Jump to content


Photo
- - - - -

RELIGIJA I RAZVOJ SVESTI ČOVEKA (DUŠE)


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
278 replies to this topic

#31 psiho_d

psiho_d
  • Members
  • 226 posts

Posted 03 October 2009 - 20:02

Iskreno se zahvaljujem na ranijim odgovorima i nadam se da će diskusija ostati u granicama pristojnosti i da neće izrastiti u ono što viđam u životu i našoj politici svakodnevno. Cilj i svrha ovih pitanja je da prodrmam granice moralnosti nekog verovanja i da vidim dokle su njegovi pristalice spremni da idu , kao i koliko su okrenuti ka napred, a koliko ih opterećujeprošlost.

Kako će izgledati svet kroz 1000 godina ukoliko većina ljudi u roku od 20-50 godina prihvati većinu učenja ovde iznesenih, a u roku do 100 godina prihvati sva? Odgovor na ovo pitanje mi je jako važan.

Ne mogu da prihvatim jednu stvar, a to je obožavanje bilo koga. Religija kao religija je nepotrebna. Sama duhovnost izvire iz čoveka i čovek treba da deluje u skladu sa sopstvenom duhovnošću. Vrlina je slušati druge, ali je mana slepo prihvatanje rečenog, pa makar bilo i istina. Čovek do istine mora sam da dođe bez ikakvih prečica i tek je tada u potpunosti može spoznati.
Mislim da je problem većine visoko samosvesnih ljudi taj kult ličnosti. Čovek-Bog (premda tako što ne može postojati) oko sebe okuplja sledbenike i stvara kult. Nakon njegove transcenencije njegovi učenici se trude da slede njegove korake, ali ne može se ići stopama izuzetnog čoveka. I u tome oni greše, i kad vide da greše i da nisu u stanju da ispoštuju ono što im je njihov učitelj savetovao dok je još bio sa njima, oni se okreću sebi. Traže novi smisao i zapisuju njegove reči. A zatim sebe prglašavaju tumačima i čuvarima njegove zaostavštine i jedino njihov prilaz problematici može da bude prihvaćen.
Ovde se slažem s tobom da se religija kvari.
Zato, ako ćeš da podučavaš nekoga nešto, podučavaj ga tvojom sopstvenom istinom, tvojim viđenjem. Budi ti samosvesni pojedinac koji teži bogu. Pa ću te možda i ozbiljnije shvatati. A sve dok prenosiš tuđe reči to je samo izjava iz druge ruke. Tada ja hoću da pričam sa tvorcem tih misli, a ne sa interpretatorom ili ponavljačem.

Ja sam obrazovan u duhu hrišćanske nauke (iako se to nikako ne može nazvati naukom) i slabo znam o hinduizmu i budizmu, reinkarnaciji... Ali ne mogu prihvatiti hrišćanstvo, jer oni tvrde da je Hrist Bog. A Bog može biti samo jedan. Bog ne može imati sina. Itd... Pojam trojstva i ostalo su samo dodavani kasnije. Dodavali su ih oni koji ni sami sebe nisu razumeli, koji su se odrekli ovog sveta u korist neke iluzije u koju ni sami nisu verovali i koji su molili Boga da im oprosti što u svojim srcima gaje sumlje. A oni bez sumnje u srcu... Šta o njima reći. Krv, suze (nevinih) i bol. Jednoumlje, inkvizicija. TOTALITARIRAM! Nasilje u ime ljubavi.
Zato su mi mrske sve religije, jer religije oblikuju ljudi da bi kontrolisali druge ljude. Religiju koriste manipulanti da bi iskoristili osećanja koja ljudi prirodno gaje ka Bogu.

Pitanja:
Da li je broj duša koje plove u realnosti (koja po ovom učenju nije fizička, vez nebeska) ograničen ili nije? Ako jeste, ko ga je ograničio i zašto? Ako nije, kako nastaju nove duše, ko ih stvara i sa kojim ciljem? Odgovori na ova pitanja donose nova pitanja zavisno od toga šta će biti odgovoreno.

Možda DNK ne može stvoriti nad ljude, ali može unaprediti postojećeg nosioca svesti (telo) tako da duša na ovom svetu može provesti više vremena čineći dobra i bogougodna dela. Na taj način ne postoji nijedan razlog zašto bi bioinženjering bio protivan bilo kom učenju koje se zalaže za ljubav i napredak. Da li sam dobro shvatio? Nije važno kako si nastao već je važno ko si i šta radiš (čovek se po delima poznaje)? Ovde ne želim biti ciničan i sarkastičan. U telu bogalja i bolesnog ne može boraviti zdrava Duša. Pre ili kasnije, duša bi se i sama razbolela. Čovek obično lečeći ludilo drgih na kraju i sam poludi. Žalosno, ali istinito.

Da li sam dobro razumeo da kada pominješ više svetove u stvari pominješ viši nivo realnosti. Nešto kao base reality u kojoj je naša realnost samo snoviđenje ili simulacija? Ako je tako, šta garantuje da je baš ta realnost ona osnovna, a ne samo simulacija sa više detalja i realističnosti jedne još osnovnije realnosti? Ako jednom posumnjaš u stabilnost sopstvene realnosti kako ikada više možeš biti siguran šta je stvarno a šta nije. Ko je snevač a ko snevani?

U našoj galaksiji ima 100 milijardi zvezda. I ima bar isto toliko galaksija. Kolika je veličina te stvarne stvarnosti tada? Da li smo samo mi Homo sapiensi iz perioda od oko 200000 godina jedina misleća bića u celom uneverzumu koja su bila i koja će ikada biti? Ja sam mislio da je geocentrični antropomorfni svet počeo da biva zaboravljan još pre par stotina godina, i da sad konačno ulazimo u eru svetla, gde moje ćelije više nisu centar sveta, gde Bog nije starac sa dugom belom bradom i gde svemir nije eksplodirao da bi stvorio čoveka (ženu u 21. veku, konačno). Mislio sam da konačno počinjemo prihvatati gledati na stvari onakve kakve jesu, bez iluzija, maskarade, farse i foliranja i samozavaravanja.

"Treba radije gledati da je svaka vrsta stvorena za sebe i onda je svaka vrsta za sebe evoluirala. " Šta znači ta rečenica. Molim, objasni.

Čudivište, monstum - biće rođeno sa dve noge i ruke, očima, prstima, u fizičkom izledu slično čoveku toliko da ga je veoma teško prepoznati u gomili. Odlikuje se bistrinom i inteligencijom, veoma je snalažljiv, zavređuje ljubav okoline. Dok se ne otkrije da je monstrum. A tada ga ista okolina satanizuje i proteruje. Neki put to dovodi do ispoljavanja njegovih monstruoznih sklonosti, a neki put one bivaju previđene, jer ljudi ne žele da ih vide, pa tek kad se katastrofalan slučaj desi, mostrum biva prepoznat kao takav i onda mu masa sudi.

"Na seks mi ne gledamo kao na greh i ako se praktikuje u granicama normalnosti sasvim je OK." Šta su granice normalnosti. Ako imaš granice normalnosti, onda znaš šta je monstrum, pa je tvoje pitanje bilo nepotrebno. Ipak, pitanje je šta je za tebe nomalnost, ko je određuje i gde su granice? Da li je seks sa životinjama normalnost ako čoveku prija, a životinja nije ni svesna nenormalnosti? Da li je masturbacija normalnost? A sadizam? Šta je sa odnosima rob-gospodar?
Važno je ovde napomenuti da osoba time nije opsednuta. Ona se u društvo ponaša kao i ostali i većina ni ne sluti za njene sklonosti. I to čini kad može, a kad ne može zadovoljava se i nečim drugim što joj je u tom trenutku dostupno.

Video sam na TV-u ljude koji vole da jedu pečene škorpije, bube i razne druge ljigavosti i odvratluke (po mom shvatanju ljigavosti i odvratluka). Da li su oni normalni?

"Po pitanju normalnog i nenormalnog nema definicije jer bi onda to bila još jedna mentalistička doktrina kakvih je previše u ovom svetu."
Mislim da je ovo najbitnija rečenica ovde izgovorena. Sad je potrebno ostati njoj dosledan.
Pominjati granice normalnosti i nepostojanje definiceje normalnosti je kontradikcija. Vidi se da si i ti odrastao u hrišćanskom miljeu i da još imaš mnogo zabluda i tabua.


Ako imaš neku knjigu na srpskom o ECK masterima i ovome o čemu pišeš rado bih je pročitao. Fizički resursi su mi veoma ograničeni, pa je elektronski format preporučljiviji.

Ako se slažeš, pozvao bih i sve ostale pripadnike drugih nekonvencionalnih opredeljenja i pravaca razmišljanja da se priključe temi. I ako želiš, rado bih istraživao krajnje granice i domete ovog pravca mišljenja.

#32 louiskrstic

louiskrstic
  • Members
  • 54 posts

Posted 04 October 2009 - 11:14

Psiho d,
iskreno me raduje da smo zauzeli jedan pravac uzajamnog uvažavanja sa svim mogućim razlikama. Ma koliko se mi složili ili razišli voleo bih da jedan-i u drugom-ima vidimo osobu-e koji se u potpunosti trebaju slobodno kretati svojim odabranim pravcem. Osim, naravno, ako neko od nas toliko ne zastrani da počne delovati destruktivno na druge ljude i društvo kao zajednicu.

Ne mogu da prihvatim jednu stvar, a to je obožavanje bilo koga. Religija kao religija je nepotrebna. Sama duhovnost izvire iz čoveka i čovek treba da deluje u skladu sa sopstvenom duhovnošću. Vrlina je slušati druge, ali je mana slepo prihvatanje rečenog, pa makar bilo i istina. Čovek do istine mora sam da dođe bez ikakvih prečica i tek je tada u potpunosti može spoznati.


Površno sam pročitao tvoj tekst i rado bih ga citirao celog i rekao da se u glavnom slažem. Medjutim, nešto kasnije ću ga pročitati detaljnije i sesti da odgovorm. Sigurno je da odjednom neću moći da odgovorim na sve u jednom dahu jer će tražiti malo više vremena. Posebno moram voditi računa imajući u vidu da postoji bojazan da propagiram religiju.

Za sada sam citirao deo i naglasiću da se sa ovim u potpunosti slažem. Posebno ću dodati da obožavanje uopšte u životu, u bilo kojoj religiji ili ateizmu, sve jedno, koči i vraća unazad duhovni razvitak osobe. Šta više, onaj ko oko sebe okuplja druge da bi bio obožavan po bilo kojoj osnovi i sam ide unazad.

Navešću još jednom; svako ko druge zaustavlja i sprečava u slobodnom izboru i pristupu degradira lično u duhovnom razvitku ali ništa bolje nije ako druge uguramo ili uvučemo u kakva učenja ili religiju koja nije njihov prirodno sledeći korak kojeg će lično odabrati zato što su sami shvatili, ocenili, procenili i odlučili da je to za njih. Čak i ako neko pogrešno nešto odabere, ima i mora imati slobodnu volju da u svakom trenutku, ode dalje svojim putem i svojim potrebama.

Nikako ne znači da će svi moji odgovori biti prihvatljivi ili možda razumljivi ali ću nastojati da nedorečeno dopunim i pojasnim.

Vratiću se pošto odradim svoje obaveze.


#33 louiskrstic

louiskrstic
  • Members
  • 54 posts

Posted 04 October 2009 - 20:08

Evo me nazad.
Ovo što ću sada citirati ostavićemo da prodiskutujemo na kraju. Dozvoli mi da idem nekim redom koji će mi se činiti pogodnijim.

Kako će izgledati svet kroz 1000 godina ukoliko većina ljudi u roku od 20-50 godina prihvati većinu učenja ovde iznesenih, a u roku do 100 godina prihvati sva? Odgovor na ovo pitanje mi je jako važan.

Pogledajmo sledeće:

Mislim da je problem većine visoko samosvesnih ljudi taj kult ličnosti. Čovek-Bog (premda tako što ne može postojati) oko sebe okuplja sledbenike i stvara kult. Nakon njegove transcenencije njegovi učenici se trude da slede njegove korake, ali ne može se ići stopama izuzetnog čoveka. I u tome oni greše, i kad vide da greše i da nisu u stanju da ispoštuju ono što im je njihov učitelj savetovao dok je još bio sa njima, oni se okreću sebi. Traže novi smisao i zapisuju njegove reči. A zatim sebe prglašavaju tumačima i čuvarima njegove zaostavštine i jedino njihov prilaz problematici može da bude prihvaćen.

Kult ličnosti, siguran sam da nije postojao onda dok su Rama, Qwecalkoatl, Isus i drugi još hodali ovom planetom i podučavali. Problem je nastajao kasnije zato što čovek iz svog humanog stanja svesti nije mogao shvatiti suštinu svih tih učenja niti je znao kako se do njih dolazi baš onako kao što ni današnji čovek nezna.

Jedan od minulih duihovnih velikana, sada se ne mogu setiti imena, kada je uvideo da mu prilaze sa takvim tendencijom neznajući kako da tome stane na kraj rekao je: "Proklet će biti svako ko me bude obožavao kao Boga."

Verujem da si mladjih godina pa ti neće biti poznato da je u ovoj zemlji čak i školski učitelj u posleratnim godinama u mnogim sredinama prihvatan sa obožavanjem.

Pravi duhovni učitelj nikada neće dozvoliti da udje u zamku obožavanja.

Ima jedan detalj na koji treba dovoljno obratiti pažnju. To je sledeće: Pravi i najviši duhovni učitelj uistinu podučava posredstvom svojih "propovedi" odnosno predavanjima ali glavnina podučavanja nikada nije bila spoljašnim kanalima već unutarnjim. Tako je bilo oduvek i tako će i biti.
Već sam bio naveo reči Sv. Pavla "Da iako nisam sa vama fizički ja sam sa vama u duhu..." Slično se nalazi i kod Mohamada koji je jednom svom učeniku rekao "Da si ostao smirenim ja bih te zaštitio od dotične osobe ali ti si me sprečio zato što si dozvolio da tobom ovlada ljutnja..."

Pre nekoliko godina na BK televiziji jedan čovek je ispričao kako je zakoračio preći ulicu a onda neko ga je sledja naglo povukao nazad. U tom istom trenutku proleteo je zahuktali auto koji bi ga pokosio da ga neko iza ledja nije povukao. No, ono što je zbunilo ovog čoveka jeste što kada se okrenuo iza sebe nije vide nikog. Bio je potpuno sam na ulici u tom delu dana.

Naravno ovakvi i slični dogadjaji čoveka mogu pokrenuti da se zapita kako je to moguće? Šta je uistinu život? Da li život uistinu jeste nešto iznad i izvan fizičke pojavnosti? Ništa od toga nije i ne može biti dokaz Peri ali može biti dokaz Branku. Jer, Peri će nešto drugo biti potrebno da bi ga pokrenulo da poveruje u datom pravcu....
Kada sam se vratio sa tla Amerike u knjižari "BATA" kod JDP-a sreo sam mladića koji mi je ispričao o svom iskustvu izvan tela dok je spavao u sobi. Za to vreme se našao u kuhinji i posmatrao majku kako sprema kolače... Kada je to ispričao roditeljima svi su se poplašili šta se to sa njime dogadja, smatrajući taj dogadjaj nenormalnim.
Nisam siguran da je moje objašnjenje, da je to sasvim normalno i da nema mesta panici, delovalo mnogo smirujuće ali sam bar pokušao objasniti.

Negde 95/96 godine novosti su pisale, po rečima nekog psihologa, da su Isus, Sv. Pavle i njima slični bili obični padavičari. Svakako da on kao jedinka jeste imao i ima pravo da to tako vidi ali je problem što time Npovosti nisu doprinele boljem razumevanju života.

Ima u Srbiji onih koji su svesni mogućnosti i koji praktikuju napustanje fizičkog tela mada čine to sa pogrešnim pobudama. Hoću reći da ako neko nije bio zaintereovan da o svemu ovo i sam malo istražuje moje reči mu neće reći mnogo. Mogu delovati, besmislenim, možda zastrašujućim ili kako već...

Da se ne udaljujem previše već da kažem da do onog trenutka dok je jedan duhovni učitelj u fizičkom telu ima smisla sledti njegova učenja (čiji glavni deo dolazi posredstvom unutarnjih kanala) ali posle njegove smrti tu se više nema šta tražiti. Ako je neko od njegovih sledbenika i sam dosegao najviše stanje svesti on može nastaviti podučavanjem ali ako takvih nema onda onu budu obezglavljeni u tom pogledu.

Pojam trojstva je bio prisutan u svim religijama na jedan ili drugi način. Pokušajmo malo da na to pogledamo i obako: Bog je Otac svega. On egzistira kao beskonačno veliko duhovno biće na izuzetno visokom nivou (svetu) - visok u smislu vibracija, iz Njega ističe Njegova suština koju zovimo kako god nam odgovara, neka to bude Reč ili Muzika Sfera (znam da si rekao da ti ne odgovara naziv Sveti Duh) i prostire se u svim pravcima ka nižim vibracijama.
Svako od nas kao Duša ko dosegne visoko stanje svesti, Bog-Svest, naziva se realizovanim ili pravim sinom Boga. To je do sada postiglo nebrojeno drugih i to je sudbina svakog od nas. Nevolja je što to trojstvo jeste shvaćeno onako kako je shvaćeno.

Zašto ti sada imaš otpor prema religiji i zašto sam ja svojevremeno prezirao religiju i sva religijska učenja jeste priča drugačije vrste. Najverovatnije leži u činjenici da smo neki od nedavnih života završili nasilno od strane neke od dominantnih religija koje su ubijale ljude sa drugačijim shvatanjem života. Baš onako kao što se mnogi danas nose sa odredjenom vrstom strahova koji imaju koren u nekom od ranijih života.
Zapravo, ja sam već zavirio u neke moje prošle živote i razotkrio taj preveliki otpor koji je nastao onda kada sam shvatio uzrok.

Navešću sledeće: Ako gajiš ljubav prema životu i Bogu onda nastavi tako i neka ništa ne poljulja tu ljubav. Ako ti ne odgovara nijedna od religija onda im i ne prilazi. Jer ono što je važno i najvažnije je koliko ljubavi čovek kao pojedinac neguje i razvija prema životu. Jer, pre nego naučimo voleti sebe, svoje bližnje i ljude oko nas nezavisno od nacija, rasa i klasa, sigurno je da pre toga nećemo moći voleti Boga.

gde Bog nije starac sa dugom belom bradom i gde svemir nije eksplodirao da bi stvorio čoveka (ženu u 21. veku, konačno). Mislio sam da konačno počinjemo prihvatati gledati na stvari onakve kakve jesu, bez iluzija, maskarade, farse i foliranja i samozavaravanja.

Naravno da Bog nije starac sa dugom belom bradom ali verujem da ćemo se složiti sa time da drugi moraju imati slobodu da veruju da je tako ako to iz njima znanih razloga odgovara. Ukoliko nismo kadri drugima dati slobodu da tako veruju onda bismo postali novi inkvizicionari. Zapravo uvek onda kada nastojim negirati dudja verovanja i shvatanja života mi smo u manjoj ili većoj meri upravo ništa drugo do li inkvizicionari - koji na sreću ne koriste mač i koiplje.
Čovek kao pojedinac može pomoći svetu oko sebe da ne gleda kroz iluziju ako se sam oslobodi svoje iluzije. Iluzija se ne može ukloniti dekretom niti se može oduzeti drugima. pojedinac može i treba da poradi na sebi da se iste oslobodi. Baš kao u školi; mi možemo završiti studije i otići u svet odraslih da radimo i živimo od svog rada ali ne možemo prisiliti druge iz razreda ili klase da to isto učine. Drugi će iskoristiti pravo da odusrtanu opd studija i rade nešto što baš i nije humano ili čak i da završe ali da to svoje znanje koriste u negativne svrhe...


Da li je broj duša koje plove u realnosti (koja po ovom učenju nije fizička, vez nebeska) ograničen ili nije? Ako jeste, ko ga je ograničio i zašto? Ako nije, kako nastaju nove duše, ko ih stvara i sa kojim ciljem? Odgovori na ova pitanja donose nova pitanja zavisno od toga šta će biti odgovoreno.

Bog je kreirao nas Duše na najvišem svetu u beskonačno velikom broju a onda je kreirao i niže svetove kao škole za nas Duše gde ćemo kroz mnogobrojna iskustva realizovati svoju božanstvenu prirodu, po čemu smo i slični Bogu.
Bliže ti ne umem odgovoriti a ako neće smetati možda je bolje i ne mućiti se pitanjima koja ništa neće ni promeniti sa saznanjem. Jer, um se nikada neće nasititi odgovorima i nikada neće biti zadovoljan jer on ne može razumeti duhovnu stranu života. To je ono što možemo znati samo mi kao duhovna bića, Duše.

Da li sam dobro razumeo da kada pominješ više svetove u stvari pominješ viši nivo realnosti. Nešto kao base reality u kojoj je naša realnost samo snoviđenje ili simulacija? Ako je tako, šta garantuje da je baš ta realnost ona osnovna, a ne samo simulacija sa više detalja i realističnosti jedne još osnovnije realnosti? Ako jednom posumnjaš u stabilnost sopstvene realnosti kako ikada više možeš biti siguran šta je stvarno a šta nije. Ko je snevač a ko snevani?

Fabrika Barč nedaleko od Beograda posle rata proizvodila je hemijsku tečnost i prodavala je jednom Nemcu a od njega kupovala drugu koju je ovde bojila, analizirala i pakovala u flaše za prodaju u poljoprivrei. Tako je teklo godinama dok jednoga dana nije došao vozač u komercijalu i rekao; "Osećam i gotovo sam siguran da mi od Nemca kupujemo naš proizvod kojeg on samo pretoči. Plaćamo ga mnogo skuplje i tako gubimo.
Najpre su mu se podsmevali a onda su se dogovorili da nemcu ponude dovoljno novca samo da im otkrije istinu. Ispostavilo se da je vozač bio u pravu. Postavio bih pitanje: Kako je ovaj voozač mogao znati da je to što je tvrdio bila istina?
Odgovor je: On je to duboko osećao jer je znao on kao Duša iako njegov um to nije mogao znati jer mu niko to saznanje nije doturio.

Slično ću reči; Kako su Rama, Sokrat, Isus, Sveti Pavle i drugi znali da propovedaju istinu? Znali su oni kao Duše. Tako je i odgovor na tvoje pitanje; Niko nikome ne može ni po kom pitanju pružiti dokaz. Sam pojedinac ako ide redom znaće šta je istina a šta iluzija.

Ukratko, čovek je stvoren a nije nastajao tako što je riba izašla iz mora pa prohodala prvo kao majmun... Čovek je stvoren ali kao recimo čovek kako ga možemo zamisliti kao dlakavo stvorenje pomalo nalik na majmuna koje je dalje evoluiralo do ovog današnjeg čoveka.
Naravno da sve nije bilo tako pravolinijski ali to je nebitno za dalji razvitak svesti nas danas. Jer, ono što je bilo bilo je i intelektualno znanje tih detalja neće podići našu svest.

Čudivište, monstum - biće rođeno sa dve noge i ruke, očima, prstima, u fizičkom izledu slično čoveku toliko da ga je veoma teško prepoznati u gomili. Odlikuje se bistrinom i inteligencijom, veoma je snalažljiv, zavređuje ljubav okoline. Dok se ne otkrije da je monstrum. A tada ga ista okolina satanizuje i proteruje. Neki put to dovodi do ispoljavanja njegovih monstruoznih sklonosti, a neki put one bivaju previđene, jer ljudi ne žele da ih vide, pa tek kad se katastrofalan slučaj desi, mostrum biva prepoznat kao takav i onda mu masa sudi.

Sada razumem tvoje pitanje od ranije.
Ovde se misli na ljude koji dozvole da njima zavladaju negativne pasije uma. Priča je malo duža pa bih zato rekao da su zato duhovni velikani govorili da čovek postaje ono na šta usmeri svoju pažnju ili šta će uzeti kao svoj životni ideal. (Kažem ideal a ne idol.) Zato treba usmeriti pažnju samo na ono što je pozitivno i to je najbolji način da pobedi ono što nije pozitivno i to pre svega u sebi.

"Po pitanju normalnog i nenormalnog nema definicije jer bi onda to bila još jedna mentalistička doktrina kakvih je previše u ovom svetu."

Ako neće smetati ovde valja ubaciti jedno objašnjenje.
Svako kao jedinka jeste u svom stanju svesti i u manjoj ili većoj meri jeste ovladao svojim čulioma i nagonima. Onaj ko jeste recimo da će biti zadovoljan sa jednim seksualnim odnosom u jedinici vremena, nekom drugom ko je manje ovladao svojim nagonima imaće potrebu za češćim odnosima. Ne može se obojici ili obema reći da im se sa duhovnog nivoa preporučije ili propisuje da je normalno imati jedan, dva ili dvadeset ili nijedan odnos. To nije učinio Bog pa to ne mogu činiti ni ljudi.
Najvažnije je da seksualni odnos bude prirodni pristanak dve osobe i da nema prisile. Već reko da sa duhovnim razvitkom seksualni nagon opada. Otuda zašto reći da je normalno ovako ili onako. Normalno je da čovek radi na svesnoj ekspanziji svoje svesti a ta promena povlači sve druge promene - povećani kapacitet ljubavi, bolju kreativnost, inventivnost, nesebičnost, zalaganje, tolerantnost, razumevanje ali i smanjenu seksualnu aktivnost....
Da ti odgovorim da na srpskom nema ničega u prevodu.
Sada na kraju ono što beše na početku.

Kako će izgledati svet kroz 1000 godina ukoliko

Kada čovek ne bi menjao svoju svest nimalo onda bi bilo lako predvideti njegovu budućnost kroz mnogo hiljadu godina. Ali svest jedne osobe se ipak menja iako vrlo sporo.
U slučaju čovečanstva je stvar još nepouzdanija. Uvek je bilo i uvek će biti novih Hitlera, Staljina, Napoleona... ali će biti i mnogih sa najvišim i genijalnim stanjima svesti. Nemoguće je da svi stanu u pozitivnom pravcu. Jer, ipak ovo je škola gde će svi učiti a ne mesto gde će svi znati.
Ako čovek malo smiri svoj um i oslušne sebe iznutra, svoju duboku smirenost, nezavisno da li sledi ijednu religiju ili je totalni ateista osetiće i znati šta je valjano i šta ispravno.
Čovek se najpre treba da izbori sa vlastitom krutošću i unutarnjim otporom. Onda nije loše da zaviri po drugim religijama, filozofijama... Da tako slobodno stvori sliku proširenog razumevanja i da onda sebe nadogradjuje.
Kao što TV antena hvata talase koji nose "znan je" tako i čovek kao Duša može "uhvatiti" talase suštine života i imati svoje znanje i razumevanje. Da bi to mogao potrebno je da u sebi razvije ljubav. Sve to je ujedno preduslov uspešnog ekonomskog razvitka i veće stabilnosti...Mada, da ne zaboravimo da ekonomsko blagostanje može biti samo nuz proizvod čovekove svesti ali ne i osnovni cilj.

Voleo bih da Don Juan ima razumevanja da mi nije namera reklama religije ali da je nemoguće odvojiti razvitak čovekove svesti od polja duhovnosti i religija baš zato što je svest čoveka duhovna kategorija a ne intelektualna.



#34 psiho_d

psiho_d
  • Members
  • 226 posts

Posted 10 October 2009 - 19:53

Šta je ljubav, kako se ona definiše?
Kako izgleda svet kojim vlada ljubav?

Ostala pitanja odlažem do daljnjeg.

Edited by psiho_d, 10 October 2009 - 19:54.


#35 louiskrstic

louiskrstic
  • Members
  • 54 posts

Posted 11 October 2009 - 12:48

Psiho_d,
ovim poslednjim pitanjima si me porazio. Ili bolje rečeno trebala bi mi pomoć da ti odgovorim kakvom definicijom. Ja jednostavno neznam za definiciju ali evo nečega što možda može usmeriti u tom pravcu.

Pre dosta godina gledao sam film i kojem glavni glumac, upošljenik na velikom rečnom brodu, upozna ženu sa dvoje male dece i prihvati ih. Radovao se svakom dolasku kući, ženi i deci. Deca su ga dočekivala na obali kojima je donosio poklončiće i veselo se sa njima igrao. Žena bi ga dočekivala pred kućom.
Jednoga dana deca ga nisu dočekala ali ni žena. Našao je kuću praznu. Po njih je došao otac i nasilni suprug žene, od kojeg su i pobegli. Ovaj, brodski radnik se osetio praznim, potištenim i tužnim. Njegove poslednje reči u samom završetku filma bile su: "Čovek živi pasjim životom tek onda kada nema kome pružiti svoju ljubav i kada nema sa kime deliti svoj život.

Jedan, moj "poznanik" se takodje pitao šta je to ljubav pa je tog jutra zavapio: "Bože, pokažimi da vidim šta je to ljubav." Krenuvši na posao na prelasku ulice, gde je dežurao "školski redar", inače penzioner, jedno dete se odjednom okrenulo, pritrčalo ovom "redaru" i zagrlilo ga oko kolena. Ovom "poznaniku" su poletele suze niz lice. Za njega je to bio akt i dokaz postojanja ljubavi koju nije ni primećivao. Jer, onaj redar je radio taj posao iz ljubavi prema deci dok je dete, kao duhovno biće, Duša, prišlo iako nesvesno, da izrazi svoju ljubav i zahvalnost za pažnju koju dobija svakog dana.

Žena, koja se pitala isto pitanje krenula je jednog dana sa koleginicom u šetnju. Našavši se na otvorenom čula je glas, "ispruži ruku." Ispružila je ruku a odnekud je doletela lasta i sletela na ispruženoj ruci. Osetila je kao da iz očiju te male ptice ističe ljubav koja je ispunjavala.

Ljubav u akciji je svuda oko nas, nekada je primetimo a najčešće ne. Kako i šta bi za tebe bila ljubav neznam, samo znam jedno a to je da niko od nas ne može dobiti više ljubavi nego što je od sebe može dati i da je uslov da je dobijemo istu prvo mi sami od sebe moramo dati. Oni koji se žale da nisu dovoljno voljeni najverovatnije imaju problem što od sebe ne mogu davati istu.

Kako bi izgledao ovaj svet kada bi svako bio u stanju davati istu ne bih mogao pretpostaviti. Jer, ipak svako od sebe može davati onoliko ljubavi kolika je njegova svest što je, rekosmo, duhovna a ne intelektualna veličina.

Ako te interesuje da nešto neobavezno pročitaš odi na S..... i ukucaj "Potraga za srećom" ili "Potraga za istinom" odnosno "Potraga za Bogom." Možda ti članak kojeg budeš pročitao kaže nešto bliže što ovde ne mogu reći.

Edited by louiskrstic, 11 October 2009 - 13:05.


#36 louiskrstic

louiskrstic
  • Members
  • 54 posts

Posted 12 October 2009 - 16:21

Pogrešio sam; umesto "potraga" treba traba ukucati "traganje za Bogom (srećom odn. istinom)."

#37 Analiza

Analiza
  • Members
  • 1,851 posts

Posted 16 October 2009 - 11:56

[color="#0000FF"]Čovek je shvatio da njegov telesni razvitak traje do oko osamnaeste godine, mentalni do oko dvadeset četvrte godine ali nije uspeo shvbatiti da njegov lični duhovni razvitak traje mnogo stotina hiljada godina, ...


Pa da zaista traje toliko godina, onda bi dete od rodjenja reagovalo zrelo na svoja iskusenja. Ne bi morao da ga u ranom detisnjstvu vaspitas, da ga zatim obrazujes, i da cekas da kao covek odraste.

Za doba zrelosti (nubilitno doba) cuveni psihijatar dr Aleksandar Kostic pise:

"Tesko je odrediti nubilitno doba jer ono zavisi vise od ljudi nego od prirode." (Aleksandar Kostic, Polno saznanje III, str. 94.)

Pa ako zaista covekov duhovni razvitak traje duze od njegovog zivota, onda bi bilo logicno da se ostvarena zrelost ili degradacija zbog nezrelosti iz prethodnog zivota prenese i u ovaj zivot.

Odrastanje je kada covek prestane da trazi satisfakciju u onim posebnostima (sposobnostima) koje mu nudi odredjena faza zivotnog razvoja. Ako trazis satisfakciju u, na primer, predpubertetu, onda ces celog zivota ostati nezreo zbog svoje naivnosti i skoncentrisanosti samo na sebe, a ne i na druge ljude, a ako trazis satisfakciju u posebnostima koje ti donosi pubertet, ostaces na nivou puberteta celog zivota buntovan, sumnjicav, opterecen culnim uzicima. Itd. Ako je dakle covek presao sve te faze zrelo i odrastao u zrelog coveka, zasto bi onda dobio sledeci zivot i ponovo ucio kako da odraste? A ako je ostao nezreo tokom celog zivota, zasto bi u sledecem postupio zrelo, kada nista nema od osecanja u odnosu na prethodni zivot vec bi samo imao negativne posledice prethodnog izvora, jos vise otupljenu volju, okamenjeno srce, izgubljen zdrav razum, itd? A i kada bi imao ponovo uklonjene posledice prethodnih losih izbora, i kada bi imao jos 100 zivota, on bi ponovo reagovao kao u prvoj zivotnoj probi, jer ako je mali milion mogucnosti koje mu je jedan zivot pruzio odbacio, ne bi mu pomoglo bi jos 100 miliona novih mogucnosti.

#38 Analiza

Analiza
  • Members
  • 1,851 posts

Posted 16 October 2009 - 12:25

Kako će izgledati svet kroz 1000 godina ukoliko većina ljudi u roku od 20-50 godina prihvati većinu učenja ovde iznesenih, a u roku do 100 godina prihvati sva? Odgovor na ovo pitanje mi je jako važan.


Kako je zapadni svet izgledao u vreme protestantske reformacije i kakvi su blagoslovi posledica te velike reforme svesti i karaktera, mozes ukratko da saznas iz ovog teksta:

http://www.svetlost....osvecenosti.doc

Ne mogu da prihvatim jednu stvar, a to je obožavanje bilo koga. Religija kao religija je nepotrebna.


COVEK BEZ BOGA - NE MOZE DA SHVATI BOLJE

Covek bez Boga tesko moze da shvati uzviseniji smisao zivota od greha, jer je obranicen iskustvom svojih sopstvenih gresnih motiva ponasanja. Njemu ljubav deluje strano i dosadno, jer je sam nema u sebi. Doduse, dat mu je razum da moze da spozna njen smisao, ali bez Boga, on nema snage da misli razumno i da se suoci sa istinom i da je izabere.

COVEK BEZ BOGA - NEMA MOTIVA DA IZABERE BOLJE

Covek bez Boga nema motiva da ostavi svoje lose stanje, cak i ako je svestan da je ono lose. Na primer, pusac koji zbog duvana umire od raka, on kaze: "Znam da me vodi u grob, ali bez duvana moj zivot nema nikakvog smisla. Taj porok duvana je moja najveca sreca!" Dakle, tom coveku samo Bog moze da pomogne otkrivenjem svoje ljubavi i dobrote kao smislom zivljenja.

COVEK BEZ BOGA - NE MOZE DA OSTVARI BOLJE

Covek bez Boga ne moze da se oslobodi od greha. Greh je jaci od njega. Bez Boga covek moze samo da bude dobar licemer, a to znaci da on jeste u stanju da svoje slabosti karaktera potisne i ugusi u svom izrazavanju, ali ne i sebe da promeni. Samo Bog moze da promeni nase sustinske motive i da nas oslobodi od ropstva grehu.

Sama duhovnost izvire iz čoveka i čovek treba da deluje u skladu sa sopstvenom duhovnošću.


Gordost ometa coveka da shvati svoju zavisnost od Boga. Gordom coveku smeta gotovo svaka zavisnost, i ona od vazduha, i od vode i od hrane i od drugih ljudi, pa samim tim i od Boga.

Vrlina je slušati druge, ali je mana slepo prihvatanje rečenog, pa makar bilo i istina.


Naravno. Ako se istina privhati slepo, to znaci da se ona ne razume, a ako je ne razume, on je i dalje u zabludi, iako formalno misli da je na njenoj strani.

Slepo prihvatanje onoga sto ljudi kazu je izraz odbacivanja sopstvene odgovornosti i sopstvenog odrastanja.

Čovek do istine mora sam da dođe bez ikakvih prečica i tek je tada u potpunosti može spoznati.


Covek jako tesko sam moze da spozna istinu, jer je prirodno i organski ne podnosi, jer preko njegovog razuma raskirnkava njegove motive ponasanja kao beslislene. Zato je potrebno coveku da cuje istinu, da bi mogao da je razume i prepozna njen smisao.

Mislim da je problem većine visoko samosvesnih ljudi taj kult ličnosti. Čovek-Bog (premda tako što ne može postojati) oko sebe okuplja sledbenike i stvara kult.


Da se ne bi formirao kult i idolatrijski odnos prema Bog, sam Bog pruza ljudima zastitu od takvog iskusenja tako sto kroz svoje objave upozorava ljude da ne grade sebi idole, da ne stavljaju ljude (ucitelje, svestenike, ) na neki visi nivo u odnosu na ostale ljude, a i zabranjuje im da Boga predstavljaju slikama ili kipovima. Biblijski Bog nije idol, vec uzor. Idol se spoznaje kroz osecanja, a uzrok kroz karakter. Idol izazvanim osecanjima opija coveka i ugusuje njegovu svest o potrebi za sopstvenom reformom motiva i karaktera, dok Bog kao uzor, svojim otkrivenim karakterom osvedocava coveka o potrebu za sopstvenom reformom. Zato se biblijski Bog otkriva kroz Sveto pismo. Da nema Svetog pisma, ljudi bi u Bogu trazili idola, a to znaci da bi u Bogu trazili odgovor na svoje sebicne motive kouje nisu uspeli da zadovolje u grehu, pa su ih sada preusmerili ka Bogu.

Nakon njegove transcenencije njegovi učenici se trude da slede njegove korake, ali ne može se ići stopama izuzetnog čoveka.


Kopitanje, imitacija, ili promovisanjem kulturnih vrednosti navodi ljude da usvajaju moralne i kulturne vrednosti iz svog nepromenjenog karaktera: iz sujete, krivice, sebicnog sentimenta, pa zato takvi religiozni ljudi jesu gori od otvorenih nevernika, jer njihova dobrota utemeljena na slabostima karaktera otkriva destkruktivnu prirodu sujete, krivice i sebicnosti u prvom vecem zivotnom stresu. ...

Edited by Analiza, 16 October 2009 - 12:26.


#39 louiskrstic

louiskrstic
  • Members
  • 54 posts

Posted 17 October 2009 - 15:41

Pa da zaista traje toliko godina, onda bi dete od rodjenja reagovalo zrelo na svoja iskusenja. Ne bi morao da ga u ranom detisnjstvu vaspitas, da ga zatim obrazujes, i da cekas da kao covek odraste.


Slično tvom komentaru jedan je pitao: "Zašto se dete ukaki ako je svesno...?" No, nije potrebno mnogo mudrosti pa shvatiti da je fizičko telo deteta još neoformljeno i nije kadro funkcionisati na odgovarajući način. Dalje: Deo sveukupnog uma koji je odredjen da funkcioniše u ovam svetu još nije "Izprogramiran" budući da je on Duši dat potpuno čist i treba ga "popuniti" do pune mentalne zrelosti.

Budući da si komentarisao neophodnost vere najverovatnije prihvataš Isusova učenja ali moguće je da ne prihvataš da se i on ukakivao dok je bio beba iako je i sam kao Duša prošao ogroman inkarnacioni lanac na putu razvitka lične svesti.





#40 Ointagru Unartan

Ointagru Unartan
  • Members
  • 2,583 posts

Posted 17 October 2009 - 16:43

No, nije potrebno mnogo mudrosti pa shvatiti da je fizičko telo deteta još neoformljeno i nije kadro funkcionisati na odgovarajući način. Dalje: Deo sveukupnog uma koji je odredjen da funkcioniše u ovam svetu još nije "Izprogramiran" budući da je on Duši dat potpuno čist i treba ga "popuniti" do pune mentalne zrelosti.
[/color]

Ne radi se samo o fizickom razvoju. Deca su do odredjenog doba veoma egoisticna, misle da se sve vrti oko njih, sluze se nasiljem da bi zadovoljili svoje potrebe (koliko se secam frekvencija fizickog nasilja je najvisa kod dece od 3 do 5 godina, a odrastanjem se to delimicno zamenjuje verbalnim nasiljem i komunikacijom, u zavisnosti od okruzenja i nacina odgajanja). A ako sposobnost za komunikaciju i ljubav zavisi od konteksta odrastanja (i licnih izbora), gde i na koji nacin se vidi uticaj duhovnog odrastanja u prethodnim zivotima?

#41 louiskrstic

louiskrstic
  • Members
  • 54 posts

Posted 18 October 2009 - 14:10

Ne radi se samo o fizickom razvoju. Deca su do odredjenog doba veoma egoisticna, misle da se sve vrti oko njih, sluze se nasiljem da bi zadovoljili svoje potrebe (koliko se secam frekvencija fizickog nasilja je najvisa kod dece od 3 do 5 godina, a odrastanjem se to delimicno zamenjuje verbalnim nasiljem i komunikacijom, u zavisnosti od okruzenja i nacina odgajanja). A ako sposobnost za komunikaciju i ljubav zavisi od konteksta odrastanja (i licnih izbora), gde i na koji nacin se vidi uticaj duhovnog odrastanja u prethodnim zivotima?


Upravo tako.
Sada se tek prebacujemo na pravo i jedino polje na kojem treba sagledavati duhovni razvitak. Zato za trenutak zaboravimo onaj period odrastanja.

Pretpostavimo da su dve osobe odrastale pod potpuno istim uslovima do svog fizičko-mentalnog punoletstva. Pretpostavimo, da se po mom izlaganju, o jednoj osobi (Duši) radi koja je prošla dug inkarnacioni ciklus i da je dosta odmakla na tom putu dok je druga osoba (Duša) još uvek negde na putu (u bilo kojoj tački). Prva osoba će u sebi imati veće samopouzdanje, veću inventivnost i kreativnost, imaće dublji osećaj da je život nešto mnogo značajnije nego što je to gola fizička pojavnost. Veća je verovatnoća da će imati snove koji će biti dubljeg značaja i često jasniji od dnevne stvarnosti. Ta ista osoba će, nezavisno od ustrojstva sredine čak i u najtežim iskušenjnima retko ili nikada posezati za nasiljem. Imaće u sebi više razumevanja za ljude u nevolji i u teškim situacijama. Biće spremnija da pokaže nesebičnost i zalaganje da pomogne čak i onima koji joj nisu naklonjeni. Takva osoba je retko kada, ako je uopšte, zlopamtilo... Takva osoba, ne znači da neće ali će retko stremiti intelektualnim visinama, političkim laktanjima, prljavim radnjama... Takva osoba će imati ličnu etičnost koja nadrasta prosečnu društvenu moralnost...
Svi ti kvaliteti takve osobe jesu samo nuz proizvod njene produbljene duhovne zrelosti odn. proširenije duhovne svesti.
Za razliku od ove opisane osobe ona druga (naravno ne treba gledati potpuno crno belo) može imati manje samopouzdanja, manje razumevanja za nevolje drugih, manje nesebičnosti pa čak može videti da je sasvim normalno primeniti već prihvaćeno shvatanbje da je život medju ljudima ništa drugo do li pravo jačega - da je to prirodno odabiranje po jednoj ili drugoj osnovi. Ova druga osoba će verovatno težiti dokazivanjima uspešnosti, možda će težiti intelektualnom vrhu, možda se vine u beskrupuloznom političkom nadmetanju zaboravljajući život običnog čoveka. Za takvu osobu život se može sastojati samo od rodjenja pa do fizičke smrti...

Moram naglasiti, da bih najradije voleo da na ovom polju postoji mogućnost da ako dodjemo do nekih saznanja njih možemo dokazati i pokazati drugima ali osnovno saznanje u svemu tome je da je tako nešto nemoguće. Upravo iz trih razloga je neophodno dati slobodu drugima da neometano idu kroz život sa svojim shvatanjima i vidjenjima života. Jedino što je moguće ja da mi svoja saznanja izložimo da ih drugi mogu pročitati, kao i mi saznanja ljudi oko nas, te da svako možda u tim izlaganjima možda otkrije nešto što mu se čini smislenim i prihvatljivim te da u tom pravcu proba nešto prisvojiti. Ukoliko šprisvojeno da pozitivne rezultate onda je to OK. Ukolike ne, osoba ima slobodu da proba tražiti nešto što joj odgovara i što će je učiniti ispunjenijom, srećnijom i uzdignutijom.

Ceo život, u celom inkarnacionom ciklusu, sastoji se upravo od metode "probaj-greši-ispravljaj" pa ono što je ispravno ugradjuj u sebe a ostalo menjaj.

Suštinski, na tom putu se polazi od doze verovanja ali se uvek ono što se prihvata proverava i testira. U daljem toku gradi se uzajamno poverenje izmedju pojedinca (Duše) i samog Života (Boga, Inteligencije, Kreatora ili kako god da osoba To nešto naziva.)

Inače što se tiče one prve tvoje rečenice, da deca do svoje (oko) pete godine pokazuju malo veću egoističnost...je zato što dotle deca već polako dobijaju pouke moralnosti a što je na neki način programiranje njihovog odnosa i ponašanja u ovoj sredini i životu. Svakako da kod duhovno zrelije dece (Duše) ovakva pojava nije ili je daleko manje izražena izražena. No, podsetimo se da otprilike do pete ili sedme godine deca veoma često znaju napraviti "ispade" sa nečim što zbunjuje roditelje koji se pitaju odakle im to saznanje.
O čemu se radi?
Deca tih prvih godina još uvek imaju dobar kontakt sa višom realnošću i još uvek prepoznaju osobe oko sebe sa kojima su imala iskustva u prethodnim životima. Same noćne more kod te male dece su najčešće sećanja na bolna i teška iskustva iz ranijih života...
Ukazivanje na prethodne živote dolazi i u onim slučajevima kada deca sa tek nekoliko godina počnu pokazivati svoju genijalnost u muzici, matematici, jezicima... Upravo znanje i umeće koje donose sa sobom iz ranijih života.

Naglasimo još jednom da duhovna zrelost ne znači i intelektualnu nadmoć kakvu znaju pokazati pojedinci već umeće osobe da živi život sa mnogo više ljubavi i obzira prema okolini (svakako i prema sebi).





#42 psiho_d

psiho_d
  • Members
  • 226 posts

Posted 18 October 2009 - 18:34

Zdravo,

Razmišljajući o postojanju beskonačno velikog broja duša dolazim do jednostavne misli. Mora shodno tome postojati i beskonačno veliki broj svetova.

Ovaj svet je velik, neizmerno velik. Sad, da bih bio jasan koristiću temninologiju jasnu i nedvosmislenu. Mi, ljudska bića, pojmimo jedan univerzum. Univerzum, ili kosmos je sve što postoji. Svet je ono što mi osećamo svojim čulima. Nekada davno, pre hiljada i hiljada godina, svet je bio površine par stotina kvadratnih kilometara. Obuhvatao je planine, reke i jezera, sve do mora. Zatim se proširio i preko mora obuhvatajući i druge ljude. Svet dakle se širi i postaje veći.

Kontakt sa drugima je bio strašan. Oni su opisivani kao čudovišta, ljudožderi, tamo negde je bilo sve moguće, postojali su zmajevi, leteći ljudi, kiklopi i divovi, ljudi sa nogama na glavi... Tamo su postojali rajevi, reke zlata, leteći zamkovi, rajski vodoskoci, med i mleko. Iznad je bilo nebo na kome su obitavali bogovi.

A tada je svet počeo da se smanjuje. Nestali su zmajevi, vile, i divovi. Ljudožderi su postali manje strašni. Crni, crveni, žuti, beli, svi su samo obični smrtni ljudi, kao i mi. Ali je nebo i dalje ostalo prebivalište bogova. A onda nam je svet postao premali. Srušili smo nebo i bogove.

Na kristalnim nebesima su sijali dragulji božije svetlosti. A mi smo napravili merdevine ka nebu i pijukom razbili kristalni svod i odleteli da vidimo šta se prostire iza. Metaforično, ali je tako. Stvarno, teleskopom smo srušili nebo. Onda smo utvrdili da je svet daleko veći. Sve se okreće oko Sunca.

Da, da, ljudima je teško da se toga odreknu. Teško im je da prihvate da se i sunce okreće. Pa dobro, rekoše oni, Naša je galaksija svet. Ali mi nismo u njegovom centru. A onda smo utvrdili da nema centra. Kako nema centra? – povikaše neki. Big Bang i eto ti centar!

Ali...

100 milijardi zvezda u našoj galaksiji i sto milijardi galaksija u svemiru. Eto, to je naš svet. Opet se smanjuje. Svemir se širi i u dalekoj budućnosti sa Zemlje se neće moći videti ništa osim svetlosti lokalne grupe galaksije. Svet se još smanjuje.

Sad pitanje sa početka. Postoji beskrajan, BESKONAČAN, broj duša u KONAČNOM svemiru. Ma koliko većiki, svemir je i dalje konačan. Kako nešto što je beskonačno može postojati u okvirima konačnog? Fraktali ili višestruke realnosti? Ali to je sve viša matematika.

U skupu brojeva od 0 do 1 postoji beskonačno mnogo brojeva, iako je skup ograničen.

Znači, matemetikom možemo nategliti da ovaj svet ipak primi beskonačno mnogo duša. Ali sve te duše žive beskonačno dugo, ne mogu ni nastati ni nestati. Da li tom broju duša ima mesta u ovom konačnom svetu?

E sad, Zašto bi svi ljudi morali živeti u Beogradu? Svih 6.7 milijadri trenutno živećih? Zašto neki ne bi mogli živeti na Islandu, neki u Južnoj Africi, neki na Havajima?

Zašto sve duše moraju živeti na Zemlji?

U beskonačnom broju duša postoji beskonačno mnogo Isusa i Buda i Krišni. Koji je od tog beskonačnog brojsa Isusa onaj pravi Isus? I da li postoji pravi Isus, Buda, Krišna? I na kom se prvo svetu pojavio onaj pravi Isus?

Da li je proroku/mesiji/učitelju potreban vazduh i ljudsko telo i mozak da bi mogao da nas podučava Božijoj ljubavi i sveobuhvatnosti? Zašto?

Da li kad učitelj umre se reinkarnira u novo telo ovde na zemlji? Zašto ne u sazvežđu labuda?

Da li učiteljevo božansko telo može da živi od neizmerne energije crne rupe i praznog prostora?

Ako ima više stvarnosti, kako mi možemo da znamo koja je ona prava, istinska? Da li u višestukim stvanostima postoji prava ili su sve jednako neprave? Mi verujemo da je naša stvarnost prava. Ali isto tako mnogi ljudi veruju i u postojanje neke nadrealnosti. Da li je onda ta nadrealnost ona prava, istinska i jedina? Kako da znamo da je jedino ta nadrealnost jedninstvena, da ne postoji isto tako beskonačno mnogo jendakovrednih nadrealnosti?

Onda se vratimo filozofoji. Vratite se gimanazijskoj filozofiji. Ako vam nešto nije jasno, pitajte vašeg nastavnika. A kad shvatite, uzmite i proučavajte dalje. I na kraju se vidi ogledalo. Vidi se neobrijana brada, upali obrazi, zakrvavljene oči. Oseti se glad. Da li i dalje stavljati povez preko očiju i nastaviti u oblake ili otići do kuhinje i utoliti glad? Šta da radim?

***

Ako se duša stvori na jednom mestu, a zatim se ponovo rodi na drugom, da li je greh da duša teži ka mestu svoga stvaranja? Da li je greh to što ja težim ka zvezdama. (Naučno je dokazano za one koji veruju u nauku, da je svaki atom naših tela nastao u jezgrima davno eksplodiranih zvezda. Mi smo zvezdana deca.)

Šetati ulicom i smešiti se, maziti decu, voleti, život, jesti, piti, spavati. Biti dobar, davati sve od sebe... Ili se Bogu moliti, bdeti, postiti, odricati se želja i svih telesnih užitaka očekujući nagradu na onom svetu ili reinkarnaciji?

Dobri ljudi kad izbije rat uzimaju puške u ruke i ubijaju jedni druge, kolju se i mrze do krajnjih granica. Gde je tad ljubav? A isposnici gladni života ih samo potpiruju i naslađuju se njihovim mukama bezbedni u svojim zabitim molitvenim mestima iza debelih zidova.

A onaj pogani, gordi, sebični, nezamislivo grešni malograđanin sa trunkom mozga u glavi sedi u svojoj garaži, prezren od sveta i smišlja procesor, softver, internet...

Pitam, gde bi svi dušebrižnici danas bili da nije bilo prezrenih izumitelja kojima je glava i sve misli bile večno uperene ka zvedama?

Edited by psiho_d, 18 October 2009 - 18:38.


#43 Analiza

Analiza
  • Members
  • 1,851 posts

Posted 19 October 2009 - 11:17

Slično tvom komentaru jedan je pitao: "Zašto se dete ukaki ako je svesno...?"


To sto se dete ukaki to nema veze sa niskim ili visokim nivom njegove duhovnosti. To su dva razlicita pojma: duhovna i psihofizicka zrelost. Prvo je stvar voljnog izbora (zavisi od samog coveka), a drugo je stvar psihofizickog razvoja (kod deteta zavisi od genetike i socijalnog faktora). Dete jos nije zrelo po svom rodjenju, ali ako je navodno u proslom zivotu imalo pravilan izbor, u ovom bi trebalo da pokaze bezgresnost po svom rodjenju, a ako je imalo pogresan izbor, onda je izraz nepostovanja njegovog izbora da mu se nametne jos jedno ponovno zivotno iskusenje, kada je svoj izbor pokazalo kroz prethodni zivot. Neki kazu da je to izraz Boje ljubavi tj. milosti. Medjutim, prava ljubav postuje covekovu licnost, a to znaci covekov izbor. Niko nece biti u Raju zato sto je morao jer je znao istinu, vec zato sto je hteo da odbaci greh u vreme svoga kusanja i da se pokori duhu prave nesebicne ljubavi. Prava ljubav ne poznaje prinudu. "Bog" koji je ustanovio reinkaranciju drugim recima kaze: "Ti ne moras da budes sa mnom, ali ja tu tako kroz ponovna radjanja da te mucim raznim iskusenjima dok konacno ne pristanes da budes sa mnom!" Ljubav na silu se zove silovanje.

Budući da si komentarisao neophodnost vere najverovatnije prihvataš Isusova učenja ali moguće je da ne prihvataš da se i on ukakivao dok je bio beba iako je i sam kao Duša prošao ogroman inkarnacioni lanac na putu razvitka lične svesti.


Ali to onda nije Isus, jer poenta Isusa Hrista je da je On kao bezgresan zauzeo mesto gresnoga na krstu. To je sotonski nacin da ospori predstavu o Hristu. Dok je ranije djavo poricao Hristovo postojanje, danas tvrdi da On jeste istorijska licnost, ali Njegov karakter predstavlja na iskrivljen nacin, lisen Njegove isceliteljske funkcije.

Ja sam pre skoro dve i po decenije takodje poverovao u reinkarnaciju jer sam kao ateista krenuo da se bavim istrazivanjem parapsiholoskih fenomena sa timom koji je vodio dr Veselin Savic. Desila su se natprirodna cuda pred mojim ocima i u mom iskustvu. Imao sam skoro svaki dan astralne projekcije i mogao sam da vidim auru, isceljivao sam bioenergijom) pa kako sam na osnovu toga poverovao u reinkarnaciju prihvatio sam slicnu zivotnu filozofiju koju ti zastupas. Mislio sam da je Isus Hristos ista sila koja se raznim religijama javlja pod razlicitim formama. Medjutim, ispostavilo se da ta sila koja se u hriscanstvu javlja pod pojmom Isusa Hrista, a drugde pod pojmom Alaha, Kirshne, itd, u najvecem broju slucajeva sotonska sila koja kroz religiju pomaze ljudima da cine greh slobodnije od osude svoje savesti nego da su otvoreni bezboznici. Svaki covek zbog svoje neciste savesti, a posebno ako je sujetan i ponosit, ima zelju da se oseca pravedno. Ako je jos sebican, on zeli da uziva u osecanju ljubavi, pa na takav nacin djavo sublimira gresne covekove motive u religioznu revnost. Ni sotona nije formalista. Njemu nije vazno da li ga oslovaljavas sa Luciferu ili sa Isuse. Kako takvom verniku savest tada i dalje nije cista (zbog nepokajanja za lose motive koje je samo sublimirao u religioznu revnost) on sada mora da iskrivu predstavu o Bozjem karakteru da bi imao bar lazni psiholoski mir, i da u religiji nadje sistem koji ce ga oslobadjati od osecanja krivice zbog nepokajanih greha. Biblijski plan spasenja koji predstavlja Isusa kao iskupitelja od greha i krivice ne moze da mu podari mir kada je on i dalje u svom srcu nepokajan za svoje grehe, a kako ljudskoj gordosti laska da covek moze sam sebe da spase bez Boga, nudi mu se sistem reinkarnacije, koji zapravo predstavlja alibi za nepokajanje, jer covek sebe u trenucima teskih zivotnih iskusenja uverava da ce se pokajati u sledecem zivotu. Ja nisao shvatao pogresnost tog sistema niti sam bio svestan pokvarenosti mojih sopstvenih motiva koji su me pokretali na religioznu revnost. Ali Bog mi je jednom prilikom pruzio osvedocenje o moje stvarne motive, a takodje mi je pokazao da ne mogu sam da se spasem svojim zaslugama i svojom moci, vec sam usnio san kako se nalazim razapet na krstu Golgote pod teretom svoje karme. Vreme je prolazilo, ali olakšanje nije dolazilo. Patnje koje sam osećao na krstu nisu moju krivicu zbog greha uklanjale, već su me na moje grehe još više podsećale. A onda sam u daljini ugledao osobu divnog, plemenitog i svečanog izgleda, kako dolazi k meni. U tojk osobi sam prepoznao Isusa Hrista. Sa Njegovih usana čuo sam reči utehe i izbavljenja:

"Siđi sa krsta! Samo ja mogu da budem razapet za tvoje grehe!"

Tada sam ja sasvim rastereceno sišao sa krsta, dok je mora mog života ostala na njemu. To je bilo ohrabrenje da u svojoj gordosti i samopravednosti ne trazim od sebe ono sto zapravo samo Gospod moze da mi pruzi. Ne mogu ja sam sebe da iskupim od svojih greha, vec to moze samo Onaj za koga je oko pet vekova pre Hrista prorok Isaija u Starom zavetu prorokovao za Njega:

"Ko verova propovedanju našemu, i mišica Gospodnja kome se otkri? Jer izniče pred njim kao šibljika, i kao koren iz suhe zemlje; Ne bi obličja ni lepote u Njega; i videsmo ga, i ne beše ništa na očima čega radi bismo ga poželeli. Prezren beše i odbačen između ljudi, bolnik i vičan bolestima, i kao jedan od koga svak zaklanja lice, prezren da ga ni za šta ne uzimasmo.

A On bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se, a mi mišljasmo da je ranjen, da ga Bog bije i muči. Ali, On bi ranjen za naše prestupe, izbijen za naša bezakonja; kar beše na Njemu našega mira radi, i ranom Njegovom mi se iscelismo. Svi mi kao ovce zađosmo, svaki nas se okrenu svojim putem, i Gospod pusti na Njega bezakonja svih nas.

Mučen bi i zlostavljen, ali ne otvori usta svojih; kao jagnje na zaklanje vođen bi i kao ovca nema pred onim koji je striže ne otvori usta svojih. Od teskobe i od suda uze se, a rod Njegov ko će iskazati? Jer se istrže iz zemlje živih i za prestupe naroda mojega bi ranjen...

Videće trud duše svoje i nasitiće se; pravedni sluga moj opravdaće mnoge svojim poznanjem, i sam će nositi bezakonja njihova. Zato ću mu dati deo za mnoge, i sa silnima će deliti plen, jer je dao dušu svoju na smrt, i bi metnut među zločince, i sam nosi grehe mnogih, i za zločince se moli..." (Isaija 53. glava)

#44 louiskrstic

louiskrstic
  • Members
  • 54 posts

Posted 19 October 2009 - 16:54

Analiza,
Širom sveta ljudi se drže raznih i mnogih učenja koja su davno minula i davno bila živa. Na to svako ima pravo a obaveza je svih ostalih da mu ispoštuju to pravo te da ga ne odvlače od onoga što je odabrao a odabrao je upravo ono što je mogao i što može slediti. Ni manje ni više. Sve je to slično detetu koje koristi šetalicu ili dubak. Bez tog pomagala, dok je još nedozrelo, ne može hodati samo. Ponekad se pusti i napravi koji korak ali se spotakne pa padne a tada se uplaši i još dugo se ne usudjuje na pokušaj samostalnog hodanja.
Upravo je slična stvar u procesu duhovnog odgoja čoveka. Predugo se mi kao ljudi držimo knjiga i onoga šta je neko rekao i tumačio. Ponekad zaplovimo hrabrije ali se dugo vraćamo jer nas obuzme strah i nesigurnost. Tada i dalje grlimo stara učenja i to još jače i čvršće no ikada ranije.
Ipak, dete ne može večito sa šetalocom i pomagalima pa ni mi ne možemo večito sebe držati za onim što nam ne daje slobodu.
Ponoviću da su sva minula duhovna učenja dizajnirana za ljude tih vremena, podneblja i svesti ljudi. Oni koji se osećaju pouzdanim i kadrim hodati sami oni tragaju i nalaze ono što će im pomoći da se i sami vinu put mnogih u minulim vremenima.
Ne bih da negiram tvoja shvatanja i verovanja i to iz jednog razloga kojeg sam već navodio a to je: Svet oko jedne osobe operiše tako da mu uvek pruža bilione dokaza da je baš on u pravu. On, sa svim svojim verovanjima, zabludama, strahovima. Zato pripadnici jedne religije, nacije, klase, rase, političke partije...vide da su baš oni i samo oni u pravu a da su svi ostali za njih pretnja i da idu unazad.
Da bismo se otrgli iz jedne tačke potrebno je mnogo hrabrosti, samopouzdanja...
Još manje bih se upustao u tumačenju Biblije jer bi to iziskivalo mnogo nepotrebnog nadmudrivanja i insistiralo bi da dokazujem da nisi u pravu a ja upravo rekoh da je svaki čovek u pravu. SAvako je u pravu ali samo za sebe i svoj izbor i to da samo on može slediti svoj izbor. Čak i ako neko prihvati slediti izbor kakav je načinio još neko pre njega onda to mora biti po sopstvenoj voloji i izboru. Svako se penje uz onu planinu za koju je spreman i kadar i svako se penje do one visine dokle je sposoban izdržati. Upravo je to priča o Sizifu i njegovim uvek iznova pokušajima.

Suština je, što će prihvatiti ko može i ko u sebi oseti da je to ono što je njegov sledeći korak nadogradnje, da je Isus (Duša u telu pod tim imenom) u svojim ranijim inkarnacijama dosegao odredjeni nivo duhovne zrelosti koju je samo krunisao u tom poslednjem životu dosegavši nivo svesti (i ljubavi) koja je nosila naziv Hrist. Otuda svako onaj ko dosegne taj nivo svesti (poznatom i pod imenom Bog-Svesti) jeste spašen. Da bi dosegao taj nivo svesti moraće nadrasti sve zablude koje je prihvatao za vreme svojih mnogobrojnih života.

Visoka stanja svesti i ljubavi jesu cilj svake Duše i odredište koje će pre ili kasnije svako dosegnuti. Tu nema privilegija niko. Na tom putu može biti vodjen samo živim učenjima same životne suštine u Hrišćanstvu poznate kao Sveti Duh. Na tom putu ekspanzije svesti i ljubavi pojedinac nema izbora nego da upražnjava jedino vredne i valjane kvalitete; ljubav, nesebičnost, zalaganje, požrtvovanje, čistotu misli, reči i dela....

Ono što su postigli mnogi duhovni velikani pre današnjeg čoveka to će moći i čine mnogi ljudi današnjeg trenutka.


#45 louiskrstic

louiskrstic
  • Members
  • 54 posts

Posted 19 October 2009 - 18:19

Psiho_d,
ispratio sam tvoj post. Kratko bih rekao da dva fizička tela ne mogu zauzeti isti prostor ali zato dve Duše mogu.
Dalje, fizički svetovi jesu za pojam humane svesti beskonačno veliki. Svetovi iznad ovog koji su još uvek materijalni ali na višim nivoima vibracije su još daleko veći. Iznad toga, čisto duhovni svetovi su baskonačno veliki i izlaze iz domašaja uma te je nepotrebno i nemoguće zamišljati taj beskraj. U njima mi kao čisto duhovno biće doživljavamo tu percepciju vidjenja i znanja na potpuno drugačiji način. Tako da nema svrhe da se o tome ovde diskutuje.
Jedino što je moguće je pokazati nekome mut i način da i sam tamo stigne.
Ljubav u kojoj čovek trenutno egziostira važi samo za dato stanje svesti. Već u malom pomaku ona je drugačija i nimalo ne izgleda da mi trebamo svakog maziti i ... No, ne treba brinuti o višim stadijumima ljubavi već samo o prvom sledećem koji je odmah do samog pojedinca...

No, dopalo mi se ono tvoje razmišljanje do onog trenutka dok se nisi uplašio ljubavi i ... Obećanja o tome da se nešto dobija posle smrti su jalova obećanja jer čovek sam mora osvojiti još za života ono što nameri osvojiti. Onaj ko je dokle dosegao sa svojim razumevanjem i znanjem to mu je.
Duša (svako od nas) jeste kreirana na jednom mestu ili u jednom najvišem svetu ali ona u tom trenutku nije dobila i onu svest koju mora postići u nižim svetovima da bi se tamo vratila.

Na proces davanja od sebe ne treba gledati u smislu deliti svoju imovinu drugima koji ne žele raditi. Već, za početak je dovoljno videti obavezu da svako svoj život i svoju egzistenciju nosi na svojim plećima bez posezanja za tudjim...

Znam, mngo puta izgleda da baš sve to i ništa od toga nema smisla ali to je samo privid zato što dolazimo iz nižih stanja svesti još uvek ne poznajući ona koja su ispred nas...

Pozdravčjam te Psiho_d.