Elem, pricam ja sa jednom prijateljicom iz Beograda koja je u dejting fazi. Ja sam jednu takvu fazu relativno skoro odradila. Uporedjujemo muskarce ovde i muskarce tamo. Sve naravno u grubim crtama, ostavljamo marginale (nisu SVI isti).
Tamo muskarac uglavnom cini prvi korak. Ovde ne bas. Tamo muskarac uglavnom placa (pice, veceru sta god). Ovde ne bas. Tamo muskarac nije bas neka pcela radilica po kuci. Ovde se podrazumeva da se kucni poslovi dele. Ja ne smatram da ravnopravnost lezi u tome ko ce da pere sudove ali svakako je prednost kada dvoje rade zajedno i pomazu se. Doduse, ne znam sta bih radila sa nekim bilmezom koji nista ne zna da uradi i koji bi me cekao da mu serviram supicu. Verujem da takve stvari mogu da pokvare stimung u vezi. Odgovornost treba da se podeli. Naravno, ne treba i ne moze se deliti u milimetar.
Jedna moja prijateljica ovde je zaprosila svog decka. Nije to nista neobicno. Sve moje udate prijateljice u Beogradu su zaprosene. Da li su, generalno, zene tamo pasivnije?
Ja ne mogu bas da sudim o nasim muskarcima jer em nisam bila dole godinama em nisam imala posla sa njima godinama. Zato me i interesuju misljenja. U moje vreme, pre jedno 20 godina jeste bilo tako da su muskarci bili mamini sinovi koji su uzimali inicijativu i bili matcho. Da li se zaista ista promenilo?
Ovde, prema jednoj anketi, 64% muskaraca sedi kada vrsi malu nuzdu. Izgleda da je kampanja koja se vodila uspela. Nisam bas sigurna da bi nasi muskarci mogli da se izdresiraju tako.
Ja mislim da je sve gore navedeno pitanje ravnopravnosti. Ali ne pitanje ravnopravnosti na papiru nego pitanje ravnopravnosti u svakodnevnom zivotu i u vezi. Ili?
Edited by cyberwor/L/d, 28 May 2009 - 10:05.