" već postoji samo je pitanje hoće li se pravila iz priručnika primenjivati ili neće.
Npr. druga božija zapovest:
Baretić: Dakle, taj užasni, kukavički, anonimni ekstremizam je nešto što me silno nervira na tim forumima i četovima.
Spoiler! --Click here to view--
Ja sam u “Hoteli Grand”, ovom romanu, koji je dakle, prije dva dana objavljen u Srbiji, pokušao ukazati na to da nije fer, mislim, možda je... Falinka je u meni. Ja od '83. godine radim kao novinar i uvjek to radim s potpisom i ja sam se krvi napio ovome, onome, svakome sam ono što sam htio. Ja sam pisao i uvek sam se potpisivao. Ovi pišu nije normalno i niko se ne potpisuje i oni misle da ih nitko naći, zato što su napisali “Torcida 666”, kao svoje ime. A ne da će ih naći, ko god da poželi, naći će ih sutra, ne sutra, nego večeras.
Pančić: To je jedna forma, jedna forma, zaista, to je dno. Sama ta forma je smeće. Dakle, forumi, komentari na objavljene tekstove autora, koji se potpisuju imenom i prezimenom, sama ta forma je smeće.
Baretić: Boris Dežulović je rekao: „To je samo tehnološki naprednija varijanta pisanja po zahodskim vratima i zidovima“.
Pančić: Pa naravno, naravno. Dakle, ali s tim da to kad pišeš po zidovima WC-a, to će videti jedan mali krug ljudi, onih koji baš ulaze u taj, konkretan, a ovo ti je nešto što ti se širi...
Vojnović: worldwide.
Pančić: ...u sekundi, a ti ljudi imaju neki čudan utisak, da oni gotovo da imaju neku vrstu misije i oni su strašno zagriženi, svejedno u kom smislu zagriženi i za koju stranu i za koje šta... Uopšte ne delim sad ni nacionalno, ni ideološki, odnosi se bukvalno na sva moguća opredeljenja, na sve moguće tzv. nacionalne, ne znam koje, pozicije, jer je ista vrsta isključivosti, strasti i zaista lične mržnje, zaista lične mržnje, koja se u to ulaže. Kad kažete, ne znam, ja sam čitao recimo, takve stvari, sad bi ja trebao kao, to da mi bude simpatično. Pa nije mi uopšte simpatično, kad npr. pročitam nekog idiota, koji kaže: video sam u prevozu Đorđa Vukadinovića, jaoj, samo da sam imao više vremena, tako bih ga namlatio. Mislim i tako neke, tako neke stvari, mislim... E, i to prodire u javnost preko Internet foruma, blogova, komentara itd. To je zapravo jedna vrsta smeća. Za to smeće su sekundarno odgovorni, oni koji ga proizvode. Primarno su odgovorni oni koji legalizovali to smeće. Ako ti imaš na sajtovima novina, ako ti imaš na sajtovima uglednih medijskih kuća, radio-televizijskih kuća, Internet portala, informativnih itd. Ako ti imaš tu opciju i ako se ta opcija koristi veoma, da kažemo liberalno, je li, onda je prirodno da će svaka budaletina to da uradi. A zašto je taj faktor anonimnosti toliko bitan? Zato što su ljudi, koji su anonimni, daleko hrabriji, je li, da budu drski, da budu bezobrazni, da budu odvratni, da budu gnusni, jer jednostavno računaju: ja sam neko bez lica, bez imena i može mi se.
Baretić: Stvar bi se apsolutno rešila da: napiši komentar kakav hoćeš, ali obaveza je ime i prezime, bez toga ne možeš ništa – gotovo. Forumi bi legli na pod za tri dana, ne bi ih više bilo.
Pančić: Svi dobro znamo, svi smo ljudi iz medija, na kraju krajeva, odrasli smo u tom okruženju, da ti u novinama, u nekoj predinternet eri, nisi mogao objaviti pismo čitaoca, ako urednik nema suvislu, kako da kažem, potvrdu da zna čije je pismo. To se nekad objavljivalo, čak sa punom adresom stanovanja, ne mislim da je sad to nužno, ali hoću da kažem, čak je i dotle išlo. E sad, zašto je to, zašto je ovo važno, možda i u ovom kontekstu, u kojem mi večeras pričamo? Ja nemam dojam da ti ljudi, koji se na forumima i sličnim mestima, tako žestoko obrušavaju na nekoga, ili pak slave nekog drugog, da oni zapravo išta čitaju. Ako čitanje definišemo, kao želju, hajde sad možda će malo patetično da zvuči, kao želju za spoznajom, kao želju za tim da ono, da iz čitanja neke knjige ili nekog časopisa, ili nečega, izađem malo bolji, malo širi, malo pametniji nego što sam bio pre toga. Ja nemam utisak da oni to rade zato. Oni čitaju nešto, samo zato da bi to njihovo...Njihov verbalni proliv, naprosto onako potpuno otpustilo. To je jedina svrha čitanja bilo čega je to, da se nekome... Nane nanine, do sitnih creva. Ne postoji ništa drugo. To je otprilike to. To je otprilike čitav smisao te, kako bih rekao, supkulture verbalnog smeća, koja je zapravo danas jedna globalna pojava, a koja još na ovom našem prostoru dobija onako, posebno živopisne, je li, oblike.