...
Zamislimo da nas 44., koliko nas je do sada glasalo na ovom topiku, predstavljamo sve clanove jedne male zajednice i da smo seli da odlucimo da li da primenjujemo smrtnu kaznu ili ne. Ni pobornici ni protivnici ne govore u ime stvarnih, postojecih, zrtava , iz jednog prostog razloga: kada raspravljamo da li bi je u buducnosti trebalo primenjivati mi govorimo o buducim zrtvama, odnosno o nekima medju nama, clanovima nase zajednice, koji ce mozda jednog dana postati zrtve. To bi se moglo desiti svakome od nas. Upravo zato, sa jedne strane, koju god poziciju branili mi ne pokazujemo manjak postovanja prema zrtavama (jer te na koje ce da se odnosi nasa odluka trenutno ne postoje), a sa druge strane imamo pravo da donesemo takvu odluku jer je donosimo (kao potencijalne zrtve) u nase ime.
Svi mi "znamo" da se loše može desiti i nama, ali svi isto tako očekujemo da ipak neće. Dok se ipak ne desi, a onda je sve prethodno izrečeno uglavnom bezvredno. Mene nervira arogancija poslednje generacije (kojoj pripadam da se razumemo) koja svoju moralnu superiornost crpe iz činjenice da je poslednja. Ako je moralno superiorna, odakle izviru monstrumi kojima ljudski život nevinih ne predstavlja ništa? Otuđenjem i manje od ništa, pakao se dešava drugima, pakao su uvek drugi, hajde da makar ublažimo individualni pakao tako što ćemo sebe smatrati boljima nego što jesmo.
Dokle god postoje monstrumi, naša želja da ne postoje je efikasna koliko i dobra namera joga letača. Smrt smrtne kazne nema veze ni sa tim monstrumima, ni sa njihovim žrtvama ... već sa našom željom da izgledamo bolji nego što jesmo. Moralna šminka.
Da budem iskren, pitanje smrtne kazne je jedno od retkih gde sam promenio mišljenje u odnosu na nekad davno. Možda i zato što sam bolje upoznao i tamnu stranu koju imamo, ali to mi je dalo privilegiju da ispitam na samome sebi šta me je rukovodilo da budem protiv? Realno, ništa. Samo sopstvena želja da negiranjem postojanja zla na neki način to zlo odagnam od sebe. Da ubedim sebe kako ne postoje ljudi koji ubijaju jer to mogu,
"because it's there", koji uživaju baš u toj moći da im niko ne može ništa jer se zakoni za normalne ljude ne odnose na njih. E zato kažem da im se mora demonstrirati da prirodni zakoni važe i za njih; Njutnov kod vešanja i Omov kod stolice. (Dobro, Džulov)
Ciilizaciju kojom se toliko puvamo stvorila je i smrtna kazna. Naprimer u Nirnbergu. Ukidanje smrtne kazne mora da pruži garancije da takvih neće i ne može biti. Niti ima niti može biti takvih garancija. Naprotiv. Ne može se zbog nekog ubistva u manjevećem afektu abolirati i zločinac kao Ratko Mladić na primer; onda kada se ta ravnoteža napravi, monstrumi su već pobedili. Samo smrtna kazna pravi dovoljnu razliku.