Nakon studija u Zagrebu, jedan je od pokretača časopisa "Krugovi", a uređivao je i druge publikacije. Ucestvovao je u osnivanju grupe "Studio 64", koja je stvorila i afirmisala "Zagrebačku školu šansone".
Golob je svoje pesme gradio asocijacijom metafora, a posebnu paznju davao je glazbenosti i čitkosti stiha. Objavljivao je i eseje, te prevodio sa više jezika. Kompozitor je i autor tekstova šansona snimljenih na 20-ak ploča i kaseta, a bavio se i umetničkom fotografijom.
Ima ih koji su umrli ljubeci se
Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajuci neprimjetno,
zaboravljeno, izgubljeno.
Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlucnu boru na obali usana
i ostala je samo voda, topla i vlazna.
Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
svi zive, u njima svi traze svoju smrt
i nalaze je u svemu sto im pripada.
Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela
oni disu i placu.
Ima ih koji su samo uzdahnuli
poput zvona u kome svaki udarac srca
odjekuje kao udarac groma.
Ima ih koji se oprastaju, ne znajuci kamo idu,
ni kome pruzaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje
ispisujuci magicne znakove na krilu ptice.
Ima ih koje je smrt zatekla ljubeci se.
O njima bih mogao govoriti da su rijeci prazne
kao koza gusjenice iz koje se radja prekrasan leptir.
Ima ih koji su umrli grleci se. Zar ima ljepse smrti
od plamena koji svoje ostre zube
odmara na grlu koje jeca?
Ima ih koji su smrt docekali kao zenu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijedjeni,
i ne znaju gdje pocinje poraz i gdje pobjeda prestaje.
Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt
kao dijete koje ponavlja stihove.
Ima nespretnih, zbunjenih, uplasenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje tesko tijelo
u sporom koritu mora.
Ima i onih koji su umiruci psovali zivot
rijecima u kojima bijase gorcine
poput trnja sto jeca iza svake ruze.
I konacno, ima ih koji su umrli odjednom,
baceni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila
u letu koji jos traje.
Lutka
Zamišljam te nagu,
sa tijelom dječaka u kome je žena,
usnula i spava...
Ne budim te više, puno ožiljaka,
moje srce, kao zemlja podrhtava
Zamišljam te nagu,
anđele bez krila, ostala su negdje,
poslje zagrljaja
na olovnom nebu, sjena duge spaja
ono što već jesi, s onim što si bila
Zamišljam te nagu,
Jedino u svoju nježnost odjevenu
I kraj tebe ležim
Pokrivam te srcem u krvi i znoju
Raste moja čežnja, ljeto je i snježi
Zamišljam te nagu, janje moje malo
Hostija i čaša,
puna tople kiše
A polje je plavo i vrijeme je stalo
Na nekom zvoniku i nema ga više
Zamišljam te nagu,
više se ne stidiš ruže u svom vrtu,
ako je procvala...
Jesi li još ondje i da li još vidiš
zvijezdu iznad mene ili je već pala?
Ljeto koje pamtim, srušila je zima
sjekirom od leda
a samo to imam...
Edited by TomWaits, 05 May 2009 - 18:35.
