45 replies to this topic

[Ulis]

Oni koji su dosadni/nepotrebni/bolje da su išli u vodoinstalatere ili čuvare plaže u zimskom periodu: Thomas Mann, Hermann Broch, Virginia Woolf, James Joyce, Andrej Bjeli, Andre Gide, Samuel Beckett, Robert Musil, Bunjin, Vladimir Nabokov, Mihail Bulgakov, Cortazar, Fuentes, Sabato, Rushdie, Pynchon,..

[U prolazu]

Prvo- Solženjicin nije dosadan,nego superzanimljiv. Dosadna je njemačka književnost (Rilke, Mann, Broch, Musil,..), za koju je dobro rečeno kako u jednom ruskom romanu ima više radnje nego u cijeloj njemačkoj književnosti.

Odnosno, vise radnje ima u jednom njemackom filmu, nego u cijeloj ruskoj kinemtografiji...neki 'vamo bi rekli.

Ako bismo o tom tko su, po mom mišljenju, veliki romanopisci 20. st., to su: vrhunski- Marcel Proust; veliki- Joseph Conrad, William Faulkner, Franz Kafka, Aleksandr Soženjicin, D.H. Lawrence, Malcolm Lowry, Boris Pasternak, Artur Koestler, Cormac MacCarthy ..a dobri, značajni, neki blizu velikima a drugi ipak vrijedno štivo, ne baš gromadno, no dobro- Garcia Marquez, Martin Du Gard, Camus, Olješa, Burgess, Hamsun, Huxley, ...

Slazem se (Conrad, Kafka, Hamsun...), neke nisam citao, za jednog definitivno ne: Pasternaka, od kojeg sam, trebam napomenuti, procitao samo Zivaga. Zesce smaranje i bombardovanje likovima (prvih 10 stranica - vjerovatno 30 likova; nadmasio je Marqueza, a vjerovatno bi i Tolstoja u "Ratu i miru" da je imao prostora ). One filozofske misli u romanu su me dojmile kao svemirske nebuloze. Kasnije sam vidio da nisu samo mene, nego i neke knjizevnike/kriticare poput Svete Lukica.

Yes, super da si se sjetio Lowry-ija! Nisam siguran da je on jos nesto dobro napisao osim "Under the Volcano", mada je i to vise nego dovoljno:
"No, my secrets are of the grave and must be kept. And this is how I sometimes think of myself, as a great explorer who has discovered some extraordinary land from which he can never return to give his knowledge to the world: but the name of this land is hell. It is not Mexico of course but in the heart."

"I think I know a big deal abour physical suffering. But this is worst of all, to feel your soul dying. I wonder if it is because to-night my soul has really died that I feel at the moment something like peace. Or is it because right through hell there is a path, as Blake well knew, and though I may not take it, sometimes lately in dreams I have been able to see it?"

Oni koji su dosadni/nepotrebni/bolje da su išli u vodoinstalatere ili čuvare plaže u zimskom periodu: Thomas Mann, Hermann Broch, Virginia Woolf, James Joyce, Andrej Bjeli, Andre Gide, Samuel Beckett, Robert Musil, Bunjin, Vladimir Nabokov, Mihail Bulgakov, Cortazar, Fuentes, Sabato, Rushdie, Pynchon,..

I ovdje se slazem u pojedinim primjerima s kojima sam manje ili vise upoznat: the stream of boredom-Joyce, Bulgakov definitivno, Rushdie apsolutno, Sabato i Mann djelimicno, Gide, ah, tog ljigavca bih vec tukao.

[Hroboatos]

Koji moze biti razlog da se u velike romanopisce i pripovedace 20. veka ne uvrste Ivo Andric i Milos Crnjanski ?

Nisam uzeo one iz ex-Yu.

[Hroboatos]

Odnosno, vise radnje ima u jednom njemackom filmu, nego u cijeloj ruskoj kinemtografiji...neki 'vamo bi rekli.

U ruskom filmu vidi se točka na pejsažu. Ona se povećava, i raspoznajemo da se radi o čovjeku. On ide prema nama. Kamera je fokusirana na njega. I on ide, ide, ide,... kojih 10-15 minuta. Samo ide, i samo gledamo njega kako ide.

Slazem se (Conrad, Kafka, Hamsun...), neke nisam citao, za jednog definitivno ne: Pasternaka, od kojeg sam, trebam napomenuti, procitao samo Zivaga. Zesce smaranje i bombardovanje likovima (prvih 10 stranica - vjerovatno 30 likova; nadmasio je Marqueza, a vjerovatno bi i Tolstoja u "Ratu i miru" da je imao prostora ). One filozofske misli u romanu su me dojmile kao svemirske nebuloze. Kasnije sam vidio da nisu samo mene, nego i neke knjizevnike/kriticare poput Svete Lukica.

Yes, super da si se sjetio Lowry-ija! Nisam siguran da je on jos nesto dobro napisao osim "Under the Volcano", mada je i to vise nego dovoljno:
"No, my secrets are of the grave and must be kept. And this is how I sometimes think of myself, as a great explorer who has discovered some extraordinary land from which he can never return to give his knowledge to the world: but the name of this land is hell. It is not Mexico of course but in the heart."

"I think I know a big deal abour physical suffering. But this is worst of all, to feel your soul dying. I wonder if it is because to-night my soul has really died that I feel at the moment something like peace. Or is it because right through hell there is a path, as Blake well knew, and though I may not take it, sometimes lately in dreams I have been able to see it?"

1. što se Pasternaka tiče, on je toliko nakrcao roman da ga se može čitati jedino stalno zagledajući popis likova na prvoj stranici (njih 30). Također, roman ima neke slabosti (prijekide u radnji, gubljenje pripovjedne niti, katkad i gubljenje romanesknoga karaktera i pretvaranje u poeziju u prozi). No- ima živi opis situacija, likove koji ne ostavljaju ravnodušnima, sjajnu poeziju na završetku i jedan od najboljih svršetaka romana uopće (kad društvo sjedi u Moskvi kad pada noč i čita Živagove pjesme)

2. Lowry ostaje autor jedne knjige. Drugi roman, nedovršeni, po stihu neke renesansne pjesme (nešto kao Dark as the grave...), nisam čitao.

I ovdje se slazem u pojedinim primjerima s kojima sam manje ili vise upoznat: the stream of boredom-Joyce, Bulgakov definitivno, Rushdie apsolutno, Sabato i Mann djelimicno, Gide, ah, tog ljigavca bih vec tukao.

Meni je glavni kriterij jednostavan (što se tiče tzv. velike literature, napose romana): je li se ta knjiga čita sa zadovoljstvom, uvodi li u neku kvazistvarnost i mora li se dočitati do kraja- najčešće da vidim "što je bilo", ali ne mora biti ni to, nego želja da se boravi u toj kvazistvarnosti koja će čitatelja, nakon iskustva čitanja, ostaviti promijenjena.

Ako pak roman ostavlja ravnodušnim, i to na takav način da ga se može zaklopiti bilo kada i staviti ne stranu, ne mareći uopće što je bilo i s likovima, i radnjom, i svim tim- onda je roman neuspio. I uspjeli romani imaju, često, odjeljke dosade ili šeprtljavosti, no nisu cijeli takvi, pa pregrizem ono što me možda malo zasmeta i idem dalje. No, kad mi je, kao u slučaju navedenih autora, dosadno i svejedno od početka do kraja, kad knjigu mogu baciti na stranici 10 ili 100 i da me nije briga- e, onda mi ti autori nisu oni pravi. Nemaju taj "klik" prekopčavanja u imaginarni svijet koji čitatelj ne želi napustiti.

[Hroboatos]

Da nastavimo s "govorom mržnje"

Franz Kafka
++++++++

Postoji trend, već više godina, da se kafku tretira kao spiritualnog vizionara i gnostičkog proroka. Temeljeno je to na njegovim bilješkama iz 1916. i 1917., kada je tijekom nekih 13 mjeseci Kafka imao kontinuirana psihospiritualna iskustva gnostičkoga tipa (osjećaj da nije kompleks tijelo-psiha nego nerazorivi izvanprostornovremenski centar- kao Eckhartova scintilla animae, imago dei ili synteresis kod hezihasta). No- to nije pretočeno u romane i pripovijetke u kojima kraljuje Angst. Tako da mi je ta "gnostifikacija" Kafke oduvijek bila neobična, posebno u njegovom "najmetafizičkijem" romanu "Zamak". Sav je Kafka u "Boga skoro sigurno nema, a bolje bi bilo da ga ima, ali ga nema, no ipak, ali ..." i tako u krug u beskraj.

Kafka je pisac istodobno hipnotizerski uvjerljiv, a opet s manjkom koji nije nedostatak- taj je, nazovimo ga spiritualni egzistencijalizam, nemoguć uz zadovoljstvo u "mesu", u tjelesnom životu, u ljudskoj komunikaciji. Kafku se prikazuje i kao proroka muka 20. st. (Kineski zid, Kažnjenička kolonija,..)- no mislim da je to previše potencirani dio njegova angsta. Jednostavno, poklopila se njegova tjeskoba i kolektivni progoni. Ono čega jest uistinu bio prorokom- to je apsurdistan birokracije, pojava koju znamo iz svakodnevnoga života. Glede otuđenja sam već skeptičniji- ljudi su takvi zbog iscrpljenosti psihe medijima i modernim životom, dakle fiziološki i psihološki objašnjivo- što će mi za to metafizika. Kao pisac bolji je u kraćim pripovijestima, basnama i aforizmima, nego u romanima (od kojih dajem prednost Zamku pred Procesom). Pisalo se o utjecaju kabale na njega, no koliko znam Kabalu- to je nerealno, možda samo površne sličnosti u nekim vidovima.

Što ostaje od njega ? Vizija tjeskobe, birokracije, automatizma ljudi i nestanka psihe, alogične zbilje (kao u djeteta ili žrtve totalitarnoga režima). U odnosu na mogućnosti ljudskog iskustva- usko, ali jako.

Ivo Andrić
++++++++

Nikad ga nisam šljivio kao nacionalnoga renegata, pa stoga maksimalno oprezno korektnosti radi. Njegovi romani (Travnička hronika, Na Drini ćuprija) dosadni su mi i staromodni, i nemaju baš kvaliteta koje bi ih iskupile. Pripovijetke su pak druga priča, u njima ima svega, a taman s mjerom. Npr. onaj Zeko u Bg je bolji primjer egzistencijalnog loma od Sartreovih pisanija. Vrlina mu je, također, smiren stil- ne dere se, ne urla, ne osjećam njegov mokri dah za vratom. Plastični vizualni opisi. Što me smeta ? Simplifikacija ljudi- tu je kao Hardy- može lik samo u jednom smjeru i gone ga/ju biološko-društveni imperativi, skoro da i nema (uz manje izuzetke) Ueberich/superego/savjest, raskol u sebi.

Bio je fasciniran Bosnom, no skoro kao outsider. Iako nisam osoba koja bi bila hipnotizirana balkanskim čobanima i barbarogenijima, blizak mi je stav čuđenja i pomalo odbojnosti pred orijentalnim budžama, fatalistima i lezilebovićima koji od šmalcaste sentimentalnosti brzo prelaze na čakije i kolinje. Andrićeva mi najbolja knjiga ostaje "Znakovi pored puta", otkriće kad sam ju čitao prvi put (držao sam ga za precijenjenog guslara orijentalne egzotike). U poredbi s, recimo, Musilovim "Dnevnikom", Krausovim "Izrekama i protuslovljima", te sličnom aforističko-dnevničkom literaturom, Andrić je kao Himalaja prema Kopaoniku. Dakle, po meni je on velik pisac po Znakovima i većini pripovijedaka. Po romanima i esejima je neki srednjak.

[king louie]

Po romanima i esejima je neki srednjak.

Prokleta avlija i Gospođica nisu srednjak, niti domali prst, već vrhunske novele. U njima se na cijelu kompoziciju djela može primijeniti genijalna odlika Andrićevog stila - da mislima bude široko, a rečima tesno. Ono kako je opisivao proznu tvorbu uspoređujući je sa tkanjem - zbijaj, zbijaj! Valjda u eseju o Goyi.
Mustafa Madžar je također jaka™ pripovijetka. Svijet je pun gada, krštenog i nekrštenog. Most na Žepi. U ćutanju je sigurnost. Jelena, žena koje nema. Volim da putujem, reče neko. Fratarske pripovijesti, ono kad se pop i fratar počnu cerekati u hapsani... Kmet Siman. Pružila se kmetina. Morići i Alija Đerzelez, velik na konju, malen pred Venecijankom... Dobar je fra-Ivo pisac bio, dobar. S ljudske strane bi se našle 2-3 mahane.

[Hroboatos]

Prokleta avlija i Gospođica nisu srednjak, niti domali prst, već vrhunske novele. U njima se na cijelu kompoziciju djela može primijeniti genijalna odlika Andrićevog stila - da mislima bude široko, a rečima tesno. Ono kako je opisivao proznu tvorbu uspoređujući je sa tkanjem - zbijaj, zbijaj! Valjda u eseju o Goyi.
Mustafa Madžar je također jaka™ pripovijetka. Svijet je pun gada, krštenog i nekrštenog. Most na Žepi. U ćutanju je sigurnost. Jelena, žena koje nema. Volim da putujem, reče neko. Fratarske pripovijesti, ono kad se pop i fratar počnu cerekati u hapsani... Kmet Siman. Pružila se kmetina. Morići i Alija Đerzelez, velik na konju, malen pred Venecijankom... Dobar je fra-Ivo pisac bio, dobar. S ljudske strane bi se našle 2-3 mahane.

Prokleta avlija nije roman; ostalo su pripovijetke. Novela = pripovijetka.

[laufer]

Ivo Andrić
++++++++

Simplifikacija ljudi- tu je kao Hardy- može lik samo u jednom smjeru i gone ga/ju biološko-društveni imperativi, skoro da i nema (uz manje izuzetke) Ueberich/superego/savjest, raskol u sebi.

Ima dosta primera u njegovim romanima koji te mogu demantovati. Na pr. za pocetak Osmanagina Fata iz Cuprije, veziri i konzuli iz Hronike. Ma mislim da si ovde dosta promasio.

Edited by laufer, 12 September 2008 - 17:11.

[Hroboatos]

Ima dosta primera u njegovim romanima koji te mogu demantovati. Na pr. za pocetak Osmanagina Fata iz Cuprije, veziri i konzuli iz Hronike. Ma mislim da si ovde dosta promasio.

Pa i ja sam samo čovjek.

[laufer]

Ne budi lazno skroman.

[Hroboatos]

Dalje ...

Anton P. Čehov
++++++++++

Izuzetno intenzivan autor kojeg ne mogu nazvati velikim (iako jest) jer mi je nekako čudno "velikim" imenovati pisca humorski i kratkih stvari. Dobro, pisao je i drame. Drame su mu jake da boli. Kažu da je moderna dramaturgija više duguje Ibsenu i Stribdbergu, no meni su oni, kao dramatičari, neusporedivo slabiji od Čehova. Pripovijesti isto: Ogrozd, Dvoboj, Paviljon br.6, Kuća s mezaninom, Jonič, Seljaci, Moj život, ... U usporedbi s njima, možda jedino najjače stvari Dostojevskog (Zapisi iz podzemlja, Krotka, San smiješnog čovjeka) i Tolstoja (Smrt Ivana Iljiča, Kreutzerova sonata,) mogu izdržati konkurenciju u rangu novele ili novelete. Jedino- Čehov je toliko depresivan da je umiranje Ivana Iljiča piknik prema užasu od životnoga propadanja u pohlepi i debljanju Joniča. Nema kod Čehova slobode, nema toga da dišeš punim plućima, da si sretniji i veći kad si zaklopio njegove knjige.

Kao što reče jedan moj znanac- Čehov je tako jak da bi ga trebalo davati samo u malim dozama, kao što se Mitridat navikavao na otrov. U usporedbi s Tolstojem, koji je kao neki renesansni veeeliki fresco majstor, Čehov je sjajan u manjim platnima (ne moraju baš biti minijature)- ni često je to platno 20- 40 cm dosta jače od golemog oslikanog zida. Na njemu ima manje, ali ostavlja teži dojam.

Charls Dickens
+++++++++++

Jedva sam u školi pročitao Twista, probao Nicklebya i Sumornu kuću....Ne mogu ja to, nikad nisam ni mogao, Orwell je bio u pravu da je Dickens teško shvatljiv izvan anglojezične kulture. Nije stvar u znanju jezika nego cijeli taj milje i problematika, sve mi je to na marginama i nezanimljivo. Nije neka kritika, al' eto

William M. Thackeray
+++++++++++++++

Iako je različit od Dickensa, slična "ocjena". Ne mogu te Engleze iz 19. st. ( Austen, Thackeray, Eliot, Trollope, Meredith,..) dosadni su mi ubibože.

[cyberwor/L/d]

Za gospođ(ic)u ne znam, no Andrić: ne znam je li to prigovor ili ne- nema psihologije (osim one škrtice Rajke), sve neki biološki imperativi, ljudi kao zolinski atavisti (posebno muslimani). I ta čuvena melankolija- daj sjaši, gdje je energija, životna radost, bar privremeno ispunjenje ? A i žabokrečina dosadne kasabe u Travniku, dosadno i razvučeno; onaj pak most spašava jedino nabijanje na kolac.

No zaštićeniji je od niza drugih jer nema emfaze, velike geste, eksperimentalnih eskapada. Siguran teren, sigurnija ostvarenja- no nekad biti sulud uz promašaje više razgaljuje od uravnoteženoga majstora (meni je tu odnos Krleža- Andrić nešto kao Faulkner- Mann ili Dostojevski- Tolstoj).

Tesko mi je da zamislim zivot u Travniku u to doba a da ne pomislim na tu razvucenu zabokrecinu. U duhu je tog vremena. Fildzan pa natenane.

Edited by cyberwor/L/d, 22 December 2008 - 08:31.

[cyberwor/L/d]

Dostojevski
+++++++++

Iako je jedan od najvećih, stil mu je nikakav. Likovi ne razgovaraju normalno, stalno viču ili preblijede ili pocrvene, prekomjerno se uzbuđuju u relativno tričavim situacijama. Sve vrije energijom- no likovi nisu od krvi i mesa, nemaju tijelo, kao da su naelektrizirani duhovi. Karamazovi su premladi- Ivan s 23 godine nije mogao napisati "Velikog inkvizitora"; kršćanstvo mu je histerično i stalno pred živčanim slomom- dobro je Tolstoj rekao da bi mu (FMD-u) dobro došlo da je upoznao Konfucija i Lao Cea, smirilo bi ga.

To je posledica toga sto je Dostojevski poznat potome sto je opisivao ekstremna dusevna stanja kod ljudi. Cist psiholoski realizam i naruralizam. To naravno moze da se ne svidja nekome.

Ja sam veliki stilista i vaznan mi je stil. No Dostojevskom prastam jer je s druge strane kompenzovao svojom viselojnom opsevrvacijom ljudske psihe. Eto, na pirmer u Idiotu su ljudi vecito u nekim konfliktima. Moze biti da je je bio pod snaznim uticajem sopstvenog psihickog stanja u periodu pisanja jer je poznato da je Idiota pisao u periodu kada je imao najgadnije epilepticne napade.

[cyberwor/L/d]

Dalje ...

Anton P. Čehov
++++++++++

Izuzetno intenzivan autor kojeg ne mogu nazvati velikim (iako jest) jer mi je nekako čudno "velikim" imenovati pisca humorski i kratkih stvari. Dobro, pisao je i drame. Drame su mu jake da boli. Kažu da je moderna dramaturgija više duguje Ibsenu i Stribdbergu, no meni su oni, kao dramatičari, neusporedivo slabiji od Čehova. Pripovijesti isto: Ogrozd, Dvoboj, Paviljon br.6, Kuća s mezaninom, Jonič, Seljaci, Moj život, ... U usporedbi s njima, možda jedino najjače stvari Dostojevskog (Zapisi iz podzemlja, Krotka, San smiješnog čovjeka) i Tolstoja (Smrt Ivana Iljiča, Kreutzerova sonata,) mogu izdržati konkurenciju u rangu novele ili novelete. Jedino- Čehov je toliko depresivan da je umiranje Ivana Iljiča piknik prema užasu od životnoga propadanja u pohlepi i debljanju Joniča. Nema kod Čehova slobode, nema toga da dišeš punim plućima, da si sretniji i veći kad si zaklopio njegove knjige.

Kao što reče jedan moj znanac- Čehov je tako jak da bi ga trebalo davati samo u malim dozama, kao što se Mitridat navikavao na otrov. U usporedbi s Tolstojem, koji je kao neki renesansni veeeliki fresco majstor, Čehov je sjajan u manjim platnima (ne moraju baš biti minijature)- ni često je to platno 20- 40 cm dosta jače od golemog oslikanog zida. Na njemu ima manje, ali ostavlja teži dojam.

Nikada ne skodi staviti knjizevnost u pravi kontekst.

Cehov je pisao u duhu vremena svoja impresionisticka opazanja sa otvorenimkrajem. A opazanja su uvek individualna stvar. Kazu da je on "produzetak" de Maupassanta. To crnilo, kukanje i plakanje i zal za neostvarenim ambicijama hoce otprilike reci "sta se desilo sa mojim zivotom?".

Sta ces, ne mogu sve knjige da te ucine sretnijim. Ako hoces to onda citas druge knjige koje ti vise odgovaraju.

On je i influiran Ibsenom. A takodje i Tolstojem i Balzakom. Da ne pominjem Gogolja koji je zapravo uticao manje vise na sve ruske realiste. Jer Gogolj je bio mesavina romantike i realizma.

edit: Zaboravih. Sto se novela tice izgleda da je istrazivacima to zanimljivo polje. Ima dosta naucnog rada u vezi novelama. Provalili su da su njegove novele dugo bile povrsno tumacene. Sada se smatra da su veoma teske za tumacenje.

Edited by cyberwor/L/d, 22 December 2008 - 08:58.

[1jeAhonen]

Nisam citao Budenbrokove i mozda je to dobro, ali ko jednom procita Carobni breg za njega je (mene licno) Tomas Man gorostas moderne knjizevnosti...daklem ne bih ga mogao naopacke okrenuti nikako niti izloziti negativnoj kritici.