Jump to content


Photo
- - - - -

Da se ne zaboravi!


  • Please log in to reply
1135 replies to this topic

#1111 Kinik

Kinik
  • Members
  • 42,042 posts

Posted 08 July 2018 - 02:42

...

 

Sta je, boli istina?

I treba!

 

Na svaku sVrBovsku laz, pogotovo iz genocidne smrdske mogu da nakacim koliko treba cinjenica - pred kojima su manipulatori nemocni.

;)

 

>> ...  2. Od ukupnog broja Srba (2.385) koji su stradali u ovih 6 opština (plus opštine Milići i Osmaci) 1.974 su vojnici, 387 civili, a 24 su svrstani u kategoriju „nepoznat status“ ... <<

 

...


  • 1

#1112 Kinik

Kinik
  • Members
  • 42,042 posts

Posted 08 July 2018 - 14:17

...
 
 
>> ... SREBRENICA
Marš mira i časovi istorije
08.07.2018.
Marš mira je trodnevno pešačenje koje se od 2004. organizuje u okviru obeležavanja godišnjice genocida u Srebrenici. Očekuje se minimalno 6.000 učesnika, koji će na časovima istorije moći da čuju svedočenja preživelih.
    
foto Marš mira, 2017.
Attached File  mars mira 1.jpg   106.83KB   1 downloads
 
    Učesnici Marša pešače od Nezuka, do Potočara i Srebrenice - obrnutim smerom od onoga kojim su Srebreničani u julu 1995. godine bežali pokušavajući da se domognu slobodne teritorije.
    Marš mira stazom smrti bio je prvobitni naziv ovog pešačkog pohoda koji je iniciran od strane dvojice preživelih - Hamdije Fejzića i Ilijasa Pilava.
    Hamdija Fejzić danas je odbornik u Skupštini Opštine Srebrenica: "Mi smo sa ove strane imali Marš smrti, tako smo ga nazvali, jer smo se borili za život i opstanak. S druge strane, sada kreće Marš mira, marš tolerancije, jer želimo da poručimo da nas je ostalo živih, da je naše mjesto ovdje, da se vraćamo, da su mjesta kroz koja prolazimo naša sveta mjesta, jer ne smijemo zaboraviti kosti naših ljudi. Učesnici će proći pored više od 40 masovnih grobnica koje su se nalazile na tom pravcu".
    Munir Habibović, predsednik Pododbora za organizaciju Marša mira kaže da je ove godine dosta toga urađeno, mehanizacijom je uređen jedan deo trase, dok se na nepristupačnim terenima moralo kopati ručno.
    „Najteže je bilo na deonici od 13 kilometara od Kameničkog brda do Buljima, gdje se desila ta zloglasna 'Bukva'. Tu smo imali oko 1.000 žrtava za jedan dan i hiljade ranjenih. Na tom mestu će ove godine po prvi put biti čas istorije na kojem će preživjeli iz kolone govoriti o tome učesnicima marša", kaže Habibović.
 
    "Kako smo seli, to visoko drvo je palo i počela je pucnjava"
    Preživeli pričaju da je na tom mestu gde svi pominju zloglasnu „bukvu" u zasedu upalo gotovo 10.000 Srebreničana.
    Mirsad Sinanović, povratnik u srebreničko selo Risići, svog oca i dva brata je tu poslednji put video žive. Seća se visokog drveta oko kojeg se okupila masa ljudi i sumnja da im je tu već bila postavljena klopka.
    „Neko je komandovao postrojavanje 'ovi sa oružjem na čelo, a ostali pozadi'. Kada smo krenuli, ja nisam imao pušku, ali sam u putu do nje došao, i pošao sam na čelo kolone. Bio je već sumrak. Čuo sam da je neko viknuo da ako želimo preći, da posjedamo u safove. Do mene je bio jedan drug sa Osmača kojeg sam držao, jer je bio u bunilu. Kako smo sjeli, to visoko drvo je palo jer je izgleda nečim bilo vezano. Istog trena na sve strane su počele detonacije. To je bilo posljednje čega se sjećam."
    Stablo bukve je palo, a da niko od prisutnih nije znao kako, jer, kako kažu, nije bilo eksplozije. Mnogi pretpostaljaju da je to bio znak za početak napada, jer tek onda su srpske snage zapucale na kolonu Bošnjaka sa svih strana. Nastao je haos i metež. Na sve strane su zapomagali ranjeni, sećaju se neki od preživelih.
    Mefail Dudić: „Imao sam tada 14 i po godina. Kad je bilo postrojavanje na ovom mjestu ovdje ispred mene na pedesetak metara je pala bukva. Prethodno nije bilo nikakve eksplozije. Da li je bukva bila vezana, pa pala, ne znam. Tu smo upali u zasjedu i bio sam zarobljen. Od tog mjesta do Sandića su nas tjerali da idemo u koloni. Tamo su pustili dvojicu dječaka još mlađih od mene i ja sam se nekako izvukao i tako preživio".
    Rešid Dervišević: "Moje emocije ovdje su neopisive jer prisjećam se svega šta se dešavalo. Od Jaglića do asfalta na ovom dijelu je poginulo pola ljudi. Ne mogu da govorim više jer te slike su mi i sad pred očima".
    Abdurahman Omić: „Bio sam na začelju kolone. U putu smo imali gubitaka i prije, ali ovdje na ovoj zaravni bila je masa leševa - sve tijelo do tijela. Moja braća su otišla ispred mene i ja sam ih tu tražio. Najprije sam ih dozivao. Prevrtao sam tijela tražeći ih, ali leševi se nisu mogli prepoznati" .
 
    Ostaci ubijenih i danas u šumi
    Ostaci ubijenih Bošnjaka na tom terenu nikada nisu prikupljeni u potpunosti i prilikom ovogodišnjih radova na trasi, nailazilo se na njih, kazao je za DW Munir Habibović:
    „Kada smo prvi put bili na terenu sa osobljem tima za deminiranje nailazili smo na dijelove ljudskih posmrtnih ostataka, o čemu smo odmah obavijestili Institut za traženje nestalih koji su došli i te ostatke odnijeli na analizu. Prilikom radova, ali i danas, nailazimo na mnogo ostataka odjeće, obuće, torbi, konzervi od hrane i drugih stvari koje su koristili učesnici u koloni marša smrti".
    On dodaje da trasa nije u potpunosti deminirana: „Mine je potrebno ukloniti još na tri lokacije iz tri minska polja. Jedno je u rejonu Crnog vrha, drugo je u rejonu Glodi i treće je na samoj Baljkovici, tamo gdje se silazi iz Nezuka. Minska polja su obilježena i čekaju da budu uklonjena za što trenutno nedostaje novaca".
 
    Marš počinje danas
    Ove godine prvi put se može proći celokupna trasa na kojoj je jedan deo do sada bio miniran. Deminirano je oko 300.000 kvadratnih metara terana i kolona će prvi put ove godine ići izmenjenom trasom, onom pravom, kojom su se Srebreničani u julu 1995. probijali ka Tuzli, a to je preko lokaliteta Kameničko brdo – Buljim.
    Tačan broj učesnika ovogodišnjeg Marša mira se nikada ne zna do samog polaska, jer iako mnogi kreću iz različitih mjesta, mnogi od njih se prijavljuju pri samom polasku. Tako je i ove godine, kaže Habibović za DW.
    „Očekujemo i ove godine da učesnika bude više od 6.000. Sve je spremno za polazak od medicinskih timova, službi za spasavanje, do logistike, kako bi sve proteklo u najboljem redu" kazao je Munir Habibović.
    Hiljade učesnika kreću danas (8. jula) iz Nezuka u opštini Sapna i prelaze put dug skoro 100 kilometara u periodu od tri dana u isto toliko etapa. Svaka od etapa duga je između 25 i 30 kilometara, a ide i kroz teško prohodne brdsko-planinske predele preko planine Udrč visoke 1.043 metra, zatim kroz guste šume, preko potoka, a prolazi i kroz nekoliko povratničkih naselja. U toku Marša se na nekoliko mesta održavaju i kraći časovi istorije na kojima svoja svedočenja iznose preživeli učesnici marša smrti iz 1995. godine.
    Trećeg dana učesnici Marša mira stižu u Potočare, gde će prisustvovati komemoraciji i sahrani identifikovanih žrtava genocida. ... <<
 
Attached File  Srebrenica-703x330.jpg   141.97KB   2 downloads
 
Attached File  srebrenica.jpg   139.03KB   2 downloads
 
...

  • 0

#1113 Atreid

Atreid
  • Members
  • 8,117 posts

Posted 08 July 2018 - 16:38

Dan ustanka naroda Srbije, obeležavao je godišnjicu oružane akcije Rađevačke partizanske čete Valjevskog partizanskog odreda, 7. jula 1941. godine u Beloj Crkvi, kod Krupnja. Tada je Žikica Jovanović Španac na seoskom vašaru ubio dva žandarma. Kafana ispred koje se dogodilo ovo ubistvo pretvorena je u muzej i u njoj se nalazi stalna izložba „7. jul 1941. godine“, u muzej je pretvorena takođe i zgrada seoske opštine u kojoj se nalazi izložba „Revolucionarne tradicije Zapadne Srbije 1804-1981. godine“.

 

401px_Zikica_Jovanovic_Spanac_Radanovci_

 

Žikica Jovanović Španac, spomenik u Radanovci


  • 0

#1114 Kinik

Kinik
  • Members
  • 42,042 posts

Posted 08 July 2018 - 17:10

...

 

Jel' to onaj 'heroj', sto su ga likvidirali njegovi?

 

Prvo ga JBT osudio na smrt streljanjem 'zbog neizvrsenja naredjenja', pa onda 'povukao osudu'?

Interesantno, u medjuvremenu 'heroja' smaknuse.

:lol+:

 

A kada mu malo pogledas biografiju - obicna predratna komunjarska baraba.

Dete imucnih roditelja, naopak i prek, avanturista, nesto se u Spaniji bio zamerio nkvd-u, pa morao da ode.

I onda ono bezrazlozno ubistvo zandara i 'herojska smrt od sopstvenih drugova'.

 

Ima o tome istorijskih dokumenata, a ne samo komunjarske bedne propagande.

Srecom i to otislo na smetliste istorije, zajedno sa svojim 'herojima'.

 

...


  • 1

#1115 ranzo

ranzo
  • Members
  • 397 posts

Posted 12 July 2018 - 22:10

Parastos za ubijene Srbe u bratunačkim i srebreničkim selima

 

Pre 26 godina, 12. jula, snage Armije RBiH zarobile su i ubile 22 osobe. Traga se za posmrtnim ostacima još 10.

Ostali su pronađeni slučajno pre sedam godina.

http://rs.n1info.com/Arhiva/Vesti


  • 0

#1116 Atreid

Atreid
  • Members
  • 8,117 posts

Posted 12 July 2018 - 23:54

Ivan_Goran_Kova_i.jpg
 
Ivan "Goran" Kovačić (Lukovdol, kraj Vrbovskog, 21. 3. 1913 - okolica Foče, 13. 7. 1943), jugoslavenski pjesnik, pisac, učesnik Narodnooslobodilačke borbe poznat po poemi Jama koja je protest protiv ratnih zločina. Tokom pete neprijateljske ofanzive ubili su ga četnici.
 
 

Moj grob

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana sum,

Ljeti vjecan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnicki glas,
Strah obracenika, molitve za spas.

Neka sikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dodje, do prijatelj drag, -
I kada se vrati, nek poravna trag.


Edited by Atreid, 13 July 2018 - 00:25.

  • 0

#1117 Kinik

Kinik
  • Members
  • 42,042 posts

Posted 13 July 2018 - 04:52

...

 

http://srebrenica.sense-agency.com/bs/

 

>> ...

u kadru zid kuće i naoružani vojnici/

Glasovi vojnika u pozadini: ... prebaci! Vidi ono tamo. Nemojte me zajebavat, pi#ka vam materina! Ajde, brže! Nemoj tu da pucaš!

 

Snimatelj /vojniku koji se sprema pucati/: Pazi, nemoj u zid, jebi ga!

Glasovi vojnika: /Nerazumljivo./

Nemoj, nemoj! Oni su sretni dobitnici. Dobro.

čuje se pucanj; u kadru tri vojnika koji stoje ispred kuće/

/Nerazumljivo/

Snimatelj: Čekaj, čekaj da malo snimim! Čekaj!

Glas iz unutrašnjosti kuće: Ha?

Glas vojnika: Čekaj da Šojka to /nerazumljivo/, ha-ha. Jebem ga ja! Ah, jebi ga! Još ja trčim - još ja trčim.

Druga tura, ha-ha. Druga tura. Uđi unutra.

 

kamera snima unutrašnjost kuće; na podu se vidi leš čovjeka u civilu/

Glasovi vojnika: Isuse, ovaj je živ. Matori! Čekaj, čekaj, čekaj, stani! Šta je?

 

Strana 38 od 40 (Subtitles-Transkript na BHS-u- V000-9016Izađi napolje!

Samo stavi ... /?na pauzu/. Čekaj, čekaj, stani! Čekaj, čekaj!

 

Snimatelj: Čekaj, Sklon’ se ti malo desno, e!

iz kuće izlazi vojnik sijede kose, u maskirnom prsluku i sa crvenom beretkom na glavi; zatim vojnik koji stoji ispred kuće (u majici kratkih rukava, lik mu se ne vidi) nišani u unutrašnjost kuće gdje se vidi leš i ispaljuje tri metka; potom se čuju još dva pucnja ispaljena u istu žrtvu/

 

Glasovi vojnika:

To je to. Čekaj da vidimo ovoga vamo. Ha, stoko! Čekaj, imam još tri metka.

Haaaaaaaaaa! E, jebi ga, ti bi sad sve, u pi#ku materinu!

/Nerazumljivo./ Ha? Taj bi mog’o oživit, mog’o bi. Šta? Pa ima jedan – dobio kroz glavu – mog’o bi oživit. Ha-ha-ha! Momci, ja mislim da je to – to.

Čekaj! Stani, nemoj ić’, da ispalim još ova tri metka. Ma, čekaj, ovaj diše još, u pičku materinu! Stani, jebi ga! Valter brani Sara …, je l’ ti snimaš to, Bugar?

 

/kamera snima tijelo jednog od preostala dva zarobljenika koji su prethodno prenosili tijela; kamera zumira dok jedan od vojnika ispaljuje tri metka u njegovu glavu/ kamera snima vojnike koji stoje ispred kuće/

 

Glasovi vojnika: Dobro je. Matori da i ja jedan moj ispalim? Imam još tri metka, šta ću sad? Ma hajde, ispali ih, jebi ga!

/Nerazumljivo./

Nek’ ova budala puca.

/čuju se tri pucnja; vojnici se udaljavaju od kuće/

 

Strana 39 od 40 (Subtitles-Transkript na BHS-u- V000-9016Strana 40 od 40 (Subtitles-Transkript na BHS-u- V000-9016

Glasovi vojnika:

Gospodo draga … Paz’ samo na oružje, digni gore i …! Ja, više i da ’oću, ne mogu.

/Nerazumljivo./

Ajd’, ne seri! Prijal’ ti mozak? Ma jebo te mozak! Ko će popola?

Ko voli s bubrezima, onako, u tavi?

/Nerazumljivo/

kraj odlomka/

 

...


  • 0

#1118 ranzo

ranzo
  • Members
  • 397 posts

Posted 04 August 2018 - 22:25

 

U Bačkoj Palanci, gde živi nekoliko hiljada proteranih Srba tokom "Oluje", večeras je obeležen Dan sećanja na sve stradale i prognane Srbe tokom te zločinačke akcije hrvatske vojske.

 

Obelezežavanje 23 godine od kako je proterano 250.000 Srba, uglavnom civila, žena i dece, te ubijeno i nestalo oko dve i po hiljade, počelo je parastosom koji služio patrijarh Irinej.

 

oluja.png


  • 0

#1119 Kinik

Kinik
  • Members
  • 42,042 posts

Posted 04 August 2018 - 22:50

...
 
 
>> ... Priča s krajinske strane
Broj 594
Tagovi: Krajina, pad, priča
Datum objave: 07.05.2011. Piše: Saša Kosanović
 
    Jesmo li prodani? – to je pitanje stanovništvo tzv. Republike Srpske Krajine, najprije potiho i sebi, a kasnije glasno i svima, postavljalo neposredno uoči, tokom i poslije akcije “Oluja”. Pravo pitanje, koje godinama postavljaju ti ljudi, zapravo glasi: Postoji li dogovor Tuđman–Milošević o “humanom preseljenju” i jesmo li mi nevažni pijuni u unaprijed dogovorenoj partiji, u kojoj su naši životi samo oružje u rukama moćnih?
    U prilog tome ide činjenica da je Krajina mjesecima pripremana na scenarij “humanog preseljenja”. Po selima u okolici Dvora na Uni i Hrvatske Kostajnice te na Baniji krajem 1994. i početkom 1995. kružili su razni činovnici i oficiri pripremajući stanovništvo na “privremenu” evakuaciju u slučaju sasvim izvjesnog napada “ustaških snaga”, koje “kolju sve pred sobom”. “Sjetite se akcije Maslenica, Miljevački plato, Medački džep”, upozoravali su srpski mediji. “Sve će vas pobiti i vaše kuće popaliti”, govorili su novinari, pripremajući narod na povlačenje.
    “Odstranite tu ženu!”
     Krajina je te 1995. bila u raspadu. Institucije vlasti, koje nikada nisu ni funkcionirale kako treba, bile su u potpunom kaosu, a ideja ratovanja za Krajinu bila je sve dalja čak i najvećim ekstremima. Rasulo u vlasti pratilo je i rasulo u vojsci. Komunikacija između jedinica bila je prekinuta, kontakt isturenih posada s komandom gotovo nemoguć. Bizarno zvuči podatak da su se brojne obavijesti do vojnika na terenu probijale jedino radijskim eterom. Nije bilo oružja, hrane, pa samim tim ni morala među vojnicima, koji su bili u prosjeku više od 15 godina stariji od dobro opremljenih i visoko motiviranih pripadnika Hrvatske vojske u “Oluji”.
    Sve su oči u Krajini tih mjeseci uoči akcije bile uprte u Slobodana Miloševića, od kojeg se tražila pomoć. Mnogi u dogovoru s Tuđmanom vide razlog zbog kojeg je čovjek koji je srpski narod u Hrvatskoj najprije gurnuo u pobunu, na kraju tom narodu okrenuo leđa. Malobrojni novinari, koji su bili u prilici svjedočiti panici u Krajini uoči “Oluje”, pisali su o kolonama izbjeglica koje su bježale tjednima prije.
    Atmosferu u Kninu opisao je novinar “Monitora” Vladimir Jovanović. “Svjetla u Kninu su pogašena, a gradom patroliraju vojne patrole”, piše Jovanović, dalje prenoseći izjavu jednog anonimnog oficira koja oslikava stanje na terenu: “Ono što je JNA, po količini oružja i municije bila ’91, to su Hrvati ’95. A ono što su Hrvati bili ’91, to smo mi ’95.” Reporter svjedoči kako među stanovništvom “glavnog grada Krajine” vlada apatija i kako je očito da su “nedovoljno uhranjeni… hljeb je vrlo teško naći, a cijene su 30 i više posto više nego u Srbiji”.
    Raspad Krajine bio je vidljiv na svakom koraku. Četrdesetak majki, prema pisanju novinara, upalo je malo prije “Oluje” u zgradu u kojoj stoluje Milan Martić. Zahtijevaju povratak djece s fronta. Njihove sinove, mahom 18-godišnjake, bivši je milicionar poslao da ginu oko Petrinje. “Nemojte da izigravate nekakav Bedem ljubavi ili ono što su žene po Srbiji ’91. radile! Uostalom, da nije toga bilo, možda ni rata ne bi bilo!” viče Martić. Njegovu litaniju prekida vrisak jedne izmučene žene: “Nemoj nas ti ovde zajebavat! Meni je muž poginio na Velebitu, a sada mi sina odvodiš, gade jedan!” Martić na to naređuje: “Odstranite tu ženu!” Tokom mučne scene u kojoj nekoliko vojnih policajaca pokušava izbaciti ženu iz zgrade, dok se ona neuspješno opire, a ostale žene zaprepašteno viču na Martića, on, bježeći uz stepenice, rutinski dobacuje kako “djeca neće biti upotrijebljena…”
    “Zgazit će nas, brate!”
    Novinska ekipa nakon toga napušta Knin, dok ih s Dinare već golim okom promatraju topnici 4. brigade HV-a. Stopiraju ih vojnici koji pješice odlaze na frontu, nema benzina… U Drvaru nailaze na vojnike koji slušaju tutnjavu topova u daljini. “Zgazit će nas, brate!” dobacuje jedan od njih.
    Novinari u Banjaluci pričaju s grupom oficira koji analiziraju situaciju. Ogorčeni su što su komunikacije u raspadu, pa “Karadžić poruke vojsci šalje preko televizije”. Poraze srpske vojske na Dinari ovako komentiraju: “Samo, bolan, ludi Srbi grade mit da smo nepobjedivi!” U samoj Banjaluci uoči “Oluje” prosperiraju samo ratni profiteri, koji su se obogatili na švercu naftom i deficitarnom robom s Hrvatima.
    Istovremeno, na jugu Krajine, stanovništvo se već otvoreno priprema na egzodus. U okolici Knina vlasnicima automobila i traktora vojska dijeli benzin. Svi rezervoari moraju biti puni, a onima koji ponavljaju pitanje s početka ovog teksta, odgovara se kako se “očekuje ustaški napad”, a benzin je za “privremeno povlačenje”. Međutim, prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), seljani iz okruga Benkovac i Donji Lapac povlače se već 3. kolovoza, pola dana prije prvog napada HV-a, koji je uslijedio u pet ujutro 4. kolovoza 1995.
    Aktivisti HHO-a razgovarali su 1998. godine s Nedjeljkom Dračom, Srpkinjom iz Udbine, koja im je rekla da je srpsko stanovništvo u Udbini obavijest za evakuaciju dobilo 2. kolovoza, a u četvrtak, 3. kolovoza 1995, nalog za pakiranje. Srpski živalj u zbjegu napušta to područje paralelno s prvim hrvatskim granatama, 4. kolovoza 1995. “Za bježanje smo dobili obavijest od našeg rukovodstva. Narodu je dat veliki strah od Hrvatske vojske, pa smo morali izbjeći. Mi koji nismo bježali, stroga smo se sakrili, da ne znaju da ostajemo, jer bismo morali ili bi nas ubili Srbi… Išli su po kućama i provjeravali da li ljudi idu…”, ispričala ja Nedjeljka Drača. U Udbini je ostalo tridesetak Srba. Trećina je ubijena…
    “Očekuje se napad HV-a”
    Nikica Korda iz Zečeva svjedočio je HHO-u kako je “3. kolovoza oko 22 sata došao jedan krajiški oficir i naredio da se bježi, jer se očekuje napad HV-a”.
    Vasilj Lalić iz Kistanja rekao je da narod oko njega uopće nije bio svjestan da odlazi na put bez povratka: “Bila je to opća panika, ali nije rečeno da se nećemo vratiti, već se malo povući do Biovičina Sela… Mislim, ajde… No, nisam znao, ne bih baš tako otišao, ma ni pršut nisam uzeo!”
    S druge strane, vodstvo krajiških Srba bilo je potpuno svjesno kako se odlazi da se više ne vrati. U izvještaju HHO-a o “Oluji” piše: “Mnogo je svjedoka da se obitelji krajinskih funkcionera nisu truckale u neizvjesnim izbjegličkim kolonama. Svjedoci tvrde da su obitelji nekih ministara, tjedan-dva ranije kamionima odvezli namještaj za SRJ. ‘Vozimo stare stvari djeci na školovanje ili rođacima, a dovest ćemo nove’, govorili su. Srpska vojska samo tjedan ranije proširila je cestu kod Srba – pomoćni pravac za brže izvlačenje. To ukazuje da je evakuacija ili s nekim smišljena i s nekim dogovorena ili na to da su Mrkšićevi časnici procijenili da su slabiji.”
    Istina je da je krajinska vojska bila višestruko slabija od HV-a, koji je napadao sa 200.000 ljudi, dok je vojska RSK-a imala 40.000 ljudi. Stanovnicima koji su najprije odbijali prihvatiti činjenicu da od oružane intervencije SRJ ili makar Republike Srpske neće biti ništa, sve je postalo jasno kada su vidjeli zapovijed čovjeka koji je od Miloševića poslan da organizira  obranu Krajine, general-pukovnika Mile Mrkšića. On uoči “Oluje” priprema letak dijeljen stanovništvu: “Zbog napada ustaške vojske, koji očekujemo, a zbog obezbeđenja uslova za izvođenje odsudne odbrane NAREĐUJEM: da se celokupno civilno stanovništvo povuče iz rejona borbenih dejstava smerom Benkovac-Žegar-Srb.” Drugi pravac povlačenja je Knin-Plavno-Lička kaldrma.
    “Imam ja mjesto za tebe”
    Međutim, kada su izbjegličke kolone stigle do Srbije, dočekalo ih je iznenađenje: srpski carinici tretirali su ih kao ološ, što je ljude dodatno razočaralo. Očekivali su pomoć i zagrljaj, a dobili administrativno nepovjerenje i ograničavanje slobode kretanja. Za njih je Beograd postao zabranjeni grad. Do tada su već čuli da Knin nije srušen do temelja, da nije točno da ustaše kolju sve redom i da je odlazak bio greška.
    Tezu o dogovoru Tuđmana i Miloševića svakako podgrijavaju i podaci da su Srbi iz Hrvatske, kao uostalom i Hrvati iz Bosne, planski naseljavani u ona mjesta i krajeve koje je, prema idejama “etničkih čistača”, trebalo “srbizirati” odnosno “kroatizirati”. Srbi su tako naseljavani na Kosovo, u istočnu Bosnu i južnu Srbiju. One koji su bili sposobni nositi pušku čekalo je posebno iznenađenje. Jedan anonimni Ličanin zaustavljen je 14. kolovoza u Beograd. S njim su u automobilu bili supruga i djeca. Policajac ih je upitao kamo idu, a kada je čovjek rekao da ne zna, Slobin organ mu je odgovorio: “Imam ja mjesto za tebe.” Čovjek je, kao i tisuće drugih, završio na fronti u Bosni kao “dobrovoljac”, a mnogi drugi završili su u kampovima u istočnoj Slavoniji, gdje su ih fizički zlostavljali arkanovci, koji su ih optuživali za izdaju …”
 
...

  • 1

#1120 perkos

perkos
  • Members
  • 26,102 posts

Posted 06 August 2018 - 07:27

sve pet, samo što se nije država Hrvatska nakon uspostave svoje vlasti nakon par meseci omogućila i organizovala povratak svojih državljana 


Edited by perkos, 06 August 2018 - 07:28.

  • 0

#1121 Kinik

Kinik
  • Members
  • 42,042 posts

Posted 06 August 2018 - 14:07

...

 

 

...


  • 0

#1122 Kinik

Kinik
  • Members
  • 42,042 posts

Posted 21 August 2018 - 01:51

...

 
 
>> ... The Warsaw Pact invasion of Czechoslovakia, officially known as Operation Danube, was a joint invasion of Czechoslovakia by five Warsaw Pact countries – the Soviet Union, Bulgaria, Hungary, East Germany and Poland – on the night of 20–21 August 1968.[16] Approximately 250,000[4] Warsaw pact troops attacked Czechoslovakia that night, with Romania and Albania refusing to participate. East German forces, except for a small number of specialists, did not participate in the invasion because they were ordered from Moscow not to cross the Czechoslovak border just hours before the invasion.[1] 137 Czechoslovakian civilians were killed[12] and 500 seriously wounded during the occupation.[13]
The invasion successfully stopped Alexander Dubček's Prague Spring liberalisation reforms and strengthened the authority of the authoritarian wing within the Communist Party of Czechoslovakia (KSČ). The foreign policy of the Soviet Union during this era was known as the Brezhnev Doctrine.[17] ... <<
 
Da i ne pominjem kako se sramno ponelo ono 'zagorsko govedo'.
No on je od samog pocetka bio ljudska sramota.
 
Attached File  prag 68 a.jpg   107.15KB   3 downloads
 
Attached File  prag 68.jpg   101.16KB   3 downloads
 
 
I, opet, nista nije pomoglo.
 
Attached File  velvet revolution.jpg   94.05KB   2 downloads
 
Attached File  pink-tank-in-prague.jpg   81.01KB   2 downloads
 
Attached File  czech pranksters.jpg   55.46KB   2 downloads
 
...

  • 3

#1123 Kinik

Kinik
  • Members
  • 42,042 posts

Posted 11 September 2018 - 09:15

...

 

>> ... The September 11 attacks (also referred to as 9/11)[a] were a series of four coordinated terrorist attacks by the Islamic terrorist group al-Qaeda against the United States on the morning of Tuesday, September 11, 2001. The attacks killed 2,996 people, injured over 6,000 others, and caused at least $10 billion in infrastructure and property damage.[2][3] Additional people died of 9/11-related cancer and respiratory diseases in the months and years following the attacks.

Four passenger airliners operated by two major U.S. passenger air carriers (United Airlines and American Airlines)—all of which departed from airports in the northeastern part of the United States bound for California—were hijacked by 19 al-Qaeda terrorists. Two of the planes, American Airlines Flight 11 and United Airlines Flight 175, were crashed into the North and South towers, respectively, of the World Trade Center complex in Lower Manhattan. Within an hour and 42 minutes, both 110-story towers collapsed. Debris and the resulting fires caused partial or complete collapse of all other buildings in the World Trade Center complex, including the 47-story 7 World Trade Center tower, as well as significant damage to ten other large surrounding structures. A third plane, American Airlines Flight 77, was crashed into the Pentagon (the headquarters of the United States Department of Defense) in Arlington County, Virginia, which led to a partial collapse of the building's west side. The fourth plane, United Airlines Flight 93, was initially flown toward Washington, D.C., but crashed into a field in Stonycreek Township near Shanksville, Pennsylvania, after its passengers thwarted the hijackers. 9/11 is the single deadliest incident for firefighters and law enforcement officers[4] in the history of the United States, with 343 and 72 killed, respectively.... <<

 

Attached File  September_11_Photo_Montage.jpg   152.93KB   1 downloads

 

...

 


  • 3

#1124 Kinik

Kinik
  • Members
  • 42,042 posts

Posted 06 October 2018 - 10:51

...
 
Attached File  1280px-Sadat_and_Begin_clean3.jpg   194.06KB   1 downloads
 
>> ... The Yom Kippur War, Ramadan War, or October War (Hebrew: מלחמת יום הכיפורים‎, Milẖemet Yom HaKipurim, or מלחמת יום כיפור, Milẖemet Yom Kipur; Arabic: حرب أكتوبر‎, Ḥarb ʾUktōbar, or حرب تشرين, Ḥarb Tišrīn), also known as the 1973 Arab–Israeli War, was a war fought from October 6 to 25, 1973, by a coalition of Arab states led by Egypt and Syria against Israel. The war took place mostly in Sinai and the Golan—occupied by Israel during the 1967 Six-Day War—with some fighting in African Egypt and northern Israel.[56][57] Egyptian President Anwar Sadat's objectives were "to recover all Arab territory occupied by Israel following the 1967 war and to achieve a just, peaceful solution to the Arab-Israeli conflict."[58]
 
The war began when the Arab coalition launched a joint surprise attack on Israeli positions, on Yom Kippur, the holiest day in Judaism, which also occurred that year during the Muslim holy month of Ramadan.[59] Egyptian and Syrian forces crossed ceasefire lines to enter the Sinai Peninsula and the Golan Heights respectively. Both the United States and the Soviet Union initiated massive resupply efforts to their respective allies during the war, and this led to a near-confrontation between the two nuclear superpowers.[60]
 
The war began with a massive and successful Egyptian crossing of the Suez Canal. Egyptian forces crossed the cease-fire lines, then advanced virtually unopposed into the Sinai Peninsula. After three days, Israel had mobilized most of its forces and halted the Egyptian offensive, resulting in a military stalemate. The Syrians coordinated their attack on the Golan Heights to coincide with the Egyptian offensive and initially made threatening gains into Israeli-held territory. Within three days, however, Israeli forces had pushed the Syrians back to the pre-war ceasefire lines. The Israel Defense Forces (IDF) then launched a four-day counter-offensive deep into Syria. Within a week, Israeli artillery began to shell the outskirts of Damascus, and Egyptian President Sadat began to worry about the integrity of his major ally. He believed that capturing two strategic passes located deeper in the Sinai would make his position stronger during post-war negotiations; he therefore ordered the Egyptians to go back on the offensive, but their attack was quickly repulsed. The Israelis then counter-attacked at the seam between the two Egyptian armies, crossed the Suez Canal into Egypt, and began slowly advancing southward and westward towards the city of Suez in over a week of heavy fighting that resulted in heavy casualties on both sides.[61][62]
 
On October 22, a United Nations–brokered ceasefire unraveled, with each side blaming the other for the breach. By October 24, the Israelis had improved their positions considerably and completed their encirclement of Egypt's Third Army and the city of Suez. This development led to tensions between the United States and the Soviet Union, and a second ceasefire was imposed cooperatively on October 25 to end the war.
 
The war had far-reaching implications. The Arab world had experienced humiliation in the lopsided rout of the Egyptian–Syrian–Jordanian alliance in the Six-Day War but felt psychologically vindicated by early successes in this conflict. The war led Israel to recognize that, despite impressive operational and tactical achievements on the battlefield, there was no guarantee that they would always dominate the Arab states militarily, as they had consistently through the earlier 1948 Arab–Israeli War, the Suez Crisis, and the Six-Day War. These changes paved the way for the subsequent peace process. The 1978 Camp David Accords that followed led to the return of the Sinai to Egypt and normalized relations—the first peaceful recognition of Israel by an Arab country. Egypt continued its drift away from the Soviet Union and eventually left the Soviet sphere of influence entirely. ... <<
 
...

  • 2

#1125 berti

berti
  • Members
  • 2,951 posts

Posted 21 October 2018 - 10:25

Nemačke okupacione snage streljale su 20. i 21. oktobra 1941. godine u Kragujevcu oko 7.000 civila, a među streljanima je bilo 270 dece, od kojih je najmlađi imao 11 godina.

Na suđenju u Nirnbergu prihvaćeno je da je u Kragujevcu streljano oko 7.000 civila, dok savremena istraživanja govore da je streljano 2.792 građanina, zato što za toliko osoba raspolažu podacima - ko su, gde su i kada rođeni, i čime su se bavili. Među streljanima je bilo 270 dece, od kojih je najmlađi imao 11 godina.


  • 2