54 replies to this topic

[Hroboatos]

Freud jeste bio znanstvenik po obrazovanju, ako nista drugo. On je bio neurolog, i to ne bilo kakav neurolog, nego vrstan strucnjak, ali se na duze staze nije posvetio toj oblasti. Specijalizirao je u Parizu, cini mi se, kod Charcota, a Charcot je ogromno ime u patolologiji i neurologiji. Istina je, doduse, da je za neurologiju ucinio drasticno manje nego za psihijatriju (i psihologiju), ali psihijatrija nije nista manje nauka nego neurologija, samo je njen instrumentarij nesto drugaciji.

I Čehov je bio po struci liječnik, pa što ? Freud je, znamo, izvršio golem utjecaj na literaturu i film (Hesse, Dali, Hitchcock..), dok je u medicini- koja nije znanost (za razliku od biomedicinskih znanosti), nego primijenjena disciplina (kao npr. građevinarstvo) - njegov status bio i ostao rubni.

U psihijatriji je Freudova terapija bila dijelom opće psihijatrijske prakse, no njena neučinkovitost i generacije moćnih lijekova, kao i kritika Freudove mitologije (Hans Eysenck, Popper,..) dovela je do snažnoga naglašavanja dvaju stvari:

*psihoanaliza nije znanost. To je, da citiram Wittgensteina, nešto što nije ni teorija (a kamoli znanstvena teorija), nego spekulacija, vrtnja idejama prije formiranja provjerljive hipoteze

*sama terapija razgovorom, Freudova ili druga, ima učinka i koristi se i dalje, no kao dodatni dio medikamentnoga tretmana, jer, konačno, ljudska bića trebaju komunikaciju, ispovijed i socijalizaciju

No, specifično freudovski- interpretacija snova kao ključ izlječenja neuroza, identifikacija poriva (eros-thanatos), psihijatrijski kauč i slobodne asocijacije kao Arijadnina nit ....sve je to derogirano kao totalno neznanstveno, a ima manje učinka nego dobra ispovijed u crkvi.

[Hroboatos]

AndiSam me je preduhitrio, da se ne ponavljam, a i cini mi se da razlicito gledamo sta jesu uticaji onih koji se u pisanoj formi izrazavaju. Na literaturu i knjizevnost gledam kao na razlicite pojmove, a samim tim tvorci literature nisu nuzno pisci, osim ako se ne krecemo banalnom teorijom da sam i ja potencijalni pisac. Citati Nicea, Frojda, Junga...sa pozicije "solidno obrazovanje i primerene intelektualne mogucnosti" i pri tom prihvatati nihovu "religiju", ja nikad necu razumeti, osim ako se ne radi o onima kojima je to posebna sfera interesovanja i u bliskoj vezi sa strukovnim. Isto ne razumem ni one koji prihvatanjem jedne od tih "religija", sve ostale odbacuju kao neprihvatljive, a opet govorim o citacima naivcima. Potpuno drugi kontekst je pisanje jednog fizicara kao sto je Sabato, ili jednog inzenjera kao sto je Vijan, koji su stvarali knjizevnost, doduse mogu se pronaci elementi njihovih akademskih diploma, pronaci po koja masina kod Vijana, ali i struktura romana, nalik usmerenim kretanjima fizickih cestica kod Sabata (nadam se da nijedan fizicar ovo nece videti, ko zna sta sam napisala ). Pisce enciklopedija, recnika... njih posebno izdvajam i izjavljujem vrlo smelo: Milan Vujaklija je najuticajniji pisac na ovim prostorima.

E sad, ovo ne razumijem.

1. radi li se o tom da treba napraviti razliku između pisaca imaginativne literature (Tolstoj, Proust, Cervantes,..) i "neimaginativne" (filozofija, psihologija, historiografija,..) (Freud, Nietzsche, Empedoklo, Condorcet,..) ? Da, treba.

2. ako se govori o imaginativnim piscima, već sam naveo one za koje smatram da su"proroci" u tom smislu da imaju auru društvenoga arbitra, pravednika, glasa savjesti, glasa nacije,... (Tolstoj, Voltaire, Goethe,...Dobrica Ćosić)

Ako je što nejasno- samo naprijed. Meni se čini da je praktički trivijalno da postoje imaginativni pisci koji imaju takav društveni ugled koji ih stavlja na pijedestal koji ostali jednostavno nemaju. Solženjicin ima takvu auru, nemaju ili nisu ju imali Pinter, Calvino ili Borges. Također, ta je pojava češća u nekim društvima i nacijama. Češća je u srednjoj i istočnoj Europi, dosta rijetka u anglofonom svijetu, a ostali kojekako.

[highlanderka]

Prvo "citanje" Nicea, ako se ne varam - u II ili III razredu gimnazije (imala sam 3 godine predmet istorija filozofije) mi je doneo samo zbunjenost i odbojnost, tada sam se divila svemu sto ima veze sa antickim vremenima a Nice, Shopenhauer, Blok - to su samo bile teske lekcije za ucenje i otpor da se o zivotu razmishlja na jedan defetisticki, depresivan nacin. Tada sam uzivala u osecanju da imam "nov" nepotrosen zivot u rukama i verovala sam da cu sa lakocom zaobici greske svih rodjenih pre mene.
Kasnije citanje dogodilo se kada sam vec bila potpuno odrasla, mislim da sam imala punih 35 godina, bila sam uveliko i supruga i majka i profesionalac a svet izvan mene je postajao sve nerazumljiviji. Onaj "nov" i nepotrosen zivot je poprilicno bio okrnjen, lista razloga da mi crvene usi - podugacka. Sta sam zapamtila, zapravo, sta sam dobila od Nicea i tog dela? Recimo, najvaznije je bilo saznanje da je O.K. imati u sebi i stras, poriv, nagon, ono dionizijsko ali i racio, logiku, um i da oni ne mogu stalno da budu u ravnotezi, da je svako za sebe i oba ujedinjena, u stalnom previranju i da potraga za harmonijom ("muzikom sfera" al' to je druga prica) i jeste nesto cemu treba posvetiti ljudsko trajanje. Napominjem da sam vaspitavana u (malo)gradjanskom maniru od strane citave vojske tetaka, baka, baba-tetaka i da mi nije bilo lako da se snadjem izmedju njihovog "vjeruj" da "muz treba da te pozna samo od stuka na dole" i studije Master/Dzonson koji je tada izazvao senzaciju naucnim istrazivanjima ljudske seksualnosti. Eto, dobri g Nice mi je lepo i lako objasnio da nisam nikakav izrod i nakaza, da je moja jaka potreba da se bavim sobom na jedan kriticki ali i konstrukivan nacin sasvim legitimna, da imam pravo na vlastiti ideal ali da je on najmanje moj, da kroz mene govore svi oni koji su ziveli pre mene a da opet, ako hocu i imam snage i strpljenja, moj zivot ne mora da lici ni na jedan od svih prethodnih ikad. Zapamtila sam da, s jedne strane ja jesam neponovljiva pojava ali da podlezem jakoj kauzalnosti u kojoj je sadrzana velika opasnost da se izgubim i nikad ne sretnem pravu sebe. Nicea optuzuju da je nihilista, da je ubio Boga a moje iskustvo sa njim je obrnuto - nekako sam razumela da Bog nije na Nebu vec u meni i da sam ja ta koja ima bozansku prirodu. Da skratim: Apolonski princip je vec poprilicno bio istrazen i osvescen u meni ali sam imala problem sa Dionizijskim. Lomila sam se od vlastite ozbiljnosti i odgovornosti a gubila uveliko onaj divni osecaj za Zivot. To je razdoblje zestokih psihosomatskih kriza usred koje me stav da "sto je manje u Erosu, vise je u Tanatosu" bukvalno prosvetlilo i oslobodilo neuroze.
Jako sam umorna jer je moja najnovija "religija" Thai ch cuan a danas sam putovala 190 km da bih vezbala 3 sata sa velikim majstorom ove vestine i to je razlog sto sam tako opsirna i konfuzna. Uzgred, sad sam se setila da sam jako, jako mnogo naucila od Dezmonda Morisa i Margaret Mid, antopologa i autora bestselera iz '70.
Sta da radim kad sam takva - blesava? Ja sam najblize onome sto je M.Pijade rekao o novinarima - da su univerzalne neznalice. Potpuno sam povrsna i odvratno pragmaticna: jedna recenica, jedan stih, sve to moze da mi "razotkrije nebesa", kod mene se otkrivanje "univerzalnih istina" desava tako reci - svakodnevno! "Trosim" vekove kao kokice, rabim najvece umove covecanstva - "za po kuci"! Sad me je stid sto sam se tako razmetala "citanjem" Nicea jer je, sigurno, siroti covek hteo nesto drugo da kaze. Bolje stojim sa "Voljom za moc", to mi je bilo pod obavezno na studijama al Vas molim da me ne terate da se preslisavam, bilo je davno. Kako god, davljenik se i za slamku hvata a ja sam se cesto davila.

[Homo unius ideae]

Bolje stojim sa "Voljom za moc", to mi je bilo pod obavezno na studijama al Vas molim da me ne terate da se preslisavam, bilo je davno. Kako god, davljenik se i za slamku hvata a ja sam se cesto davila.

A, ne nema sada izvlacenja salim se. Znate sta, ja sada imam neke dobre vibracije, uzivala sam citajuci ono sto ste napisali i kazem vam:
-ovo je vase najbolje pisanje na ovom forumu,
-nije mi ni malo zao sto sam vas propitivala i inicirala vas da ovo sve pronadjete u sebi i napisete ga,
-danas niste jedina moja "zrtva", izula sam iz patika jednog psihologa da mi pojasni uticaj Nicea na njega,
kako ga je on citao i...izdrazao je pet minuta moje kanonade, a na pitanje da li je Frojd mitograf me je hteo ubiti
-za kraj citiram vam nepoznatog pisca: "Ja nista ne citam, necu da kvarim svoje rezone". Ako vam deluje stupidno i glupo, razmislite ipak, ja sam kada mi je receno, dok sam imala hrpu knjiga u svojim rukama, reagovala ne bas pristojno, ali ima neceg nihilistickog u tim recima.

[Homo unius ideae]

E sad, ovo ne razumijem.

1. radi li se o tom da treba napraviti razliku između pisaca imaginativne literature (Tolstoj, Proust, Cervantes,..) i "neimaginativne" (filozofija, psihologija, historiografija,..) (Freud, Nietzsche, Empedoklo, Condorcet,..) ? Da, treba.

2. ako se govori o imaginativnim piscima, već sam naveo one za koje smatram da su"proroci" u tom smislu da imaju auru društvenoga arbitra, pravednika, glasa savjesti, glasa nacije,... (Tolstoj, Voltaire, Goethe,...Dobrica Ćosić)

Ako je što nejasno- samo naprijed. Meni se čini da je praktički trivijalno da postoje imaginativni pisci koji imaju takav društveni ugled koji ih stavlja na pijedestal koji ostali jednostavno nemaju. Solženjicin ima takvu auru, nemaju ili nisu ju imali Pinter, Calvino ili Borges. Također, ta je pojava češća u nekim društvima i nacijama. Češća je u srednjoj i istočnoj Europi, dosta rijetka u anglofonom svijetu, a ostali kojekako.

Nego kuda cu drugde, nego avangardno kuda god vodilo. Ne mozes ni ti bas sve razumeti od mojih blistavih misli nemam uvek ujednacenu inspiraciju za pisanje, niti su mi misli konstantno smislene.
Sta znaci ovo sto sam boldirala? Posle cu nastaviti pisati svoju epopeju na temu.

[highlanderka]

Draga Homo unius ideae,
Hvala bekrajno na blagom sudu povodom moje tirade i drskosti da pominjem velikane.

Danas, sa iskustvom koje imam sa sobom i svetom (tja, sta bi rekao Frojd na fakat da smo uvek "svet i ja", retko ima drugih, moja odbrana je samo u podatku da to "svet i ja" jeste fantazmagorija, moje sigurno mesto, sugurno tek do prve charke) mogu da Vam kazem da se, bez dileme, slazem sa citiranim nepoznatim autorom. Bog ili Priroda (nisam citala originalnog de Spinozu, samo tumacenja, meni se dopalo) su nam rodjenjem dali sve sto nam je potrebno da opravdamo privilegiju da smo uopste rodjeni. Dakle, nisu neophodne biblioteke, nisu potrebni drugi i njihovo misljenje, njihovo iskustvo. E, sad, vaspitanje i obrazovanje koje sticemo mi na Zapadu sa predominatnim racionalistickim pristupom, to je druga prica i izgleda da nema bas srecan kraj. U svakom slucaju, kod mene je proces individuacije bio i dug i bolan ali se okoncao i sad sam u onoj fenomenalnoj fazi kad sve to treba da bacim u reku i da se vratim na pocetak svih pocetaka da bih, zapravo, stigla na kraj....ili nov pocetak? Cemu mogu da se nadam? U najboljem slucaju da cu na kraj stici drugacija nego na pocetku, nadam se - bolja u ljudskom smislu - i da ce to biti moj doprinos i Bogu i Prirodi.
U sustini, pola zivota prodje nam u osvescivanju ega da bi smo drugu polovinu proveli u rastvaranju istog, jednoj depersonalizaciji koja je, verujte mi, olaksanje.
Posle silnog lomatanja kroz shumu zapadnih autora, mir nalazim u istocnjackim tehnikama medju kojima mi je Thai ci cuan vec 8 godina - prava uteha i nadahnuce. Cela prica je jednostavna: izmedju zemlje i neba je covek. I tu gordosti nema mesta a izgleda - ni razloga.

Ipak nije bilo uzalud:nije mi zao ni jednog sekunda provedenog nad knjigom. I kad nisam mogla da usvojim ni jedno slovce, nisam zalila. Imam veliko zadovoljstvo da moje mladje dete zavrsava sudije svetske knizevnosti i da je gledam i slusam kako se ushicuje tudjim istinama, dilemama, predrasudama kao ja nekad. Kada podeli samnom nesto od toga, odahnem uz misao da bolje drustvo za moje dete ne bih mogla da pozelim. Da, one druge samosvesti sam mogla da podnesem samo preko knjiga i dugujem im, i knjigama i autorima, moju beskrajnu zahvalnost. Dalje mogu i sama.
Ako treba da budem kaznjena zbog gordosti i razmetanja, da znate da me stize kazna: provaljuju u secanje mnoge crtice vezane za zlosrecnu sudbinu her Nichea i njegovo delo. Mislim da svet nije bio spreman za njega i da me ne bi zacudilo da interes za njegovo ucenje tek sada dobije punu paznju. Prevrednovanje svih vrednosti, razbijanje svetova, surovi Bog....sanjacu kojesta nocas, laka vam noc

[AndiSam]

I Čehov je bio po struci liječnik, pa što ? Freud je, znamo, izvršio golem utjecaj na literaturu i film (Hesse, Dali, Hitchcock..), dok je u medicini- koja nije znanost (za razliku od biomedicinskih znanosti), nego primijenjena disciplina (kao npr. građevinarstvo) - njegov status bio i ostao rubni.

Ovo je, naravno, netacno. Dok bi literaturi bilo bolje da je Freudov uticaj bio sto manji (bez Hesea bismo, dakako, veoma lako mogli), bez njega danas ne bismo mogli zamisliti modernu psihijatriju. Psihoanaliza nema onaj znacaj koji je imala ranije, jer imamo mnogo prakticnije i brze psihoterapijske postupke, poput kognitivne restrukturacije ili bihejvioralne terapije, ali psihoanaliza nije jos uvek marginalna. I nece skoro to postati. Nema psihijatrijskog udzbenika koji ne pocinje od Freuda, sto nije cin nekakvog simbolicnog respekta. Psihofarmaci su izuzetno korisni i novi i bolji se javljaju fantasticno brzo, ali oni se koriste uz psihoanalizu, a ne kao njena zamena. Psihoanaliza ima svoja ogranicenja (sve gde postoje floridni psihoticni simptomi) ali tamo gde "radi" cini to veoma dobro. Njena prvenstvena mana je sto je dugotrajna. To je, svakako, smanjilo spektar indikacija za njenu primenu, ali je nije marginalizovalo - vecina psihijatara su i dalje obuceni psihoanaliticari. Razvijene su razlicite psihoanaliticke metode koje su duzinu terapije redukovale na veoma podnosljivo vreme, a cak i ako zanemarimo prakticnu psihoanalizu, ona je i dalje u psihijatriji izuzetno plodno polje za teorijski rad.

[Schrodinger]

Vazi za svaku umetnost, naravno, ali tema je o knjizevnosti, pa sam se ogranicio samo na nju. Ne verujem da su umetnici proroci (mozda je moj problem sto ne verujem u proroke, u ili van umetnosti). Pisci - umetnici, hajde da prosirimo tvrdnju - jesu nesto vazno, nesto retko, za mene licno, ali je bizarno utvrditi da je to tako u celoj Evropi, recimo. Samo Srbiju gledajuci: ne moze umetnik biti bitan u zemlji gde je polovina ljudi nepismena.

O fizici cestica ne bih bas mnogo umeo da kazem, kao ni o paleontologiji.

Pa bizaran ti je taj stav: sta sad, tvrdis da mozes da govoris o *svim*umetnostima (ukljucujuci i poneku o kojoj vrlo verovatno manje znas nego o fizici cestica), ali se onda ustrucavas u pogledu necega o cemu manje znas, iako te niko ne pita za faktografiju, vec samo za percipirani status u okviru ljudske kulturne aktivnosti. Meni to izgleda kao stara "two cultures" prica, samo kod tebe okrenuta naopacke u odnosu na Snow-a. On je covek lepo rekao: ne znati sta je II zakon termodinamike kulturoloski je ekvivalentno ne procitati nijedno Shakespearovo delo.

A naravno, zabavlja kad od sve Evrope kao primer uzmes Srbiju, kojoj vec iz same dnevne polemike se vidi, nije doista mesto u Evropi. Ali da ne zagadjujemo ovaj pdf...

[Schrodinger]

Ovo je, naravno, netacno. Dok bi literaturi bilo bolje da je Freudov uticaj bio sto manji (bez Hesea bismo, dakako, veoma lako mogli), bez njega danas ne bismo mogli zamisliti modernu psihijatriju. Psihoanaliza nema onaj znacaj koji je imala ranije, jer imamo mnogo prakticnije i brze psihoterapijske postupke, poput kognitivne restrukturacije ili bihejvioralne terapije, ali psihoanaliza nije jos uvek marginalna. I nece skoro to postati. Nema psihijatrijskog udzbenika koji ne pocinje od Freuda, sto nije cin nekakvog simbolicnog respekta. Psihofarmaci su izuzetno korisni i novi i bolji se javljaju fantasticno brzo, ali oni se koriste uz psihoanalizu, a ne kao njena zamena. Psihoanaliza ima svoja ogranicenja (sve gde postoje floridni psihoticni simptomi) ali tamo gde "radi" cini to veoma dobro. Njena prvenstvena mana je sto je dugotrajna. To je, svakako, smanjilo spektar indikacija za njenu primenu, ali je nije marginalizovalo - vecina psihijatara su i dalje obuceni psihoanaliticari. Razvijene su razlicite psihoanaliticke metode koje su duzinu terapije redukovale na veoma podnosljivo vreme, a cak i ako zanemarimo prakticnu psihoanalizu, ona je i dalje u psihijatriji izuzetno plodno polje za teorijski rad.

Ma hajde. I homeoterapija, kazu, pomaze brojnim ljudima, a tek sto im pomazu razni vracevi, vidovnjaci, bioenergeticari, itd. E pa u istom smislu pomazu i psihijatri klasicne psihoanalize -- pomazu samo utoliko ukoliko sugestijom, placebo efektom ili nekim slicnim trikom uspevaju da uvere u svoj uspeh. A to je PR, nema veze sa naukom. Za naucnu stranu je relevantno ono sto je Hroboatos citirao Wittgensteina, ali ne samo njega, vec je spisak ozbiljnih ljudi koji su do detalja kritikovali psihoanalizu veoma dugacak, i ukljucuje najveca imena savremene analiticke filozofije poput ser Karla Popera i Adolfa Grunbauma. Ovaj potonji je napisao dve knjige detaljne kritike psihoanalize koje ti najsrdacnije preporucujem -- sa ili bez "simbolicnog respekta" (koji je religijska kategorija i nema mu mesta u nauci).

[Hroboatos]

Ovo je, naravno, netacno. Dok bi literaturi bilo bolje da je Freudov uticaj bio sto manji (bez Hesea bismo, dakako, veoma lako mogli), bez njega danas ne bismo mogli zamisliti modernu psihijatriju.

Po čem to ? Psihijatrija je disciplina u kojoj je psihoanalitička škola s tretmanom slobodnih asocijacija bila dosta utjecajna do pred, recimo, 40-50 godina. No, ni do ondašnjega razdoblja nije bila dominantna, jer su se psihijatri od 1920-ih do 1960-ih (recimo) u Njemačkoj, Britaniji, Francuskoj, .... služili daleko više drugim metodama (uključiv leukotomiju i elektrošokove), nego razgovore iza kauča. Istina jest da je razgovor s psihijatrom bio i ostao integralni dio psihikatrijskoga tretmana- no to je bio i prije Freuda, a s njim je samo poprimio kultni status u nekim društvenim slojevima, dok su radikalnije (i isto tako neuspješne) terapije grupnih seansi, vrištanja i urlanja i pitajboga čega ostali dio psihijatrijskoga folklora i ništa više.

Freud je bio neuspjeli hipnotizer koji je obogatio civilizaciju jednim otkrićem- dinamičkoga nesvjesnoga. Možda i nije bilo njegovo otkriće, ali je on najviše učinio na njegovoj popularizaciji i afirmaciji. U ostalom, njegov utjecaj ne prelazi granice blaziranih njujorških lezilebovića a la Woody Allen.

Psihoanaliza nema onaj znacaj koji je imala ranije, jer imamo mnogo prakticnije i brze psihoterapijske postupke, poput kognitivne restrukturacije ili bihejvioralne terapije, ali psihoanaliza nije jos uvek marginalna. I nece skoro to postati.

Psihoanaliza, ako se pod tim podrazumijeva Freudovo učenje-potpuno je marginalna već ohoho vremena. Ono što nije marginalno terapeutski je tretman koji uključuje komunikciju između psihijatra i pacijenta-no to nije Freudov izum, niti se taj oblik tretmana svodi na psihoanalitički svjetonazor (dinamičko nesvjesno, id-ego-itd, dosjetke, snovi, simbolizam i cenzure u njima, ..).

Nema psihijatrijskog udzbenika koji ne pocinje od Freuda, sto nije cin nekakvog simbolicnog respekta.

Čudno. Ja sam ih pročitao nekoliko, i nijedan ne počinje s njim.

Psihofarmaci su izuzetno korisni i novi i bolji se javljaju fantasticno brzo, ali oni se koriste uz psihoanalizu, a ne kao njena zamena. Psihoanaliza ima svoja ogranicenja (sve gde postoje floridni psihoticni simptomi) ali tamo gde "radi" cini to veoma dobro. Njena prvenstvena mana je sto je dugotrajna. To je, svakako, smanjilo spektar indikacija za njenu primenu, ali je nije marginalizovalo - vecina psihijatara su i dalje obuceni psihoanaliticari. Razvijene su razlicite psihoanaliticke metode koje su duzinu terapije redukovale na veoma podnosljivo vreme, a cak i ako zanemarimo prakticnu psihoanalizu, ona je i dalje u psihijatriji izuzetno plodno polje za teorijski rad.

Ne znam koja je ovdje tema. Je li Freudova psihoanaliza koja daje jednu teoriju ("hidraulički model") funkcioniranja psihe i radi na tom modelu, ili psihoterapeutski tretman koji uključuje komunikaciju s pacijentima, njihovo osvješćivanje i svladavanje, socijalizaciju itd.

Nisam ni rekao da je "kemija sve", no osim "kemije" tu je hrpa drugih tehnika, od elektrošokova (ek terapije) preko hipnoterapije i bihevioralnih maltretiranja do raznih oblika ljudske komunikcije u kojem ima svega i svačega- od urlikanja primalnovrištavaca do psihosintetičara na crti Assagiolioja. Freud je tu jedna od škola, a njegov model psihe samo jedan od postojećih.

A za taj model psihijatri više empirijski, znanstveno i kvantitativno orijentirani nemaju baš previše sluha ni respekta.
Da ne davim s debelim tekstovima- ovo je negdje i moje mišljenje:
http://www.newscient...uds-legacy.html
http://www.human-nat...eud/tallis.html

No, da ne bude dvojbe: ja volim Freuda, i cijenim niz njegovih tekstova (uglavnom kraćih). Smatram da je on obogatio našu kulturu nizom plodnih ideja, te da slika čovjeka koju daje nije bez veličine i snage. No- to je već stvaralaštvo koje je bliže umjetnosti nego znanosti, a to je bila i tema. Freud je duhovni srodnik-samo intelektualizirani- šamana, vračeva, Mesmera i sličnih. Ništa nije loše u priznanju te činjenice.

Edited by Hroboatos, 24 March 2008 - 22:01.

[Sleepers]

Psihoanaliza nema onaj znacaj koji je imala ranije, jer imamo mnogo prakticnije i brze psihoterapijske postupke, poput kognitivne restrukturacije ili bihejvioralne terapije, ali psihoanaliza nije jos uvek marginalna. I nece skoro to postati.

Da, mozda na Balkanu u lokalnim ambulantama. Inace, kad smo kod Freuda, podsjetio si me na jedan zanimljiv clanak koji je objavljen prosle godine i kojemu ne treba dodatan komentar, a vjerujem da ce biti zanimljiv.


Jeste li svjesni toga da ove godine obilježavamo 101 godinu od rođenja Sigmunda Freuda? Ako ne, ništa vam ne zamjeramo. Ne biste mnogo izgubili i da niste čuli za toga precijenjenog psihijatra. No, taj naturalizirani Bečanin bio je majstor samoreklame i marketinga, kojima je uspio stvoriti kult o sebi, a idućim pokoljenjima nametnuti komične teorije o seksualnosti i psihičkim poremećajima te dugometražnu terapijsku tehniku, čija djelotvornost nije ništa veća od stope spontanih izlječenja i oporavaka uz pomoć placeba.
Vjerovati u ispravnost glavnine Freudovih postavki danas je težak anakronizam, a liječenje psihičkih poremećaja psihoanalitičkom terapijom odavno je ustupilo mjesto mnogo djelotvornijim modernim sredstvima protiv depresije, anksioznosti i psihotičnih poremećaja.
No, Freudu moramo kao olakotnu okolnost priznati činjenicu da je djelovao u vrijeme psihijatrijskog srednjeg vijeka, bez tehnologije za prodor u mozak i proučavanje biološkog funkcioniranja mozga i središnjega živčanog sustava.
Od psihičkih oboljenja, Freud se osobito zanimao za histeriju, danas napuštenu dijagnozu, koja je u njegovo vrijeme obuhvaćala široku paletu smetnji, te za neurozu, koja je također u međuvremenu zamijenjena prikladnijim dijagnozama. Neuroza u većem dijelu odgovara danas prihvaćenom terminu poremećaja raspoloženja, među koje spadaju depresija i anksioznost.

Dobrodošli na kauč

Freudova se psihoanaliza temelji na pretpostavci da na ljudsko ponašanje i osjećaje djeluju brojni čimbenici kojih ljudi nisu svjesni. Oni imaju potencijal učiniti ljude nesretnima, što se očituje kroz brojne simptome koji uključuju depresivnost, anksioznost, poremećenu ličnost, sniženo samopoštovanje itd.
Prema Freudu, u korijenu psihičkih smetnji nalaze se nerazriješeni unutarnji konflikti ili proživljene traume (osobito iz djetinjstva i iz odnosa s roditeljima). Oni su toliko bolni da se pojedinac ne može nositi s njima niti sa sjećanjima na njih, ali ne mogu biti jednostavno izbačeni iz uma, nego ih pacijent spontano "gura pod tepih", odnosno u nesvjesni dio uma.
Cilj je psihoanalize otkloniti "neuroze" te vratiti pacijentov oštećen ego u normalno stanje. Psihoanaliza se provodi kroz dugi niz seansi, po tri do pet puta tjedno, u trajanju od četiri do šest godina. Pacijent tipično leži na kauču i razgovara s psihijatrom, nabacujući što mu padne na pamet, prema nečelu slobodnih asocijacija i prepričavajući snove. Freud je snove i asocijacije smatrao ključevima za razumijevanje potisnutih konflikata te je vjerovao da oni imaju sposobnost izvući iz nesvjesnoga sjećanja na navodne potisnute traume i nerazriješene konflikte.
Na temelju prikupljenog tijekom tretmana, analitičar postavlja hipoteze o pacijentovoj prošlosti i sadašnjem životu. Terapeut odgađa priopćavanje svojih hipoteza i zaključaka pacijentu sve dok on i sam ne dođe do istih zaključaka. Otkrije li terapeut svoja zapažanja prerano, u pacijentu se javlja otpor prihvaćanju tih zapažanja. Prevladavanje otpora zahtijeva dodatno vrijeme i trud obaju sudionika, a kad pacijent prihvati zaključke, on nekim čudom biva automatski izliječen.

Biologija, ne psihologija

Proces traje sve dok pacijent ne izgovori ono što se podudara s terapeutovim hipotezama, a s obzirom na to da mogućih hipoteza ima na tisuće, razumljivo je da tretman traje godinama, uz golem utrošak pacijentova vremena i novca.
Od pedesetih godina prošloga stoljeća medicina je skupila mnogo dokaza da su svi psihijatrijski poremećaji biološkog, a ne psihološkog karaktera i da su posljedica kvara u neurofizološkoj funkciji središnjega živčanog sustava. Stres je najčešći okidač psihijatrijskih poremećaja, no on to čini biološkim djelovanjem na rad živčanog i endokrinog sustava, neovisno o pacijentovoj volji ili načinu razmišljanja.
Freudova teorija o izlječenju putem osvješćivanja navodno potisnute traume može modernim psihijatrima, upućenim u biološku podlogu psihičkih poremećaja, zazvučati iritantno, a misao na gomile pacijenata koji su u nedostatku lijekova primali psihoanalizu i neke od njezinih inačica može djelovati frustrirajuće. Primjerice, najdjelotvornije metode liječenja najtežih oblika depresije potpuno zaobilaze psihološki pristup i "udaraju" direktno u mozak - elektrostimulacija, stimulacija živca vagusa, dubinska moždana stimulacija, da ne spominjemo psihofarmake.

Što bi Freud danas naučio
Psihički poremećaji gotovo nikad ne nastaju na način na koji je Freud zamišljao.
Jak stres (trauma) doista je čest uzrok depresije i anksioznosti, ali nije nužno da ga je pacijent zaboravio ili potisnuo. Osoba se može savršeno, do u detalje, sjećati pretrpljenog stresa, a ipak biti teško bolesna. Također, depresija i anksioznost mogu biti posljedica aktualnog stresa, koji pacijent trpi u sadašnjem trenutku.
Čak i kad je osoba stvarno pretrpjela traumu te je zatim iz bilo kojeg razloga zaboravila, prisjećanje na nju gotovo nikad neće dovesti do izlječenja ili ublažavanja tegoba, kao što ni slomljena kost neće zarasti zato što bi se pacijent sjetio je li pao s kruške ili jabuke.
Psihijatrijski poremećaji mogu nastati i bez ikakve pretrpljene traume ili nerazriješenog konflikta. Mnogi ljudi obolijevaju zbog oštećenih (mutiranih) gena, makar živjeli u idealnim uvjetima.
Postoji niz drugih, rjeđih uzroka poremećaja raspoloženja, kao što su neprikladna prehrana (siromašna složenim ugljikohidratima), manjak kretanja ili dnevnog svjetla.

Freud i seks
Freud u razradi svog sustava mišljenja često služio likovima i zapletima iz antičkih mitova, tako da je pribjegao Sofoklovu "Kralju Edipu" ne bi li poručio da ljudsko biće prirodno teži incestu i objasnio kako je ta težnja potisnuta.
Tvrdio je da spolni život počinje manifestacijama koje se javljaju ubrzo nakon rođenja, a seksualni je razvoj podijelio u četiri faze: oralnu, sadističko-analnu, faličnu i genitalnu, od kojih je svaka obilježena specifičnim događajima.
Tijekom oralne faze, pojedinac je ponajviše usmjeren na stjecanje zadovoljstva potrebama usta, koja Freud shvaća kao prvu erotogenu zonu. U sadističko-analnoj fazi dijete traži zadovoljenje kroz agresiju i funkciju izbacivanja izmeta. U faličnoj fazi djeca postaju usmjerenija na svoja spolovila. U dječaka se, navodno, javljaju strah od oca i kastracije te Edipov kompleks, pri kojemu mašta o spolnim odnosima s majkom. Analogno Edipovu kompleksu, djevojčice razvijaju Elektrin kompleks, koji se očituje zavišću dječacima na njihovim penisima.
Zatim seksualni razvoj na neko vrijeme zastaje, te se zaključuje u genitalnoj fazi, u kojoj su svi elementi seksualne funkcije do kraja organizirani i koordinirani. Homoseksualnost je gurnuo u isti koš sa seksualnim perverzijama, tumačeći ih kao posljedice "pogrešaka u seksualnom razvoju."
Freudov psihosocijalni model mnogi su kritizirali i osuđivali. Neki su odbili njegovu ideju o seksualnosti u dječjoj dobi, o incestu kao "prirodnoj ljudskoj težnji" i o navodnoj ženskoj "zavisti" muškarcima na penisu.
Moderna medicina odbacuje i njegovu ocjenu homoseksualnosti kao poremećaja, no zahvaljujući velikom kulturnom utjecaju Freudovih teorija, u prvom su dijelu 20. stoljeća mnogi homoseksualci bili zatvarani u ustanove za duševno oboljele te "liječeni" psihoanalizom i srodnim tehnikama, od kojih su neke i danas u upotrebi među konzervativnijim terapeutima.


Majstor propagande

Prije četrdesetak godina njemački je psiholog Hans Eysenck skupio i razmotrio sva raspoloživa istraživanja o djelotvornosti psihoanalitičke psihoterapije. Došao je do zaključka da psihoanaliza nije djelotvornija od placeba (fiktivne terapije ili lijeka) i da ne dovodi do poboljšanja stanja u većoj mjeri od spontanih izlječenja. Naime, u razdoblju od četiri i više godina, koliko traje psihoanalitički tretman, izvjestan postotak pacijenata doživi poboljšanje stanja i bez ikakve terapije.
Takva je spoznaja navela Eysencka da zaključi kako je "Freud nesumnjivo bio genij, ne znanosti, nego propagande; ne čvrstih dokaza, nego uvjeravanja".
Neki su autori kritizirali Freuda zbog krivotvorenja rezultata svojih istraživanja. Jedan od najslavnijih slučajeva uključuje Rusa Sergeja Pankejeva, koji je istražila novinarka Karin Obholzer. Pankejev je trpio od jake neuroze (depresivno-anksioznog poremećaja) i uzastopnih noćnih mora, koje su mu izazivale patnje i onemogućavali u normalnom funkcioniranju. Freud je iz Sergejevih snova zaključio da je pretrpio seksualnu traumu u djetinjstvu. Kad je Pankejevu priopćio navodni uzrok njegovih tegoba, on je navodno odjednom ozdravio.
No, istraživanja su pokazala malo drukčiji razvoj događaja. Pankejev se nikad nije oporavio, nego je do smrti išao na tretman kod drugih psihoterapeuta, a njegovo se stanje vremenom znatno pogoršavalo. Štoviše, Zaklada Sigmunda Freuda plaćala mu je mjesečnu naknadu tako da bi ostao skriven u Beču i da prijevara ne bi izašla na vidjelo. (autor Ozren Podnar, prof.)

[Schrodinger]

Famozno! Ziza, svaka cast, odlican tekst.

[Sleepers]

Famozno! Ziza, svaka cast, odlican tekst.

Sjajan je zar ne? Prateci vasu raspravu pomislih da bi bilo steta da ga ne stavim kao doprinos temi. Medjutim problem je sto se na nasim prostorima pojedinci zaista i danas sluze slicnim metodama u nedostatku znanja i moderne strucne literature, a laike da i ne spominjemo. Njima je Freud i Jungova "Sanjarica" i danas omiljeno stivo koje shvacaju izuzetno ozbiljno.

[highlanderka]

Volela bih da znam kako se danas vrednuje koncept A.Rajha - imam njegovu knjigu, procitala sam je davno i, ako se dobro secam, on je zastupao tezu da se prihicki disbalans moze ocitati na telesnom planu - u izgledu tela, pokretima i da se konkretnim fizickim vezbama moze popraviti uoceni psihicki poremecaj. Koliko je njegov koncept danas aktuelan i da li se primenjuje u praksi? Bilo bi mi drago da znam vishe o tome i zahvaljujem na eventualnim informacijama.

[Sleepers]

Stvarno ne znam tko bi bio A. Rajh. Meni je poznat Wilhelm Reich (Funkcija orgazma, itd), Freudeov sljedbenik i po mom skromnom misljenju takodjer prilicno kontroverzan umjetnik, prije nego "znanstvenik", koji je izmedju ostalog navodno otkrio orgon - kozmicku energiju. Ali moguce je da ne mislimo na istu osobu?

Edited by Ziza, 02 April 2008 - 17:11.