Ha, ha, predivan topic. Inspirisao me je da počnem da preturam po starim uspomenama i ulpšao mi veče.
Nickie: i ja sam se nedeljama čudio zašto ima toliko ulica koje se zovu "Fietspad"
Spoiler! --Click here to view--
staza za bicikle
Inače, table sa imenima ulica koje stoje na sred raskrsnice, a ne na zidovima, su uobičajene i u Holandiji. Za to su krivi oslobodioci iz drugog svetskog rata. Ameri su prvi postavili takve table i to se Holanđanima jako dopalo zbog praktičnosti (pogotovo za vozače), pa od onda više ne kače table sa imenom ulice na ćoškove zgrada, kao što su ranije radili, nego "po američki", na stubove nasred raskrsnice.
A sada da pređem na moja ondašnja iznenađenja...
Kuće od tamno braon cigle, kako stare, tako i nove. Kao da niko nikada nije čuo ni za malter ni za kreč.
Tanki zidovi i jednostruki prozori (kod nas u Vojvodini čak i najstarije kuće imaju duple prozore). Al' koji će ti dupli prozori ako mraz udari samo dva tri puta godišnje, a leti ne bude toplije od 20-25 stepeni...
Stepenice u starim kućama koje su strme kao merdevine.
Biciklističke staze... Nema tačke "A", iz koje se ne može biciklističkom stazom (fizički odvojenom od druma), ne može stići u tačku "B" u celoj državi. Isto važi i za gradove. U saobraćaju postoji dodatno pravilo da kada skrećeš, svi koji nastavljaju u istom pravcu imaju prednost, pa kada skrećeš ili levo ili desno, prvo moraš da propustiš bicikliste u oba pravca, bilo da to dolaze s leva ili s desna.
Za novopridošlog pešaka je noćna mora da, kada prelazi ulicu, nauči da gleda i na bicikiste (jer prvo njihovu stazu prelazi) a ne samo na automobile.
Ogromni prozori, koji počinju na 40cm iznad tla. Zavese se ne navlače, pa šetajući uveče kroz grad imaš panoramski pogled na porodice koje večeraju, gledaju TV, čitaju deci priče za laku noć ili matorce koji u fotelji čitaju knjige...
Državne institucije su u istom fazonu. Nikakve stepenice, ulaz je sa nivoa trotoara, nikakva grandiozna fasada ni kapija, sve je kao privatni kućerak. Uvek se setim Budimpešte i njenih prenapumpanih "K und K" zgradurina, koje kao da su smišljane i napravljene sa ciljem da ti uteraju strahopoštovanje, i koje kao da ti kažu" "mi smo carska veličina, mi imamo vlast, a ti si jadni, bedni crv i jedno apsolutno dno dna, ko te jebe, bezvredni podaniče"...
Večera kao glavni dnevni obrok, bez hleba. Uz svaki obrok obilje krompira ili pirinča kao izvor ugljenih hidrata, žitarice se u vidu hleba jedu samo za doručak ili užinu.
U rano jutro, masa ljudi u skupim odelima i sa kravatam i akten-tašnama, koji biciklom idu na posao.
Ujutru je svima mokra kosa jer su se istuširali, oprali kosu i tako izašli iz kuće, bez obzira na to da li je leto ili zima, da li pada kiša ili ne.
Ljudi koji masovno gologlavi i bez kišobrana idu po kiši, osim ako baš jako pljušti.
Samo jedno godišnje doba, zbog koga moj unutrašnji kalendar već godinama ne šljaka. Nemam pojma da li je proleće, leto, jesen ili zima, uvek je sve isto... Samo pogled na kalendar na zidu može da mi pruži odgovor...
Svi stranci su isti. Ljude boli uvo da li si Ameikanac, Srbin, Šveđanin ili Tajlanđanin, isto im se hvata - i njima a i tebi.
Čak i najgrđe selendre imaju biblioteku, ali i kineski i indonežanski restoran koji odlično posluju. Čak i bakute od 100 godina odlično poznaju indonežansku kuhinju i redovno kuvaju indonežanska jela.
Ljudi se neobjašnjivo otvore kada naučiš njihov jezik i sa njima počneš da komuniciraš na njihovom maternjem jeziku umesto na engleskom, bez obzira na činjenicu da im je engleski perfektan. Momentalno zaborave da si stranac...
Nemoguće je završiti srednju školu bez nastave iz tri jezika tri susedne države (engleski, francuski, nemački). Engleski svi jako dobro nauče, francuski kako-tako, a nemački se uči preko *** ali se ipak postigne nivo dovoljan za komunikaciju...
Univerziteski udžbenici se ne prevode, već se koriste američke i engleske knjige u originalu, diplomski se po izboru može pisati na holandskom ili engleskom, ali doktorat isključivo na engleskom (bar u oblasti prirodnih nauka i tehnike).
Birokratija koje rešava probleme umesto da ih stvara, gaji i neguje. Ako zabrljaš kada popuniš neki formular, šalteruša na licu mesta prežvrlja sve greške, ispravi formular, pita te da li se slažeš sa ispravkama i rešena stvar, ne pada joj na pamet da te vraća pa da sutra ima više posla jer si ti opet u redu (kao da sutra neće biti novog dugačkog reda novih stranki).
Mora da ima još mnogo čudnih stvari koje su mi u međuvremenu postale normalne, ako se setim, opet ću da se zapljunem na topic.
Edited by yossarian, 09 July 2008 - 19:32.