Četnička čitanka za maturante
U Hrvatskoj, ako dobro shvatam, ne postoji jedan zvanični udžbenik istorije već profesor ima diskreciono pravo da odluči po kom će predavati.
Ne znam kako izgledaju udžbenici u BiH.
Evo primera samo jedne jedine bezočne manipulacije istinom i istorijom. Po raznim forumima papagajski se pominje nekakvih devet genocida nad muslimanima pa me ne bi začudilo da se famoznih devet genocida pominje u i školskim udžbenicima istorije.
Jedan od izvora koji objašnjava silne genocide je i ovaj sajt:
http://www.genocid.o...idkrozhistoriju
Da bismo na samo jednom primeru objasnili mehanizam manipulacije istinom elaboriraćeno jednu tvrdnju iz teksta:"Prema dosadašnjim istraživanjima Kocovića, Zerjavića, Dedijera i Miletića, sve nemuslimana, Drugi svjetski rat je odnio 103.000 muslimanskih života".
U linku koji je ostavljen na najgrublji mogući način se laže i manipuliše u vezi naučnog istraživanja Dedijera, Miletića, Kočovića, Žerjavića....
E sad neupućeni bi pomislili da su zaista vršena nekakva naučna istraživanja i da je sve to tako jer kako bi se neko usudio da tako bezočno laže. A o čemu se zapravo radi.
U svojoj knjizi autorski dvojac Dedijer i Miletić ne iznose nikakve cifre u vezi ukupnog broja četničkih žrtava niti su radili kakva istraživanja povodom toga. Njihova knjiga "Genocid nad muslimanima" je samo kompilacija tekstova drugih autora i arhivske građe. Ni u jednom od tih tekstova ne spominje se da je broj četničkih žrtava 100 000. Upravo iz tih tekstova saznajemo kolike su žrtve približno drugi autori pripisivali četnicma. Najveća cifra je ona pomenuta u optužnici protiv Draže Mihailovića gde su poimenično nabrojani četnički zločini nad Hrvatima i Muslimanima. Kada se zbroje cifre iz svih stavki optužnice to je oko 19 500 žrtava. Optužnica nije potkrepljena imenima žrtava već se daju više paušalne procene broja ubijenih koje su uglavnom veće od podataka posleratnih istoričara.
Drugi značajni izvor je knjiga "Četnici" hrvatskog istoričara Joze Tomaševića gde se navodi da su četničke jedinice koje su decembra 1942 bile mobilisane u Crnoj Gori i Sandžaku i spremale za "marš na Bosnu" dobile naređenje početkom januara i početkom februara 1943 da preduzmu "akcije čišćenja" protiv muslimana prvo u srezovima Pljevlja i Bijelo Polje u Crnoj Gori pa u srezu Foča i još nekim selima u jugoistočnoj Bosni. U tim akcijama je pobijen najveći broj četničkih žrtava.
Tomašević navodi i druge četnničke zločine , a prema njegovim navodima broj žrtava je oko 12 000.
Svi ostali autori koji su se bavili tematikom četničkih žrtava u bivšoj SFRJ navode manje ili iste cifre kao i Tomašević ili sastavljači optužnice protiv Mihailovića. Svi pominju jedne te iste zločine i slične cifre. Prostora za neke prevelike manipulacije nije ni bilo jer su četnički zločini dobro istraženi s obzirom da nisu toliko masovni kao ustaški (ustaških masovnih pokolja je bilo bezbroj pa su samim tim teži za proučavanje i konačno ocenjivanje ukupnog broja žrtava). Imam u vidu samo autore i radove koji su izdati pre nacionalističke i ratne histerije devedesetih.
Kočović i Žerjavić nisu radili nikakva istraživanja četničkih zločina već su radili statistička istraživanja o ukupnim žrtvama rata na tlu SFRJ bazirana samo na podacima sa popisa stanovništva i izračunavanja navodnog nataliteta u ratnim godinama oko čega ima najviše spora. Kočović je samo pretpostavio koliki je bio taj natalitet i i na osnovu te pretpostavke pravio svoje proračune.
Dakle, to nisu istraživanja o ratnim zločinama već demografska istraživanja. Žerjavićevi radovi iz devedesetih u vreme nacionalističke histerije i njegovog podilaženja Tuđmanu nisu mi poznati, ali u onim pre 1990 ne bavi se ratnim zločinima već demografskim istraživanjima ratnih gubitaka.Kočovićevi i Žerjavićevi podaci pre 1990 su slični (neki čak tvrde da je Žerjavić prepisao Kočovićev rad) pa se uglavnom njih dvojica često pominju u paketu.
Prema Kočoviću ukupan broj muslimanskih ratnih gubitaka u BiH je navodno 70 000. To naravno nije nikakva cifra četničkih zločina već navodno ukupan broj muslimanskmih ratnih gubitaka. Cifra je preterana jer su u nju ubrojane i romske žrtve koje su pobile ustaše. Pre rata popisi su vršeni po veroispovesti, a ne po nacionalnosti. A tačan broj Roma muslimana koji su se asimilovali u Bošnjake također je nepoznanica.
Kočović uopšte i ne pominje četnike već logično zaključuje da su ratni gubici bosanskih muslimana posledica njihovog učešća na strani sila Osovine. S obzirom da su četnički zločini uglavnom dobro istraženi to je jedino logično objašnjenje. Handžar diviziju koja je brojala oko 20 000 muslimana su Nemci prebacili na mađarsku teritoriji gde je poražena od Crvene Armije. Ta je divizija doživela potpuni poraz i slom. Vojne snage NDH imale su 262 326 ljudi prema Pavelićevom izveštaju Hitleru, a u tim snagama je bilo nekoliko desetina hiljada muslimana. Znatan broj ustaša emigrirao je zajedno sa svojim porodicama. Njihov broj je nepoznat i Kočoviću koji i sam kaže da bi puna istina o njihovom broju mogla pokrenula reviziju pitanja hrvatskih žrtava.
Dakle, svoje ratne gubitke bosanski muslimani treba da traže među gubicima kvislinških formacija, ali nekima je palo na um da sopstvenu sramotu pretvore u mučeništvo.
Na čemu se dakle bazira tvrdnja da je cifra od 100 000 četničkih žrtava potvrđena istraživanjima Dedijera , Miletića, Žerjavića , Kočovića? Na osnovu navodnih muslimanskih ratnih gubitaka koje su izračunali i Kočović i Žerjavić, a koje u kompilaciji tekstova drugih autora prenosi i autorski dvojac Dedijer-Miletić.
Ovo je samo jedan eklatantan primer neverovatnog i bezočnog izvrtanja činjenica i potvrda da ljudsko beščašće nema granice ni mere.
Ako se na ovakav način obrađuju istorijski događaji u udžbenicima istorije onda ne čudi ostrašćenost, mržnja i totalno slepilo za tuđe žrtve koje mnogi mladi ljudi danas ispoljavaju.
Edited by helios1975, 23 April 2008 - 08:40.