Jump to content


Photo
- - - - -

Priče o psima


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
171 replies to this topic

#1 Rahel

Rahel
  • Members
  • 5,435 posts

Posted 29 December 2006 - 01:49

Moj prvi pas, moja noćna mora – prvih nekoliko nedelja


Najbolji čovekov prijatelj. Veran, poslušan, odan do smrti. Zaštitnik, lek za dušu, partner u igri. Evo ga stoji ipred mene. U dnevnoj sobi. Na tepihu.

Upravo sam ga donela. I jednu posudu za vodu, i jednu za hranu, i jednu korpu gde će da spava, i transporter, dugačak povodac, kratak povodac, dve ogrlice.

I još jednu koskicu za oštrenje zuba, posavetovala me je ljubazna prodavačica u pet-šopu. Kao i četku, jednu igračkicu, gumeni prsten i lopticu, češalj za buve, šampon za pse, dezodorans, pokrivač. I, naravno, ogrlicu protiv buva.

I – zato što je povoljnije kad se kupi veliko pakovanje, dodala je zaista ljubazna prodavačica – 20 kg hrane za štence „Ekstra premijum“. Kad je tako mali, potrebne su mu još i vitaminske tabletice da bi baš onako lepo i pravilno rasli i postali veliki i jaki. Knjižica „Odgajanje štenaca“ i „Kako naučiti štene da „ono“ radi napolju“, pripadaju standardnoj literaturi. I pomoć da sve prenesem do kola.

Zaista dobra prodavnica, ljubazna prodavačica.

On – još mu nisam smislila ime – je upravo dva sata inspicirao dvorište. A sada stoji na sred mog skoro kupljenog tepiha. Mala barica ispod njega polako postaje prava bujica. Nogari fotelje opkoljeni su vodom kao hrast u planinskoj reci u vreme topljenja snega. Neverovatno, koliko tečnosti može da isteče iz psa koji ima jedva dva kilograma.

Naravno, upravo mi je nestalo i WC papira. Poslednje parče sam iskoristila jutros da istresem nos. Završio je. Oko tri kvadrata moje dnevne sobe su poplavljena. Trk do pet šopa. Ljubazna prodavačica preporučuje „Exkremente-ex“ i „Stop neprijatnim mirisima“. Po pet litara od svakog biće dosta za početak. Moja dnevno soba miriše izuzetno lepo na limun.

Mog psa – još uvek nisam smislila odgovarajuće ime – izvodila sam napolje svaka dva sata. Osam puta. Piškio nije. Naravno da nije. Pa skoro je sadržaj bešike jednog slona ispraznio u mojoj dnevnoj sobi. Pretpostavljam da je zbog toga sad prazna.

Noćas – naša prva zajednička noć – pustiću ga da spava sa mnom u krevetu. Slatki mali crvić. Zaspao mi je u rukama. Sanjam, ležim na pesku. Sunce mi greje stomak. Topli talasi zapljuskuju mi telo. Baš prjatno. Palme i more se mreškaju. Ali, zašto je mračno ako se sunčam na plaži. Otvaram oči širom. Stomak mi greje 39° topla loptica krzna. Spoznaja da se ne radi o tropskim vodama Kariba polako kaplje u moju svest.

U šetnju više ne moramo da idemo. Jasno, upravo je obavio posao. I to obimno. Nastavljam da spavam na kauču u dnevnoj sobi. Od mirisa limuna peku me oči.

Sledećeg jutra, miris limuna je nestao. Ispario. Mekani mališan sa slonovskom bešikom me gleda pun sreće i maše repićem. Bar imam dovoljno WC papira: 10 rolni. Mislila sam. Dok nisam u predsoblju naletela na brdo odmotanog i u sitne komadiće iscepkanog papira.

"Exkremente-Ex" i „Stop neprijatnim mirisima“ su već do pola prazni. Pa dobro, veće flaše – od po 10 litara – su ionako ekonomičnije. Kaže mi ljubazna prodavačica iz pet šopa. U podrum sam dopremila celu paletu WC papira. Prvih 20 rolni koje sam donela gore u stan, nalaze se na kuhinjskom stolu. Bezbedni.
Tepih sam savila u rolnu i bacila. Tepih je imao jednu veoma važnu osobinu koja mi sada bolno nedostaje: upijao je. Ova osobina nedostaje parketu. Ali to mi je doprlo do mozga tek kad je potočić počeo polako da teče pod policu.

Naravno, svakih dva sata smo izlazili napolje. Naravno, nije osećao potrebu da se napolju isprazni. Naravno, celu dnevnu sobu sam prekrila papirom. Naravno, sve ih je pretvorio u vesele pahulje. I, naravno, čekao je da sve pahulje pokupim i iznesem iz sobe pa da na miru obavi posao.

Ljubazna prodavačica preporučuje „Stop markiranju“. Pet litara. Ovaj put sa mirisom narandže. Deluje. Mali izbegava dnevnu sobu. Ali i ja. Miris narandže mi prouzrokuje napade kijanja i glavobolju.

Dušek u spavaćoj sobi je još uvek mokar. Dušek na naduvavanje je mali i neudoban. Ove noći navijam budilnik, na svakih sat vremena izlazimo napolje. Ali, on ne može. Kao da ga je sram kad ga neko posmatra. Oko 4:30 počinje da pada kiša. Neće da napravi ni korak dalje od vrata. Radije će pustiti da ga udavim povocem. Polako se predajem. Ali, izgleda da ga kiša inspiriše. Još jedan mokar čaršaf završava u korpi za veš, na sreću dušek na naduvavanje može da se briše.

Sledećeg jutra konfrontacija sa parketom i njegovom najneprijatnijom osobinom: Ne podnosi vlagu, ivice parketnih daščica se polako dižu. Ventilatori koje sam na brzinu postavila i uključila daju sve od sebe, ali i raspršuju onaj nesnosni miris narandže. Pet kvadrata. Pravo jezero. Koje se usled ventilatora pretvara u besnu bujicu koja prosto kulja pod dvosed.

Napolju još uvek pada kiša. Ni šapu neće da stavi pred vrata. Jednom sam ga jednostavno zgrabila, iznela napolje i postavila na travu pored barice. U momentu kada je šapama dotakao tlo, poleteo je kao iz topa ispaljen prema ulaznim vratima.

Na nesreću, pri tom se povodac zapleo oko mojih nogu. Ali, ionako sam bila mokra do gole kože. Drhteći i uz pogled pun prebacivanja kao da sam htela da ga napustim, ispustio je u predsoblju čitav Jangcekjang. Na sreću, sve je isteklo napolje. Ali, na pogrešnu stranu. Pošto pod u predsoblju nije napravljen baš “pod libelom”, skoro neprimetan, ali ipak postojeći pad doveo je do ubrzanja toka u pravcu dnevne sobe. Moderna vrata između stambenih prostorija više nemaju prag, več mali razmak između lista vrata. Zbog malo uzdignutog parketa, obrazovale su se naprsline i fuge u koje je ponirala žuta reka.

Kako se dokopao papira sa stola, ni dan danas mi nije jasno. Dva kubna metra pahuljica od celuloze veselo su lepršala po kuhinji. Nakon što sam napunila ceo kontejner papirom, vraćam se unutra i ne mogu da verujem svojim očima. Sve suvo, nema jezera, nema reke. Opuštena i srećna kao nikad do tada u životu polako klizim u fotelju.

Sad još samo jedna čašica vina iz frižidera i sve će da bude dobro. Nešto me vuče sve dublje u fotelju. Pokušavam da ustanem i nekako uspevam uz gromoglasno “PLJUS” da se iskobeljam iz fotelje. To je to. Sad je zaista dosta. Ne mogu više. Napolje sa foteljom. I parket mora napolje.

Zvala sam majstora da mi ugradi pločice u dnevnoj sobi, sa malim fugama za oticanje tečnosti. Pravi sistem za odvodnjavanje. Plastična fotelja. Sve zajedno, koštalo me je manje nego sva ona sredstva koja sam pokupovala na početku. Prilikom preuređenja dnevne sobe, saznala sam i šta se desilo sa svom onom silnom tečnošću. Stalaktiti iz podruma ispod mog stana, sada stoje kao ukrasni stalagmiti u mom ugradnom plakaru.

Više me niko ne posećuje. Misle da je moj stan postao neudoban.

On takođe.

Danas mu je bilo lepše da posao obavi napolju na travi.

#2 Rahel

Rahel
  • Members
  • 5,435 posts

Posted 29 December 2006 - 17:05

A ovo je Švrća - kasnije je dobio ime - koji je poslužio kao inspiracija za gore napisanu priču.

Nije bilo baš tako strašno - mislim nisam baš morala da parket zamenim za pločice i nije baš da me više niko ne posećuje-, ali je ostatak prilično blizu istini.

Attached Files



#3 Rahel

Rahel
  • Members
  • 5,435 posts

Posted 07 March 2007 - 12:13

Kako si samo mogao ?

Kad sam bio štene, bilo ti je zabavno sa mnom, dopadale su ti se moje poze i zasmejavao sam te. Zvao si me svojom bebicom, i uprkos velikom broju izgriženih patika i sažvakanih jastuka sa kauča, postao sam tvoj najbolji prijatelj. Uvek kada sam bio „zločest“, dizao si prst i pitao me „Kako si samo mogao?“ - ali, uvek si popuštao, okretao me na leđa i češkao po stomaku.
Sporo sam učio šta treba da se obavlja napolju, duže nego što si očekivao, jer si ti bio stalno strašno zauzet, ali zajedno smo nekako uspeli da se izborimo i sa tim. Sećam se onih noći kada sam se u krevetu privijao uz tebe a ti mi odavao sve svoje tajne i snove, i verovao sam da život ne može da bude lepši. Zajedno smo se dugo šetali po parku, vozili se autom, išli po sladoled (ja sam uvek dobijao samo parčence korneta - „sladoled nije dobar za pse“, govorio si), i satima sam dremao na suncu strpljivo čekajući na tvoj povratak sa posla.
Kako je vreme prolazilo, sve više vremena si provodio na poslu i počeo da se posvećuješ svojoj karijeri - a i da tražiš društvo drugara tvoje vrste. Strpljivo sam čekao, tešio te kada si imao probleme, ljubavne i poslovne, nikada te nisam prekorevao zbog loših odluka i prevrtao sam se od sreće kada si dolazio kući. Radovao sam se zajedno sa tobom i kada si se zaljubio.
Ona, sada tvoja supruga, ne voli baš pse - pa ipak sam poželeo srdačnu dobrodošlicu kada je došla u „našu kuću“, pokušavao da joj pokažem svoju naklonost i slušao sam je. Bio sam srećan, jer si ti bio srećan. A onda su došle vaše bebe i delio sam sa vama uzbuđenost zbog novih članova porodice. Bio sam fasciniran njihovom roza bojom kože i njihovim mirisom i želeo da ih čuvam. Ali, ti i tvoja supruga ste se plašili da bih mogao da ih povredim, i tako sam većinu vremena provodio u drugoj sobi ili u svojoj kućici. A tako sam želeo da ih volim. Isto kao tebe.
Ali, kada su porasli, postao sam i njihov prijatelj. Pentrali su se po meni svojim klimavim nogicama, vukli me za uši, nabijali prstiće u oko, čačkali mi uši i ljubili me u njušku. Voleo sam sve na njima i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao veoma retka pojava - i branio bih ih svojih životom da je samo zatrebalo.
Tajno sam se zavlačio u njihove krevete, slušao njihove probleme i snove, zajednički smo osluškivali da čujemo zvuk tvojih kola kako prilaze kući. A nekada si na pitanje da li imaš psa, odmah izvlačio moju sliku iz novčanika i pričao o meni. Poslednjih godina odgovaraš samo kratko „da“ i odmah menjaš temu razgovora. „Tvoj pas“ se pretvorio u „tamo nekog psa“, i svaki trošak koji moraš da izdvojiš za mene postao ti je trn u oku.
Dobio si novu šansu da napreduješ u poslu. U drugom gradu. Ti i tvoja porodica ćete se preseliti u drugi stan u kojem kućni ljubimci nisu dozvoljeni. Za „tvoju“ porodicu napravio si najbolji mogući izbor, ali postojalo je vreme kada sam ja bio tvoja jedina porodica.
Radovao sam se vožnji automobilom, dok nismo došli do azila za napuštene životinje. Mirisalo je na pse i mačke, na strah, na beznađe. Ispunio si formulare i rekao „Znam da ćete pronaći dobru porodicu i novi dom za njega“. Odgovorili su ti sleganjem ramenima i mučnim pogledom. Znali su šta čeka psa ili mačku u „zrelim godinama“ - bili oni rasni ili ne. Svom sinu si svaki prstić pojedinačno morao da odvajaš od moje ogrlice dok je vikao „Ne tata, molim te! Ne smeš da mi oduzmeš mog psa“. I brinuo sam se za njega i lekciji kojoj si ga upravo naučio: o prijateljstvu i lojalnosti, o poštovanju, pre svega života. Za rastanak si me potapšao po glavi, uspešno izbegavao da me pogledaš u oči i ljubazno se odrekao moje ogrlice i povoca. Morao si da požuriš da stigneš na vreme na svoj termin, a sada sam i ja imao svoj.
Kada ste otišli, slušao sam šta zaposleni pričaju. Da si sigurno već mesecima znao da moraš da se seliš i da me ostaviš i da uprkos tome ništa nisi preduzeo da nađeš novi dom za mene. Odmahivali su samo glavom i govorili: „Kako je samo mogao?“
Ovde se dobro brinu o nama, onoliko koliko mogu. Naravno, hrane nas redovno, ali ja sam svoj apetit izgubio onog momenta kada ste otišli. Na početku sam stalno trčao do rešetki čim je neko ulazio u prostoriju, nadajući se da si ti - da si se predomislio - da je sve ovo bio samo ružan san ... ili sam se nadao da će doći bar neko ko će se bar malo zainteresovati za mene i spasti me. Kada sam shvatio da, za razliku od mnogobrojnih štenaca, razigranih i veselih u svom neznanju šta ih čeka napolju, nemam šta da ponudim, povukao sam se u naudaljeniji ugao i čekao.
Čuo sam njene korake i znao, kada je krajem dana došla po mene, i lagano pošao za njom hodnikom do jedne odvojene prostorije. Prijatno mirna prostorija. Podigla me je na sto, počešala me iza uveta i rekla da će sve biti u redu. Srce mi je udaralo kao ludo od uzbuđenja, šta li će se sad desiti, ali osećao sam i olakšanje. Moje vreme je isteklo. Po svojoj prirodi, više sam se brinuo za nju. Osećao sam da joj ovaj zadatak teško pada, isto kao što sam osećao svaku promenu Tvog raspoloženja.
Pažljivo je položila iglu na moju prednju šapu dok joj se jedna suza lagano spuštala niz obraz. Liznuo sam je po ruci, da je utešim, isto kao što sam i Tebe godinama tešio. Uvežbanim pokretom ugurala je iglu u moju venu. Kada sam osetio ubod i hladnu tečnost koja protiče mojim telom, postao sam pospan i polako sam se ispružio, pogledao u njene oči i šapnuo „Kako si samo mogao?“
Možda je razumela pseći jezik i zbog toga rekla „Tako mi je žao“. Zagrlila me je i požurila da mi objasni da je njena dužnost da se potrudi da uskoro odem na jedan bolji svet, gde neću biti ignorisan, zlostavljan, napušten ili prepušten samom sebi - na neko mesto puno ljubavi, sasvim drugačije od ovoga. I poslednjom snagom koju sam posedovao pokušao sam jednim mahanjem repa da joj pokažem da se moje pitanje „Kako si samo mogao?“ ne odnosi na nju. Na Tebe sam mislio, i uvek ću misliti na Tebe i uvek ću te čekati.

I želim od sveg srca da Ti svako u Tvom životu pruži toliko lojalnosti!

#4 autsajder

autsajder
  • Members
  • 3,607 posts

Posted 27 August 2008 - 18:50

Posted Image


Rottweiler fights dog to save boy



A South African Rottweiler has helped rescue a two-year-old boy who was being mauled by a pit bull terrier. The pit bull attacked Tshepang Taeli as he was walking with his grandmother in Oakdene, south of Johannesburg.

The dog was dragging the toddler down the road and would not let go, despite being kicked and beaten by residents.

One of the neighbours, Ricky Veludo, came to help and then went to fetch his dog, Blade. "He fought the other dog to free the child," he told a local paper.

"Blade is very protective," Mr Veludo told Die Beeld newspaper. :ph34r:

The boy was then rushed to hospital where he is recovering from bites to his face, legs and stomach.

"I have never felt so much pain in my life. The dog was attacking him and I was trying to release him and I could not," the boy's grandmother told The Star newspaper.

Police have opened an investigation into the attack.


Edited by autsajder, 27 August 2008 - 19:02.


#5 Rahel

Rahel
  • Members
  • 5,435 posts

Posted 29 September 2008 - 08:40

Nemački ovčar Badi spasio je život svom vlasniku Džou Salnakeru pošto se u trenutku kada mu je pozlilo setio obuke i pozvao broj 911. Na audio zapisu službe za hitne intervencije grada Skotsdejla u Arizini čuje se Badi kako laje.
Dispečer je na osnovu broja pronašao adresu, a potom je poslao patrolu, jer je uz Salnakerov broj stajala napomena da u kući živi pas koji je naučen da zove 911 ako se vlasniku nešto dogodi. Stalnaker je nabavio Badija, koji je prošao obuku za pomoć starim i bolesnim osobama, kada je posle povrede glave počeo da dobija epileptične napade.
Policija je saopštila da je poziv Stalnakeru spasio život, jer bi se čovek ugušio da nije stigla patrola.
"To je neverovatno. Ni najstariji dispečeri službe 911 ne pamte ništa slično", rekao je predstavnik za štampu policije Mark Klark.

Attached File  Vucko.jpg   91.31KB   59 downloads


edit: post obogaćen fotkom.

Edited by Rahel, 30 September 2008 - 08:11.


#6 Uma

Uma
  • Banned
  • 3,320 posts

Posted 29 September 2008 - 09:17

Predivna prica.
Badi :ph34r: :) :D

#7 Cro-boy

Cro-boy
  • Members
  • 4,466 posts

Posted 30 September 2008 - 09:29

Nemački ovčar Badi spasio je život svom vlasniku Džou Salnakeru...



ovo me je natjeralo da se zapitam da li bi nesto ovakvo bilo uopce moguce kod nas? Ne to da izdresirana zivotinja okrene pravi broj i na taj nacin ucini sve sto je u njenoj moci, nego to da nadlezne sluzbe reagiraju na poziv. U situaciji kad jednom godisnje citamo o osobama koje su umrle u vlastitom domu radi nepravovremenog dolaska (ili nedolaska uopce) hitne pomoci, iako su istu zvale na vrijeme i po nekoliko puta, mislim da bi ishod lajanja u slusalicu dezurnom medicinskom osoblju bio tragican po vlasnike ovih bistrih zivotinja, kad bi samo kojim slucajem (nesrecom) zivjeli ovdje. Najvjerojatnija reakcija bi se svela na sljedece: -ko je zvao? -ma niko, nekakvo lajanje. Opet nas klinci zezaju...

pogotovo uzevsi u obzir stvarne ispovijesti ljudi koji rade na hitnoj, u gorskoj sluzbi spasavanja... a koji cesto putem novina apeliraju na "nestasne klince" da ih prestanu zvati iz dosade i da time oslobode linije za stvarne hitne slucajeve


ispricavam se na trolu

#8 Rahel

Rahel
  • Members
  • 5,435 posts

Posted 30 September 2008 - 11:31

ovo me je natjeralo da se zapitam da li bi nesto ovakvo bilo uopce moguce kod nas? Ne to da izdresirana zivotinja okrene pravi broj i na taj nacin ucini sve sto je u njenoj moci, nego to da nadlezne sluzbe reagiraju na poziv.


Verovatno da ne bi bilo moguće, ali je lepo znati da negde ipak funkcioniše pa nekad možda dođe i do nas :ph34r:

Edited by Rahel, 30 September 2008 - 11:32.
slovca


#9 avramova

avramova
  • Members
  • 8,594 posts

Posted 01 October 2008 - 10:38

Nemacka ovcarka "Cash"nedeljama se nije odvajala od svog "gazde" koji je u shumi izvrshio samoubistvo.
Ca. 6 nedelja bila je pored svog mrtvog vlasnika ,pretpostavlja se da je pokusavala da ga zastiti od kojota.

Vlasnik je bio 25 godina star, "Cash" ima tri godine, policija u drzavi Colorado je tek posle 6 nedelja
nashla kuju ,vratila je zeni i malom detetu preminulog.Pretpostavlja se da se hranila zecevima i poljskim
mishevima.

Edited by Teja, 01 October 2008 - 10:39.


#10 Rahel

Rahel
  • Members
  • 5,435 posts

Posted 24 October 2008 - 21:29

Stara, ali uvek aktuelna istinita priča

Bari je bio snažan, dobroćudan pas, koji je sa još nekoliko obučenih pasa godinama iz snežnih smetova spašavao zalutale i promrzle putnike. I sam je kao mlad pas prošao specijalnu obuku i tek posle nje su mu povereni ozbiljni zadaci.
Jedne večeri vetar je besno fijukao i najavljivao nepogodu, koja u ovim brdima znači sigurnu propast za zalutalog putnika. Pri sablasnoj mesečevoj svetlosti, koja se odbijala o ledom pokrivene planinske masive u daljini su se nazirali visoki planinski vrhovi oko kojih vetar besno kovitlao. U ovoj noći, punoj strave i užasa, kao neka avet nazirala se ljudska prilika, koja se očajnički borila da se domogne bolnice Svetog Bernarda. Bari, koji je te večeri bio na straži, osetio je izdaleka nepoznatog stradalnika. Počeo je besno da laje dajući znak za uzbunu. Nekoliko ljudi je odmah izašlo i pošlo za lavežom psa koji se sa mukom probijao kroz visoke smetove. Ubrzo su naišli na polusmrznutog, onesveštenog čoveka koji je, nemajući više snage da se bori sa vetrom i snegom, posustao i pao. Brzo su ga preneli u malu bolnicu koja godinama služi kao prihvatilište postradalima u ovoj divljini. Kada je došao svesti, objasnio je da je njegov prijatelj ostao zavejan u brdima. Bari je sve to pažljivo osmatrao predosećajući da se radi o životu i smrti, čekao je nestrpljivo naredbu da krene u spasilački pohod. Na dobijeni znak, isčezao je u snježnoj oluji, dok se te noći probijao kroz visoke smetove, Bari nije ni slutio da mu je ovo posljednji pohod u službi spašavanja ljudi. Njegov nepogrešivi instinkt i čulo mirisa vodili su ga pravim putem. Nikada do sada nije pogrešio, jer je znao da je svaki trenutak dragocen. Pođe li pogrešnim putem, što je vrlo lako u ovakvoj vejavici, značilo bi siguran kraj zavejanom putniku. Umoran najzad je stigao do zavezanog čoveka, koji je zgrčen i onesvešten ležao u dubokom snegu. Samo izoštreno čulo mirisa i izvanredan instinkt ovog plemenitog psa, pomogli su mu da nađe ovo ljudsko biće koje je pre podsećalo na na ledenu gromadu koju je vetar oduvao sa neke litice. Kada je stigao do čoveka, Bari je počeo da laje da bi ga probudio. Uspeo je.
Čovek je došao svesti, nazrevši, u mraku ogromnu životinju nad sobom, pomislivši da je divlja zver, skupio je snagu, izvadio ispod kabanice veliki oštar lož i svom snagom ga zario u vrat nedužne životinje. Krv je šiknula iz duboke rane, ali Bari nije pustio ni glasa. Njegov zadatak je tek upola bio završen. Trebalo je čoveka dovesti do bolnice. Pošao je pozivajući čoveka lavežom da ga sledi. Ovaj je tek tada shvatio da je to njegov spasilac. Pošao je za psom oslanjajući se na njegova široka leđa. Bari se teškom mukom probijao kroz snežne nanose, utirući putniku stazu poprskanu svojom krvlju. Došli su do bolnice i tada je Bari, na izmaku snage, zbog velikog gubitka krvi, pao kraj putnikovih nogu. Posle nekoliko sati, podlegao je rani koju mu je zadao čovek koga je spasao. Putnik, čijim imenom se završava lista ljudi koje je Bari spasao, dugo je plakao nad beživotnim telom svog spasioca. Nije ga mogao zaboraviti, ni prežaliti. U znak sećanja na Barijevo nezaboravno delo, podigao mu je spomenik, da bude svedok neizrecive vernosti i ljubavi čovekovog najboljeg prijatelja, psa.
Barijev spomenik se nalazi u neposrednoj blizini Pariza, na psećem groblju. To je i prvi spomenik na ovom groblju, koje podseća na park pun cveća i zelenila. U ogromnoj kamenoj masi isklesana je bista veoma snažnog bernardinca, na čijim leđima je devojčica, koju je spasio lavine. Ispod toga je uklesan naziv:"Spasao život četrdesetorici, a ubio ga četrdeset prvi".


Attached File  bernardinac_Bari.jpg   36.37KB   54 downloads

Edited by Rahel, 24 October 2008 - 21:30.


#11 Uma

Uma
  • Banned
  • 3,320 posts

Posted 24 October 2008 - 23:08

Evo jos jedne lepe price, nerado zalazim u Zoo vrt, nadam se da ne moram da objasnjevam zasto, ali kad dodje rodbina iz unutrasnjosti sa malom decom... :ph34r: :)
Tek kada sam procitala ovaj clanak saznala sam da je Gabi prezivela borbu sa jaguarom i da je spomenik dobila jos za zivota. Epitaf glasi :
Kerusa Gabi
njeno srce bilo je vece ?... (dalje ne mogu da desifrujem sa slike)
Tekst je patetican do bola, ali nije ni cudo ako vidimo ko ga je pisao, nazalost jedini je koji sam nasla.
Posted Image
Posted Image

HRABRA KERUSA GABI
Postoji jedna dirljiva prica, vezana za Zooloski vrt, koja ima sve zaplete Sekspirove drame. Njen glavni akter je hrabra I odvažna kerusa nemackog ovcara zvana Gabi.
Kerusa Gabi je skoro cetiri godine stanovnik Zooloskog vrta. Dobili smo je od jednog naseg istaknutog dresera pasa, kod koga je provela dug period, nekih sedam, osam godina, ali kako je on nabavio drugu rasu pasa, ponudio ju je nama. U pocetku sam se malo opirao zbog kerusinih poodmaklih godina, ali kada sam video kako je lepa nisam mogao da odolim.
Ubrzo sam se uverio da je Gabikin bivsi vlasnik bio apsolutno u pravu kada mi je isticao njene brojne vrline, a da sam ja bio nepravican sto sam te price uzimao sa rezervom. Ocenjena kao srcan I hrabar pas Gabi je odmah dobila zaduženje. Zajedno sa svojim dobrim drugarom, psom koga smo dobili od policije, sluzila nam je kao nocni cuvar. Njih dvoje su svake veceri sa stražarom patrolirali Vrtom. Svoj posao su obavljali disciplinovano I savesno.
Ali, sudbina je htela da se jedne veceri, negde u mukama noci, dogodi jedna nepredvidjena stvar: ženka jaguara uspela je da iskoci iz svog kaveza I da dodje skoro do upravne zgrade, bas u vreme kada je stražar sa psima patrolirao Vrtom. Dok su prolazili pored jednog bazena, Gabi je naglo zastala kao da nesto osluskuje, mirovala je sasvim ukocena nekoliko sekundi I onda je brzinom puscanog metka jurnula u mrak. Stražar je ostao zbunjen jos ne shvatajuci o cemu se radi. Tek kada je tisinu noci pocela da para rika I lavez I kada je u tami razaznao uzavrelo klupko iz koga su se isplitale cas kandže cas zubi, bilo mu je jasno da je u pitanju neka zver, ali nije bio siguran da li je leopard ili jaguar. Sav uzbudjen otrcao je do telefona I obavestio policiju. Milicija je probudila mene I zajedno smo požurili da zaustavimo odbeglu I razgoropadjenu zver. Odmah smo utvrdili da je u pitanju ženka jaguara, mlada I puna snage I to izuzetno lep primerak. Negde do pred samo svitanje vodili smo borbu sa njom pokusavajuci da je vratimo u kavez i, na kraju, posto drugog izlaza nije bilo, nažalost, morali smo da je ustrelimo.
Zatim smo poceli da tražimo Gabi. Pronasao sam je u jednom hodniku koji se nalazi u neposrednoj blizini kaveza iz koga je jaguar pobegao. Ležala je polumrtva u velikoj lokvi krvi. I dok sam pokusavao sto pažljivije i nežnije da je podignem, sto je bilo zaista tesko jer su se duboke rane nalazile po celom telu, stražar mi je pricao o dramaticnoj borbi koju je te noci vodila hrabra kerusa. Gabi je neustrasivo jurnula na jaguara, uhvatila se u kovitlac sa njom i, mada svesna smrtne opasnosti, nije odustala ni za trenutak. Okrenula je situaciju u svoju korist i iznenadjenu zver nije prestajala da goni sve dok je nije saterala do ulaza u kavez. Tek kada je to uradila, sva ranjava i iznemogla, poslednjim atomima snage se odvukla do prvog zaklona i klonula.
Noseci je onako izmasakriranu prema kapiji, dok mi se niz ruke slivala krv, gledao sam to bolno telo, te umorne oci, I zalio sto ne posedujem neku moc kojom bih udahnuo život tom dragom srdacnom stvorenju.
Odmah smo je smestili u kamion I prebacili na Veterinarski fakultet. Strucnjaci su intervenisali brzo, oprali su joj rane, dali antibiotike i transfuziju, posto je bila izgubila mnogo krvi, I vratili je ponovo u vrt jer nisu imali adekvatan stacionar. No, kako ni mi, u to vreme, nismo imali ambulantu, u tu svrhu poslužila je moja kancelarija. Improvizovali smo sa onim sto smo imali. Civiluk je posluzio kao stalak za boce sa infuzijom i transfuzijom, spojene stolice su bile ležaj za bolesnicu, a moj radni sto mesto na kome su se cuvali lekovi, gaze, tuferi i ostali sanitetski materijal.
Uz Gabiku je bdelo, uz brojan tim strucnjaka-veterinara, i skoro kompletno ljudstvo Zooloskog vrta. Ni na trenutak nije ostajala sama. Bila su organizovana i nocna dežurstva. Jedinu prepreku stvarala nam je vrucina, visoke temperature pa je postojala mogucnost infekcije. Oporavak je isao dosta sporo, ali borili smo se za njen život. Hvatali smo nase druge pse, nemacke ovcare, davali joj transfuziju, ali vise od pola krvi koju bi ubrizgali u nju, kroz rane je ponovo izlazilo napolje. Nismo odustajali, i uspeli smo.
Vreme je prolazilo I njeno stanje je pocelo polako da se poboljsava. Posle vise od mesec dana Gabi je prvi put ustala i napravila nekoliko koraka. To je bio praznik za nas. Radovali su se i mnogi ljubitelji životinja, novinari su izvestavali javnost.
Zbog svih zasluga hrabre keruse, zbog njenog velicanstvenog podviga, radnici Zooloskog vrta podigli su joj spomenik jos za života.

Vuk Bojovic

#12 leone

leone
  • Members
  • 3,630 posts

Posted 25 October 2008 - 01:18

Evo dogadjaj iz Crne Gore od predprosle zime.

Lovac otisao sa dva psa u lov. Uhvati ih snjezna mecava. Mrak i magla uslovili da se izgube tako da kada se javio mobolnim nije mogao da da preciznu lokaciju. Spasioci krenuli u pomoc nakon tel razgovora, ali bez rezultat. Sjutradan ponovo u podragu ali bez uspjeha. Te noci jedan od pasa uspio da se vrati kuci, lovcu i drugom psu ni traga. Potraga svo vrijeme bezuspjesna.

Nakon tri dana i nesto boljih vremenskih uslova pronadju smrznuto tijelo lovca i tik uz njega drugi pas, iako izgladnjeo, promrzao i isrpljen zestoko je branio tilelo svog gazde od spasioca koji su na jedvite jade uspjeli da ga savladaju i pridju pokojniku.

Imena i vrste psa se ne sjecam, pokusacu da pronadjem.

#13 leone

leone
  • Members
  • 3,630 posts

Posted 27 October 2008 - 01:15

Evo jos jednog podviga vjernog prijtelja;

Kuče rizikovalo život da spasi mačiće
Jedan pas u Australiji proglašen je za heroja pošto je rizikovao sopstveni život kako bi spasao leglo mačića iz kuće koju je zahvatio požar.

Terijer zvani Leo ležao je prošle noći kraj novorođenih mačića kad je u kući u Melburnu izbio požar i odbijao da ih napusti uprkos gustom dimu, ispričali su vatrogasci, prenose agencije.

"Leo nije hti da ostavi mačiće i skoro da ga je to stajalo života", izjavio je novinarima šef vatrogasne brigade.

Psa su spasioci oživjeli davanjem kiseonika i masažom srca, a nesreću su preživela i sva četiri mačeta.

#14 U prolazu

U prolazu
  • Members
  • 2,098 posts

Posted 27 October 2008 - 08:27

Pas Hachiko (Akita) je redovno na stanici, u isto vrijeme, sacekivao svog gazdu, profesora na univerzitetu u Tokiju, kad bi se ovaj vracao s posla. Jedno vece se profesor nije vratio. Umro je na radnom mjestu. Hachiko ga je na stanici cekao do svoje smrti: narednih 11 godina.
Posted Image

#15 Rahel

Rahel
  • Members
  • 5,435 posts

Posted 05 November 2008 - 09:35

Evo jos jednog podviga vjernog prijtelja;

Kuče rizikovalo život da spasi mačiće
Jedan pas u Australiji proglašen je za heroja pošto je rizikovao sopstveni život kako bi spasao leglo mačića iz kuće koju je zahvatio požar.

Terijer zvani Leo ležao je prošle noći kraj novorođenih mačića kad je u kući u Melburnu izbio požar i odbijao da ih napusti uprkos gustom dimu, ispričali su vatrogasci, prenose agencije.

"Leo nije hti da ostavi mačiće i skoro da ga je to stajalo života", izjavio je novinarima šef vatrogasne brigade.

Psa su spasioci oživjeli davanjem kiseonika i masažom srca, a na sreću su preživela i sva četiri mačeta.


Za one koji nisu videli. Mnogo slatko :ph34r:

Youtube Video ->http://www.youtube.c...></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.c...mJE&hl=en&fs=1" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="425" height="344"></embed></object>">Original Video
Attached File  Hrabri_pas.jpg   185.9KB   68 downloads

Edited by Rahel, 05 November 2008 - 09:38.