45 replies to this topic

[Hroboatos]

Razbibrige radi, navest ću neke slabije (lošije) strane u djelima autora koje inače cijenim (a i onih koje baš i ne). Ne znači to podcjenjivanje, samo obična opservacija..

Dostojevski
+++++++++

Iako je jedan od najvećih, stil mu je nikakav. Likovi ne razgovaraju normalno, stalno viču ili preblijede ili pocrvene, prekomjerno se uzbuđuju u relativno tričavim situacijama. Sve vrije energijom- no likovi nisu od krvi i mesa, nemaju tijelo, kao da su naelektrizirani duhovi. Karamazovi su premladi- Ivan s 23 godine nije mogao napisati "Velikog inkvizitora"; kršćanstvo mu je histerično i stalno pred živčanim slomom- dobro je Tolstoj rekao da bi mu (FMD-u) dobro došlo da je upoznao Konfucija i Lao Cea, smirilo bi ga.

Melville
+++++++++

Puno dijelova Mobya koji su priručnik kitolovstva i koji ubijaju roman. Northrop je Frye rekao da je to miješani žanr romana i anatomije, no kakva korist- kad sastavlja katalog o lovu, zaboraviš na Ahaba i comp i zijevaš.

Proust
++++++
Jedan od najvećih- no, od tih 3.000 stranica bar 15-20% je višak. Npr, dugački i dosadni pasusi o Wagneru (otrcani entuzijazmi), a kad analizira ljubav prema Albertini u Zatočenici, pomisliš- kakvog to ima smisla ? Voliš ili ne voliš, što tupiš o bezveznim nijansama ? To nije bogatstvo emocija nego iživljavanje nad tričarijama dokonog jebivjetra koji nema pametnijeg posla, pa piše Fenomenologiju sebeljubivoga duha.

Krleža
++++++

Iako su barok i retorika najčešće efektni- ima nemalo dijelova kad su praznjikavi, kad se zapjenjeno raskokodakao o običnim tricama i kučinama koje prodaje pod uvid u egzistenciju i univerzum, a nisu ništa do tautologija,

Flaubert
++++++++
Nije život baš TAKVA muka i bijeda, stari moj.

[schneetzla]

Dostojevski
+++++++++

Iako je jedan od najvećih, stil mu je nikakav. Likovi ne razgovaraju normalno, stalno viču ili preblijede ili pocrvene, prekomjerno se uzbuđuju u relativno tričavim situacijama. Sve vrije energijom- no likovi nisu od krvi i mesa, nemaju tijelo, kao da su naelektrizirani duhovi. Karamazovi su premladi- Ivan s 23 godine nije mogao napisati "Velikog inkvizitora"; kršćanstvo mu je histerično i stalno pred živčanim slomom- dobro je Tolstoj rekao da bi mu (FMD-u) dobro došlo da je upoznao Konfucija i Lao Cea, smirilo bi ga.

Potpisujem ovo za Dostojevskog. I to je jedan od razloga sto ga nikad nisam voleo. Histerija je prava rec za njegov mentalitet i meni je to skroz strano. Zamara me. Ti si treca osoba od koje cujem ovo.


Lepo je Nabokov objasnio da ga treba citati kao mistika, ako vec neko zeli da ga cita, jer kao pisac ne vredi ni pisljiva boba. U mom svetu, stil cini knjizevnost.

[Nikola S.]

... ako vec neko zeli da ga cita, jer kao pisac ne vredi ni pisljiva boba.

Hm. Originalno, u najmanju ruku.

I meni mestimicno zasmetaju oni blokovi monolitnih monologa (bez aliteracija), ali tada se fokusiram na sustinu, iako nisam gadljiv ni na stil, naprotiv.

Sto se teme tice... trudim se da nadjem neku zamerku delima Ive Andrica ili Isidore Sekulic, ali mi nesto ne ide...

[Hroboatos]

Potpisujem ovo za Dostojevskog. I to je jedan od razloga sto ga nikad nisam voleo. Histerija je prava rec za njegov mentalitet i meni je to skroz strano. Zamara me. Ti si treca osoba od koje cujem ovo.


Lepo je Nabokov objasnio da ga treba citati kao mistika, ako vec neko zeli da ga cita, jer kao pisac ne vredi ni pisljiva boba. U mom svetu, stil cini knjizevnost.

Hja...meni Fjodor ide na živce i ne čitam ga (ne čitam beletristiku nekoliko godina, kad smo već kod toga). No, on je po meni jedan od svega nekoliko vrhunskih pisaca- Shakespeare, Dostojevski, Tolstoj, Proust,..možda još tko, ali ne vjerujem. Cervantes i Dante su autori jedne knjige, dok su ovi stvorili cijele kozmose. Fjodor mi je bio zakon od 13 do 17 godine, recimo. A kasnije sam ga uzimao i čituckao, no sve me više iritirao izljevima- no, nisam promijenio prvotno mišljenje o njemu.

Osobno se slažem s ocjenom Dostojevskoga koju je dao Zweig u biografiji "Graditelji svijeta" (Tri majstora). Glede Nabokova- niz mu je primjedbi točan, no on od drveta ne vidi šumu. Točno je da je FMD podložan upadima u gadljivu sentimentalnost; točno je da je "razvrat" u djelu FMD-a knjiški; točno je da su likovi pod nerealno stalnim naponom.

No, to su sve čangrizavi i sitni prigovori. Ocjena "Zapisaka iz podzemlja" je inferiorna- Nabokov ništa nije shvatio ni proživio. O "Karamazovima" mu je glavna zamjerka što naslovi poglavlja imaju bizarne naslove- big deal. I tu je Nabokov dao dobru sliku sebe i svojih ograničenja. Većina njegovih zamjerki stoji- a opet su nevažne. Jer, kao što reče E. Forster u "Aspects of novel", postoje "proročki" romanopisci. Tu su najistaknutiji Dostojevski i Melville, a uz njih Lawrence i Emily Bronte. Za njih jednostavno ne vrijede kriteriji kao za neke druge. Prorok tu može stajati za mistika, svejedno.

[Hroboatos]

Hm. Originalno, u najmanju ruku.

I meni mestimicno zasmetaju oni blokovi monolitnih monologa (bez aliteracija), ali tada se fokusiram na sustinu, iako nisam gadljiv ni na stil, naprotiv.

Sto se teme tice... trudim se da nadjem neku zamerku delima Ive Andrica ili Isidore Sekulic, ali mi nesto ne ide...

Za gospođ(ic)u ne znam, no Andrić: ne znam je li to prigovor ili ne- nema psihologije (osim one škrtice Rajke), sve neki biološki imperativi, ljudi kao zolinski atavisti (posebno muslimani). I ta čuvena melankolija- daj sjaši, gdje je energija, životna radost, bar privremeno ispunjenje ? A i žabokrečina dosadne kasabe u Travniku, dosadno i razvučeno; onaj pak most spašava jedino nabijanje na kolac.

No zaštićeniji je od niza drugih jer nema emfaze, velike geste, eksperimentalnih eskapada. Siguran teren, sigurnija ostvarenja- no nekad biti sulud uz promašaje više razgaljuje od uravnoteženoga majstora (meni je tu odnos Krleža- Andrić nešto kao Faulkner- Mann ili Dostojevski- Tolstoj).

[Hroboatos]

I, pred spavanje:

Tolstoj
++++++

Filozofija povijesti u Ratu i miru- nepotrebno. Inače ima malo iritirajućih stvari do popovanja kasnije faze, kad je postao skoro neizdrživ u "Uskrsnuću"
(a i tu je dobro kad se Nehljudov tušira i bode ga što mu njegova buduća nije virgo intacta; ili prošlost). No, priznajem- neki prigovori tipa "to nije umjetnost, to je kao stvarnost" zapravo su pohvale. Jedini mi se pravi prigovor- ako to uopće jest- čini da je on ostao čovjek 18. i 19. st., te da nije razumio moderni duh koji se rađao kod Dostojevskoga, Nietzschea, .. a kulminirao je u egzistencijalistima, ekspresionistima i sličnima.

Joyce
+++++

Živ je Dublin, živ je Bloom, a i njegova Molly, humora koliko hoćeš- no sve se svede ipak na tričariju od života. Proust je mudar, širi svijest i spoznaju, nekako si veći kad dovršiš taj ciklus od 7 romana- a ovdje Poldy masturbira i prazni crijeva. Pa znamo to i bez tebe, JAJ. Virtuozno kao komični prozni ep- no to nije mit, ne samo da nije Odiseja; to je pričanje o mitu, mitska konstrukcija ali samo- konstrukcija. Nema da ti likovi uđu pod kožu kao Charlus ili Rubašov ili Antoine Thibault. Sumarno- važnije kao eksperiment nego kao puno ostvarenje.

[Nikola S.]

onaj pak most spašava jedino nabijanje na kolac.

Stvar ukusa, izgleda.

[schneetzla]

Za gospođ(ic)u ne znam, no Andrić: ne znam je li to prigovor ili ne- nema psihologije (osim one škrtice Rajke), sve neki biološki imperativi, ljudi kao zolinski atavisti (posebno muslimani). I ta čuvena melankolija- daj sjaši, gdje je energija, životna radost, bar privremeno ispunjenje ? A i žabokrečina dosadne kasabe u Travniku, dosadno i razvučeno; onaj pak most spašava jedino nabijanje na kolac.

No zaštićeniji je od niza drugih jer nema emfaze, velike geste, eksperimentalnih eskapada. Siguran teren, sigurnija ostvarenja- no nekad biti sulud uz promašaje više razgaljuje od uravnoteženoga majstora (meni je tu odnos Krleža- Andrić nešto kao Faulkner- Mann ili Dostojevski- Tolstoj).

E vidis, tacno je da kod Andrica nema psihologije, pa cak ni u Gospodjici; bar je nema na onaj nacin na koji je nalazimo kod Fjodora Dostojevskog. I upravo je to ono sto mi godi kod Andrica. Ne citam knjigu da bih otvorio oci glede ljudske prirode. A volim i tu melanholiju, volim zabokrecinu, a Travnicka hronika spada u meni najdraze knjige uopste. Andric pise veoma cisto, lepo, jasno, sto je retko u ovdasnjim knjizevnostima; cini mi se da i danas (makar) srbijanskoj knjizevnosti fali uprvo to - dobri pisci, dobre zanatlije. Bas me briga za sve poente ovoga sveta i za sve uvide u banalnu psihologiju, ako je knjiga napisana nakaradno. Stoga, Andric sa Pekicem i Kisom i Isidorom Sekulic i Mirkom Kovacem (pa ne znam koliko da se kritika trudi da ga zaboravi) spadaju u zaista izuzetke u nas.

Nisam siguran za to poredjenje Krleza - Andric sa Faulkner - Mann. Sva cetvorica su mi dragi, ali Andric i Faulkner mnogo vise nego Krleza i Mann. Prvo sto mi upada u oci kad poredim Krlezu i Faulknera, je to da je Krleza imao daleko bolji smisao za humor, i da je Faulkner jako malo citao, dok je Krleza zaista bio izvanredan intelektualac. Suvise su razliciti za povlacenje paralela.

[schneetzla]

Glede Nabokova- niz mu je primjedbi točan, no on od drveta ne vidi šumu. Točno je da je FMD podložan upadima u gadljivu sentimentalnost; točno je da je "razvrat" u djelu FMD-a knjiški; točno je da su likovi pod nerealno stalnim naponom.

No, to su sve čangrizavi i sitni prigovori. Ocjena "Zapisaka iz podzemlja" je inferiorna- Nabokov ništa nije shvatio ni proživio. O "Karamazovima" mu je glavna zamjerka što naslovi poglavlja imaju bizarne naslove- big deal. I tu je Nabokov dao dobru sliku sebe i svojih ograničenja. Većina njegovih zamjerki stoji- a opet su nevažne. Jer, kao što reče E. Forster u "Aspects of novel", postoje "proročki" romanopisci. Tu su najistaknutiji Dostojevski i Melville, a uz njih Lawrence i Emily Bronte. Za njih jednostavno ne vrijede kriteriji kao za neke druge. Prorok tu može stajati za mistika, svejedno.

Jasno je da je Nabokov dobrano ogranicen u svojim shvatanjima knjizevnosti. Ne samo ogranicen, vec pomalo i bezobrazan. (I taj bezobrazluk danas veoma jeftino pokusava da repicira Aleksandar Hemon, pa se drzne da negativno govori o citavom nizu pisaca, bez i jednog argumenta i bez erudicije jednog Nabokova.) Narocito mi ide na nerve kako Nabokov prakticno bez promisljana odbacuje Foknera; no da je pogledao dalje od njegove (samo naizgled) haoticne recenice, verujem da bi Nabokov voleo As I Lay Dying, na primer. Sa svime se slazem, medjutim, povodom Dostojevskog. Sentimentalnost mi toliko ne smeta, stavise, volim pomalo patosa u delu i ne shvatam ljude koji uvek insistiraju na distanci. No likovi jesu histericni i, kako to lepo kazes "pod nerealno stalnim naponom". Ali za nekog ko pise o Coveku, to i jeste najveca zamisliva greska, ne? No to i nije toliko bitno; ono sto zelim da kazem jerste da sva ta slovenska histerija mene umara, i to ne intelektualno, vec fizicki. A da ne govorimo kako bi jedan dobar lektor ucinio recenice daleko citljivijim.

[Hroboatos]

E vidis, tacno je da kod Andrica nema psihologije, pa cak ni u Gospodjici; bar je nema na onaj nacin na koji je nalazimo kod Fjodora Dostojevskog. I upravo je to ono sto mi godi kod Andrica. Ne citam knjigu da bih otvorio oci glede ljudske prirode. A volim i tu melanholiju, volim zabokrecinu, a Travnicka hronika spada u meni najdraze knjige uopste. Andric pise veoma cisto, lepo, jasno, sto je retko u ovdasnjim knjizevnostima; cini mi se da i danas (makar) srbijanskoj knjizevnosti fali uprvo to - dobri pisci, dobre zanatlije. Bas me briga za sve poente ovoga sveta i za sve uvide u banalnu psihologiju, ako je knjiga napisana nakaradno. Stoga, Andric sa Pekicem i Kisom i Isidorom Sekulic i Mirkom Kovacem (pa ne znam koliko da se kritika trudi da ga zaboravi) spadaju u zaista izuzetke u nas.

Pa, generalno se slažem. Kovač je "na ledu", ali Pekić isto, mislim, nije dobio priznanje koje je trebao. De gustibus..- no, Milorad Pavić, koji je dobar konstruktor i ne puno više, ima hrpu prijevoda i na neki je način "slavan", dok je Pekić, iako prevođen (kako- tako), ipak ostao nepoznat. A u odnosu na Pavića (a i niz drugih), Pekić je piščina, kako god okreneš, od memoara preko romana do romanesknih fantazija. No, pegula je.

Nisam siguran za to poredjenje Krleza - Andric sa Faulkner - Mann. Sva cetvorica su mi dragi, ali Andric i Faulkner mnogo vise nego Krleza i Mann. Prvo sto mi upada u oci kad poredim Krlezu i Faulknera, je to da je Krleza imao daleko bolji smisao za humor, i da je Faulkner jako malo citao, dok je Krleza zaista bio izvanredan intelektualac. Suvise su razliciti za povlacenje paralela.

Više u stilu gongorizam/retorika vs. smireno pripovijedanje. Naravno da su različiti, Krleža je u tradiciji srednjoeurpskog esejizma (Musil, Rilke, Mann,..), to je odavno primijetio i kritičar Nikola Milošević. Faulkner je jak u emocijama, vrlo školovan kao pisac, ali bez drugih interesa, dok su Mann, Krleža i sl. odrasli na lektiri Schopenhauera, Nietzschea itd.

[Hroboatos]

Jasno je da je Nabokov dobrano ogranicen u svojim shvatanjima knjizevnosti. Ne samo ogranicen, vec pomalo i bezobrazan. (I taj bezobrazluk danas veoma jeftino pokusava da repicira Aleksandar Hemon, pa se drzne da negativno govori o citavom nizu pisaca, bez i jednog argumenta i bez erudicije jednog Nabokova.) Narocito mi ide na nerve kako Nabokov prakticno bez promisljana odbacuje Foknera; no da je pogledao dalje od njegove (samo naizgled) haoticne recenice, verujem da bi Nabokov voleo As I Lay Dying, na primer. Sa svime se slazem, medjutim, povodom Dostojevskog. Sentimentalnost mi toliko ne smeta, stavise, volim pomalo patosa u delu i ne shvatam ljude koji uvek insistiraju na distanci. No likovi jesu histericni i, kako to lepo kazes "pod nerealno stalnim naponom". Ali za nekog ko pise o Coveku, to i jeste najveca zamisliva greska, ne? No to i nije toliko bitno; ono sto zelim da kazem jerste da sva ta slovenska histerija mene umara, i to ne intelektualno, vec fizicki. A da ne govorimo kako bi jedan dobar lektor ucinio recenice daleko citljivijim.

Bogami, ovo podebljano stoji. Sjećam se kad sam, davno, pročitao FMD-a. Prvi je dojam bio zanos, drugi živčanost, treći- umor i pospanost. Onda sam vidio da ga mogu uzimati samo u manjim dozama, i da volim kraće stvari (npr. San smiješnog čovjeka), dok su neke neizdrživo iritantne (Vječni muž). No, i Hemingway je rekao da ga ne može čitati po drugi puta; dok je pak Faulkner kazao da bi svaki pisac htio biti Dostojevski- samo kad bi mogao.

Nabokov...on je popljuvao i Faulknera, i Manna, i Stendhala, i Balzaca, i .. Pa ne mogu svi baš biti toliko u krivu. Osobno, Nabokov mi je ispao zanimljiviji kao kritik- Ada, Poziv na smaknuće, Kamera obskura (zaboravio sam ime prijevoda), Pnin, Govori, sjećanje,.. ..sve mi je to nekako nikako. Evo- sad sam gunđalo kao i on: nije mi jasno otkud je on kao neki pisac- faca ? Dobro, kultiviran autor, no da će od njega ostati nešto živo- sumnjam..

[Hroboatos]

Dalje s opanjkavanjima

Virginia Woolf
+++++++++++

Ona je senzibilna i kultivirana osoba, no romani joj pate baš od toga- to je treniranje senzibilnosti kao takve. Kao da život postoji samo da bi ga Virginia
estetski žvakala i prežvakavala- i u Valovima, i Gđi. Dalloway, i Svjetioniku. Njena feministička pisanija isto je ograničena- što žene koje peglaju muževima hlače imaju s njezinim knjiškim jadikovkama ? No, postoji područje u kojem je ona uistinu velika spisateljica, a koje je, ne znam zašto, zanemareno. To je njezin dnevnik, remek djelo uvida, mudrosti, spoznaja (pa i zločestih zabavnih tračeva). Koga zanima uistinu vrijedna literatura, neka se dohvati Woolfičinih dnevnika,

William Faulkner
++++++++++++

Teško je pisati o nekom tko ti je tako ušao pod kožu. No, čini mi se da Gideov prigovor stoji- Faulknerovi junaci nemaju dušu. Što to znači ? Nemaju izražene i artikulirane moralne, emocionalne, ...dvojbe, nego su kao zombiji, gurani biološkim porivima koje ni sam Faulkner ne razumije. Njihov mentalni život ostaje nam prilično nepoznat (osim u Buci i bijesu, koja je danak Joyceu). U Absalomu, Mojsiju, trilogiji o Snopesima, Divljim palmama, Svjetlosti u kolovozu, ... nemamo spoznaju dilema kao kod, recimo, Tolstojevog kneza Andreja ili Lawrenceove Ursule. Stalni mi je dojam da je Faulkner trebao- mogao ?- više, dati likove "veće od života", a to nije učinio. No, možda griješim jer mu dajem zadatke za koje on jednostavno nije mario.

Henry Miller
++++++++++

Dobro, on nije velik pisac, ali je zabavan i često dobar urnebesni stilist. Obratnice su dobre, pa i knjige njegova života ("čitanje na zahodu"), a ostaju odlični komični dijelovi (kozmotelegrafska agencija), prikaz života u New Yorku 1930-ih, i to je to. Sve njegove knjige su on sam, to je autobiografija preraspisana.

[schneetzla]

Kovač je "na ledu", ali Pekić isto, mislim, nije dobio priznanje koje je trebao. De gustibus..- no, Milorad Pavić, koji je dobar konstruktor i ne puno više, ima hrpu prijevoda i na neki je način "slavan", dok je Pekić, iako prevođen (kako- tako), ipak ostao nepoznat. A u odnosu na Pavića (a i niz drugih), Pekić je piščina, kako god okreneš, od memoara preko romana do romanesknih fantazija. No, pegula je.

Mirko Kovac veoma lepo pise, mada su neke njegove knjige meni suvise mucne, kao Gubiliste recimo, pa i Vrata od utobe, kad malo porazmislim. Ali je zato Malvina pravo malo remek-delo. Kada kazem da lepo pise, mislim upravo i samo to: njegove su recenice lepe, ciste, jasne. Sto se Milorada Pavica tice, on je specifican slucaj. Njegova poezija je zanimljiva, njegove price izvrsne. Romani... hm. Kao sto si rekao - dobar konstruktor; Hazarski recnik je rekao bih zaista znacajna knjiga; jedan kolega iz Italije - profesor knjizevnosti na univerzitetu - mi je rekao prosle godine da drzi da je Pavic medju najboljim piscima u svetu danas (potpuno preterivanje, rekao bih; gospodin T. ocito nije citao ono sto je Milorad Pavic pisao tokom devedesetih i danas - gomilu smeca, da se blago izrazim).

Za Pekica se slazemo u potpunosti.

Više u stilu gongorizam/retorika vs. smireno pripovijedanje. Naravno da su različiti, Krleža je u tradiciji srednjoeurpskog esejizma (Musil, Rilke, Mann,..), to je odavno primijetio i kritičar Nikola Milošević. Faulkner je jak u emocijama, vrlo školovan kao pisac, ali bez drugih interesa, dok su Mann, Krleža i sl. odrasli na lektiri Schopenhauera, Nietzschea itd.

Ma razumeli smo se, nego je proradila moja potreba da nateravam mak na konac.

Nabokov...on je popljuvao i Faulknera, i Manna, i Stendhala, i Balzaca, i .. Pa ne mogu svi baš biti toliko u krivu. Osobno, Nabokov mi je ispao zanimljiviji kao kritik- Ada, Poziv na smaknuće, Kamera obskura (zaboravio sam ime prijevoda), Pnin, Govori, sjećanje,.. ..sve mi je to nekako nikako. Evo- sad sam gunđalo kao i on: nije mi jasno otkud je on kao neki pisac- faca ? Dobro, kultiviran autor, no da će od njega ostati nešto živo- sumnjam..

Cesto se pitam sta je Nabokov voleo osim Tolstoja, Puskina i Gogolja; a kad smo kod toga, nije mi jasno zasto je i kako voleo Gogolja, sa kriterijumima kakve je postavljao. Pljuvao je on i Hemigveja - i to veoma socno, secam se. Bio je zaista specifican slucaj; no i kad pogledas njegovu prozu, zaista jeste drugacija od svega toga, i zaista se da povezati sa Puskinom i Tolstojem, koje je cenio.

Voleo je Rob Grijea. I do pre dve godine sam verovato da je on bio jedini koji je ikada voleo Rob Grijea. A onda sam upoznao jednog mladog pisca iz Vojvodine koji me je pod stare dane naucio da volim prakticno sve sto je izaslo iz francuskog novog romana.

[Hroboatos]

Cesto se pitam sta je Nabokov voleo osim Tolstoja, Puskina i Gogolja; a kad smo kod toga, nije mi jasno zasto je i kako voleo Gogolja, sa kriterijumima kakve je postavljao. Pljuvao je on i Hemigveja - i to veoma socno, secam se. Bio je zaista specifican slucaj; no i kad pogledas njegovu prozu, zaista jeste drugacija od svega toga, i zaista se da povezati sa Puskinom i Tolstojem, koje je cenio.

Voleo je Rob Grijea. I do pre dve godine sam verovato da je on bio jedini koji je ikada voleo Rob Grijea. A onda sam upoznao jednog mladog pisca iz Vojvodine koji me je pod stare dane naucio da volim prakticno sve sto je izaslo iz francuskog novog romana.

Točno ovo podebljano (i ostalo, no ovo posebno). No- razlučimo zanat koji treba cijeniti od vrijednosti djela. Postoje značajna ostvarenja koja su "falična", no diže ih-hm- "strast". Npr. Zolin "Germinal" (i dosta ostalog Zolinog). A od Nabokovljeve proze- što to vrijedi kad je sam za Tolstoja rekao da su teme pisca život i smrt, dok je kod Nabokova ispala ona lapi... lepi... ma ono o leptirima. Gdje je kod njega (osim u Loliti) prava stvar kao ljubomora, strah od smrti, škrtost, zasićenost, borba za neku ideju, žudnja za životom, satira ovog ili onog,.. Ništa, to su ograničenja esteticizma kao svjetonazora.

A Rob Grillet (ili Robbe ')- nisam čitao se Francuze iz 1960-ih i 70-ih, ni Nathalie Sarraute, nekako mi prođođe nezamijećeni.

[Ulis]

Dostojevski
+++++++++
Iako je jedan od najvećih, stil mu je nikakav. Likovi ne razgovaraju normalno, stalno viču ili preblijede ili pocrvene, prekomjerno se uzbuđuju u relativno tričavim situacijama. Sve vrije energijom- no likovi nisu od krvi i mesa, nemaju tijelo, kao da su naelektrizirani duhovi. Karamazovi su premladi- Ivan s 23 godine nije mogao napisati "Velikog inkvizitora"; kršćanstvo mu je histerično i stalno pred živčanim slomom- dobro je Tolstoj rekao da bi mu (FMD-u) dobro došlo da je upoznao Konfucija i Lao Cea, smirilo bi ga.

Proust
++++++
Jedan od najvećih- no, od tih 3.000 stranica bar 15-20% je višak. Npr, dugački i dosadni pasusi o Wagneru (otrcani entuzijazmi), a kad analizira ljubav prema Albertini u Zatočenici, pomisliš- kakvog to ima smisla ? Voliš ili ne voliš, što tupiš o bezveznim nijansama ? To nije bogatstvo emocija nego iživljavanje nad tričarijama dokonog jebivjetra koji nema pametnijeg posla, pa piše Fenomenologiju sebeljubivoga duha.

Neko je rekao da čitanjem Dostojevskog, čitalac dobija temperaturu...neko drugi (Hese, mislim) da se pravi smisao njegovih dela dobija potpunim uživljavanjem i dolaskom u stanje u kojem jesu njegovi likovi, što jeste "zamorno" s obzirom koji su likovi i kojim dilemama su ophrvani. Ne znam zašto Ivan nije mogao "napisati - smisliti" Legendu.... sa 23 godina. Pored toga što je "samo" književni lik ne znam zašto mu nedostatak godina osporava mogućnost da se na taj način izrazi...Aleksandar Makedonski je u tim godinama bio na putu osvajanja tadašnjeg sveta, Vels je u tim godinama pripremao "Građanina Kejna"...

Što se tiče Prusta, taj procenat "viška" je, možda i veći. Ali to je upravo načinilo Prusta velikim. Nema stranice u "Potrazi za izgubljenim vremenom" koja kao da ne pati od toga....stranice i stranice opisa prevrtanja u krevetu, devojke na biciklama, redovi i redovi strahovanja da li će ga mama poljubiti ili ne pred spavanje, opisi kostima, puno toga....Ali Prust ne bi bio ono što jeste da nema toga...

.....kao pisac ne vredi ni pisljiva boba.

Nisam siguran da i sam veruješ u ovaj sud

Tolstoj
++++++

Filozofija povijesti u Ratu i miru- nepotrebno. Inače ima malo iritirajućih stvari do popovanja kasnije faze, kad je postao skoro neizdrživ u "Uskrsnuću"
(a i tu je dobro kad se Nehljudov tušira i bode ga što mu njegova buduća nije virgo intacta; ili prošlost). No, priznajem- neki prigovori tipa "to nije umjetnost, to je kao stvarnost" zapravo su pohvale. Jedini mi se pravi prigovor- ako to uopće jest- čini da je on ostao čovjek 18. i 19. st., te da nije razumio moderni duh koji se rađao kod Dostojevskoga, Nietzschea, .. a kulminirao je u egzistencijalistima, ekspresionistima i sličnima.

Joyce
+++++

Živ je Dublin, živ je Bloom, a i njegova Molly, humora koliko hoćeš- no sve se svede ipak na tričariju od života. Proust je mudar, širi svijest i spoznaju, nekako si veći kad dovršiš taj ciklus od 7 romana- a ovdje Poldy masturbira i prazni crijeva. Pa znamo to i bez tebe, JAJ. Virtuozno kao komični prozni ep- no to nije mit, ne samo da nije Odiseja; to je pričanje o mitu, mitska konstrukcija ali samo- konstrukcija. Nema da ti likovi uđu pod kožu kao Charlus ili Rubašov ili Antoine Thibault. Sumarno- važnije kao eksperiment nego kao puno ostvarenje.

Da. To "razmatranje istorije" je zbilja nepotrebno. Takođe je tačna i ova konstatacija da je Tolstoj bio i ostao čovek 18 i 19 veka.

Mislim da grešiš za Džojsa. Pa smisao Uliksa nije u nekom transponovanju grčkog mita u tadašnje vreme nego pokazivanje na šta se taj mit "srozao" ..na trivijalnost svakodnevnog života u kojem se ipak, svaki dan ne ubijaju babe zelenašice, ne misle velike misli i ne čine velika dela, ne ratuje, ne otkriva ili završava, naravno tragično neka velika ljubav itd...
Roman je oda trivijalnosti i svakodnevnosti sa sve masturbacijom i pražnjenjem creva. Pre bi se kao eksperiment mogao posmatrati "Finiganovo bdenje", spomenuti Foknerov "Buka i bes", "Vergilijeva smrt" Broha i drugi..ali ne i Uliks. Likovi i nisu, osim Bluma, bili predviđeni za "ulazak pod kožu".....