamišljam Srbiju kao tog velikog vepra kako leži i spava. Po njemu vršljaju razne nevladine mušice, neki crvići, izdajnici, nadripisci i dezerteri. Vepar to i ne primećuje, ali kada se probudi i istrese taj ološ sa svoje grbače i oštrih čeljusti – nastaće sveopšta panika. Međutim, oni će opet da se pretvore u patriote – takav je mentalitet. Ne zaboravimo da su lideri današnjeg mondijalizma i antisrpstva svojevremeno bili najljući nacionalisti. Časopis “Pogledi” o tome najbolje svedoči.
Avgust 2008


Pečat

Edited by BlackDog, 04 March 2010 - 12:45.


#15 Belgradoholičarka

Belgradoholičarka
  • Members
  • 75 posts

Posted 04 March 2010 - 13:33

REČ

31. 10. 2009. 12:00h | Piše: Momo Kapor



Traži se jedna reč.


Traži se ona reč što mi je već danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim i, možda, napišem. Tražim već godinama tu strašno važnu reč koja bi me spasila, a ne mogu nikako da je nađem, pa izlazim da je tražim po ulicama. Pre toga, otvaram sanduče za pisma (možda mi je neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćeni računi i opomene.


Odlazim da je tražim po Terazijama; možda sedi pred "Moskvom" i pije pivo, a možda je u kiosku sa novinama; kupujem dve i po kile novina - nema je ni tamo.
Možda je u tek olistalim krošnjama i peva zajedno sa horom raspomamljenih dživdžana? Možda je u izlogu sajdžije? Možda je neko izgubio ili bacio u Terazijsku česmu? A možda je izgrickana, zajedno sa semenkama, na trotoaru ispred bioskopa "20. oktobar"?


Šta radiš? - pitaju me poznanici.


Šta da im kažem? Da tražim neku reč, a ne mogu nikako da je nađem? Sve što su tražili, to su i našli, zato što i nisu hteli ništa naročito. Lepo se vidi: umrle su u njima prave reči, a ostali samo brojevi i opšta mesta. Reči, reči, reči...


Kako naći onu pravu koju toliko dugo tražim?

Edited by Belgradoholičarka, 04 March 2010 - 13:34.