54 replies to this topic

[Hroboatos]

Nisam još pisao na ovom podforumu. Pa evo, uvijek ima prvi puta..

1. s godinama fokus se čitateljskoga interesa općega čitatelja (common reader) pomiče. Nakon što sam kao klinac čitao mladenačku literaturu (vesterne, Tarzana, Karla Maya,..) i kalsike (Dostojevskog, Prousta, Camusa, Faulknera,..), sve se nekako više prebacivalo na nefikciju (bilo je i prije, no..): filozofiju, politiku, psihologiju, popularnu znanost, povijest,...
Platon, Marko Aurelije, Northrop Frye, biografije Trockog i Staljina, "Glavni tokovi marksizma" Kolakowskog, kompletni Eliade, Corbin, Jung, S. Jay Gould, Underhillova, Bohm, Guthrie, Popper...

2. od starih iz antike- priznajem da su za mene mrtvi majstori klasičnih žanrova (Homer, Pindar, Eshil, Euripid, Vergilije, Horacije,..). Zanimljivije su mi biografije, filozofija, povijest i ostalo ( Platon, Heraklit, Plutarh, Tacit,..)

3. od sada živućih, samo čiče (Solženjicin, Garcia Marquez,..).

4. Srbi i književnost. Srbi kao narod još imaju istočnoeuropski štih po kojem su pisci nešto važno, "proroci" ili bar tu negdje blizu. Zlatno je doba srpske književnosti zadnjih 50 godina, s centrom od 1960-ih do početka 1990-ih (koliko sam pratio- možda griješim). Tu je nekoliko autora (Pekić, Kiš, David, Kovač, Bora Ćosić (pa i Dobrica), Tišma, Mihailović, ..možda i Pavić, iako sam skeptičan prema njegovim žongliranjima). To je korpus vrjedniji po dosegu od češkog (Kundera, Hrabal, Šotola,..). No- nije imalo svjetsko adekvatno priznanje. Srpski je film precijenjen (to je češka škola na balkansko groteksni način), dok je književnost podcijenjena.

5. logos inače odumire- bio je Harold Bloom u pravu. Na američkim sveučilištima kukaju da im je Shakespeareov "Julije Cezar" predugačak. Što reći- pokopat će ih (nas) ADD.

Toliko ...

Edited by Hroboatos, 16 March 2008 - 18:01.

[Schrodinger]

Ima tu dobrih zapazanja. Srpska knjizevnost jeste potcenjena, ali ako smo krenuli od Pekica, a pomenuli i Dobricu (koga ja izuzimam), onda je red pomenuti i Crnjanskog, pa i neke mladje, npr. Albaharija, Radoslava Petkovica, pa i Tasica. Sa druge strane, mislim da je prica o odumiranju logosa (a tako tumacim i stavku 3) preterivanje. Ima i jako dobrih zivih pisaca unekoliko mladjih (ne kazem bas jako mladih, ali to je cisto selekcioni efekat, posto dok to saznanje o njima dovoljno difunduje sirom sveta i dok se prevedu, prodje dosta vremena); kao primer da navedem jednog romanopisca koga licno smatram potpuno u rangu Tolstoja i Servantesa, a to je Umberto Eko. Ili Thomas Pynchon (mada je on sad vec takodje blizi odredjenju "chicha")

[Hroboatos]

Ima tu dobrih zapazanja. Srpska knjizevnost jeste potcenjena, ali ako smo krenuli od Pekica, a pomenuli i Dobricu (koga ja izuzimam), onda je red pomenuti i Crnjanskog, pa i neke mladje, npr. Albaharija, Radoslava Petkovica, pa i Tasica.

Nisam sve nabrajao, samo okvirno. Naravno da je Crnjanski zakon.

Sa druge strane, mislim da je prica o odumiranju logosa (a tako tumacim i stavku 3) preterivanje. Ima i jako dobrih zivih pisaca unekoliko mladjih (ne kazem bas jako mladih, ali to je cisto selekcioni efekat, posto dok to saznanje o njima dovoljno difunduje sirom sveta i dok se prevedu, prodje dosta vremena); kao primer da navedem jednog romanopisca koga licno smatram potpuno u rangu Tolstoja i Servantesa, a to je Umberto Eko. Ili Thomas Pynchon (mada je on sad vec takodje blizi odredjenju "chicha")

E, stvarno ga pretera....De gustibus itd. no ne može ovo, ne ide ni po kojim kriterijima, ne, ne i ne. Eco je dobar konstruktor, no on nije ni veliki pisac, a kamoli vrhunski.

Vrhunski (Shakespeare, Dante, Homer, Dostojevski, Tolstoj, Proust,..)

Veliki (Flaubert, Conrad, Faulkner, Mann,...)

Dobri, značajni (Maupassant, Hesse, ..).

Eco je max u društvu ove treće kategorije, a i to je pitanje. No dobro, svatko ima svoje preferencije...

[Homo unius ideae]

Nisam sve nabrajao, samo okvirno. Naravno da je Crnjanski zakon.

E, stvarno ga pretera....De gustibus itd. no ne može ovo, ne ide ni po kojim kriterijima, ne, ne i ne. Eco je dobar konstruktor, no on nije ni veliki pisac, a kamoli vrhunski.

Vrhunski (Shakespeare, Dante, Homer, Dostojevski, Tolstoj, Proust,..)

Veliki (Flaubert, Conrad, Faulkner, Mann,...)

Dobri, značajni (Maupassant, Hesse, ..).

Eco je max u društvu ove treće kategorije, a i to je pitanje. No dobro, svatko ima svoje preferencije...

Prvo cu ti ukazati na ton kojim se obracas svom sagovorniku. Ako zelis da nepovezano govorimo o knjizevnosti, potom iznes da o ukusima ne vredi, onda ne vidim svrhu da osporavas ono sto neko drugi smatra vrednim delom. Knjige se citaju zarad sebe, a ne zbog mogucnosti da u po noci pobrojis sto pisaca, sto naslova ili ne znam cega. Nacini citanja, ono sto se iznosi iz knjiga je isto razlicito. Ja kada sklopim korice, imam neku spoznaju, emociju ili nesto trece, ali sve procitano ima svoj znacaj, katkad i negativan, koji ugradim u sebe. Posle protoka vremena, izblede, bar kod mene, neke nebitnosti, ostane esencija procitanog, jedan tren ili samo jedna slika, katkad i nista, kao da sam procitano pogubila. Nebrojano puta mi se desilo da se ne mogu setiti ni imena pisca, ni naslova, a da ne govorim o samoj knjizi. I naravno da postoje one knjige koje uvek imam na umu, kojima se vracam ili one koje su jednim citanjem trajno utisnule svog trag. Ako bih morala da izdvojim tri knjige od svih procitanih, onda ce to biti i meni samoj cudan izbor. Recimo da svojom biblijom smatram Skota Fidzeralda i Blaga je noc. Da mi je Glavna ulica Luisa Sinklera i danas negde krajickom svesti znana, a da mi je Crvena trava Borisa Vijana predivna. A ako uklonim ovakav licni pristup, onda cu nekakvim "objektivnim" sudom, da kazem da je Jevgenij Zamjatin u "Mi" napisao sve sto su ostali napisali kroz pet ili sest dela ili sto nikad nece umeti da napisu. Najupecetljiviji mi je Zidov Zid, ne znam zasto i dalje nosim tu malenu, pomalo mucnu, ali tako zivotnu pricu o gubavcima.
I da pitam, zasto je tebi Hese dobar i znacajan pisac? Zbunio me ovaj navod, priznajem.

[Hroboatos]

Prvo cu ti ukazati na ton kojim se obracas svom sagovorniku. Ako zelis da nepovezano govorimo o knjizevnosti, potom iznes da o ukusima ne vredi, onda ne vidim svrhu da osporavas ono sto neko drugi smatra vrednim delom. Knjige se citaju zarad sebe, a ne zbog mogucnosti da u po noci pobrojis sto pisaca, sto naslova ili ne znam cega. Nacini citanja, ono sto se iznosi iz knjiga je isto razlicito. Ja kada sklopim korice, imam neku spoznaju, emociju ili nesto trece, ali sve procitano ima svoj znacaj, katkad i negativan, koji ugradim u sebe. Posle protoka vremena, izblede, bar kod mene, neke nebitnosti, ostane esencija procitanog, jedan tren ili samo jedna slika, katkad i nista, kao da sam procitano pogubila. Nebrojano puta mi se desilo da se ne mogu setiti ni imena pisca, ni naslova, a da ne govorim o samoj knjizi. I naravno da postoje one knjige koje uvek imam na umu, kojima se vracam ili one koje su jednim citanjem trajno utisnule svog trag. Ako bih morala da izdvojim tri knjige od svih procitanih, onda ce to biti i meni samoj cudan izbor. Recimo da svojom biblijom smatram Skota Fidzeralda i Blaga je noc. Da mi je Glavna ulica Luisa Sinklera i danas negde krajickom svesti znana, a da mi je Crvena trava Borisa Vijana predivna. A ako uklonim ovakav licni pristup, onda cu nekakvim "objektivnim" sudom, da kazem da je Jevgenij Zamjatin u "Mi" napisao sve sto su ostali napisali kroz pet ili sest dela ili sto nikad nece umeti da napisu. Najupecetljiviji mi je Zidov Zid, ne znam zasto i dalje nosim tu malenu, pomalo mucnu, ali tako zivotnu pricu o gubavcima.
I da pitam, zasto je tebi Hese dobar i znacajan pisac? Zbunio me ovaj navod, priznajem.

1. nepovezano pisanije se sastoji, inter alia, i u izlaganju neslaganja zajedno s priznanjem da neslaganje nije utemeljeno ni u kakvim bogomdanim kriterijima. Dakle, subjektivizam, no također i svijest da postoji nekakva suglasnost, u bar 70-80% slučajeva koji su pisci na kojoj razini. Te kriterije je postavila estetika i neki ukus koji se gradio dugo vremena.

2. naravno, ja te kriterije ne moram priznavati. Meni je Dante dosadan pisac okovan u srednji vijek, od modernijih mi je Bulgakov debelo precijenjen, kao i još neki, dok je Homer izblijedio zbog promjene svjetonazora.

3. Hesse je dobar pisac zbog nekoliko romana (Demijan, Narcis i zlatousti), te niza esejističkih i kritičkih djela, nazovimo ih mudrosnice. Njegov najveći roman nisam mogao izgurati- bio mi je dosadan, a najpopularniji (Sidharta) je nešto kao kako mali Đokica zamišlja prosvjetljenje. No, ostaje kojih 4-5 knjiga koje vrijede i koje nadahnjuju.

[Homo unius ideae]

1. nepovezano pisanije se sastoji, inter alia, i u izlaganju neslaganja zajedno s priznanjem da neslaganje nije utemeljeno ni u kakvim bogomdanim kriterijima. Dakle, subjektivizam, no također i svijest da postoji nekakva suglasnost, u bar 70-80% slučajeva koji su pisci na kojoj razini. Te kriterije je postavila estetika i neki ukus koji se gradio dugo vremena.

2. naravno, ja te kriterije ne moram priznavati. Meni je Dante dosadan pisac okovan u srednji vijek, od modernijih mi je Bulgakov debelo precijenjen, kao i još neki, dok je Homer izblijedio zbog promjene svjetonazora.

3. Hesse je dobar pisac zbog nekoliko romana (Demijan, Narcis i zlatousti), te niza esejističkih i kritičkih djela, nazovimo ih mudrosnice. Njegov najveći roman nisam mogao izgurati- bio mi je dosadan, a najpopularniji (Sidharta) je nešto kao kako mali Đokica zamišlja prosvjetljenje. No, ostaje kojih 4-5 knjiga koje vrijede i koje nadahnjuju.

Meni je Hese izvikan i jedan od pisaca koje najcesce vidim kod onih koji kupuju na metar ili po bojama. Smatram da je zanimljivo procitati ga u adolescenciji. Tako je meni svojevremno Igra staklenih perli pruzila mogucnost da me niko ne razume o cemu govorim, a ja se osecala vaznom i pametnom
Zbrda, zdola, ispustih veliki znacaj Maria Vergasa Ljose i Ernesta Sabata i uopste juznoamericku knjizevnost koja je meni jako zanimljiva, sa nekakvom dostojevstinom sveprisutnom. Ljosine Razgovore u katedrali sam procitala pozajmivsi knjigu, ne znam moze li se vise negde kupiti, ali jedna od nedostajucih.
Koji je najlepsi "ljubavni roman", ako mozemo uvesti takvu kategorizaciju? Meni su to vec dugo Aleksandrijski kvartet i Ljubav u doba kolere

[king louie]

4. Srbi i književnost. Srbi kao narod još imaju istočnoeuropski štih po kojem su pisci nešto važno, "proroci" ili bar tu negdje blizu.

Da je ona konstatacija kako mali narodi trebaju velike pjesnike ciljala na Srbe? Podsjeća me na slavnu Tuđmanovu formulaciju o susjednom Balkanu.

[AndiSam]

4. Srbi i književnost. Srbi kao narod još imaju istočnoeuropski štih po kojem su pisci nešto važno, "proroci" ili bar tu negdje blizu.

I ja kao pojedinac imam tu ideju da su pisci nesto vazno i da svako ne treba da pise, ali to nije istocnoevropska stvar, vec moje uverenje da ne moze svako da pise i da o svacemu ne treba da se pise. Stvar je u pristupu knjizevnosti, ne u geografiji.

[Hroboatos]

Meni je Hese izvikan i jedan od pisaca koje najcesce vidim kod onih koji kupuju na metar ili po bojama. Smatram da je zanimljivo procitati ga u adolescenciji. Tako je meni svojevremno Igra staklenih perli pruzila mogucnost da me niko ne razume o cemu govorim, a ja se osecala vaznom i pametnom
Zbrda, zdola, ispustih veliki znacaj Maria Vergasa Ljose i Ernesta Sabata i uopste juznoamericku knjizevnost koja je meni jako zanimljiva, sa nekakvom dostojevstinom sveprisutnom. Ljosine Razgovore u katedrali sam procitala pozajmivsi knjigu, ne znam moze li se vise negde kupiti, ali jedna od nedostajucih.
Koji je najlepsi "ljubavni roman", ako mozemo uvesti takvu kategorizaciju? Meni su to vec dugo Aleksandrijski kvartet i Ljubav u doba kolere

100 ljudi, 100 ćudi. Uh.....No, da bacim koju osobnu asocijaciju (ovo je ionako takav slijed):

* Latinosi. IMO precijenjeni, osim Garcie Marqueza. No, to je taj štih, bujna fantazija, mješavina nadrealnog, socijalnog, mitološkog...Što me tu žulji ? Fantazija. Fantazija je, ako nije u funciji "višeg realizma" (npr. kod Dostojevskog) neki trik, zec iz šešira pisca koji bi da ostavi dojam ali ne zna što bi s ovom stvarnošću pa nam prodaje maglu tipa san Cguang Tzua (sanjao leptira itd.). No- san je san, a zbilja je zbilja. Nema relativizacije.

* "ljubavni roman". Mislim da nijedan veliki roman nije baš tako žanrovski. Oni u kojima ljubav (valjda se misli na erotsku, i to heteroseksualnu) figurira jače- pa to je većina. A izrazito u najboljim romanima Lawrencea, kod Martin Du Garda i niza drugih. Garcia Marquez jest majstor, i sigurno je tu pri vrhu. No, to je duga tema ...duga.

[Hroboatos]

I ja kao pojedinac imam tu ideju da su pisci nesto vazno i da svako ne treba da pise, ali to nije istocnoevropska stvar, vec moje uverenje da ne moze svako da pise i da o svacemu ne treba da se pise. Stvar je u pristupu knjizevnosti, ne u geografiji.

Stvar je nešto složenija. U istočnoj Europi, pa i latinskoj Americi, veliki su pisci često izuzetno društveno utjecajni, a neki imaju i auru nacionalnih mudraca (svojedobno Tolstoj). No, u područjima "dobroga života" (zapadna Europa, Australija, Anglo-Amerika), pisci i nisu tako važni. Rečeno je za Hemingwaya da je, gledajući na svoga uzora Tolstoja koji je bio "prorok" u svojoj zemlji, vrlo dobro razumio da u SAD pisac može biti max- "celebrity", zvijezda. ne može biti kreator javnoga mišljenja.

Ne znam za islamski ni hindu-budistički krug, no rekao bih da ni tamo pisci (osim pjesnika u staroj Perziji- Hafiz, Džami,.) jednostavno nemaju takav status da budu "ikone" kakve su svojedobrno, svaki na svoj način, bili Voltaire, Tolstoj, Hugo, Goethe ili, recimo, Sartre.

[Homo unius ideae]

Stvar je nešto složenija. U istočnoj Europi, pa i latinskoj Americi, veliki su pisci često izuzetno društveno utjecajni, a neki imaju i auru nacionalnih mudraca (svojedobno Tolstoj). No, u područjima "dobroga života" (zapadna Europa, Australija, Anglo-Amerika), pisci i nisu tako važni. Rečeno je za Hemingwaya da je, gledajući na svoga uzora Tolstoja koji je bio "prorok" u svojoj zemlji, vrlo dobro razumio da u SAD pisac može biti max- "celebrity", zvijezda. ne može biti kreator javnoga mišljenja.

Ne znam za islamski ni hindu-budistički krug, no rekao bih da ni tamo pisci (osim pjesnika u staroj Perziji- Hafiz, Džami,.) jednostavno nemaju takav status da budu "ikone" kakve su svojedobrno, svaki na svoj način, bili Voltaire, Tolstoj, Hugo, Goethe ili, recimo, Sartre.

Da, npr. Sartr jeste bio neka vrsta ikone. Boris Vijan, inace Sartrov prijatelj (izmedju ostalog vezivala ih je zajednicka ljubav prema jazz muzici - Djuk Elington tu zauzima posebno mesto, skoro svi Vijanovi romani su prepuni jazz-a i Djuka, ucini mi se da pisanjem prati Plavog Serza ili Cleo ili...), je u svom romanu Pena dana, ironicno pisao o Sartrovom uticaju kao nacionalnog pisca sa svim pripadajucim prinadleznostima, a sam prikaz Zan-Sol Partra dao je iz fokusa opsednutog citaoca.
U latinskoj Americi se doista moze govoriti o izuzetnom drustvenom uticaju pisaca, cemu je dosta doprinelo njihovo aktivno angazovanje u politici. Hm, sada razmisljam da je kreiranje javnog misljenja, ukoliko je iskljucivo vezano za ono sto pisci napisu u svojim knjigama, nedovoljno i da se njihov uticaj mora sagledati i iz vizure njihovog drustvenog i politickog javnog nastupanja.
I malo mog sarkazma nije na odmet. Da li su, po analogiji sa svetskim koje si pobrojao, Dobrica Cosic ili Brana Crncevic uticajni srpski pisci

[Schrodinger]

I ja kao pojedinac imam tu ideju da su pisci nesto vazno i da svako ne treba da pise, ali to nije istocnoevropska stvar, vec moje uverenje da ne moze svako da pise i da o svacemu ne treba da se pise. Stvar je u pristupu knjizevnosti, ne u geografiji.

Uz duzno postovanje, zar ne treba to da vazi za *svaku* kreativnu delatnost? Zbog cega ne bismo isto to rekli i o vajarstvu, crtanju stripa, fizici cestica ili paleontologiji? Vec sama cinjenica da to istices bas na takav nacin zapravo podrzava Hroboatosovu originalnu tezu da je knjizevnost privilegovana (sad da li u ovim krajevima ili u okviru citave evropske kulture, drugo je pitanje)...

[Hroboatos]

I malo mog sarkazma nije na odmet. Da li su, po analogiji sa svetskim koje si pobrojao, Dobrica Cosic ili Brana Crncevic uticajni srpski pisci

Ćosić apsolutno da, Crnčević ne, on je više kao polit-feljtonist. Ćosić je srpski pisac kao "prorok".

[Hroboatos]

Uz duzno postovanje, zar ne treba to da vazi za *svaku* kreativnu delatnost? Zbog cega ne bismo isto to rekli i o vajarstvu, crtanju stripa, fizici cestica ili paleontologiji? Vec sama cinjenica da to istices bas na takav nacin zapravo podrzava Hroboatosovu originalnu tezu da je knjizevnost privilegovana (sad da li u ovim krajevima ili u okviru citave evropske kulture, drugo je pitanje)...

Da upadnem...na neki način, ostale djelatnosti nemaju taj općenacionalni status, bar od doba prosvjetiteljstva (18. st.). Sigurno je da se u različitim kulturama različito vrjednuju te djelatnosti. Nekoliko asocijacija:

* u doba Staljina (ili je to bio još sam Lenjin) netko je izbacio "dosta nam je pisaca nadljudi". Dakle, postojala je autentična potreba da se "srežu" pisci kao neki duhovni svjetionici. Činjenica je da je u ruskoj kulturi "kultni status" zapao upravo pisce- Puškin, Tolstoj, Dostojevski, Čehov,.. a ne glazbenike (Glinkja, Čajkovski,..) niti znanstvenike (Ostrogradski, Mendeljejev,..).

* gledajući kulturu SAD u zadnjih 200 godina, vidimo da se popularna imaginacija uglavnom vrti oko uspjeha i glamura. Dakle, u toj je kulturi uspjeh ono što "uspjeva", a ne ova ili ona profesija. Tamo "proroka", koliko znam tu kulturu, nije bilo osim na autentičnom vjerskom polju (Joseph Smith i mormoni).

* u britanskoj su kulturi, zamijetili su mnogi, "intelektualci" kao takvi ne baš cijenjeni (za razliku od kontinentalne Europe). Za Bloomberyevce (Keynes, Woolfova, Fry,..) rečeno je da su jedini britanski primjer "inteligencije" u ruskom, francuskom ili njemačkom smislu.

Glede pak kreativaca svih profila- negdje sam pročitao (mislim da je to rekao povjesničar umjetnosti Kenneth Clark) da se Michelangelo- kao i Beethoven i Tolstoj- "nadvio nad svoje doba". Newton nije, a možda je, zbog više faktora, to Einstein u 20. st. Bilo kako bilo, ostaje da se, kad je neka šira skupina kao što je nacija u pitanju, pisce- a ne kemičare, matematičare ili slikare- "pita" ili osluškuje. Naravno, ako se ikoga pita.

Kreativac kao velika društvena sila ili "prorok" uglavnom je pisac (možemo to proširiti na neumjetničke autore kao što su Platon ili Marx). Ostali- matematičari, kipari, fizičari,...-koliko god bili cijenjeni i idolizirani, jednostavno nisu- koliko znam- bili u poziciji artikulatora ili kreatora javnoga mnijenja. Ni Michelangelo, ni Beethoven, kad smo već kod raznih primjera.

[Homo unius ideae]

Da upadnem...na neki način, ostale djelatnosti nemaju taj općenacionalni status, bar od doba prosvjetiteljstva (18. st.). Sigurno je da se u različitim kulturama različito vrjednuju te djelatnosti. Nekoliko asocijacija:


Glede pak kreativaca svih profila- negdje sam pročitao (mislim da je to rekao povjesničar umjetnosti Kenneth Clark) da se Michelangelo- kao i Beethoven i Tolstoj- "nadvio nad svoje doba". Newton nije, a možda je, zbog više faktora, to Einstein u 20. st. Bilo kako bilo, ostaje da se, kad je neka šira skupina kao što je nacija u pitanju, pisce- a ne kemičare, matematičare ili slikare- "pita" ili osluškuje. Naravno, ako se ikoga pita.

Kreativac kao velika društvena sila ili "prorok" uglavnom je pisac (možemo to proširiti na neumjetničke autore kao što su Platon ili Marx). Ostali- matematičari, kipari, fizičari,...-koliko god bili cijenjeni i idolizirani, jednostavno nisu- koliko znam- bili u poziciji artikulatora ili kreatora javnoga mnijenja. Ni Michelangelo, ni Beethoven, kad smo već kod raznih primjera.

Da upadnem i ja. Kad smo vec kod tvog stava da je uglavnom pisac u poziciji kreatora javnog mnjenja,
kako cemo onda u takvu tvrdnju da smestimo Bauhaus i secesiju. Period secesije je bio nesto cudesno, jer je njegov uticaj znacajan i to ne samo na drustvena kretanja i ne samo u Austriji i Francuskoj, vec je jedan od retkih koji je razbio dotadasnja uvrezena misljenja o slobodi izrazavanja, umetnosti, formi... Gropius je arhitekturu okrenuo naglavacke, Klimt, Kokoska i Egon Sile su dali slobodu slikarstvu i zajedno sa Gustavom Malerom bili ikone ne samo Beca. Bauhaus je vazio za revolucionarnu, antisemitsku, skola sa antinacionalistickim idejama i kao takav izlozen cestim politickim napadima.