
RUSI ĆE NAS DOGLEDATI
Piše: Ljubomir Živkov
Usmeni ugovor o dogledavanju
Nesebični poklon naših izabranika izabranom ruskom narodu na šta me podseća? Naš podarok podseća me na svadbeni dar koji siromah nosi mnogo bogatijem rođaku: presrećan što je uopšte pozvan na svadbu, diže siromašak kredit i kupuje poklon koji će nadmašiti i zaseniti poklone mnogo imućnijih rođaka, ne, nije to, jeste i to, da, znam na šta mi ovo liči: dvoje staraca u selu daju deset lanaca zemlje, kuću, baštu, štalu, ambar, đeram, perad na koju je spalo njihovo nekad mnogostočno gazdinstvo, daju sve prebogatom rođaku da ih ovaj dogleda; ušteđevinom umotanom u šnuftiklu hoće oni da plate advokata, da im sroči ugovor, na šta se bogati rođak uvredi i takoreći razgoropadi: kako vas nije sramota, od mene tražite napismeno da ću vas dogledati, ia dal chestnoe slovo, iznervirajte me još jednom, ima da vas dogledam brže nego što ste se i sami nadali!
Spoiler! --Click here to view--
Objavljeno: Pet, 26. 12. 2008. 12:42
RUSI ĆE NAS DOGLEDATI
Rusi će nas dogledati

Ništa ne brini, rođače, veruj mi na reč: Ubedljivi Medvedev PHOTO: FoNet/AP
Zašto svakog bolesnika mogu da požalim a nacionalistu baš nikako? Je li to politički korektno (o hrišćanstvu da i ne govorim)?! Ako je nacionalizam boleština, a jeste, ne znam za Međunarodnu zdravstvenu organizaciju, ali po mojim merilima jeste bolest, onda bi trebalo da izazove moju sućut barem kao srdobolja, ne, pripada mu još snažnija empatija, jer je nacionalizam neizlečiva bolest, kao one za koje lekari kažu – od ovoga se ne umire, sa ovim se živi do suđenog dana

PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ
Piše: Ljubomir Živkov
Nedelja, 20. decembar 2008.
Orah
Pred mojom kućom je orah, nekada je bio poletarac pored dva duda, onda je jedne godine naređeno da se dudovi svi povade, da li zbog toga što je od ploda ovog krasnog drveta stanovništvo peklo užasnu rakiju, koju su i sami njeni autori prezirali, uglavnom su se svi latili sikira, testera, ašova i pajvana - dudovi su uz stravičan tresak padali kao u nekoj kaznenoj ekspediciji Vermahta...
Orah čije je stablo bilo tanko kao ruka i čija je krošnja dosezala polovinu fajermaora (mogao sam da ga drmam kad je počeo da rađa) sad je natkrilio kuću i već neko vreme moram da sečem grane koje se svakih pola godine ispreče između mene i „Elektrovojvodine“.
Veruje se da su stablo oraha i onaj ko ga je zasadio povezani: kad stablo dostigne obim vrata onog ko ga je zasadio, taj nekada mladi goran mora da umre. Majku mu, da nije u pitanju slučajna podudarnost: do tridesete ili četrdesete godine sadnice te mnogo i ne zanimaju, onda zasadiš na primer orah, on se primi, deblo mu kao što sama reč kaže deblja, u starosti ti kreneš pomalo da se smanjuješ i smežuravaš, i ti umreš, a neko ko ti nije mnogo blizak i nije previše utučen prođe pored tvoje kuće i ustanovi da ti i tvoj orah nosite isti broj košulje.
Bilo kako bilo, stariji ljudi voleli su da posade mlad orah; po moemu, hteli su da proročanstvo okrenu na svoju vodenicu: da im tanka sadnica koju su sad već nesigurnim rukama zasadili osigura još dvadesetak godina živovanja, pravite logičku grešku, dragi moji: proročanstvo garantuje da ćete umreti u onaj mah kad dva obima postanu jednaka kao kružići na audiju ili na simbolu Olimpijskih igara, nigde nije obećano da ćete zasigurno živeti dok vas orah ne sustigne, uostalom, zasadili ste davno jedan orah u vinogradu, mislite da je Smrt na njega zaboravila?
21. decembar 2008.
Act gratuit
Kako sam se svojim životom osigurao od svakog podozrenja i nedoumice da li me neko voli čistom ljubavlju ili se potajno nada kakvoj koristi od toga sve u svemu prijatnog čuvstva! Toliko je očigledno da od mene niko ne može imati nikakve koristi, nikakve pomoći u karijeri, toliko je jasno (belodano) da druženje sa mnom nije link ni prema kome uspešnom, bogatom i moćnom, svak znade da pozajmica kojoj se od mene može nadati ne premašuje dvesta evra, ergo, ko god je sa mnom dobar, da ne kažem baš ko god me voli, čini to na vlastitu odgovornost a bez ikakovog razloga: da sam književnost potpao bih pod bezrazložni akt.
22. decembar 2008.
Ko po defaultu mora da me voli a nije mu svejedno
Zašto svakog bolesnika mogu da požalim a nacionalistu baš nikako? Je li to politički korektno (o hrišćanstvu da i ne govorim)?! Ako je nacionalizam boleština, a jeste, ne znam za Međunarodnu zdravstvenu organizaciju, ali po mojim merilima jeste bolest, onda bi trebalo da izazove moju sućut barem kao srdobolja, ne, pripada mu još snažnija empatija, jer je nacionalizam neizlečiva bolest, kao one za koje lekari kažu – od ovoga se ne umire, sa ovim se živi do suđenog dana.
Gledam kako je bolest udesila pisca i slikara, pa nekadašnjeg dramskog pisca koji je pio viski sa tiraninom, pa vođu rok grupe, svak u svojoj bolji uživa, raduje joj se i blagosilja je, ali zar i to nije tek jedan od simptoma?
Druge bolesnike, kojima takođe bude prijatno (manične depresivce manična faza ushićuje: mogu goli na minusu posred autoputa da drže govor o nekoj uzvišenoj temi), zajednica i protiv njihove volje leči i vraća koliko može bliže proseku - nacionaliste društvo em ne leči em ih ohrabruje da su se uzdigli iznad ostalih i nutka ih da odozgo blagošalju svoje bljezgarije.
Ali kao što ja imam nepriliku sa njima, tako i ja istinske nacionaliste, kojima je važnije to što je neko Srbin nego to što je taj isti Srbin ratni zločinac, neprijatno podsećam na njihov životni kredo. Kad neki radikal ili koštunićanac nabasa na nešto iz mog sad već isuviše rasprostranjenog opusa (iako se kloni medija u kojima ordiniram) dužan je da pomisli: uh, ako sam pravi rodoljub, ako mi je svaka srpska duša bliska, moram da volim i ovog Živkova, blagi Bože, daj mi snage za to, ne vovedi me vo iskušenije da mu razbijem retrovizor.
23. decembar 2008.
Krvna grupa
Koštunici se Gradski odbor DSS mrskim učinio te ga je raspustio kao što neki despot ili neki general raspusti parlament, neka vas, ja ću da vas sve odmenim, Vojčilo je kao ona krvna grupa koja se daje svima a koja prima jedino samu sebe. Što će reći da bivši vladar SRJ, SCG i Srbije može odmeniti svakoga, a njega samo njegov jednojajčani blizanac koga koliko je nauci i istoriji poznato nema.

PHOTO: BETA/NENAD PETROVIĆ
24. decembar 2008.
Fargo
Čeznuo sam za snegom, osećao njegov miris pre mesec dana (kad je jednom nakratko zaista i pao), sad je moje seljačko čulo zakazalo: probudim se i vidim grane kao sa čestitke! Nekoliko godina ovo romantično agregatno stanje vode zaobilazilo je našu nekad umereno kontinenalnu zemlju, snowsickness sam lečio gledajući filmove „Fargo“ i onaj gde Nika Noltija boli zub, gde je razveden i ćerki je dosadno da bude sa njim a otac mu pije (James Coburn); u oba filmska ostvarenja sve se događa na dikom severe S.Š.A, „Fargo“ znam napamet, divim se glumcima, režiji, tad sam se emotivno vezao za Frances McDormand, ali u filmu najviše gledam sneg, kao nešto što sam u stvarnosti zauvek izgubio, čoveče, i klime što se tiče zavladao je globalizam, susedna godišnja doba jedva da se razlikuju, one uzbudljive najave da je jedno doba pri kraju a da drugo samo što nije iščezle su, uglavnom, iziđem na prvi sneg raspoložen kao Zvonko Bogdan i ugledam barem osam automobila sa snegom na šoferšajbni, vozači nagnuti i unapred i u stranu vire kroz špijunku koju su im vetar i grejanje načinili u vidnom polju, kako možete tako da vozite, što ne ponesoh svoj scraper pa da na semaforu priđem i očistim im sneg iako oni iznutra besno odmahuju da ne treba i da se sklonim, neki otvaraju prozor da mi uživo priprete, a ja njima: “Ne treba ništa, care, platićeš drugi put!”
25. decembar 2008.
Usmeni ugovor o dogledavanju
Nesebični poklon naših izabranika izabranom ruskom narodu na šta me podseća? Naš podarok podseća me na svadbeni dar koji siromah nosi mnogo bogatijem rođaku: presrećan što je uopšte pozvan na svadbu, diže siromašak kredit i kupuje poklon koji će nadmašiti i zaseniti poklone mnogo imućnijih rođaka, ne, nije to, jeste i to, da, znam na šta mi ovo liči: dvoje staraca u selu daju deset lanaca zemlje, kuću, baštu, štalu, ambar, đeram, perad na koju je spalo njihovo nekad mnogostočno gazdinstvo, daju sve prebogatom rođaku da ih ovaj dogleda; ušteđevinom umotanom u šnuftiklu hoće oni da plate advokata, da im sroči ugovor, na šta se bogati rođak uvredi i takoreći razgoropadi: kako vas nije sramota, od mene tražite napismeno da ću vas dogledati, ia dal chestnoe slovo, iznervirajte me još jednom, ima da vas dogledam brže nego što ste se i sami nadali!
RUSI ĆE NAS DOGLEDATI
Rusi će nas dogledati

Ništa ne brini, rođače, veruj mi na reč: Ubedljivi Medvedev PHOTO: FoNet/AP
Zašto svakog bolesnika mogu da požalim a nacionalistu baš nikako? Je li to politički korektno (o hrišćanstvu da i ne govorim)?! Ako je nacionalizam boleština, a jeste, ne znam za Međunarodnu zdravstvenu organizaciju, ali po mojim merilima jeste bolest, onda bi trebalo da izazove moju sućut barem kao srdobolja, ne, pripada mu još snažnija empatija, jer je nacionalizam neizlečiva bolest, kao one za koje lekari kažu – od ovoga se ne umire, sa ovim se živi do suđenog dana

PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ
Piše: Ljubomir Živkov
Nedelja, 20. decembar 2008.
Orah
Pred mojom kućom je orah, nekada je bio poletarac pored dva duda, onda je jedne godine naređeno da se dudovi svi povade, da li zbog toga što je od ploda ovog krasnog drveta stanovništvo peklo užasnu rakiju, koju su i sami njeni autori prezirali, uglavnom su se svi latili sikira, testera, ašova i pajvana - dudovi su uz stravičan tresak padali kao u nekoj kaznenoj ekspediciji Vermahta...
Orah čije je stablo bilo tanko kao ruka i čija je krošnja dosezala polovinu fajermaora (mogao sam da ga drmam kad je počeo da rađa) sad je natkrilio kuću i već neko vreme moram da sečem grane koje se svakih pola godine ispreče između mene i „Elektrovojvodine“.
Veruje se da su stablo oraha i onaj ko ga je zasadio povezani: kad stablo dostigne obim vrata onog ko ga je zasadio, taj nekada mladi goran mora da umre. Majku mu, da nije u pitanju slučajna podudarnost: do tridesete ili četrdesete godine sadnice te mnogo i ne zanimaju, onda zasadiš na primer orah, on se primi, deblo mu kao što sama reč kaže deblja, u starosti ti kreneš pomalo da se smanjuješ i smežuravaš, i ti umreš, a neko ko ti nije mnogo blizak i nije previše utučen prođe pored tvoje kuće i ustanovi da ti i tvoj orah nosite isti broj košulje.
Bilo kako bilo, stariji ljudi voleli su da posade mlad orah; po moemu, hteli su da proročanstvo okrenu na svoju vodenicu: da im tanka sadnica koju su sad već nesigurnim rukama zasadili osigura još dvadesetak godina živovanja, pravite logičku grešku, dragi moji: proročanstvo garantuje da ćete umreti u onaj mah kad dva obima postanu jednaka kao kružići na audiju ili na simbolu Olimpijskih igara, nigde nije obećano da ćete zasigurno živeti dok vas orah ne sustigne, uostalom, zasadili ste davno jedan orah u vinogradu, mislite da je Smrt na njega zaboravila?
21. decembar 2008.
Act gratuit
Kako sam se svojim životom osigurao od svakog podozrenja i nedoumice da li me neko voli čistom ljubavlju ili se potajno nada kakvoj koristi od toga sve u svemu prijatnog čuvstva! Toliko je očigledno da od mene niko ne može imati nikakve koristi, nikakve pomoći u karijeri, toliko je jasno (belodano) da druženje sa mnom nije link ni prema kome uspešnom, bogatom i moćnom, svak znade da pozajmica kojoj se od mene može nadati ne premašuje dvesta evra, ergo, ko god je sa mnom dobar, da ne kažem baš ko god me voli, čini to na vlastitu odgovornost a bez ikakovog razloga: da sam književnost potpao bih pod bezrazložni akt.
22. decembar 2008.
Ko po defaultu mora da me voli a nije mu svejedno
Zašto svakog bolesnika mogu da požalim a nacionalistu baš nikako? Je li to politički korektno (o hrišćanstvu da i ne govorim)?! Ako je nacionalizam boleština, a jeste, ne znam za Međunarodnu zdravstvenu organizaciju, ali po mojim merilima jeste bolest, onda bi trebalo da izazove moju sućut barem kao srdobolja, ne, pripada mu još snažnija empatija, jer je nacionalizam neizlečiva bolest, kao one za koje lekari kažu – od ovoga se ne umire, sa ovim se živi do suđenog dana.
Gledam kako je bolest udesila pisca i slikara, pa nekadašnjeg dramskog pisca koji je pio viski sa tiraninom, pa vođu rok grupe, svak u svojoj bolji uživa, raduje joj se i blagosilja je, ali zar i to nije tek jedan od simptoma?
Druge bolesnike, kojima takođe bude prijatno (manične depresivce manična faza ushićuje: mogu goli na minusu posred autoputa da drže govor o nekoj uzvišenoj temi), zajednica i protiv njihove volje leči i vraća koliko može bliže proseku - nacionaliste društvo em ne leči em ih ohrabruje da su se uzdigli iznad ostalih i nutka ih da odozgo blagošalju svoje bljezgarije.
Ali kao što ja imam nepriliku sa njima, tako i ja istinske nacionaliste, kojima je važnije to što je neko Srbin nego to što je taj isti Srbin ratni zločinac, neprijatno podsećam na njihov životni kredo. Kad neki radikal ili koštunićanac nabasa na nešto iz mog sad već isuviše rasprostranjenog opusa (iako se kloni medija u kojima ordiniram) dužan je da pomisli: uh, ako sam pravi rodoljub, ako mi je svaka srpska duša bliska, moram da volim i ovog Živkova, blagi Bože, daj mi snage za to, ne vovedi me vo iskušenije da mu razbijem retrovizor.
23. decembar 2008.
Krvna grupa
Koštunici se Gradski odbor DSS mrskim učinio te ga je raspustio kao što neki despot ili neki general raspusti parlament, neka vas, ja ću da vas sve odmenim, Vojčilo je kao ona krvna grupa koja se daje svima a koja prima jedino samu sebe. Što će reći da bivši vladar SRJ, SCG i Srbije može odmeniti svakoga, a njega samo njegov jednojajčani blizanac koga koliko je nauci i istoriji poznato nema.

PHOTO: BETA/NENAD PETROVIĆ
24. decembar 2008.
Fargo
Čeznuo sam za snegom, osećao njegov miris pre mesec dana (kad je jednom nakratko zaista i pao), sad je moje seljačko čulo zakazalo: probudim se i vidim grane kao sa čestitke! Nekoliko godina ovo romantično agregatno stanje vode zaobilazilo je našu nekad umereno kontinenalnu zemlju, snowsickness sam lečio gledajući filmove „Fargo“ i onaj gde Nika Noltija boli zub, gde je razveden i ćerki je dosadno da bude sa njim a otac mu pije (James Coburn); u oba filmska ostvarenja sve se događa na dikom severe S.Š.A, „Fargo“ znam napamet, divim se glumcima, režiji, tad sam se emotivno vezao za Frances McDormand, ali u filmu najviše gledam sneg, kao nešto što sam u stvarnosti zauvek izgubio, čoveče, i klime što se tiče zavladao je globalizam, susedna godišnja doba jedva da se razlikuju, one uzbudljive najave da je jedno doba pri kraju a da drugo samo što nije iščezle su, uglavnom, iziđem na prvi sneg raspoložen kao Zvonko Bogdan i ugledam barem osam automobila sa snegom na šoferšajbni, vozači nagnuti i unapred i u stranu vire kroz špijunku koju su im vetar i grejanje načinili u vidnom polju, kako možete tako da vozite, što ne ponesoh svoj scraper pa da na semaforu priđem i očistim im sneg iako oni iznutra besno odmahuju da ne treba i da se sklonim, neki otvaraju prozor da mi uživo priprete, a ja njima: “Ne treba ništa, care, platićeš drugi put!”
25. decembar 2008.
Usmeni ugovor o dogledavanju
Nesebični poklon naših izabranika izabranom ruskom narodu na šta me podseća? Naš podarok podseća me na svadbeni dar koji siromah nosi mnogo bogatijem rođaku: presrećan što je uopšte pozvan na svadbu, diže siromašak kredit i kupuje poklon koji će nadmašiti i zaseniti poklone mnogo imućnijih rođaka, ne, nije to, jeste i to, da, znam na šta mi ovo liči: dvoje staraca u selu daju deset lanaca zemlje, kuću, baštu, štalu, ambar, đeram, perad na koju je spalo njihovo nekad mnogostočno gazdinstvo, daju sve prebogatom rođaku da ih ovaj dogleda; ušteđevinom umotanom u šnuftiklu hoće oni da plate advokata, da im sroči ugovor, na šta se bogati rođak uvredi i takoreći razgoropadi: kako vas nije sramota, od mene tražite napismeno da ću vas dogledati, ia dal chestnoe slovo, iznervirajte me još jednom, ima da vas dogledam brže nego što ste se i sami nadali!