INTERVJUI ARHIVA Intervju: Verica BaraćObjavljeno: Pon, 13. 10. 2008. 10:29 OGREZLI U KORUPCIJU, DALEKO OD EU
U večitoj zavadi sa ministrima zaposlenima u ovoj zgradi: Verica Barać ispred Vlade Srbije
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ
Srbija je daleko od ulaska u Evropsku uniju, čak nije ni na pravom putu. Put ka Evropskoj uniji znači donošenje dobrih zakona i stvaranje nezavisnih i jakih institucija koje će omogućiti primenu zakona. Srbija se ne kreće tim putem. Razgovarali: Nikola Jablanov i Dejan Kožul
„Baviću se korupcijom do god nas vlada ne ukine. Jer ona mora da bude kažnjiva, a ne isplativa“, govorila je svojevremeno predsednica Saveta za borbu protiv korupcije Verica Barać, verovatno ne sluteći da bi taj dan mogao doći svega tri godine posle. Advokat po struci, borac protiv korupcije po nahođenju, Verica Barać već pet godina vodi svojevrsnu bitku sa vetrenjačama. Dok ona sa jedne strane pokušava da zaustavi njihovo razorno delovanje na društveno i državno tkivo u zemlji Srbiji, sa druge strane zamah im daju oni koji su je i postavili na drugu stranu – Vlada Srbije.
Mnogi bi rekli da Verica Barać grize granu na kojoj sedi, što je donekle i istina, ali ako ćemo već metaforički da se izražavamo ta grana je poprilično trula i pad Saveta je i u tom slučaju neminovan.
Najava da će Vlada Srbije u borbu protiv korupcije krenuti sa novim telom, odnosno Agencijom za borbu protiv korupcije svoje korene vuče još iz doba ministrovanja Zorana Stojkovića, a kako stvari stoje ideju će sprovesti u delo kabinet Mirka Cvetkovića, koji nema ništa bolji odnos prema svom telu, odnosno Savetu od prethodnih vlada i moglo bi se reći da im je to jedna od retkih zajedničkih crta.
Razovarali smo sa Vericom Barać o mogućem gašenju Saveta, radi osnivanja novog tela, šta Vlada zapravo želi time da postigne, postoji li kod nas istinska želja da se pozabavimo problemom korupcije, koji ćemo morati da rešimo budemo li želeli u EU.
* Zašto formiranje Agencija za borbu protiv korupcije ustvari usporava borbu protiv iste?
Vlada pokušava da formiranje antikorupcijske agencije pogrešno predstavi kao ispunjenje zahteva Evropske unije. Naprotiv, Srbija je sama predložila osnivanje agencije kao rešenje problema korupcije, i sada iz Evropske unije očekuju da se to predloženo rešenje realizuje. Konvencija UN protiv korupcije predviđa da svaka zemlja prema sopstvenim potrebama i u skladu sa svojim pravnim sistemom treba da formira telo ili tela za borbu protiv korupcije, što znači da je Srbija slobodna da sama osmisli način efikasne borbe protiv korupcije. Međutim, predloženo rešenje neće doprineti borbi protiv korupcije. Nadležnost agencije se uglavnom svodi na poslove koje obavlja Republički odbor za rešavanje o sukobu interesa, s tim što su nadležnosti agencije u suzbijanju sukoba interesa proširene. Ukoliko je Vlada zaista želela da poboljša stanje u toj oblasti, trebalo je da poveća ovlašćenja Republičkom odboru kroz izmene Zakona o sprečavanju sukoba interesa i tako unapredi uslove za rad instituciji koja je za protekle tri godine postigla rezultate u regulisanju ove oblasti i pokazala da je otporna na pritiske. Ali, umesto da popravi zakon i unapredi rad Odbora, Vlada predlaže zakon o novom telu kojim reguliše nešto što je regulisano – sukob interesa – i ukida instituciju koja već radi u ovoj oblasti, i to radi vrlo dobro, uprkos tome što je Vlada praktično od samog osnivanja nastojala da je destabilizuje. Podsećam vas da je prvi nacrt zakona o agenciji, koji je takođe predviđao ukidanje Odbora, urađen svega 20 meseci nakon što je Odbor osnovan. To je jedan od uobičajenih načina kako vlast u Srbiji onemogućava rad institucija. Suština dobre vladavine su jake, stabilne i efikasne institucije. Naša Vlada, međutim, ne dozvoljava da one to postanu. Za izgradnju ozbiljne institucije tri godine je premalo vremena, a potpuno je pogubno nakon tri godine, ili svega dvadeset meseci, predlagati osnivanje novog tela i poništiti ono što se u međuvremenu postiglo. Čak i da je da je agencija idealno zamišljena, ljudi koji će u njoj biti zaposleni počinju sa radom znajući da je institucija koje se pre njih bavila sprečavanjem sukoba interesa, rasformirana nakon samo tri godine, i to nakon što je njen rad dao određene razultate.
NEZAINTERESOVANA VLADA
* Koliko se odnos vlasti, s obzirom da su promenjene u kratkom periodu tri vlade, promenio u odnosu na Savet, da li se uopšte menjao. I da li su rešanja o formiranju Agencije ona koja je spominjao u svom predlogu i svojevremeno bivši ministar pravde Zoran Stojković?
Aktuelni predlog zakona o agenciji je gotovo nepromenjen u odnosu na onaj koji je predlagao Stojković, kao što se nije promenio ni odnos Vlade prema Savetu. Vlast u Srbiji ima isti odnos prema svim institucijama. Da je zaista želela da se bori protiv korupcije, vlada je mogla vrlo dobro da iskoristi iskustvo Saveta, jer se nakon sedam godina pokazalo da je Đinđićeva ideja bila dobra i da Srbija može da pronađe put ka stvaranju institucija. Međutim, Vlada koja dozvoli da njen ministar na konferenciji za štampu najavi koliko će sudija biti uhapšeno, očigledno nije zainteresovana da gradi i unapređuje institucije, već naprotiv, može da zaključi da joj dobra iskustva u radu institucija nanose štetu. Setite se na primer kakav je pritisak pre godinu dana vršen na Komisiju za zaštitu konkurencije kada je donela rešenje o monopolu u maloprodaji u Beogradu? Sada čujemo da je tu bilo ozbiljnih pretnji, da se očigledno zna ko je pretio, ali da je moćnim pojedincima u Srbiji dozvoljeno da prete ljudima u institucijama. Ovde su sigurni samo oni koji imaju mnogo novca, ili su na vlasti. Svi drugi nisu sigurni ni u svoja osnovna ljudska prava.
* Šta je trebalo uraditi?
Zaključak radne grupe koja je pisala Nacionalnu strategiju za borbu protiv korupcije, u kojoj su učestvovali Ministarstvo pravde, Savet za borbu protiv korupcije i stručnjaci Saveta Evrope, bio je da treba doneti zakon o borbi protiv korupcije, i kroz sveobuhvatan pristup problemu korupcije u Srbiji tražiti adekvatnu formu antikorupcijskog tela. Zaključak radne grupe je bio da će se tim zakonom regulisati i odnos između novog tela i postojećih institucija za borbu protiv korupcije, odnosno u to vreme samo Saveta, pošto tada, krajem 2004. godine, Republički odbor još uvek nije bio počeo sa radom. Problem korupcije u Srbiji je bitno drugačiji od problema korupcije u državama sa stabilnom demokratijom, gde je korupcija problem kriminaliteta, dok je kod nas to sistemski problem, koji se može rešavati samo dobro koncipiranim i dosledno sprovedenim dugoročnim reformama. Borba protiv ovakve korupcije nije pitanje jedne agencije, niti povremenih policijskih akcija, već kontinuiran rad na osnaživanju institucija, tako da je suštinski problem sa osnovanjem agencije to što se borba protiv korupcije vraća na početak, i što će se poništiti pomak koji su napravile postojeće institucije, poput Republičkog odbora. Od trenutka kad je najavljeno osnivanje agencije i ukidanje odbora, veliki broj funkcionera u Srbiji je jednostavno prestao da dostavlja odboru imovinske podatke koje je po zakonu dužan da dostavi, i samo taj podatak bi vladi koja zaista želi da se bori protiv korupcije morao biti dovoljan da preispita odluku o ukidanju odbora i formiranju novog tela. Na žalost, izgleda da je cilj osnivanja agencije upravo taj da se ponište rezultati koje je Republički odbor postigao u sprečavanju sukoba interesa. Nije ovo prvi put da Vlada onemogućava primenu zakona tako što destabilizuje institucije koje treba da ih primenjuju, ili odbija da im obezbedi uslove za rad, ili u sam zakon ugradi nedostatke koji sprečavaju efikasnu primenu, što se kasnije pokaže u praksi.
* Reč je o državnoj revizorskoj agenciji?
Za takvu jednu instituciju je potrebno vreme da postane respektabilna, a vlada joj još uvek nije omogućila ni osnovne uslove za rad, čime se već na samom početku narušava kredibilitet institucije koja treba da kontroliše rad vlade, odnosno vlada vrlo jasno demonstrira da je i pored proklamovane nezavisnosti, rad institucije praktično pod kontrolom izvršne vlasti. Na sličan način, samo sa drugim mehanizmima, onemogućena je i primena Zakona o finansiranju političkih stranaka, Zakon o zaštiti konkurencije je takođe napisan tako da onemogući rad instituciji koja treba da ga primenjuje, Zakon o javnim nabavkama reguliše samo postupak raspisivanja i dodele nabavke, dok planiranje i izvršenje ugovora o nabavci ne podležu nikakvoj kontroli, i da ne nabrajam dalje, na isti način se postupa sa svim institucijama čiji nezavisan i efikasan rad je neophodan državi u borbi protiv korupcije.
* Pojasnite nam malo priču oko javnih nabavki, pošto državna revizorska kuća nije u mogućnosti da ih prati?
Bojim se da su građani suviše osiromašeni, nezaposleni, ili jednostavno umorni od protesta u kojima su zahtevali promene
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ
Ako jedan ministar može sam da planira nabavke, ako može sam da odredi da mu je potreban određeni broj automobila, ili skeneri sa određenim karakteristikama, i da pritom niko ne kontroliše da li je nabavka zaista potrebna, racionalna, ekonomski opravdana, onda je praktično nemoguće sprečiti zloupotrebe u samom postupku tendera. Ili ako se skupi više ministara i objavi da u budžetu postoji suficit, a ne deficit, i onda naprave Nacionalni investicioni plan, u koji stave predloge svojih opštinskih odbora da pred izbore naprave zatvorene bazene, ski-liftove, vodovode u mesnim zajednicama, ili da u bolnicama zamene sve krevete starije od pet godina, onda se zapravo u planiranju nabavke već desila korupcija sa mnogo razornijim posledicama nego što je nameštanje tendera, jer je koalicija na vlasti urušila budžetski sistem zemlje kako bi pobedila na sledećim izborima. S druge strane, nema ni kontrole izvršenja ugovora zaključenih sa izabranim ponuđačima, tako da ne postoji način da se proveri da li je nabavka realizovana kao što je bilo planirano. Jednostavno, otvorene su mogućnosti da se bez ikakve kontrole troše budžetska sredstva za lične i stranačke potrebe, jer Državna revizorska institucija, koja treba da kontroliše planiranje i izvršenje nabavki, nema mogućnosti da počne sa radom. Ukoliko bi postojala državna revizija, imali bismo valjanu procenu da li je za državu ekonomski opravdano ulaganje sa Fijatom. Za ministre i njihove stranke svakako jeste, jer oni su na kratko kupili političku podršku u Kragujevcu tako što su omogućili jedan broj radnih mesta, ili su makar stvorili nadu da će biti radnih mesta, što je u politici ponekad jednako značajno kao i konkretan rezultat, međutim javnost nema nikakvu informaciju koliko nas je koštao taj posao, da li je povoljan za Srbiju, da li je čak tako povoljan i za Kragujevac. Osim izjava ministara sa konferencija za štampu, mi o tom poslu zapravo ništa ne znamo.
* Kakav je ineres Vlade da se to ostavi po strani? Sakrivaju korupciju u svojim redovima?
To je pokušaj da se partokratski način vladavine u Srbiji zadrži što duže, da država što duže ostane zarobljena korupcijom. Očigledan je interes političkih stranaka i njihovih finansijera da postojeći sistem vlasti što duže traje. Već nebrojeno puta smo videli da za političke stranke i finansijske moćnike nijedan zakon ne važi, da vladu nijedan zakon ne obavezuje. Ne obavezuje ih Zakon o budžetu, jer je Narodna skupština tako ustrojena da nema kapacitet da razmatra izveštaje o završnom računu. Ne obavezuju ih ni zakoni koji im nalažu da omoguće rad pravosuđu, tako da i dalje nemamo upravni sud, što je verovatno polje nejvećeg kršenja ljudskih prava u Srbiji, jer konačni upravni akti u ovoj državi zapravo nemaju efikasnu sudsku kontrolu. Kada sve ovo navedemo, zaista se nameće pitanje zbog čega je vlada kao rešenje problema korupcije u Srbiji nametnula osnovanje jedne agencije čije će nadležnosti u najvećoj meri biti iste one koje je do sada obavljao Republički odbor za sukob interesa. Teško je oteti se utisku da je namera pre svega da se ponošti sve ono što je Republički odbor uradio, a da se istovremeno napravi glomazno i skupo telo u kom će se zaposliti 150 partijskih poslušnika, na istim poslovima koje je do sada radilo devet članova Republičkog odbora sa sekretarijatom od 13 zaposlenih. Agenciji će biti omogućen i poslovni prostor, oprema, veliki broj činovnika, ukratko sve ono što navodno ne može da se omogući Državnoj revizorskoj instituciji, za čijim efikasnim radom postoji preka potreba. Agencija se očigledno pravi kako bi se zadržao postojeći način vršenja vlasti, u kom za moćne pojedince zakon ne važi, bilo da se radi o uspostavljanju monopola, nameštanju tendera, pranju novca... A onda će vlast, kad nezadovoljstvo javnosti počne da je ugrožava, napraviti afere o takozvanim „mafijama”, koje treba da nas ubede da napokon počinje borba protiv korupcije. Zapravo, ove policijske akcije treba da zabrinu građane, jer u našoj zemlji ne postoje institucionalni uslovi za ozbiljnu borbu protiv korupcije, i uvek se moramo zapitati koja je pozadina svih tih hapšenja. Naše institucije su slabe i vrlo podložne uticaju političara na vlasti i tajkuna. U zemlji u kojoj je državni tužilac već osam godina vršilac dužnosti, i u kojoj je nakon promene socijalističkog ustava tužilaštvo došlo u još nepovoljniji položaj nego ranije, ne može se govoriti o ozbiljnoj borbi protiv korupcije.
* Spomenuli ste da će Vlada kako bi građanima zamazala oči povremeno praviti afere. Da li smatrate da je to slučaj i sa hapšenjem gradonačelnika Zrenjanina Gorana Kneževića?
Ne znamo mnogo o tome, osim informacija objavljenih u medijima, ali ima nekoliko elemenata koji daju povoda za zabrinutost. Prvo, povodom hapšenja u Zrenjaninu je ponovo najavljena odlučna borba protiv korupcije u jednoj oblasti, sada u urbanizmu i građevinarstvu, iako smo prethodno videli da proces protiv takozvane „stečajne mafije” nije ni malo unapredio rad pravosuđa, već naprotiv, poslužio je kao dodatni pritisak na sudije jer je vlast demonstrirala šta može da uradi predsedniku trgovinskog suda koji je stao na stranu pogrešnog moćnika. Što se obračuna sa „prosvetnom mafijom” tiče, videli smo da su profesori Pravnog fakulteta u Kragujevcu koji su bili optuženi za prodaju diploma sada oslobođeni. Da bi se krenulo u odlučnu borbu protiv korupcije, neophodno je da postoji samostalno i profesionalno tužilaštvo koje će da pripremi kvalitetnu optužnicu, i nezavisan i efikasan sud koji će vrlo brzo da donese pravosnažnu presudu i proglasi krivce za korupciju. Ono što je najvažnije kod korupcije je da ona mora biti kažnjiva, i da ne biti isplativa, odnosno da se utvrdi kolika je šteta pričinjena korupcijom i kome će ona biti nadoknađena. U svim postupcima koji su do sada vođeni to je izostalo, tako da zaključak javnosti na kraju uvek bude da se iza hapšenja „mafija” ustvari kriju razni obračuni, naročito kada vidimo da organi gonjenja ne preduzimaju ništa povodom sumnji na krupnu korupciju u koju su umešani visoki državni funkcioneri – stečaj Sartida, privatizacija šećerana, Nacionalna štedionica, Mobtel, preuzimanje C-marketa i Luke Beograd, pa sve do sada aktuelnih poslova oko prodaje NIS-a, ili koncesija Horgoš-Požega. Mi ne možemo da cenimo da li je tu bilo korupcije, to je posao suda, ali sud nije ni došao u poziciju da utvrdi činjenice, jer ni jedan od ovih slučajeva nije procesuiran.
* Znači da je onda najveći problem u neefikasnom sudstvu?
Očigledan je interes političkih stranaka i njihovih finansijera da postojeći sistem vlasti što duže traje.
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ
Najveći problem je u slabim institucijama koje su takve jer su podređene izvršnoj vlasti. Pravosuđe i dalje u svemu zavisi od izvršne. Plata, izbor, reizbor sudija, sve i dalje zavisi od stranaka na vlasti. Državni tužilac je već osam godina v.d, specijalni tužilac se bira na svake dve godine. Pritom su hapšenja raznih „mafija» očigledno imala jedini učinak u tome što su ljudi u institucijama, pa i sami građani, zaplašeni, jer više nije bezbedno živeti u zemlji gde se od hapšenja može praviti politička kampanja, i gde kada vas uhapse može da se napravi takva atmosfera linča u kojoj sud nema uslove za nezavistan o profesionalan rad, u kojoj uhapšeni nemaju elementarna prava garantovana u svakoj civilizovanoj zemlji – da su nevini dok se ne dokaže suprotno. S druge strane, nezamislivo je da se tužilac uopšte usudi da procesuira slučajeve krupne korupcije, gde se radi o velikom novcu i moćnim ljudima koji očigledno finansiraju većinu političkih stranaka, kad ni sam ne zna da li će sutra i dalje biti tužilac, ili će možda biti uhapšen.
* I kako onda sa tolikim problemom korupcije uopšte možemo da očekujemo da uđemo u EU?
Srbija je daleko od ulaska Evropske unije, čak nije ni na pravom putu. Put ka Evropskoj uniji znači donošenje dobrih zakona i stvaranje nezavisnih i jakih institucija koje omogućiti primenu zakona. Srbija se ne kreće tim putem. Na primer, 2004. godine smo doneli Zakon o sprečavanju sukoba interesa, 2005. je skupština izabrala Republički odbor. Sada Vlada predlaže skupštini ukidanje odbora i osnivanje agencije, a parlament ne pita zašto se to radi kad je telo izabrano pre tri godine i još uvek nije završilo svoj mandat. Poslanici vladajućih stranaka su samo glasačka mašina svojih stranačkih šefova koja realizuje dogovore sklopljene negde van skupštine, tako da tu nema mesta racionalnoj i kritičkoj raspravi. Da u skupštini zaista sede predstavnici naroda, a ne stranaka, postavilo bi se pitanje odgovornosti za vreme i novac koji su utrošeni na model koji je vlada predložila pre četiri godine. Razmatrao bi se izveštaj o radu Republičkog odbora, razmatralo bi se da li odbor zaista treba ukinuti nakon tri godine rada, kao što vlada predlaže. Čulo bi se da država koja svake tri godine ukida institucije i osnova nove nikada neće napraviti prvi korak ka EU. Na žalost, ovakva pitanja se ne čuju ni u skupštini, ni u medijima, koji su očigledno pod kontrolom istih centara moći koji kontrolišu i političke stranke. Ako naš parlament i javnost dozvoljavaju vladi da se na ovaj način poigrava sa institucijama i zakonima, onda je najbolje da se ne donose zakoni.
* Da li postoji ta kritična masa koja će u jednom trenutku da kaže stop takvom ponašanju?
ZAKASNELA DODELA PROSTORIJA DRI
* Baš ovih dana je Državnoj revizorskoj instituciji konačno dodeljen prostor za rad u Palati Srbija (bivši SIV).
Zakon o državnoj revizorskoj instituciji je donet sa velikim zakašnjenjem 2005. godine. Iako je zakonom predviđeno da se Savet DRI izabere u roku od šest meseci od donošenja zakona, on je izabran tek 2007. godine, a tek krajem 2008. čujemo kako će institucija dobiti prostor za rad, a ne znamo kada će moći da zaposli kadrove koji su joj potrebni da počne da vrši poslove revizije. Istovremeno, sve zemlje u našem okruženju imaju državnu reviziju, mađarska državna revizorska institucija je čak uradila završni račun privatizacije u toj zemlji. U Srbiji će se i privatizacija i drugi veliki poslovi u tranziciji završiti pre nego što DRI uopšte bude mogla da počne sa normalnim radom, a za sve to vreme i dalje nećemo imati kontrolu planiranja i izvršenja ugovora u nabavkama, kontrolu finansiranja političkih stranaka, reviziju izvršenja budžeta, i to vrlo jasno govori o namerama vlasti u Srbiji da se bori protiv korupcije.
Bojim se da su građani suviše osiromašeni, nezaposleni, ili jednostavno umorni od protesta u kojima su zahtevali promene, a od kojih su doživeli razočarenje, jer se na kraju uvek ispostavljalo da vlast samo želi da očuva sistem partokratije. Obični ljudi, koji hoće da žive od svog rada, razumeju šta nije u redu, ali ne postoji mehanizam da građani utiču da se nešto promeni. Stranke ih se sete samo pred izbore, u kampanji ih zasipaju obećanjima, a nakon što osvoje vlast ispunjavaju zahteve i interese onih koji su finansirali kampanju. Ovo što radi vlada u Srbiji nije ničiji interes, sem uskog kruga ljudi oko vlasti, i bojim se da tu ništa neće moći da se promeni dokle god budemo imali ovakav izborni zakon, koji omogućava da poslanici u skupštini ne predstavljaju volju naroda, već partijskih šefova, i dokle god budemo imali zakon o finansiranju političkih stranaka koji zapravo prikriva finansijere stranaka, odnosno prikriva čije interese stranke zastupaju nakon što osvoje vlast.
* Koliko ozbiljno gledate na najave za rešavanje problema korupcije u Beogradu?
Sa ovakvim institucijama ne postoje nikakve pretpostavke da se to desi, jer za ljude u Srbiji koji imaju mnogo novca ne važi nijedan zakon. Kod nas koalicioni sporazum može da poništi zakon. Kada je Savet radio izveštaj o C-marketu, poslali smo tužilaštvu memorandum o tajnom kartelskom sporazumu između Miroslava Miškovića, Milana Beka i Slobodana Radulovića, potpisan 2005. godine na inicijativu Danka Đunića i tadašnjeg premijera. Tako je makar pisalo u memorandumu. Međutim, tužilac nam je odgovorio da je dokument koji smo mu poslali fotokopija. Sa ovakvim tužilaštvom, nemoguće je da se rasvetle tako ozbiljne sumnje na korupciju u Beogradu kao što postoje u dodeli izgradnje Univerzitetskog naselja firmi „Blok 67 Associates”. Ako se i pokrene policijska akcija, sigurna sam da neće obuhvatiti ni Univerzitetsko naselje, ni premeštanje Luke Beograd, ni način na koji su kupljene akcije Luke ili C-marketa.