19 replies to this topic

[shivaja]

Sarajevo Blues - Semezdin Mehmedinovic



FOTOGRAFI.

Decembar 1991. godine. Sjedi se u Theater clubu na čijim zidovima su fotografije Mladena Pikulića (izložba se zove Vukovar danas… a sutra?). Muzika je preglasna; mladići i djevojke za stolovima šutke sjede, proširenih zjena. Na raširenim dlanovima konobari, iznad glava, nose masivne tacne od rostfraja pune limenki piva, kokakole, i s naporom se provlače kroz prolaze zakačene omamljenim mladim tijelima. Krvave šprice na patosu klozeta. A onda: mladić za stolom prstom pokaže na jednog drugog mladića - onog na fotografiji koji plače ispred granatama smrskane vukovarske pozadine - i čudeći se kaže: "Ima isti džemper ko i ja!"

2) Sarajevski fotografi, za razliku od svojih kolega koji iz inozemstva dolaze ovamo da od smrti naplaćuju svoje dolarske honorare u dnevnim, sedmičnim listovima i art-magazinima, jedini su hroničari rata u svom gradu; imaju problema sa nedostatkom foto-materijala, nemaju nikakve nadoknade za svoj rad… To ih ne izdvaja i ne čini njihov posao veličanstvenijim od onoga koji obavljaju hirurzi, npr., ili vatrogasci. Ali, njihov angažman obilježen je moralom intelektualca, tako rijetkim za naše predratne i ratne prilike. Jedan je, dakle, fotograf učinio da narkoman u sarajevskoj kafani prepozna svoj džemper na vukovarskom mladiću sa fotografije. Tada još nisu padale granate ovdje, ali se, itekako, vidjelo da je Sarajevo već obuklo džemper Vukovara. O tome su intelektualci - oni koji se tako zovu - šutjeli.

Sa ratom se ništa nije izmijenilo; šta su, npr., pisci uradili nakon što je izgorjela Vijećnica? Šta su uradili znanstvenici i historičari? Ništa. Valjda zato što tamo, ionako, nisu zalazili. Ali kad se piscima oduzima Dom, njihova kafana - onda je to skandal, onda su to polemički protesti u Oslobođenju. Na hiljade je fotografija razrušene Vijećnice… To je, između ostalog, i profesionalni patos: Vijećnica je u prednjem planu standardne razglednice Sarajeva (nju su fotografi izabrali).

U vrijeme one Pikulićeve "uočirata-izložbe", možda mladić s fotografije više nije bio živ. Ne znam, danas, ni da li je živ onaj koji je prstom pokazivao na džemper s fotografije. Naslov izložbe je u svom produžetku imao pitanje: a sutra? I svi su znali da je u tom pitanju sadržan odgovor, ali su se nadali da sutra neće doći. Kažem: svi, a pritom mislim na intelektualce koji su šutjeli, sklanjali se, u promiskuitetnim sarajevskim noćima, od moralne obaveze da barem kažu kako ipak nije u redu da granate mrve gradove. Jedan je fotograf pripadao rijetkim koji su postavljali pitanja.

Nakon deset mjeseci rata, u Sarajevu možeš čuti "intelektualce" koji pitaju: zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni, oni ne vide da je odgovor: Zato!

Upravo zato.

I zato jer sva pitanja sada dolaze prekasno.

[shivaja]

ŽIVOTINJE.

Sve ovo počinje da mi prija. Opasnosti ima dovoljno, a tuge u izobilju. Ležim i ne prestajem misliti: koliko dugo se može podnositi ovakav život. Na mojim prsima spava mačka. Ona je odabrana; iznad njenih kosih zjena - šara je u obliku slova M. Ja to nisam znao: ti si mi to otkrila onog dana kad sam podivljao i poželio da ju smrskam; da smrskam njenu mačju prirodu. Tad si mi otkrila šaru na njenom čelu i rekla: M imaju samo one mačke koje je Muhamed milovao.
Otad joj puštam na volju, da spava gdje se zatekne. Ne znam koliko se još dugo može podnositi ovakav život. Svaki put me podiđu srsi kad se na tutnjavu spolja mačka iz sna prene, i tada na prsima osjetim sporo izvlačenje pandžica.

Semezdin Mehmedinovic Sarajevo Blues



STAKLO.

1) Stajem uz prozor i gledam napukla stakla Jugobanke. Mogao bih tako stajati satima. Plava staklena fasada. Sprat iznad prozora s kojeg gledam, na svoj balkon je izišao profesor estetike: podešava naočale i prstima provlači kroz bradu. Gledam ga odraženog u plavoj fasadi Jugobanke, u napuklim staklima koja od prizora tvore živu kubističku sliku u sunčanom danu.

2) Uvečer slušam vijesti, skupa sa džamdžijom, vrhovnim staklarom Starog grada. Na pomen toponima u ratnim izvještajima, on, usput, dometne poneku živu sliku, sjećanje čovjeka kojeg je posao vodio po Bosni; negdje je staklio školu, negdje dom kulture, sportsku salu… Slušam ga onda kao što učenik sluša učitelja. Nakon vijesti, Bosnu doživljavam kao veliko skladište stakla koje pršti iz tranzistora tankim žicama pričvršćenog za automobilski akumulator. Krto se lomi domovina u ušima staklara, njenog suštinskog predsjednika.


Semezdin Mehmedinovic Sarajevo Blues


Alija Isakovic - ANTOLOGIJA ZLA

Moje DIVLJACI SA PALA valja razumjeti metaforicki. Divljaci sa Pala = Srpska akademija nauka i umetnosti(SANU), s knjizevnickom ispostavom u Francuskoj 7 (KAO IDEOLOZI); Srpska pravoslavna crkva (SPC) i njena "literatura" (KAO PODSTREKACI); srpska politicka nauka, srpska politicka "knjizevnost", politicka publicistika, politicka kucna (guslarska) i skolska (epska) pedagogija (KAO PROPAGATORI), te vojna sila (ovaj put"JNA") i paravojske (KAO IZVRSIOCI). Naravno, terminoloski se svuda podrazumijeva i crnogorska poslusnicka komponenta.

Nema organiziranih alternativnih misljenja. Milovan Djilas razotkriva bitan vid tih bolesnih nacionalistickih poriva koji se, s vremena na vrijeme, izrodjavaju u PRAKTICNI NACIZAM: "Rec je, zapravo, o jednoj vrsti srpskog separatizma kojem smeta svako ime, svaka kultura ili kulturna pojava koja je suprotna njihovim shvacanjima".

Mladi cetnik Knezevic iz Han-Pijeska gleda televizijsku publiku i bezazlenim glasom objasnjava kako je na Grbavici zaklao jednog Muslimana i jednog Srbina. Srbina je zaklao posto ga je zatekao bez licne karte. Za svaki slucaj! I, kada je sve potanko objasnio, ukljucujuci i vlastitu tehnologiju klanja, rece nam u lice, sasvim familijarno: "HAJDE DA OVO ZAVRSIMO I DA IDEMO KUCAMA". Mladic je pribran, nije bolestan, nije drogiran, nije maltretiran, nije uplasen. On je naprosto
konkretan programirani uzorak srpske memorandumske politike. Tako su 1941-45. madjarski fasisti ubijali Srbe u Vojvodini. Sasvim uctivo. Kao da je to prirodna pojava.
Mladi cetnik Knezevic prica kako je obucavan u Sokocu. Spominje svoga ucitelja klanja. Kao da govori o obrezivanju mladih vocaka.
"HAJDE DA OVO ZAVRSIMO I DA IDEMO KUCAMA". On je pozelio svoje roditelje. I oni su njega pozeljeli. Posto ga vise nikada nece vidjeti, ostaje im samo ova njegova bezazlena slika i njegove rijeci koje ce ih proganjati do kraja zivota, sinovljeve rijeci u koje nece nikada povjerovati.
To je zivot.

"VALJALO BI IZNOVA STAMPATI DOMANOVICEVE SATIRE I PODIJELITI
IH SVAKOJ SRPSKOJ PORODICI". (Posto sam napisao ovu recenicu, otkrivam svoju ponovnu naivnost,0 mozda - knjizevnicku naivnost: Kasno je za bilo kakvu knjigu. Bilo ciju i bilo koju knjigu. Ovoga mladoga cetnika iz vukojebine zvane Han-Pijesak proizveli su "ljudi od knjiga". Bez obzira sto ovaj koljac nije procitao ni jednu).

Nasi su snimili jedno od naredjenja djenerala Mladica. Ovo djeneralsko naredjenje zvuci tako prostacki kad se slusa, a kada se napise - izaziva gorak osmijeh u Sarajlija posto taj Divljak jos nije zapamtio ni sve lokalitete koje treba unistiti:
"VELUSICE TUCI, I POFALICE, TAMO NEMA SRPSKOG ZIVLJA MNOGO...I
NA PREDSJEDNISTVO TI JOS JEDAN PLOTUN PALI!...TUCI PONOVO VELUSICE I PREDSJEDNISTVO, I BASCARSIJU, S JEDNE I DRUGE STRANE..."
Djeneral Mladic ce umrijeti, mozda prirodnom smrcu, ali ce ove njegove prostacke rijeci ostati zabiljezene - na vijeke vjekova. Amen!

[shivaja]

AKO TI JAVE DA SAM PAO...

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sledjenim poljima Flandrije, da me je pokosio srapnel - ti nemoj da budes tuzna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znas da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...

To je sve jedna obicna literarna konstrukcija, a da ne pricamo o tome sto ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kazu da sam se u svojim posljednjim casovima junacki drzao, da sam neustrasivo gledao smrti u oci, da sam je cak i zacekivao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dzelatu dao kesu dukata uz rijeci: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vjesala, ti bi morala znati da je to jedna obicna izmisljotina, izmisljotina onih koji ne znaju sta je to zivot a sta smrt znaci. Ti me dobro znas: znas kako ja cesto umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki sum, kako mi se celo cesto orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znas da se bojim proviriti kroz spijunku na vratima bojeci se ne znam ni sam cega, bojeci se nekoga ko ce mi s nadmocnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:

"Predaj se! Jos niko nije nasao spasa od onoga koji uzima bez ruku!"

Sjecas se kako sam se bojao kad si trebala da me predstavis svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijedis da ''nisam bas toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom moze proci ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...

Ja pamtim ono vece kad smo otisli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rodjendan, sjecam se svakog vica koji sam ispricao i sjecam se pogleda drustva koje je u meni gledalo neku egzoticnu zivotinju, sjecam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pacijim kljunorn (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne bas cistim carapama...

Pamtim kako sam to vece, ponesen strahom, popio tri flase "Fruskogorskog bisera", litar i po domace rakije (vise je nije bilo) i zavrsio sa 'Mandarinetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je drzalo.

Onda smo izasli na Vilsonovo setaliste i ti si se propela na prste i poljubila me evo, bas ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da pocnem plakati...Prolazila su neka djeca i cuo sam ih kako kazu: "Vidi pedera!!!"

Kao i uvijek, ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da sakrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se radio, tumor na mozgu i dusi koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom da te volim i da ti volis mene...

Ako ti jave da veceras hodam po kafanama i olajavam tebe i nasu ljubav, da se prodajem za lose vino, da skupljam opuske tudjih simpatija, ljubim ruke necistih konobarica, ispadam budala u svacijim ocima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.


Dario Dzamonja


SABLASNO MJESTO GJDE SE POJAVIO
vrag zvalo se Dom pisaca ili Dom Gribojedovih. Tako je u romanu Majstor i Margarita, knjizi o fanaticnom mirotvorcu Isusu, realisticnome Pilatu, crnom macku Behemotu i Kockastome gradaninu koji je bio taj vrag. A nas Dom pisaca ureden je na samom kraju komunizma i Jugoslavije, kao mjesto koje je, po zamisli svojih tvoraca, trebalo vratiti dostojanstvo knjizevnicima i knjizevnome zivotu, ali je umjesto toga tokom 1991. i 1992. postao u isto vrijeme sarajevska Casablanca i sarajevski Dom Gribojedovih. Tu su se sastajali i rastajali prijatelji sa neprijateljima, tu se pojavljivao vrag sa najavama svoga mracnog, bezboznickog djela, tu su bosanski pisci alkoholom lijecili sve svoje bolesti, ne sluteci da ce uskoro od losih komunista postati losi muslimani, pravoslavni i katolici.
U vrtu Doma pisaca zivio je paun, isti onakav kakvih je bilo ispred Kuce cvijeca, posmrtnog pocivalista predsjednika Tita. Taj paun je dopremljen u Sarajevo jer je netko valjda mislio kako je ta ptica sinonim gradanske elegancije i da ce pijanim piscima on biti kao bog dobroga slucaja Kairos kojega jednom u zivotu uhvatis za percin i onda te, lakomislenog, lijenog i naivnog, vodi kroz zivot. Ali paun je samo jezovito kricao, svima ledio krv u zilama, i vise je slicio Vragu koji je zaostao u razvoju, Vragu imbecilu nesposobnom da cini zlo, ali vicnom da ga svojim glasom najavljuje.

U Domu pisaca jele su se vezirske mahmudije i veseli bosanac. Ta cudna jela su bez obzira na svoja orijentalno-nacionalna imena bila sasvim nesarajevska i tuda, kao sto je u nekom visem smislu i Dom pisaca bio otok nekog drugog, nepoznatog i zloslutnog, svijeta usred ovog naseg, jos uvijek socijalistickog, dobrosluteceg i nevino uvjerenog da ce nas svi kijameti i sve nesrece samo zaobici, kao sto su oluje zaobilazile grad Eden i kao sto uragani zenskih imena uvijek zaobidu pustinju.

Treceg aprila 1992., bilo je osam navecer, u Dom pisaca usao je visoki, uredni covjek u uniformi potpukovnika JNA. Sjeo je za stol do staklenog zida, skinuo sapku i zagladio sijedu kosu dlanom, nalaktio se i lijeno cekao konobara. Narucio je vezirske mahmudije i casu kisele. Pokreti tog covjeka, izraz njegovog lica, nacin na koji je uzimao casu, sve sto je cinio odavalo je mir i onu vrstu dostojanstva sto ju je najlakse primijetiti u ljudi koji su sve brige prebrinuli, djecu odskolovali, bolesti odbolovali i spremaju se na godisnji odmor, sasvim prazni od zlih i dobrih duhova.

Oni koji su te veceri vidjeli potpukovnika i jos povjerovali da je bas on taj glasnik koji bi mogao dati odgovore na sva pitanja nasih zivota, oni su mogli biti sigurni da nikakvoga rata biti nece i da nijedno zlo ne smije da se desi, barem do trenutka kada ce taj covjek izrazom lica ili pokretom pokazati da bi moglo biti drugacije. Ali on je mirno dovrsio svoje vezirske mahmudije, pazljivo obrisao usta platnenom salvetom i duboko uzdahnuo. Tako uzdisu svi nahranjeni, od ljudi do lavova, a uzdisu vjerovatno i komarci, i mravi, ali o njima nista ne znamo jer ih nikada nismo tako pazljivo promatrali kao sto smo promatrali potpukovnika.

Platio je, osmjehnuo se konobaru tacno onoliko koliko treba i sasvim lagano odsetao iz Doma pisaca i iz nasih zivota. Potpukovnika vise nikada nismo vidjeli. Ako se ikada i pojavio bilo je to u nekom drugom, neprepoznatljivom oblicju, u kojemu je najavljivao neku novu sudbinsku istinu. Nakon godina Dom pisaca je prividno ostao isti, ali nema vise pauna, Casablance u kojoj se rastajemo, a knjizevnicka pijanstva se uglavnom odigravaju na drugim mjestima i prije svjedoce o losim i tuznim zivotima, nego o naivnosti.

Miljenko Jergovic



EVO, SAD SE CUDIM I KAZEM: "EKI!"
Mogao sam reci i "Eksi!", ali to je nekako sluzbenije. Onih godina znalo se ko govori "eki", a ko govori "eksi", kao sto se znala i hijerarhija pri ulasku u dvoriste Osnovne skole "Silvije Strahimir Kranjcevic". Mi mali, nevazni i ustraseni cudili smo se tiho: "Eki!". A Franjo Penzija, stari i vec procelavi klipan koji je u dvoristu igrao lopte s rajom iz srednjoskolskog doma, on bi govorio "Eksi!"
Vec u drugom razredu prestali smo dolaziti u "keceljama" u skolu, nego smo ih nosili u skolskim torbama i oblacili ih tek u razredu. S vremena na vrijeme direktorica bi nalozila domacinu skole Saciru da strazari na skolskoj kapiji i da ne pusta ucenike bez "kecelja". Tad smo ih morali oblaciti vec u skolskom dvoristu.

Skola je imala dva ulaza, jedan s ulice Mehmed pase Sokolovica, a drugi s Ivana Cankara. Na prva vrata mogli su uci samo nastavnici i roditelji kad bi dolazili na roditeljske sastanke (jednom mjesecno) i na "informacije" (svakoga ponedjeljka). Nisu prolazile ucenicke molbe i preklinjanja Saciru da nas pusti na ta vrata, nego bismo stisnuli strah i isli na ulaz u ulici Ivana Cankara. Tamo bi uvijek bio poneki jalijas ili stariji ucenik koji bi nam palio cvoke i klempe, a bio je i jedan, da mu ne spominjemo ime jer je jos uvijek vrlo aktivan, koji bi zaustavljao djevojcice i tjerao ih da mu zavlace ruku u dzep jer je tamo bio bombon. A nije bio bombon, nego probusen dzep.

Stariji su rado s nama igrali "mose". Trzne ti rukom pred ocima, ti naravno trepnes, a on te za kaznu odvali sakom po ramenu. Poslije bismo trenirali da ne trepnemo i izivljavali se na jos manjima od sebe, ali bi nam jalijasi palili "mosu" i kad ne bismo ni maknuli ocima. Bilo je to njihovo pravo, izboreno odrastanjem, jer ko bi se usudio jalijasu opaliti "tri kaznene" jer je bez povoda udario "mosu".

Nakon sto bi napokon usao u skolu, s bolom u ramenima i s novim i starim modricama, sve je postajalo malo lakse. Razred je bio zasticeno mjesto. U razredu te nisu tukli, a sam si se, u skladu s kolicinom urodjenog samopouzdanja i stecene odvaznosti, mogao boriti s pokusajima unutargeneracijskoga maltretiranja.

Govor je cesto bio vazniji od fizicke snage. Nisi smio pricati sasvim pravilno, niti koristiti jako pametne rijeci. Ako si to ipak cinio, prozvali bi te, recimo, "Naucnik" i tukli kad god bi imali prilike. Najbolja zastita je bila cim prije prihvatiti izgovor "mekoga s". Reci nekome "pun si viceva ko govno spiceva" sa sto meksim s znacilo je postati dio svijeta koji ce, odrastanjem, najprije prihvatiti nacelo okrutnosti iz kojega ce se potom razviti sva druga zivotna nacela, od prijateljstva i dobrote, do lopovluka i pokvarenosti. Njeznost svoga grada upoznat ces tek nakon sto kao djecak u skolskoj kecelji i s torbom na ledjima isprobas sve njegove okrutnosti.

Rijec eksi, navodno, na turskome znaci kiselo. A mozda ne znaci to, nego znaci nesto drugo. Ili ne znaci nista. U nase vrijeme ta je rijec bila izraz cudjenja jakih i dominantnih. Iz nje je nastala rijec eki, kao mekse i tise cudjenje onih drugih. Tih godina puno smo se cudili. Ili smo koristili svaku priliku da glumimo zacudjenost. Kasnije su dosle druge mode i novi obicaji. Ili je doslo odrastanje. Odrasli ljudi se rijetko cude. Odraslima je cudjenje obicno simptom neznanja i neobrazovanja. Zato se oni ne zele cuditi. Ali ne cude se vise ni djeca, pa tako s vremenom iz govora iscezavaju i eki i eksi. O tim rijecima niko ne brine, niti ce one biti zabiljezene u ozbiljnoj lingvistickoj arheologiji. To je zato sto eki i eksi nisu ni bile rijeci. Bilo je to nesto drugo, vjerojatno dragocjenije, sto traje dok traju ljudski zivoti i dok sentimentalne povijesti jedne generacije mogu biti citljive, dok se ne izgube i ne zarastu u duboku grobljansku travu u kojoj nadgrobnici govore o nasoj razlicitosti, premda nijedan ne pokazuje ko je udarao "mose", a ko je bio udaran.

Miljenko Jergovic



Najveći gest pažnje, na poklon dobijam paštetu. Malo kasnije, po mizernoj cijeni kupujem dvije pogačice. Budući da se pašteta može razgoditi na dva obroka, to znači ovo: večeraću pola posne pogačice; doručak - cijela pogača sa pola paštete i ručak - pola pogače i pola paštete. Zna li iko na ovom svijetu šta znači kad čovjek ima obezbijeđena tri obroka unaprijed? To je direktan
kontakt sa budućnošću, dosluh sa svijetlim vremenima. Besmrtnost.

Rat se tek zahuktava i bojim se da će hrana postati jedini predmet našeg razmišljanja, jedini smisao života i jedini egzistencijalni motiv. Srećom, proces svjesne redukcije predratnih potreba uspješno je završen.
Organizam nekako preživi dan sa dva jadna obroka. A uspije li ko slučajno da jede triput, to je u Sarajevu početkom 1993. godine prava perverzija, saturnalija, gozba.
Tek kad malo duže gladuje, čovjek shvati, svim svojim bićem shvati (jedino su vrijedne spoznaje koje osjetimo na sopstvenoj koži) istinitost one Leonardove mudrosti da smo mi, zapravo, obične mašine za proizvodnju izmeta.
Saobraćajne gužve u velikim gradovima, modne revije, svijetleće reklame, ratovi, udvaranja, univerziteti, automobili, aceton, humanitarna pomoć, ekologija, dnevne novine, vojna intervencija, religija, lijepa književnost, Benetton, plastika, masakri, televizija, sve to postoji radi tri obroka i sve to svoj puni smisao dobija tek sljedećeg jutra, za vrijeme kontemplacije na klozetskoj šolji.


Ozren Kebo, Sarajevo za pocetnike



SVA KNJIŽEVNOST JE TRAGIČNA

Razgovor sa Ismailom Kadareom

Časopis L’ OEil-de-Boeuf: Govoreći o Albaniji, talijanski General izjavljuje: “Taj narod, opsjednut svojom strašću za uništenjem ili samouništenjem, predodređen je da nestane.” Da li ste bili svjesni proročanskog značaja te rečenice dok ste pisali Generala mrtve vojske?

Ismail Kadare: Kako sam napisao tu rečenicu? Bio sam student kada sam pisao Generala mrtve vojske. U to vrijeme SSSR i Albanija su prekinuli sve odnose. Bilo je gotovo sa Sovjetima! Ali, povodi za tu rečenicu, kao i za knjigu - nisu toliko politički koliko se odnose na vječnu historiju Albanije. Sudbina ove zemlje je uvijek bila gorka. Iako lično nisam bio upoznat sa antialbanskom propagandom (bio sam vrlo mlad i ni na koji način nisam mogao saznati šta se stvarno mislilo na Zapadu o Albaniji), opisao sam u Generalu mrtve vojske likove zapadnjaka, iako nikada ni jednog živog nisam sreo. Znači da sam sam smislio šta bi to, ti zapadnjaci, mogli govoriti o Albaniji. Ta je knjiga nastala na intuitivan, gotovo nesvjestan način.

O.B: U Piramidi, mladi Keops uništava vitalne snage svoje zemlje u želji da sagradi “najviši spomenik čovječanstva”.

I.K: Sa Piramidom je bilo sasvim drugačije, bilo je to pisanje sa spoznajom o svemu. Prvu polovinu sam napisao u Albaniji, drugu u Parizu, jednu u diktaturi, drugu u slobodi. I, zapazićete da pripovijedanje ima isti tempo, da u njemu nema nikakvog prekida. Uvijek sam smatrao da slika piramide simbolizira zemlju koja sama sebi kopa grob. A albanski narod, koji je imao tu preveliku nesreću da dugo živi u staljinizmu, zaista je sebi sazidao vlastitu grobnicu. Svi skupa, vodeći ljudi i cijeli narod, pokušali su da iz kolektivnog sjećanja izbrišu slobodu.

O.B: Mimo tog historijskog konteksta, ta morbidna želja za samouništenjem podsjeća na tragične likove Eshilovih i Šekspirovih drama.

I.K: Izrazita živopisnost albanskih bajki iz mog djetinjstva je, prije svega drugog, u meni razvila snažne slike. Bake su obično pričale priče bliske antičkim temama. U svim kućama se čitalo veoma malo, usmena predaja je zauzimala značajno mjesto. Nije bilo ni radija ni televizije. Ja sam Šekspira, i uopšte elizabetanski period, kao i njemačke romantičare, otkrio i oduševljavao se njihovom snagom slika i jezika u jedanaestoj godini, premda ih moj um nije istinski shvatao. Proći će još mnogo vremena dok nisam dublje proniknuo u Eshila. Čak ni kao student, nisam bio u stanju sagledati u čemu se kriju vječne istine grčkih tragičara. Dok je čovjek mlad, i ako voli književnost, on u njoj traži žestoka, snažna djela. Trebalo mi je trideset godina da probijem uglačanu školjku antičkih tragedija i doprem do njihovog vječitog jezgra. A sve je izbilo na površinu kada sam počeo da istinski pišem.

O.B: Inače, kod vas je društvena kritika često samo povod da u tom totalitarnom albanskom društvu (1970-1980) nanovo oživite epsko nadahnuće.

I.K: To je istina, uvijek sam vidio sličnost između Antike i svakodnevnog albanskog života. A kada kažem svakodnevnog, onda pod tim podrazumijevam suštinskog. U stvari, nikada u historiji čovječanstva se nije u svijetu otjelotvorilo antičko shvatanje fatalnosti - grčkog fatuma - kao u staljinizmu. U staljinističkom režimu, svi su obavezni da žive u skladu sa Državom. Tada nije bilo moguće reći: “Ja ću svoj život živjeti po svom”. Svako je morao živjeti na isti način, - i to više nego u antičko vrijeme! Komunistička vlast je potpuno svjesno oživotvorila to osjećanje fatalnosti. “Ništa nije sigurno u svijetu u kome živite: svakog jutra, svake večeri, vama se može desiti nešto strašno, s razlogom ili ne”: iracionalni udarac je stvarao atmosferu straha.

Eto zašto sam jednom rekao da je prvi zaista totalitarni udar, najtotalitarnija pojava u historiji književnosti, bila osuda na doživotno progonstvo pjesnika Ovidija: pošto joj ne znamo razloge, ona nam izgleda potpuno besmislena. Staljinizam je postao majstor takve vještine. Slijedeći Staljina, do jučer Hodža, Čaušesku, danas Fidel Kastro, i ostali diktatori, uvijek su znali šta žele sa tim svojim ogavnim računicama: “Danas osuđujem trojicu odanih, a sutra će doći na red trojica neprijatelja!”

O.B: Da li je iza te političke samovolje bilo i strašnog totalitarizma u književnosti?

I.K: Svakako. Zašto je sovjetska takozvana oficijelna književnost bila potpuno jalova? U njoj nikad niste mogli naići na riječ “misterija”. Ta riječ ne postoji.

No, misterija čini dio našeg života, misterija nije luksuz. Zar se pozorište nekada nije zvalo upravo misterija?

“Život stvara književnost”, to je ono što u svakoj prilici ponavljaju bezbrojne marksističke ili univerzalističke parole; ja bih radije rekao da književnost stvara jedan određeni život, a ne život uopšte. Svakako ne svakodnevni život, već jedan isječak života. Književnost je neka vrsta postojanja u kome su isprepleteni smrt i život. Jednom riječju, jedno područje života, veoma zatamnjeno, veoma složeno, stvara književnost. Bez toga bi ona bila banalna i plitka. Eto, zašto je destrukcija književnosti koju su Sovjeti vršili mehanizam koji je zahtijevao cjelokupni život: kao u nekoj velikoj tvornici. Staljinistička propaganda je insistirala neumorno: život naroda mora biti javan i bez humora. U tome je taj veliki nesporazum sa književnošću: ona je, ako tako smijem reći, suprotstavljena svakom totalitarističkom režimu.

Oni su se bojali te relacije u kojoj su povezani sloboda, sumnja, okultne stvari, neobjašnjive, koje ne podnose ni vulgarnu laž ni dogmu ili oficijelnu besjedu.

O.B: Kako je vama uspjelo da u svom razvoju izbjegnete te olovne okove staljinizma?

I.K: Srećom, moj rodni grad je skrivao tajnu i okultno. Moj rodni grad je stvoren za književnost, za snoviđenja, za strahove, za zebnje. Možda sam ja na to naišao već u roditeljskoj kući; u njenim praznim sobama, u podrumima, punim mraka. I u činjenici da smo imali jednu rođaku koja je bila duševni bolesnik, onu čiji sam opis dao u Hronici na kamenu. Ali, čovjek nikada ne može objasniti zašto ga privlači tamna strana. Kao što, također, nije moguće dati prave razloge koji su vas sačuvali da se ne survate u ponore totalitarizma.

O.B: Utisak je da je za vas pisanje borba sa smrću, sa životom, radi ostavljanja uzaludnih tragova.

I.K: Šta je pisac? Osim šarlatana, nema tog pisca na svijetu koji će reći: “Mene se ne tiče šta sam napisao, šta sam objavio. Šta će drugi reći o tome poslije moje smrti? Meni je to svejedno!” Svi pisci, bili oni veliki ili mali, sanjaju o tome da ih njihovo djelo nadživi. Za pisca, koji mora da bude jednom nogom s one strane, to je prirodna dimenzija. Smatrati se pomalo besmrtnim, spada u njegov posao.

Mnogi pisci u Francuskoj ne usuđuju se to priznati iz straha da ih ne smatraju megalomanima. Međutim, megalomanija je potrebna piscu! To je čak jedan od uslova njegovog opstanka! Pisac je objektivni megaloman.

Odnos unutrašnje-spoljašnje, kod pisca je sasvim drugačiji nego kod ostalih ljudi. Vi pišete, znači vi se otkrivate. Ostali ljudi su u zasjedi, vrebaju, gunđaju, aplaudiraju, zavide… A vi ste svugdje, i kad ste već izabrali da budete pisac, morate da prihvatite i strašni pritisak. I što ste poznatiji, on vam jače tišti pleća. Što nikako ne znači da pisac mora patiti da bi bio pisac.

O.B: Što se tiče takozvane “književnosti u egzilu”, da li osjećate da vam je blizak taj izraz “unutrašnji emigrant” koji je izgleda smislio Jünger da bi odredio svoj položaj u nacističkom režimu 1937. godine?

I.K: Taj je izraz mnogo korišten u Sovjetskom savezu kada su kritikovani neki pisci. Nisam znao da je to Jüngerov izraz, da je imao sasvim drugi smisao. Treba reći da je SSSR u staljinističkim procesima uveliko crpio svoj vokabular iz hitlerovske Njemačke.

Međutim, u normalnom životu pisac je uvijek unutrašnji emigrant! Pravi pisac je onaj putnik koji se vratio sa daleka puta, iz svijeta nepoznatog ostalima. Možda je na taj način nastala književnost. Neko stiže iz daleka, ostali traže od njega: “Pričaj nam šta si vidio!”. I on počinje da bunca, da sebi uzima slobodu da mijenja stvarnost. Pisac je daleko, odsutan je iz svakidašnjeg života, njemu je dozvoljeno da vidi stvari koje drugi ne vide. Pisac uvijek mora imati neku povlasticu. Njegova prva povlastica je možda upravo ta da bude “unutrašnji emigrant”.

Ja ne shvatam one pisce koji kažu: “Otputovao sam da provjetrim mozak, maštu…” To je smiješno! Zar pisac zbog toga treba da se kreće? Nipošto! I, možda, što se više kreće, on sve manje odmiče.

Sloboda nije isto što i kretanje. Na Zapadu, putovanja sužavaju beskrajne dimenzije književnosti.

O.B: Kako model francuskog intelektualca - “angažovanog pisca” - sužava dimenzije književnosti?

I.K: Sve je to opterećenje za književnost! I ja se ponekad angažujem oko političkih saopštenja iako sam svjestan da to nije moja uloga ni moj posao. Književnost je veoma krhka. Smatrate li da sam ja možda uživao dok sam pisao deklaracije povodom Kosova? Da me je to obogaćivalo? Naprotiv, iz svega toga ja izlazim osiromašen. Međutim, žrtva je bila neophodna. Da je ovdje bilo četiri ili pet ličnosti, albanskih političara poznatih kao što sam ja na međunarodnoj sceni, ja bih sa zadovoljstvom odšutio, to bi me čak rasteretilo. Sam sebe uvjeravam svaki put kako će to biti posljednji intervju, ali, nažalost, vrlo brzo sam opet na to natjeran. Francuski radio: “A, šta sada mislite, gospodine Kadare o tenzijama na Kosovu?” I ja moram govoriti. Ovakva pristajanja na razgovor u potpunoj su oprečnosti sa mojim shvatanjem književnosti.

O.B: Pozicija pisca, “unutrašnjeg emigranta”, podrazumijeva opoziciju prema “društvenom okruženju”. Da li se ta opozicija može izraziti i kroz korištenje jezika i jednog i drugoga, na primjer, kroz sukob pisca sa suvremenim sredstvima komunikacije?

I.K: Svakako. Eto, u tome je problem pisca; on prisvaja jezik koji pripada svima. To je istovremeno i radost i proturječnost; jer vam se jezik opire i postaje banalan, ponekad odvratno vulgaran. U književnosti je većina stvari kontradiktorna. Jezik, koji vi toliko volite, postaje agresivan. Riječi! Riječi! Riječi! Pišete ih bezbroj puta, ispunjeni ste njima, osjećate potrebu da ih se otresete. Jer jezik je i neprijateljski: on je vaš najveći neprijatelj i vaš najveći prijatelj. Pisac je u vječitom ratu s njim. On je tiranin, koji želi da se izrazite kao i ostali svijet. On je protivnik, on vam se opire kada vi želite da ga koristite po vlastitom nahođenju. Biti pisac je velika privilegija, i istovremeno neka vrsta grijeha. Kao što je u islamu slikanje neka vrsta grijeha, tako je i sa književnošću jer razotkriva tabue koji se nikada ne bi smjeli izreći.

O.B: Smatrate li da književnost može odgovoriti na pitanje o Bogu? Ova tema nije prisutna u vašem djelu. Zašto?

I.K: Meni nije poznat neki značajan pisac koji se zanimao za to. Bernanos, Claudel su pisci osrednjeg značaja sa tačke gledišta svjetske književnosti. A kada analiziramo Božanstvenu komediju, Dante nam odaje utisak pjesnika okrenutog više sebi negoli zabavljenog Bogom.

U Albaniji se sada ponovo stvara mistička ili religiozna književnost. Nakon komunizma, prisutnost Boga u književnosti je porasla. Uostalom, većina književnih stvaralaca četverostoljetne albanske književnosti su religiozni.

Ali, ja nisam uvjeren da su književni stvaraoci ozbiljno zaokupljeni pitanjem Boga. Njihovo jedino pitanje je: “Jesam li ili nisam, zaista, stvorio nešto istinsko?” Vrlo su rijetke istinske stranice u jednoj knjizi, kao što su također, rijetki i istinski redovi na tim stranicama. A, dešava se da u jednom stoljeću ne budu napisane ni dvije istinske stranice. Međutim, niko se ne usuđuje donositi takav zaključak ni za sebe ni za druge. To je tabu. Književnost je ili živa ili mrtva, a najveći dio književnosti je mrtav. Ukratko, jedino bitno pitanje koje treba da zanima književnost jeste: “Da li sam stvorio nešto živo ili nisam? Da li stvaram ili ne?” Ničeg mističnog nema u tom pitanju.

O.B: Da li je sve to mnoštvo stvari koje danas čitamo… da li su sve te knjige nagomilane po policama, književnost?

I.K.: Ja smatram da ima previše knjiga. Znam da je opasno to reći… Međutim, te hiljade knjiga postaju agresija na široku publiku. Problem je što nema načina da se izbjegne inflacija. Ali, istovremeno, a to je paradoks, ta je inflacija nužno zlo: iz te mase se rađa i istinska književnost. Manje značajni pisci, pa čak i osrednji, neophodni su – sam Bog zna koliko ih danas ima, treba samo pogledati jesenji početak književne sezone u Francuskoj. Jer oni su ti koji stvaraju, koji privlače milione ljudi književnosti, čitaoce koji u svakom slučaju ne bi mogli nikada dosegnuti pravu književnost. To je nemoguće: u našem društvu, oni imaju vremena samo za čitanje sentimentalne lektire, mogu razumjeti samo jednostavno pripovijedanje… Ipak, u toj masi, jedan mali dio kreće se prema književnosti. A na to ih ponekad pripremaju upravo ti osrednji pisci, razvijajući u njima sklonost ka čitanju. Čak bih rekao da se književnost pokatkad hrani tim talogom da bi preživjela, da bi ostala velika. I to je istina. Svi imamo potrebu za laganom lektirom, kao i za lošim televizijskim filmovima. Radi odmora. U tome nema ništa loše. Pod uslovom da smo svjesni da na drugom mjestu postoji istinsko blago. Velika književnost ne bi mogla postojati bez tog okeana oko sebe. Uostalom, ja veoma cijenim osrednje pisce koji su martiri književnosti; njih, poput vojnika, žrtvuju. Međutim, oni postaju opasni kada požele da književnosti propisuju zakone. Kao što je to slučaj u Parizu i na drugim mjestima, oni zaboravljaju na skromnost i nastoje da sva književnost postane mediokritetska. To je poguban poduhvat.

O.B: Ipak, i velika se književnost, - mislim na Servantesa, na Kafku, na Prusta - hrani humorom i ironijom, “lakim” situacijama.

I.K: To čini da je bar jedan mali dio velike književnosti dostupan i širokoj publici. Treba se čuvati klišea: Šekspir je razumljiv svima; kao i Servantes, Kafka, polovina grčkih tragedija, djelimično i Dante. Ali, nikako Džojs, Prust.

Čovječanstvo se nije ogriješilo o književnost. Nijedan velikan nije zaboravljen. Ima zaista, mnogo razloga da se kladimo da će postojeći poredak pisaca ozbiljno biti izmijenjen u historiji, koja će, svakako, odabrati druga imena. Možete li mi navesti pisca koji je nepravedno zaboravljen? Toga nema.

Takva sposobnost čovječanstva me veoma čudi. Tom, gotovo idiotskom čovječanstvu, koje je, uglavnom, bez pameti, polazi za rukom da ispravi greške koje je učinilo, da iz toga izvuče pouku i da odabere veliku književnost.

O.B: Ipak, da li je to čovječanstvo sve preispitalo, sve vidjelo, sve otkrilo kroz svoje književno izražavanje.

I.K: Čovjek je oduvijek težio da otkrije samo jednu tajnu: tajnu besmrtnosti. Izrazio je to jedan mit, prvi u historiji čovječanstva, mit o Tantalu. I prva knjiga, Gilgameš, postavlja pitanje besmrtnosti. Akadijski junak, Gilgameš, htio je naći besmrtnost; prema grčkom mitu, Tantal ju je ukrao. Ali, književnost je dosegla vrhunac i naredni naraštaji nisu tragali za odgovorom na to prvobitno pitanje.

Mene je to toliko čudilo da sam se time pozabavio u svom posljednjem romanu: zašto se odustalo od toga? Bio je to prvi neuspjeh ljudskog uma. Čovjek je shvatio da se u književnom stvaralaštvu ne može ići dalje. Ja, međutim, smatram da je to najveličanstveniji mit. Ali, on to nije za nas! Nauka, sa svoje strane, pokušava da se na sebi svojstven način, to jest naivno, time pozabavi, trudeći se da odloži smrt, ne uspijevajući da je ukine.

Velika nesreća književnog stvaraoca je što nije u mogućnosti da iskaže ono što je skriveno, ono što je veoma duboko, što je previše uzvišeno. I piscu, poput alpiniste kojem nedostaju konopci i samo posmatra planinu, nedostaje odgovarajući jezik. Stigao je do kraja, dalje više ne može ići.

Ponekad se neko približi onome što nema imena, što nema oblika. Pa čak i ako bi - uzmimo to kao puku hipotezu - nekom božanskom milošću čovjek dobio onaj drugi jezik, čemu bi mu on koristio. Ničemu; niko, osim onoga koji ga je dobio, ne bi ga razumio. I tako je mnogo toga što nosimo u sebi osuđeno na propadanje. Sva književnost je tragična. Najfundamentalniji problem je kako pobijediti smrt. Već u samom početku književnost je doživjela taj poraz.

Razgovor vodili Paul de Sinety i Jean-Luc Tingeaud, 3. februara 2000, u domu Ismaila Kadarea u Parizu

S francuskog prevela Sada Tahmiščić

Edited by shivaja, 24 February 2008 - 19:47.

[shivaja]

ZVUCI RATA


Ako pakao postoji, tada ga zamišljam kao grob u kojemu do sudnjega dana pjeva Dragana Mirković .

Bilo je to kasnog ljeta 1995., sjedili smo na štekatu uz more, iza nas se bijelio Split, pred nama su se modrili otoci, rat je bio završen, ali turisti još nisu stigli. Pravo vrijeme za novi početak, u maloj klaustrofobičnoj zemlji koja je sa zapadnih strana bila zaključana izvana, a s istočnih iznutra.

Iz kafića su se čuli Đuka Čajić, Doris Dragović, Tereza i niz bezimenih glasova narastajućih glazbenih imperija Tončija Huljića i Zrinka Tutića, a meni je u sjećanje došla, kao savršena glazbena kulisa, jedna od melodija koje se u Splitu nikako nisu smjele čuti, Radostan dan, grupe Katarina Druga, nastale na raspadu Šarla Akrobate, koja će se još jednom raspadati prije nego što postane Katarina Velika.

Kao i uvijek kada bih u to vrijeme začuo krivu melodiju u glavi, započeo sam priču protiv narodnjaka. "Dobro je što više nema Jugoslavije; da je ostala, sad bismo slušali Draganu Mirković", izgovorio sam dok je Đuka iz zvučnika vazio da od stoljeća sedmog "tu Hrvati dišu". Tip s druge strane stola, prijateljev prijatelj koji nam je trebao popraviti auto da bismo se mogli vratiti u Zagreb, pogledao me je kao razlupanu vešmašinu u kutu napuštene kuće: "A di si ti, mladiću, bija kad smo išli na Drniš i Knin?" Šutio sam, kako je i red da šutiš kada te onako bezimenog pitaju gdje si bio kad se ratovalo. To je, ipak, sasvim malo poniženje na koje ratnici u nas imaju pravo, bez obzira gdje su, na koji način i protiv koga ratovali. Lako bih ga podnio, samo da sam odmah shvatio čime sam povrijedio njegov ratnički ponos.

Uvukao sam glavu među ramena, pio svoju Mirindu, smiješio se Braču i Šolti, smiješio se ljudima koji su prolazili - u svakome sam vidio ratnika koji bi me mogao upitati di san bija, smiješio sam se njihovim lijepim ženama, sve dok se čovjek nije valjda sažalio nada mnom, pa je započeo priču o tome kako je izgledao taj njegov rat. Relaksirano i radosno, sve da slučajno ne pomislim da me i dalje optužuje za dezerterstvo, govorio je o ratu kao o zabavi, kao o nečemu što se bitno ne razlikuje od onoga čime smo se u međuvremenu bavili mi koji nismo ratovali. A onda je rekao da se, ipak, svaki put usrao od straha kada bi ulazio u svoj tenk. Strašan je to osjećaj, kaže, kao da živ silaziš u svoj grob, i znaš da ćeš možda ostati u njemu. Mrtvima ne treba puno prostora, ali živom je čovjeku nepodnošljivo kad zna da će izaći van jedino ako sprži onog drugog koji je, kao i on, zatvoren u svome tenku. Ali strah je prolazio čim bih uključio kasetaš, jer bi zapjevala Dragana. Odvrnuo bih je do daske, digao bih basove na maksimum, pa deri, prijatelju, po čedi i njegovom tenku, i da vidimo kome će ruka zadrhtati, njemu ili meni. E, vidiš, nije mi zadrhtala, pa sad nekako mislim da je Dragana Mirković uvijek pomagala meni, a ne njima. Jedino ako ne misliš da su oni u tenkovima slušali Terezu i Olivera.

Od tog vremena sam pazio šta pričam za kafanskim stolom kada se nađem u društvu s nepoznatima za koje bi se moglo pretpostaviti da su bili u ratu. Na muziku su osjetljivi kao i na politiku, ali su različiti razlozi i pretpostavke njihove senzibilnosti. Srbi će dugo biti neprijatelji i ništa drugo, svejedno jesu li ratnici ili civili, građani ili seljaci, punkeri, dezerteri ili slučajni nositelji pravoslavnih imena, ali Dragana i Ceca, premda su Srpkinje, dio su kulturnog korpusa koji valja štititi od hrvatskih dezertera, smutljivaca, ljevičara i fine gradske djece, pored koje ne samo da bi četnici zauvijek ostali u Kninu i Drnišu, nego bi pili kafu na Jelačić placu i orali splitsku rivu. Pritom, Dragana i Ceca su na neki način najosjetljiviji i najugroženiji elementi viteškoga i borbenog hrvatstva, jer ih ne možeš braniti kao što braniš milu trobojnicu, šahovnicu i Tuđmana, ili poglavnika Pavelića, klempavo U, Crnu legiju i krilnike Juru i Bobana. Možeš samo šutjeti i škrgutati zubima, jer dobro znaš da će onaj tko u poslijeratnoj Hrvatskoj pljuje po Dragani i Ceci vrlo vjerojatno pljuniti i po Tuđmanu i domovinskom ratu.

Ratnici, naravno, nisu sasvim u krivu. Zato će ona manjina njih, koja se nakon demobilizacije dobro snašla, pa je uskočila u najnovije njemačke limuzine zatamnjenih stakala, prkosno otvarati prozore pred crvenim svjetlom na raskrsnici, e ne bi li antihrvatska gamad, slabići i kukavice, čuli Draganu i Cecu, i ne bi li se usudili nešto prigovoriti. Naravno, nitko nikad ne prigovara, što je dodatno iritantno. Jer se dobro zna što oni misle, i jer se to jasno vidi na Balaševićevim i Bajaginim koncertima u Zagrebu, Osijeku, Varaždinu i diljem Hrvatske.

Rat se u bivšoj Jugoslaviji vodio između mnoštva vojski, koje su predstavljale barem pet naroda i narodnosti bratske nam domovine u kojoj je početkom sedamdesetih rođena novokomponovana narodna muzika, iz koje će zatim, sredinom osamdesetih, nastati podžanr orkestra Južni vetar, kojem stilski pripadaju Dragana i Ceca. Bila je to muzika koja je ujedinila ratnike dok su se gledali preko nišana, muzika od koje je karijerne dezertere hvatao strah, bez obzira kojem narodu pripadali i za koju vojsku navijali. Mogu samo zamišljati vlastiti strah pred ulaskom u tenk. Ako pakao postoji, tada ga zamišljam kao grob u kojemu do sudnjega dana pjeva Dragana Mirković.

Sarajevski Marlboro, Miljenko Jergovic


LEŠ

Usporili smo na mostu
i gledali kako psi uz Miljacku
trgaju ljudski les u snijegu
onda smo produzili

nista se u meni nije promijenilo

slusao sam kako prsti snijeg pod gumama
kao kad zubi drobe jabuku
i osjetio divlju zelju da se smijem
tebi

zato sto ovo mjesto zoves paklom
i bjezis odavde uvjeren
da smrt izvan Sarajeva ne postoji


Semezdin Mehmedinović

[Mioba]

**** ajmo malo manje kopipejsta a malo više razgovora ****

[shivaja]

Ja sam ovaj topic zamislila vise kao informaciju...posto je ovde nemamo.
Kao da je dignut nekakv ogroman zid medju nama, pa evo, iskopavam tunel, da se vidimo ..

Edited by shivaja, 24 February 2008 - 20:42.

[Schrodinger]

Svaka cast na copy/paste-u, samo tako nastavi! Evo ja posebno da pohvalim Ismailja Kadarea -- odlican intervju, odlicne misli, sve za deset. totalitarizam, unutrasnja emigracija, sve pronicljivo i aktuelno (uglavnom nazalost)... Mioba, ti ces znati, da slucajno, kojim slucajem nema sta prevedeno od njega u nas (ili u Hrvatskoj, Bosni, etc.)?

[shivaja]

Pise: Miljenko JERGOVIC






--------------------------------------------------------------------------------

MRZILI SMO SELJAKE, SMIJALI SMO SE NJIHOVIM
naglascima, a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.

I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, Price od Camila Sijarica.

Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.

Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.

Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.

A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.

Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Camil Sijaric je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.



Ovi narodi ne zaslužuju Andrića
Datum: 2005-01-13
Autor: Mirko Kovač


Jedan moj prijatelj iz Beograda, erudita i istoričar književni, piše mi o Ivi Andriću, o nekim svojim susretima s njim, a u jednom pasusu, koji me podstaknuo na ovaj tekst, blago me kori, jer sam svojedobno u Feralu “brzopleto i neoprezno” nešto zamjerio velikom piscu. Oni koji sada “kritički tupe o Andriću, mahom su površni, jer malo je ko imao ključ od zatvorenih odaja te osobe”. Moj je prijatelj još davno pridobio Andrićevu naklonost, ne samo šarmom i inteligencijom, nego i iskrenošću, pa je tako slavni pisac našao u mnogo mlađem poznavaocu knjiga i književnosti odličnog sagovornika, jednog od rijetkih s kojim je znao da se upusti u prepirku ili “tek malčice da odškrine vrata svoje duboke i duhovne ličnosti”. Prijatelj veli u opširnom i dragom mi pismu što sam ga nedavno dobio, da je Ivo Andrić bio posebna zvjerka u “ovome našem balkanskom zvjerinjaku”, uvijek korak ispred ostalih, s izgradjenim sistemom odbrane od nasrtaja malograđanskog prostaštva beogradske čarsije na njegovu nimalo jednostavnu osobnost, jer taj je mudri gospodin jednom zapisao da bi mu ljudi oprostili zlo ako ga je počinio, samo kad bi “znali koliko je za mene napor bio živjeti”. Živjeti u takvom svijetu, među takvim ljudima, nije samo napor nego i prokletstvo iz kojega je mudrac izvukao najviše što se moglo.

Čini mi se da prijatelj nije kanio ovim pismom podstaknuti me na odgovor ili bilo kakav tekst, nego je zasigurno želio da u mojim rukama ostane kao dokument tih nekoliko njegovih skica o tome “književnom monahu” koji je izabrao Beograd za “vlastito utamničenje” i ondje “živio izvan života”, kako to i sam Andrić veli. Čitalac se može biti čudi što izbjegavam da navedem ime pismopisca, jer čim se neko bavi Ivom Andrićem osoba je javna i poznata, ali držim da se privatna pošta ne može tek tako otvarati, ali može biti podsticajna za razmišljanja, pa čak i za sredjivanje nedoumica i kolebanja. Iz nekih mojih napisa ili izjava, prijatelj je razumio da sam Ivi Andriću pripisao plašljivost, te da sam, čitirajući ono njegovo o evet-efendiji, tipu zaduženom da klima glavom i odobrava sve što sultan kaže, doveo pisca osobno u “zlonamjerni kontekst, što često čine oni koji falsifikuju biografije, istoriju, pa i samu književnost”.

Čim sam dobio to prijateljsko pismo, potražio sam u svojoj dokumentaciji tekst u kojemu sam doista uputio nekoliko strelica prema Andriću, a citat o evet-efendiji umetnuo kako bih ga proširio na većinu pisaca što su lagodno i bez zaziranja klimali glavama i odobravali postupke mnogih i različitih vladara i diktatora kroz tolika zajednička prokletstva i “strahoviti hod povijesti”, kako je Andrić pisao u svojim mladenačkim nemirima. Možda je najmanje grešan upravo autor te priče o evet-efendiji, jer prijatelj tvrdi u pismu da “Andrić nije nikad bio bog zna kakva junačina, u mladosti nešto više buntovan, ali klimoglavac zasigurno nije bio, a i poimanje junaštva u našoj čemernoj istoriji sporno je i često nakaradno”. Onda, što se “plašljivosti” tiče, moj prijatelj radije govori o mudrosti Ive Andrića, to prije što se pisac još od rane mladosti osjećao učenikom filozofa S. Kjerkegora. Taj “otac egzistencijalizma”, kako su ga nazivali moderni mislioci, u svojim razmatranjima o strepnji veli da se “svako mora naučiti plašiti ako ne želi da propadne”. Dakako, Andrić je “pojam strepnje” usvojio filozofski, po Kjerkegorovom receptu, kao mogućnost slobode. I nije želio propasti. Želio je naporno živjeti, stalno u vlastitim trvenjima i samomučenjima, svjestan da je to put do bogatstva duhom. Biti užasnut svijetom, ali ostati prisutan u njemu – to bi mogla biti nekakva vodilja njegova životnog puta. “Trebalo bi živeti i raditi tako kao da neki oblik večnog života (i u njemu neka čovekova lična odgovornost) zaista postoji, a u isto vreme znati da takvog života nema i ne može da bude…” , zapisuje Ivo Andric u “Znakovima pored puta”.
O strahu i “strahu od straha” napisao je Andrić lijepih misli, ali o tome da je i sam umio na “strašnu mjestu postojati”, svjedočili su mnogi njegovi savremenici, izmedju ostalih Marko Ristić, književnik i diplomat; Mitro Radojčić, koji je bio uz Andrića za vrijeme savezničkog bombardovanja Beograda; Živorad P. Jovanović, susjed velikog pisca koji se za zračnih napada sklanjao u njegovu zgradu. Godinu dana nakon piščeve smrti Milovan Đilas je pisao posve suprotno uvriježenom mišljenju o Andrićevom konformizmu i istaknuo da je pisac “ostao u svojoj umetnosti i svom shvatanju sveta čist, nekonformist, cak disident”. Isto tako, ne mogu se zanemariti Andrićevi oštroumni zapisi o pojavi fašizma u Italiji s početka dvadesetih godina proslog stoljeća, kada su mnogi intelektualci i značajni pisci prihvatali taj pokret kao “novi evropski poredak”. Andrić je pisao o fašistima kao srodnicima boljševika, o fašizmu kao “antitezi demokratije”, o “kultu toljage”, o “navjestenju apokalipse”. “To je bila mračna, surova provincija koja je došla u Rim željna borbe i vlasti; to je bilo nalicje komunizma koji nije uspio, najezda fukare i skorojevića”, napisao je Andric u zagrebačkoj Jugoslavenskoj njivi. Fašističkog vodju Musolinija doživio je kao “silovit i krvi žedan temperament”.

Protekli dani nekako su mi bili u znaku Ive Andrica. Najprije, to beogradsko pismo, potom boravak u Zagrebu gdje sam, u različitim društvima i s prijateljima, podosta govorio o Andriću, o pismu koje sam dobio, a u jednoj kući nabasao sam na knjizicu “Hrvatski književnik Ivo Andrić” koju mi je vlasnik zdušno i s posvetom poklonio. U toj knjizi objavljena su pisma mladog Andrića svome drugaru još iz sarajevske gimnazije, cimeru sa studija u Beču i Krakovu, Vojimiru Durbešiću. Prije toga, iz Beograda mi je stigla knjiga Miroslava Karaulca “Rani Andrić”, izdanje prošireno i dopunjeno, pisana pitko, lijepim stilom i s mnogo znanja i podataka. Sve mi se to skupa učinilo nekako znakovitim i ponukalo me da još jednom, iz ovoga kuta, posvetim koju riječ velikom piscu, ili, kako reče Predrag Matvejević, “možda najvećem piscu koji se u nekoliko posljednjih stoljeća rodio na Balkanu”.


Moj zagrebački prijatelj, knjigoljubac i poznavalac Andriceva djela, lijepo reče u našim ćaskanjima da pošten i pametan čovjek u Hrvatskoj ne bi smio dirati Andrića, čak i “tamo gdje je najtanji”, jer su u ovoj “zemlji jala pljuvali po njemu oni najgori, s dna intelektualnog, moralnog i ljudskog”. Pisalo se da je “srpski sluga”, “loš čovjek”, “kraljevski izmećar”, “izrod i odmetnik od svoje nacije”. Ako se ne varam, Nedjeljko je Mihanović, doktor književni, negdje rekao da je Andric kopile, da je njegova majka Katarina, katolkinja i vjernica, zgriješila s fratrom, itd. Tako teške riječi, nanose lažne, bijahu svjesno namijenjene “dobrostivom puku” da nikako ne uzima to kopile kao svog pisca, jer to je prokleto sjeme, to je mulac čija se majka kurvala. Riječi teže od onih izrečenih onomad u Zagrebu da su neki savremeni hrvatski pisci iz Bosne fukara. Moj drugar vjeruje da bi Ivo Andrić isto tako prošao cak i da je prigrlio svoju “glupu gazdaricu Croatiju”, kako je mladac pisao Vojimiru Durbešiću, kudeći Zagreb i “tragičnu Hrvatsku”, ali čvrsto vjerujući da ga taj “grad neće pokopati”. Takav genije bio bi nepodnosljiv za malu varoš, čak i da je prihvatao malogradjanski nacionalizam. Prisjetimo se da je Andrić još 1933. godine odbio ući u “Antologiju novije hrvatske lirike” i napisao priredjivaču da ne može u antologiju koja isključuje “meni bliske pesnike samo zato što su druge vere ili rodjeni u drugoj pokrajini”.
Salman Rusdi kaže kako je posve “glupo pokušavati ugurati pisce u putovnice”. Sada dolazimo do činjenice da najvećeg pisca, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, niko neće kao svoga, ili tek jedva hoće, nevoljko, zazirući od čovjeka koji sudbinski pripada svima, a ničiji je. “U Travniku, gde je rodjen, njegov spomen-muzej više ne postoji, u Višegradu, kuća u kojoj je proveo detinjstvo i mladost, koju je poklonio opštini, prodata je privatniku. U Sarajevu, gde se školovao, nijedna ulica ne nosi njegovo ime niti ima izgleda da će ga uskoro poneti. U Beogradu, gde je živeo, njegova se sabrana dela preštampavaju po prvobitnoj šemi već trideset godina, ne dodajući im ništa iz njegove obimne ostavštine. Od njegove smrti do danas još nije objavljena bibliografija njegovog dela”, veli Miroslav Karaulac, jedan od najboljih poznavalaca Andrićeva života i djela. Osobno mislim da ovi narodi ma kako se zvali, i njihove kulture kakve god bile, ne zaslužuju Ivu Andrića. On je iznad svih. Davno se uzdigao i lijepo rekao: “Ja sam ranjiv, ali besmrtan”.

[shivaja]

RUMI

(napomena) : Mansur al-Hiladj je jedan od najvecih muslimanskih sufi mistika. Kamenovan je i razapet od strane ortodoksnih muslimana jer je hodao ulicama I govorio :”: Ja sam istina i pod ovim turbanom nije nista drugo nego istina “

(ili na arapskom “-ana el haq “ tj JA SAM ISTINA ( el haq moze za sebe reci samo bog, tj samo je bog el haq tj istina sama)


RAZGOVOR RUMIJA i Shamsa od Tabriza
(Shams je Rumijev ucitelj )

Da bi testirao Rumijevo poimanje Shams ga je upitao

Tko je veci – Poslanik Muhamed ili mansur al Hiladj?

Rumi je odgovorio: “ Bez sumnje- Muhamed!

Na to ga je Shams upitao- Kako to mozes reci?
Jer, Muhamed je rekao da mi ne mozemo istinski spoznati Boga ,dok je Mansur al hiladj dozivio I proglasio – ja I bog jedno smo !
ZASTO JE MUHAMED VECI?

Rumi: “ Muhamed je napredovao kroz mnoge nivoe postignuca.
Svaki put pri postizanju novog nivoa shvacanja,on je molio oprost za svoje prijasnje neznanje.
Samo je Poslanik Muhamed imao izdrzljivosti u kontemplaciji Boga u svim njegovim aspektima- u apstrakciji prociscenoj od svega drugog ;I u manifestaciji..
MUHAMED JE ODBIO OSTATI ZAROBLJEN na bilo kojem stupnju duhovnog rasta.
Mansur al Hiladj- s druge strane- je bio ponesen svojim dolaskom na prvu fazu (jedinstvo s Bogom),I zanesen ovim postignucem ,nije otisao dalje.”



PRINCIP

Hommage a Danilo Kiš

"Svaki je čovjek dužan da na sebe primi bol i muku svijeta i drugih ljudi, da podijeli njihovu sudbinu".
Nikola Berđajev: DUH I REALNOST
"A ti Danijele zatvori ove riječi i zapečati ovu knjigu do pošljednjega vremena: mnogi će pretraživati, i znanje će se umnožiti".
Knjiga proroka Danijela, 12, 4

U književnom životu sreo sam dvojicu čije su norme obavezivale i strašile, čije je ludilo bilo opojan program i lijek duši; zračili su skromnost i detinjsku vedrinu; ali i gordost, nekakvu mračnu brigu za tekst koja u njih bješe uvijek nešto više od brige za literaturu; obojica su me grdili i nasmijavali ostavljajući mi da sam tumačim nježnost grdnje i grkost smijeha. Obojica sa istim imenom starozavjetnog proroka; ne pomišljam da će ovaj, koji je sad mrtav, ubuduće biti manje sa mnom.
*
Ne htjede obrok od jela careva; ako mu je dar bio darovan za svoj se moral morao izboriti; sam.
Bio je visok, nije stajao čvrsto na zemlji.
Bješe mu dato da razumije utvaru i sne, a čemu je trebalo mudrosti da bude bolji od vrača i zvjezdara.
Pred likovanjem svakidašnjice očitovala se njegova nepokornost; brinući za zajedničko spasenje nije držao važnim misliti na vlastito.
U svojim stanovima doimao se kao gost, kao da mu od stana dostaje posjedovanje adrese.
Nigdje nije bio u tuđini osim u svojoj tuđini, u onom rasipajućem svijetu što ga je sabio u sebi.
Površno je udisao zrak; neumjereno duhovnost, i dim.
Rekao je: za pisca ne postoji alibi, nikad, nikakav, niučemu.
U onomu što ga se ticalo iskazivao je sasvim nekršćansku strast, a sad kad razmislim vidim da je bio siroti monah.
Kad bi udario rukom o stol, stol se lomio; ne od snage udarca, već od snage njegova uvjerenja.
Radio je predano za Nekoga tko ne trpi laž. Prst je njegov na retku knjige bio kao mač, i bio je tad strašan u licu kao anđeo Gospodinov. Teško je tom nemilosrdnom sucu, tom eksterminatoru kontrafe, prispodobiti dobrohotnost i naivnost, ženskost i mekoću živog Daniluške.
Koliko je mogao pomagao je drugima; koliko je mogao odmagao je sebi.
Žene i tekstovi koje je on voljeo zauvijek su dobivali nešto svečano od njegove ljubavi.
Pio je ma koje smeće jer mu je drugo bilo preče od užitka; jedne noći odlučio je da se opija vodom. Nisam se usudio okusiti tu vodu da ne iskušavam, bez prijeke potrebe, izvjesnost.
Za jednim će stolom mnogi lagati, domišljati se kako bi našli što da mu zabave; ali ne mogahu naći pogrješke. Sudili su ga po zakonu Medskom i Perzijskom ali on je bio uvjerljiviji od lavova; jer nije učinio zla.
I riječi svemoći bit će još u ustima careva zemaljskih a Danilove će biti zapisane u knjigama.
Bio je blizak Istoku i Zapadu; bio je užasnut i pobijedio je užas; sada je u kući čiji su prozori otvoreni.
S neizdržljivom osjetljivosti, s bolnom potrebom preciznosti, D.K. je bio čist anakronizam; neka vrsta zalutalog viteza iz vremena kada se plemstvo mjerilo samo poletom duha i uzvišenošću cilja. Usuđujem li se ufati da je možda anticipirao neke buduće ljude o čijoj dobroti, žestokoj istinoljubivosti, i duševnosti, teško da možemo imati stvarne predodžbe?
Da sam mu mogao što ukrasti dok je bilo vremena, izabrao bih njegov dar za neozbiljnost gdje je ozbiljnost bila preuzetna, ruganje sebi, hranjivu krepost smijeha.
*
Od onoga što nam je Danilo namro učit će se; što je Danilo činio razumjet će se. U tomu, prednost onih što su ga poznavali i voljeli nikakva je. Ako u prednosti ne brojimo sjetu što ih je dopala da je među se razdijele.

Milan Milišić


Dubrovnik, 23.10.1989.
Književne novine, br. 785 od 1. novembra 1989.


Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
GRBAVICA
23. veljače, 2006.

Vijesti su stigle skoro istovremeno, Zlatni medvjed filmskog festivala u Berlinu pripao je bosanskom filmu "Grbavica", i druga, uhapšen je ratni zločinac Ratko Mladić. Ona prva bila je točna i radosna, ona druga još uvijek neprovjerena, ako se pokaže točnom bit će mnogo više nego radosna. Jer filmski scenarij "Grbavice" i realni lik jednog strašnog zločinca povezuje ista tragedija, uglavnom zanemarivana na čitavom području raspadnute bivše Jugoslavije, u Bosni posebno, zločin masovnih silovanja muslimanskih žena, njih čak 20 tisuća koje su, treba li naglašavati, prošle svojevrsni pakao, i ne samo dok se sam čin silovanja događao, nego i godinama kasnije, pakao koji će, sigurno je, trajati čitav njihov život.

"Grbavica" govori samo o jednoj takvoj ženi, ali kao metafori za sve njih, od kojih su mnoge, zatvorene i izolirane, na svijet donijele djecu svojih silovatelja, hodajući kroz život s onom vrstom trajnog i dubokog ožiljka kakav muški svijet teško može razumjeti. Zato je "Grbavica" i nazvana ženskim filmom, jer je upravo muka silovanja i sva tragičnost koju ono sobom donosi, upravo ona crta razgraničenja između muškog i ženskog svijeta.

Dubina nerazumijevanja te bosanske, ali ne samo bosanske tragedije, ogleda se ponajbolje u činjenici da, unatoč tome što je na tisuće žena u BiH stisnulo zube i prijavilo državi svoju osobnu tragediju, ni do danas nije uspostavljen nikakav zakonski sustav kojim bi im se omogućila neka, bilo kakva, pomoć. Štoviše, tek deset godina nakon što je Ratko Mladić sa svojim hordama poharao Bosnu i ispunio, između ostaloga, i Miloševićev projekt masovnog silovanja Bošnjakinja, one su u toj zemlji stekle tek status civilnih žrtava rata. Hoće li jedan film, makar i ovjenčan prestižnom nagradom, promijeniti barem nešto u svijesti onih državnih činovnika koji odlučuju o tome tko je i u kojem postotku postao ratni invalid, pa shodno tome zaslužuje i financijsku i svaku drugu pomoć? Teško.

Silovanje je, naime, u svijesti drugih, uvijek neki banalni čin, stoga kolokvijalno i nazivan tek seksualnim zlostavljanjem, pa je i odbijanje BiH vlasti da tim ženama pruži adekvatnu pomoć zapravo onaj tako tipičan odnos prema zločinu silovanja. I ne samo u Bosni. Zato do danas nijedna od njih 20 tisuća, osim deklarativnog statusa civilnih žrtava rata, nije dobila ni jednu lipu naknade, nisu im omogućene terapije ni psihološka pomoć, premda upravo taj zločin zahvaća i mnogo šire, on se, naime, poput virusa širi i na ostale članove obitelji, o djeci rođenoj nakon toga strašnog čina da se i ne govori.

Politički plan masovnog silovanja nije se stoga sveo samo na njih 20 tisuća nad kojima je zločin izvršen, on je zahvatio mnogo veći broj ljudi, članova njihovih obitelji, uzrokovao dugoročno nerazumijevanje, otrov onoga tipično balkanskog stida, i njih samih i njihovih obitelji, bolno potiskivanje vlastitoga užasa, izoliranost i usamljenost. Zanimljivo je, međutim, kako sve ovdašnje države brzo i lako priznaju razne stupnjeve invaliditeta svojim muškim ratnicima, makar taj invaliditet nerijetko bio i lažan, država je izdašna u pružanju svake vrste pomoći onima koji su "stradali" za domovinu, no kada je o ženama riječ, s muškim su ratnicima izjednačene samo majke ili supruge, s njima se, naime, uvijek, kao s Majkama Srebrenice u Bosni, ili onima vukovarskim u Hrvatskoj, može lako manipulirati, na njima se mogu tržiti politički poeni, uz to, društveno je sasvim prihvatljivo biti majkom ubijenog čovjeka, za razliku od silovane žene koje se stidi i obitelj i država, a i većina njih samih vjerojatno trpi svoj vlastiti stid.

A snaga, demokratska, ljudska i svaka druga, mjeri se u nekoj državi, između ostaloga, i odnosom prema onoj posebnoj skupini vlastitih invalida u kakvu besumnje spadaju upravo silovane žene, pa kada ekipu nagrađenog filma "Grbavica" u Sarajevu dočeka tek omanja grupa ljudi da s njom podijeli radost - ne treba napominjati koliko bi ih bilo da je riječ bila o nekoj medalji za uspjeh u nogometu - onda je to najbolji pokazatelj odnosa prema temi koju bi svi, samo kada bi se moglo, najradije gurnuli pod neki prašnjavi tepih. Na žalost, cinizam državnih institucija Bosne i Hercegovine koje ni nakon deset godina ne nalaze materijalna sredstva koja bi namijenili silovanim ženama, nije ni manji ni veći od onoga međunarodnih institucija koje isto to desetljeće, eto, ne uspijevaju pronaći i uhapsiti Ratka Mladića, čovjeka koji je, uz masakre, realizirao i planski zločin masovnog silovanja.

Ravan je i cinizmu one haaške institucije koja već punih pet godina proizvodi dobro plaćenu cirkusku predstavu suđenja Slobodanu Miloševiću, pa tako javnost, danas već potpuno nezainteresirano, tu i tamo poprati suđenje jednom zločincu, koji je, sve i da nije bilo nikakvih drugih zločina, po kratkome postupku trebao zaraditi milijun godina robije zbog masovnog silovanja u Bosni.

I redateljica "Grbavice" pred jednokratno je uplakanim žirijem Berlinalea upozorila na činjenicu kako su Mladić i Karadžić i danas na slobodi, odašiljući jasnu poruku kako njihova sloboda znači nastavak iste intenzivne boli za sve one silovane Bošnjakinje.

Nagrada za "Grbavicu" i u Hrvatskoj je našla svoje mjesto u udarnim vijestima svih medija, svakako i zato - ili možda jedino zato - jer je Hrvatska jedan od koproducenata filma, s nekoliko naših glumaca, no znači li to da se, kada je o teškoj temi silovanja riječ, Hrvatska odmakla daleko od Bosne? Pa valja podsjetiti sve one sklone zaboravu kako upravo ovdje, u jednoj od najviših instanci države, u Ustavnom sudu dakle, i danas sjedi čovjek ozbiljno osumnjičen za silovanje jedne mlade Bošnjakinje u logoru u Hercegovini što su ga svojevremeno tamo organizirali Tuđmanovi zločinci. Dokumenti o tom "časnom" sucu odavno su stigli na stol pravosudnih institucija Hrvatske, ali zar ćemo jednog prvoborca HDZ-a i čovjeka koji je spremno navukao uniformu HVO-a i otišao u Bosnu, inkomodirati zbog jednoga običnog "seksualnog zlostavljanja"? I čemu to uopće u državi u kojoj se i danas, kada je ona već na samim vratima Evropske Unije, pokušaj silovanja mlade američke košarkašice od strane jednog notornog idiota i svakovrsnog siledžije na sudu proglašava činom njegove ljubaznosti prema mladoj Amerikanki.

Zamislimo zato kako bi u Hrvatskoj bio primljen film u kojemu je žrtva silovanja također Bošnjakinja, ali da u ulozi zločinca nije neki bezimeni četnik, nego jedan već desetljećima visoko pozicionirani Hrvat, pače sudac Ustavnog suda.

[Mioba]

Svaka cast na copy/paste-u, samo tako nastavi! Evo ja posebno da pohvalim Ismailja Kadarea -- odlican intervju, odlicne misli, sve za deset. totalitarizam, unutrasnja emigracija, sve pronicljivo i aktuelno (uglavnom nazalost)... Mioba, ti ces znati, da slucajno, kojim slucajem nema sta prevedeno od njega u nas (ili u Hrvatskoj, Bosni, etc.)?

general mrtve vojske, tvrđava, 70tih, bgd
hronika na kamenu, 79. sarajevo
crna godina, sredinom 90-tih, bgd
palata snova, sarajevo
tri elegije za kosovo, zagreb

i dalje sam skeptična prema čaršavima pejstovanih txtova koji su svima dostupni na netu, dovoljan je poneki izvod i link na ceo txt. ovako ima premalo mesta za dijalog. tolerišem samo zato što se na literaturi ionako slabo postuje, forumske elite slabo čitaju, pa smo na dajštadaš...

[Schrodinger]

Hvala. Inace, sasvim je ok da neki topici budu i takvi - pa valjda nam treba raznolikost (nemoj mi reci da nema mesta na serveru ili tako sto)...

[Mioba]

ne, nisam pominjala server ni išta slično. objasnila sam zašto mi se to ne dopada.

[outcast]

ne, nisam pominjala server ni išta slično. objasnila sam zašto mi se to ne dopada.

Razumem sta hoces da kazes, ali ovo je podforum "Literatura", pa nekada ni ne mora sve bas da se diskutuje . Moze samo da se cita, da se obrazujemo. Shivaja se potrudio da nam sve ovo prenese, treba da mu se zahvalimo na trudu.

E sada ako se razvije diskusija na temu, sto da ne...

Meni je, licno, ovo strasno interesantno, jer nemam vremena ja licno da kopam po internetu da nadjem ovakve tekstove...

[shivaja]

Kada će čovjek biti revolucionar ako ne u dvadesetoj godini

Sa pjesnikom Izetom Sarajlićem razgovarao sam u njegovom stanu. Prvo što sam primijetio bila je pisaća mašina. Na zidu su uokvirene slike, a na visećim policama knjige – gotovo sve stare. Jedino što je iskakalo iz tog enterijera bila je muzička linija, koju mu je, kako kaže, nedavno poklonilo neko udruženje žena iz Beograda.

Ovo nije cijeli razgovor koji sam s njim vodio i tek poslije, kada sam ugasio diktafon, govorio je nešto opuštenije. Bilo je pravo zadovoljstvo razgovarati sa čovjekom koji, odbijajući učestvovati u ovoj novoj civilizaciji, kaže: Jebeš civilizaciju kojoj je Bukowski orijentir.

Kada sam tek ušao, upitao me za koje novine radim interview, a ja sam mu odgovorio da je to za web-magazin, internet. A, za to čudo. Ja u to ne vjerujem, rekao je Sarajlić.

Zašto ne vjerujete u to čudo?

Zato što ja pripadam prošlom svijetu i prošlom vijeku. Ostao sam pozadi, mene ne zanima ova nova civilizacija zajedno sa kompletnom kulturom, isključujući baš neke poput Veleta (Nenad Veličković, op.a.) kojeg volim još iz ratnih dana jer je možda među prvima donio prozu koja je posjedovala nešto od ove naše stvarnosti. Ne znam da li ga i dalje nastavljam čitati, ali – do čega dođem, pročitam. To volim, to uvijek ostavi neki utisak, inače – kažem: sve moje je živjelo u XX vijeku, ja vam i ne pišem više 2000 i prva, druga itd., nego 1999. plus 1, plus 2, pa dokle ćemo dogurati, ne znam.

Zašto baš XX vijek?

Ne idealiziram ja ni njega. U njemu je bio i Hitler, čak je i Radovan Karadžić tada uspio da ubije toliko našeg svijeta. Ali, tada je živjela ona zbog koje sam vjerovatno čitavog života i živio, pa nešto mi i ne priliči da poslije nje i ja nastavim zbrajanje nekakvih kalendarskih godina.Ostao sam jednostavno tamo, tamo je moj svijet. Tamo je čekam kao student ili ona čeka mene. Idemo u kino, gledamo normalne filmove: Najljepše godine naših života, Ždralovi lete, Balada o vojniku, Zlatna kaciga, Čudo u Milanu, a ne ovu pirotehniku sa nasiljem svake vrste. Nikakve Marsovce, već normalne ljude, svoje savremenike.

U crnogorskom časopisu Plima objavljen je Vaš tekst u kojem ste rekli da ne želite učestvovati u današnjoj civilizaciji, ali samim tim što ste napisali taj tekst, Vi učestvujete…

Naravno da učestvujem. Sve se u meni buni. Da ovog časa na Butmir kojim slučajem slete Tolstoj, Mann, Darwin, Marx i Pamela Anderson, svaki novinar bi otrčao da nju prvu intervjuiše. Eto - to je naša civilizacija. Ona je krenula naopačke, nekim pogrešnim putem, po meni, još prije nekih dvadeset, trideset godina.

Šta je uzrok tome, po Vašem mišljenju?

Pa, sve je došlo od Amerike, preko rocka, koji je imao i nekoliko blistavih trenutaka – Beatlesi, Indexi – sve je to dio moje kulture. Ali uzmite Ameriku danas – niko od njih nije čuo za najvećeg Amerikanca – Arthura Millera, a za ambasadora Millera zna svako, a baška za gospođicu Levinski. Naše Oslobođenje ima rubriku Kalendar, u kojoj su nekad bile objavljivane neke istorijske stvari, a danas se u njoj govori o koncertu održanom u Zetri. Mlađe generacije su se potpuno navikle na to.

Zar ne mislite da ima mladih ljudi kojima to ipak smeta?

Ima, ali oni u sebi nemaju svojstva mladih revolucionara. Jer kada će čovjek biti revolucionar ako ne u dvadesetoj godini? I ja sam to svojevremeno bio, iako me danas tretirate kao nekog sentimentalnog kućnog pjesnika, ali i to moje kućno imalo je neku širu socijalnu rezonancu, iz prostog razloga jer sam pripadao jednom svijetu koji je već u startu bio upregnut u istoriju. Neovisno koliko se trudio pobjeći od nje, istorija ga je uvijek čekala, tu iza neke okuke. Morao je tada čovjek učestvovati u istoriji, iako su rezultati toga bila isključenja iz bezbrojnih organizacija od Saveza pisaca do Saveza komunista, ali to je dio moje biografije.

Koliko to godi Vašoj biografiji?

Ne godi mi, ali je to nešto na osnovu čega mogu da kažem svom bratu, Eši, streljanom 1942. od italijanskih fašista: Evo Ešo, ostarih, a nisam te iznevjerio. To je za mene možda jednako važno kao i ono što pišem: ne iznevjeriti sebe.

Da li danas, pored Veličkovića, čitate još neke naše ili strane pisce?

Ja se ne stidim reći – i to je dio mog velikog buntovništva – ja sam stao gdje su stali oni koji su sad na Barama i Lavu. Ja više volim pročitati knjigu koji su moji čitali pa da vidim šta je to bilo u njoj pa ih je motiviralo na nešto. Recimo, u knjizi Benjamina Kaverima Pred ogledalom, moja pokojna žena je podvlačila rečenice noktom jer u tom trenu nije možda imala olovku. Mene je interesovalo zašto je, recimo, podvukla mjesto: Prava biografija umjetnika ne može biti uspješna.Čini mi se da je to podvukla zbog svog muža. Činilo mi se da bi, recimo, Baricco mogao biti pisac moga pokolenja. U Svili je bilo nešto od te otmjenosti, elegancije, ne samo u formi nego i u iskazu, mislima. Ali već druga knjiga me razočarala. Naravno da pratim i noviju poeziju.

Našu?

Mislim da se mi previše hvalimo ovdje i u svijetu da imamo previše dobru literaturu. Problem je u tome što je danas vrlo lako objaviti knjigu. Čini mi se da je svaki drugi čovjek na planeti autor a nijedan pisac, ili barem ja nigdje ne vidim pisca. Za mene, recimo, Umberto Eco nije pisac. On je potrošačka roba od koje će ljudi vrlo brzo dići ruku. Kada je Nazim Hikmet nakon 17 godina robije izvođen na streljanje, tada su potpis za njegovo oslobođenje dali Neruda, Sartre, Camus, Andrić. Tada zloglasnom Menderesu nije bilo druge nego da ga oslobodi. A kada su Benjamina Moloisa prije rata digli na vješala, nije se bunio niko osim nekih P.E.N. centara, ali bez ikakve moći jer tamo sjede službujući ljudi. To više nisu imena od autoriteta, čiju riječ i pobunu ne možete zanemariti.

Nedavno smo pravili anketu o čitanosti Coelha u Sarajevu. Šta Vi mislite o njemu?

oelho je, kao i sva latinoamerička literatura, uvezen preko Pariza, jer je Pariz izgubio svoj primat. Više nema proleterske mase sa Istoka da obnovi slavu francuske literature. Po nekoj inerciji, i dalje se ponavljaju ta imena – Marques, Borges. Meni oni nisu toliko dobri koliko se oko njih digla fama.Svi su govorili o mašti. Ja vjerujem u drugu vrstu mašte – spontanu. A ne organizovanu maštu. Kad pisac naumi da mu mačak bude filozof, on će to i biti. Ali ja volim spontanost u svemu.

Borges smatra da je iskustvo maštom bolje od stvarnog iskustva. Na tome on zasniva svoj književni opus.

Ja sam ga volio, ali naknadno, pa su pisali kako sam ja prije Borgesa pisao takve stihove koji se kod njega slave sa nekim imenima i naracijom u osnovi pjesme. Moj latinoamerički pjesnik je Pablo Neruda. Jako bih volio da sam imao priliku da napišem dvadeset ljubavnih i jednu očajnu pjesmu, ali izgleda da mi se život sveo na hiljadu ljubavnih i jednu očajničku koju ne pišem, ali je živim.

Ali nagrada Alberta Moravije govori da vas ljudi i danas čitaju. Da li Vam to nešto znači u ovom vremenu, to da neko ipak prepoznaje Vaše vrijednosti?

Kako da ne. Meni su italijanski fašisti strijeljali brata, a italijanski antifašisti dali nagradu jer je Moravija, prije svega, bio antifašist. Ja možda nisam bio ništa drugo u životu osim antifašist, što je prešlo i u moje stihove, čak i ljubavne koje sam uglavnom i pisao. Ja sam Talijanima rekao kako je bolje biti i Sarajlić nego Borges jer on posljednju nagradu prima od Pinochea. Izgubili smo mi sa našim dragima mnogo toga. Ja sam izgubio čitaoce. Mene više čitaju u Italiji. Evo neki dan sam dobio čestitku od gradonačelnika Pistoie, na njoj nije jelka već moja pjesma. I onda se začudim da tamo imam više čitalaca nego ovdje.

Šta mislite o čitateljima ovdje, kod nas?

Shvatio sam da muškarci ovdje ne čitaju mnogo. Radije čitaju Dane ili Ljiljan; njih zanima šta je rekao Jelavić – kao da je to suština. Kupuju i čitaju knjige samo djevojke i starčići kao ja. Kad god šta objavim, zovu me ženski glasovi da mi se zahvale, dok muškarci, ako me pozovu, to je samo zato da bi me upozorili na neku grešku.

N.I.

................................................................................
............................................................




Tragam za dobrom pjesmom cijeli život i nisam siguran da sam je još napisao, ali sam uvjeren da ću je napisati

Mile Stojić, bh. pjesnik i esejist, čovjek koji je Mađarskoj dao more, koji je našao svjetlost u pomrčini Sunca, sasvim otvoreno svim našim "surferima" kazuje o bh. dijaspori, o mukama Jobovim i elegijama Ovidijevim, o iskustvu i aferama s filmadžijama, o "mentalitetu balkanske krčme", Jergovićevoj italijanskoj nagradi, mladoj generaciji bh. pisaca i još koječemu...

Naša javnost vjerovatno nije upoznata sa Vašim nedavnim angažmanom u Fondaciji za kinematografiju. Ako se ne varam bili ste u sklopu četveročlanog žirija (uz gospodu reditelje Ovadiju, Mustafića i Jevđevića) čiji je zadatak bio odabrati najbolje scenarije koje će Fondacija finansirati i potpomoći snimanje filmova po njima. Recite nam nešto o tome iskustvu i o tome što je prošlo kroz Vaše ruke?

Klikni sliku da uvecasMene je negdje uoči Silvestrova nazvao gospodin Ademir Kenović, zamolivši me da sudjelujem u radu Komisije. Ja sam mu rekao da ja možda i nisam najpozvaniji da ocjenjujem te tekstove, jer se nisam nikad neposredno bavio filmom, a nemam ni pravog ni potpunog uvida u filmsko stvaralaštvo već desetak godina, ali on je rekao da su ti moji nedostaci zapravo moje prednosti, da sam ja tu da ocijenim književnu vrijednost tekstova, a o njihovoj "filmičnosti" će se brinuti drugi članovi komisije.
Ja sam pažljivo pročitao sve tekstove i napravio neki svoj redoslijed, koji se uglavnom poklapao s listama drugih članova žirija. Čak smo mlada kolegica Ovadija i ja u nekim slučajevima imali i iste kritičarske formulacije, a svi smo napravili zajednički spisak za manje od deset minuta. Mi smo samo poredali tekstove po njihovoj vrijednosti, ne znajući što će Fondacija učiniti, s koliko će novca koji tekst nagraditi. Kasnije smo saznali da se Fondacija i nije mnogo držala našeg kritičarskog ni estetskog stava – mi smo joj poslužili kao neka vrsta naknadnog alibija za odluke koje je i bez nas već bila donijela.

Je li bilo sukoba interesa s obzirom da ste jedino Vi bili iz književnog esnafa, dok su ostali reditelji? Jeste li gledali iz drugačijih vizura na pristigle scenarije?

Ja ne znam kakve su interese imali moji kolege u Komisiji, samo znam da ja nikakvih interesa u svemu tome nisam imao. Cijelo sam vrijeme od Božića do Božića proveo u čitanju tekstova, da bih prije dva tri dana saznao da su nam, na početku obećani recenzentski honorari zapravo prepolovljeni, tako da sam ispao dvostruki blećak u svemu tome.
Međutim mislim da je moja javna obaveza, obaveza svakoga od nas pozvanih, sudjelovati i u takvim komisijama kako bi to malo novca što se izdvaja za kulturu dospjelo u prave ruke. Pa čak ako i ne uvažavaju naše mišljenje.

S obzirom da se radilo o velikim novcima koji su čekali na raspodjelu, ne možemo a da ne upitamo, je li bilo kakvih nepravilnosti i smatrate li da su podržani pravi projekti?

Kad je u pitanju financiranje filma ti novci nisu veliki, oni su su mizerni –cijeli fond ne bi bio dovoljan da se isfinancira jedan prosječno skupi cjelovečernji film.
Pa ipak, mislim da smo mi kao komisija dali podršku pravim projektima. Ono što je kasnije uradila Fondacija više mi miriše na određene interese, o kojima ja kao čovjek "izvanjac" mogu tek nagađati.
Zbog čega ta jadna i mršava Fondacija, na primjer, podržava projekte svemoćne televizije, kad je svugdje u svijetu uobičajeno suprotno?
(Naime, iako je žiri u čijem je radu učestvovao gosp. Stojić slabo ocijenio scenarij Jasmina Durakovića, vodećeg čovjeka FTV-a, njegov projekat je ipak podržan, a "naknadno" su podržani i neki drugi projekti iz FTVove produkcije, op. L.B ).
To su principijelna pitanja na koja bi trebala odgovoriti Komisija, ili barem njezin predsjednik.

Ima li, dakle, da se mi vratimo književnosti, BiH dobrih dramskih pisaca?

Za dramske ne znam. Meša Selimović je isticao kako Bosanci ne umiju pisati drame jer drama traži direktnost, a u nas je u mentalitetu sve uvijeno i sve je "naokolo kere" i sve se nekako podrazumijeva. Međutim, došla je jedna nova generacija pisaca, stasala u ratu, koja je po mom mišljenju najbolje što jugoistok Europe danas ima. Pogledajte samo što rade Tanović, Mehmedinović, Bazdulj, Burić, Omerbegovićka, Mlakić, Imširević, Šaković, Šehić, Kujović, Dedović, Žbanićka, Kazaz, Uzunović, Samardžić, da nabrojim samo neke, što mi nasumce izviru iz pamćenja. Medju tim imenima nalazi se već oskarovac, a vjerojatno se krije i naš budući, drugi nobelovac.

Pored ovog Vašeg angažmana pri Fondaciji, nedavno ste izdali i novu knjigu, zbirku eseja Svjetlost u pomrčini Sunca u čijem podnaslovu stoji bosanskohercegovačke elegije. Je li Bosna, zbilja, zemlja elegije?

Elegiju obično vezujemo za Ovidija, koji bijaše prognan iz zavičaja ili uz Joba što ga je bog iskušavao raznim mukama. Bosanski pisac je i Ovidije i Job, tako da ova forma možda odgovara pjevanju suvremenog bosanskog jezika. Za tu knjigu ja mislim da je samo rezonanca, komentar mojih stihova. Više od toga ja nisam ni želio.

Trenutno živite u Beču, tačnije kao većina bh. intelektualaca između Sarajeva i Beča. Kakav je Vaš stav prema bh. književnoj dijaspori?

Mi koji smo otišli sanjamo o povratku, oni koji su ostali često govore o odlasku – svi smo mi u poziciji klatna što se njiše između krajnosti.
Mi prvi put u povijesti dobijamo intelektualnu dijasporu, ali koja još nije artikulirana niti organizirana. Bojim se da će većina nas cijeli život biti ni tamo ni ovamo, duša rasutih u vikend-vlakovima i autobusima što voze između dalekih destinacija.

Kad smo već kod bh. dijaspore... Nedavno ste u nedjeljniku Dani za kojeg već godinama pišete pohvalno govorili o uspjehu Miljenka Jergovića i njegove knjige Mama Leone u Italiji. Kako ocjenjujete komentare pojedinih javnih djelatnika u Hrvatskoj na Jergovićevu nagradu? Predstavlja li pisac u inozemstvu zbilja zemlju ili sebe samog i kuda vodi "nacionalizacija" svakog uspjeha?

Pisac može predstavljati zemlju iz koje potiče, ali mislim da moj mladi kolega Jergović predstavlja uglavnom sebe. No, u svakom slučaju hajka koja se protiv njega vodi u Hrvatskoj nedostojna je i sramna – pa on je za ime boga glavni negativac u cjelovečernjem filmu, glavni lik u romanu nacionalističkog barda, a evo sad osporava mu se i nagrada koju mu je dala jedna vrlo civilizirana zemlja. S druge strane ista ta sredina u kojoj Jergović živi prisvaja Tanovićevog Oscara, ali bez Tanovića. Krleža je to nazivao mentalitetom balkanske krčme.

I za kraj, u Vašoj posljednjoj knjizi naveli ste podatak da ne pišete romane. Poezija i eseji su Vaša forma. No, hoćete li se ipak nekad usuditi upustiti i u tu avanturu?

Ja vjerujem da literatura mora ostvarivati određeni utjecaj u svijetu, ako ga već ne može i mijenjati. Više, stoga, dajem za jedan dobar novinski esej, nego za trista akademskih studija koje se štampaju u sto pedeset do dvjesto neprodanih kopija.
Razmišljam da pišem roman i da ga objavljujem u novinama, dan za danom, onako kako su to radili Joseph Rot ili Hemingway. Novine te uvijek tjeraju da budeš precizan i konkretan, ne daju ti lagati. Pa ipak, još uvijek vjerujem da je od svega najteže napisati jednu dobru pjesmu. Tragam za njom cijeli život i nisam siguran da sam je još napisao, ali sam uvjeren da ću je napisati...

Lamija Begagić


/////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////


Nije se smjelo reći da si pi*ka

KAD NAS EUROPSKA ZAJEDNICA neće, nećemo ni mi nju. Tko ih šiša. Mi zapravo nismo ozbiljno ni željeli ući u to bijedno društvo. Samo smo se zezali. Nama je lijepo i samima. Europska zajednica? Ma, dajte, molim vas, šta vam je. Na koljenima da nas mole da dođemo, mi bismo ih odbili....
Ovakvom je smiješnom, pubertetskom uvrijedenošću dio građana dočekao vijest da je Vijeće ministara u Bruxcllesu odgodilo početak pregovora o našem pristupanju Uniji. Umjesto da prihvate poraz, ljudi bi sada htjeli da izgleda kao da se nisrno ni borili. Štoviše, okolo će objašnjavati da je upravo EU ta koja je poražena, mi njima, navodno, trebamo vise nego oni nama. "Nećete u Čavoglave", poručuje tako europskim ministrima jedan novinar. Njemu to, pretpostavljam, zvuči ponosno. Meni se čini jadno i glupo. Jer, tko je ikada spominjao to selo. Europa, što ja znam, uistinu nikad nije željela ići u Čavoglave. Da Čavoglave jedno jutro zagonetno iščeznu, volio bih objasniti tom novinaru, baš nitko u Bruxellesu to ne bi primijetio, nikome ne bi nedostajalo tih nekoliko jadnih kuća u kamenjaru. A ne bi, neću vam lagati, nedostajalo ni meni. Kada vidite selo iz čuvenog ratničkog napjeva, a ja sam ga jednom vidio, shvatite koliko su Srbi bili maknuli pameću u ono vrijeme kada su se upinjali da ga osvoje. Čavoglave na izvoru rijeke Čikole doista su mogli napasti samo neki glupi i nepismeni četnici. U vrhu Europske unije sjedi ipak bistrija i školovanija čeljad, nitko od njih ne bi poginuo zbog Čavoglava, ti ljudi će se snaći i bez naših vukojebina. Snaći će se možda i naše vukojebine bez njih, ali ja u tome, iskreno rečeno, ne bih želio sudjelovati.
O Europskoj uniji uistinu nemam osobito lijepo mišljenje, ali mi je vijest iz Bruxellesa baš teško pala. Zapravo, nije me toliko pogodila sama vijest o odgodi pregovora, koliko su me onespokojile budale što su samodopadno likovale zbog odgode. U srijedu mi se nije činio osobit problem da mi je Europa zakljucala vrata, sve dok u četvrtak ujutro nisam otkrio da su me zaključali u kavezu s majmunima.
U Zagrebu sam se zatekao. Sjedio sam ispred kafića u centru i gledao neke naše ugledne desničare kako promiču pločnikom u dobro sašivenim tamnim odijelima i talijanskim cipelama od dvije tisuće kuna. Svi su nekamo žurili. Neki su ih novinari možda čekali. Grabili su brzim koracima, noseći na sebi u odjeći i obući koliko prosječna četveročlana obitelj ne potroši u mjesec dana, vjerojatno da bi negdje u neku kameru svečano izjavili da će radije jesti travu, nego pristati na sramotne ucjene Europske unije. Razmišljao sam kako ću ih navečer u Dnevniku vidjeti kako govore da nama nitko ne treba, a ništa na njima neće biti iz domaćih tekstilnih pogona. Gledao sam dakle te pametnjakoviće, što voze njemačke limuzine od dvjesto tisuća eura, a zaklinju se u puru i opanke i baš su mi pokvarili dan.
Ali, opet, turobnim okolnostima usprkos, mnogi su i ovog tjedna ostali vedrog i bezbrižnog raspoloženja. U nekim se lokalima tako recimo slavio blagdan svetog Patrika, zaštitnika Irske. Slučajno, baš na isti dan kada nas je Europa odbila, u nekim se kafićima točio Guinness i pjevao "Dannv Boy" i "Rocky Road To Dublin". S takvim ludostima nema straha, ispunili smo sve uvjete za primanje u Uniju. Kada Unija jednog dana ipak dođe u nas, u čudu će otkriti da mi već slavimo sve njihove praznike, čak i one potpuno blesave, koje je izmislila pivarska industrija i proizvođači čokoladnih bombona.
A kada tako nešto vidim, onda se i ja razveselim. Recite i sami, zar nije divan naš podanički mentalitet i pomodarsko oduševljenje s kojim smo prigrlili sve praznike koje nam je zapadni kapitalizam donio. Još do jučer blagovali smo pečenu prasetinu i igrali badminton negdje na ledini uz rijeku za 27. srpnja, Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i svakog 22. prosinca gledali direktan prijenos svečane akademije u beogradskom Sava centru, s članicama armijskog ansambla što u sivomaslinastim minicama ozareno stupaju na "Hej vojnici vazduhoplovci", a danas dubimo bundeve za Noć vještica, nalijevamo se tamnim pivom za St. Patrick Day i voljenima darujemo srcolike bombonijere na Dan zaljubljenih. Počnemo li za koju godinu klati tuke za Dan zahvalnosti, nećemo više ni tražiti da nas prime u Europu. Tko šljivi Europu, nas će primiti u Sjevernu Ameriku.
Od svih novih zapadnjačkih praznika meni je ipak najdraži V-Day, jedna potpuno nevjerojatna feministička priredba koja se i ove godine održala u nekoliko naših gradova. V-Day, ako vam je slučajno promaklo o čemu se tu radi, zapravo je dan posvećen ženskom spolnom organu. Puni mu je naziv Dan vagine. To može biti bilo koji dan između Valentinova i 8. marta, i zapravo je nejasno čemu je ročno posvećen, seksualnom oslobađanju ili borbi protiv nasilja nad ženama. Jedino što se zna jest da okupljenima valja čitati "Vaginine monologe" američke književnice, glumice i aktivistice Eve Ensler.
"Čekaj, kakvi' su to monolozi?" upitao sam prijateljicu kada mi je došla ushićeno opisivati nedavno splitsko izdanje ove fešte. "Mislim, ja znam, dapače i vidio sam da vagine imaju usne, čak i dva para usana, ali nisam nikad čuo da neka od njih govori."
Žena je na ovu moju opasku uvrijeđeno ulutjela, rako da nisam od nje više ništa uspio izvući. A silno me zanimalo. Vagine s kojima sam se ja imao čast upoznati meni doista nikad ni a nisu rekle. Pravo da vam kažem, ja bih se vjerojatno malo i prepao da mi je koja od njih štogod zinula. Strah me je i zamisliti kako bi to izgledalo. Ja joj pridem, na primjer, a vagina kaže:
''Gdje si, Ante, kućo stara."
Meni bi se, ja mislim, momentalno noge odsjekle.
Eve Ensler je, valjda zato što je žena, ipak bila sabranija, sve je pažljivo zapamtila i naposljetku napisala knjigu ženskih ispovijedi o njihovom doživljaju vlastitog spolovila. Potrudio sam se naći i pročitati to neveliko djelo i ne bih vam ga preporučio. Unatoč izazovnoj temi, radi se o zapanjujuće neizazovnom štivu, kao literatura potpuno beznačajnom, zbrkanom pamfletu nevjesto sastavljenom od općenitih feminističkih istina. "Vaginini monolozi" su, kao što im samo ime kaže, pizdarija.
Ali su, eto, postali velika fora. Holivudskim se glumicama zbog nečega svidjela čudakinja koja ih je napisala. A onda su se i neke pjevačice upecale. Pa se valjda i Sting zauzeo da se zaštite vagine, zajedno s ozonskim omotačem i amazonskim prašumama. Bono Vox je vjerojatno agitirao da se otpišu dugovi vaginama u Trećem svijetu. Paul McCarthnev se deklarirao kao prijatelj vagina... I naravno, bilo je samo pitanje časa kada će ta stvar doći i u nas i kada će neka naša glumica virnuti u gaćice i na golemo zaprepaštenje otkriti nevjerojatnu stvar - ona dolje ima istu tu stvar o kojoj Ensler piše!
Tako danas imamo V-day, više i ne znamo koji po redu. Vagine ga diljem naše domovine proslavljaju svečano i radno. Čitaju se "Monolozi" i čuva uspomena na doba mraka kada se nije smjelo reći da si vagina.

Ante Tomić (Građanin pokorni)

/////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////

[shivaja]

Predrag Matvejevic

Krajem ljeta i početkom jeseni 2001. godine dva puta sam bio u Bosni i Hercegovini. Dugo su padale kiše u septembru. U oktobru je bilo vedro i toplo. S ekipom francusko-njemačke televizijske mreže «Arte», koja je pripremala emisiju o Balkanu, bio sam najprije u Mostaru. Dva tjedna kasnije, došao sam još jednom u Sarajevo, gdje je francuski «Centar André Malraux» upriličio susret evropskih pisaca. Mi sami malo što možemo organizirati - osiromašili smo, zavadili se, razišli. U mome dnevniku prepliću se i sjedinjuju dojmovi s oba putovanja.

Prvi sam put doplovio morem od Ancone do Splita, pa produžio kopnom, dolinom Neretve, do Mostara. Drugi sam put, preko Beča, došao u Sarajevo, te otud, zajedno sa stotinjak pisaca i novinara, ponovo krenuo prema Mostaru. Išli smo vlakom koji, nakon posljednjega rata, rijetko vozi tom prugom. Nekad su tuda svakodnevno prolazili putnički i teretni vagoni. Kao mladi student, radio sam na izgradnji željezničke dionice između Konjica i Jablanice. Bio sam na «omladinskoj akciji» kraj Ostrošca - dizali smo se rano, odlazili na rad prije velikih vrućina, kupali se poslije podneva u rukavcima Neretve. Sjećam se neobičnih boja u zoru, bjeline kamena koji izranja iz noći, žbunja ovlažena rosom, bistre rijeke, njezinih obala, stijena, virova. Ohrabrivalo nas je sunce što se dizalo, svjetlo koje se širilo: «Izgradit ćemo zemlju ljepšu nego što je bila», maštali smo. Mnogi su od nas vjerovali u svoju maštu, i ja među inim. Zavidio sam jačima od sebe koji su bili kadri raditi više i bolje: ta je pruga spajala Bosnu s Hercegovinom.

Na sarajevskoj stanici, koja je nedavno bila srušena i sad je uglavnom obnovljena, ukrcali smo se jednog jesenskog dana u «vlak bez voznog reda» (tako se zvao stari film o našim zemljacima koji su nakon Drugog svjetskog rata odlazili iz siromašnog dijela zemlje u bogatiji, s juga prema sjeveru). Obuzela me nelagoda, sve je unaokolo podsjećalo na nedavne događaje. Na putu me trenutačno popuštala, zatim se opet vraćala.

Mostar je još prepolovljen premda se sad lakše prelazi s jedne strane, na kojoj su većina Hrvati i katolici, na drugu, na koju su protjerani građani muslimanskoga porijekla. Rijeka teče po sredini ali granica ne slijedi njezin tok. Inozemna je pomoć obnovila nekoliko mostova. Stari most, simbol grada, sav je još u ruševinama. Vidjeli smo ga najprije noću, po kiši, osvijetljena žmirkavim lampama. Zamijenio ga je zapravo drveni prijelaz, nalik na brvno bačeno preko golemog potoka. Kule sa strane, u mraku, izgledaju kao sablasti u nekoj priči koja nije dovršena. Oko njih su ćepenci zanatlija, tkalja, zlatara. Taj je dio grada, koji se zove «Kujundžiluk», mjestimice obnovljen. «Tko je sve ovo srušio», pitaju me članovi televizijske ekipe koja snima sve što stigne: oblake nad grdom, izmaglice u dolini, pljuskove što nas prate. To su učinili hrvatski ekstremisti - naglašavam riječ «ekstremisti» kako ih ne bi poistovjetili sa svim Hrvatima.

Sutradan se nebo razvedrilo. Opet smo došli na mjesto na kojem je nekoć stajao poznati Stari most. Prizor je sada drukčiji, ali ne i ljepši. Kameniti potpornji sa strana popuštaju, u dno rijeke utiskuje se betonska masa da bi se dobio čvrst oslonac za gradnju. U obližnjoj kavani , koja je nekad bila sva raspjevana od sevdaha, malo tko još navraća na «tursku kahvu». Šum rijeke razbija gotovo grobnu tišinu. Prilazi nam čovjek srednje dobi, nervozan i uznemiren. Moli strance da nađu nekakva posla za nj, kaže da zna jezike, vodit će ih po gradu, sve će im pokazati. Uporan je. Jedan prijatelj mu dade dvije-tri njemačke marke. Otišao je, nije tražio više.

Krenusmo da vidimo džamije u susjedstvu. Neke su na početku počeli rušiti «Srbi», a dokusurili ih «Hrvati» (stavljam ponekad navodnike kad govorim o nacionalistima ili fašistima, a ne o narodu koji s njima ne poistovjećujem). Ni jedna muslimanska bogomolja nije ostala čitava. Obnavljaju se – može se uočiti koji je dio minareta od starog kamena, tamnijega, a koji dodan od novog, mlađega. Pomoć je pristigla iz islamskih zemalja. Neke su od njih uvjetovale svoj prilog ustupcima: primjećujem stanovite običaje kakvih kod ovdašnjih muslimana prije nije bilo. Stari most nije spajao samo dvije obale grada Mostara - bio je veza između Istoka i Zapada. Susrećem prijatelje iz djetinjstva, Emira, Ibru, Fatimu, «ponižene i uvrijeđene». Nitko od nas nije mogao ni zamisliti nešto slično ovom što se dogodilo. Lukavi su bili oni koji su sve to izveli, potcijenili smo njihove sposobnosti.

Strahotne su dojmove ponijeli oni koji sa mnom prođoše bivšim Bulevarom Revolucije i ulicom koja nosi ime najvećeg pjesnika ovoga kraja - Alekse Šantića. Tu je bio i ostao stari zatvor nazvan «čelovina»: «U njoj ima na stotine soba/ svaka soba za jednoga roba», to su riječi tužaljke. Prolaznik koji me prepoznao reče mi da je to sada «jedina zajednička ustanova koja još stvarno djeluje u gradu». Granica je obilježena šutnjom i nepovjerenjem. Presijeca je «prva linija» na kojoj se vodila suluda bitka. Na zidovima koji se nisu survali vidi se bezbroj rupa od kuršuma: pucalo se bjesomučno, s osvetničkim jarom, u želji da se što više uništi. Na Bulevaru je i kuća u kojoj sam proveo djetinjstvo a moji roditelji starost. Ostala je bez krova i poda. Kroz razvalinu koja je nekad bila prozor izbila je duga grana zove, u našem kraju tako nazivaju bazgu. Intervjuraju me na tom mjestu. Stranci ne mogu ni zamisliti što sve osjećam dok odgovaram na pitanja. Ne samo stid.

Teške su štete pretrpjele bogomolje kraj kojih prolazimo. Katolička crkva Svetoga Petra i Pavla pogođena je na početku sukoba, sredinom 1992, granatama «jugoslavenske» vojske, već «etnički očišćene» i srbizirane, pomiješane s «rezervistima» pokupljenim bog zna kako iz istočne Hercegovine i Crne Gore. U toj sam se crkvi, kao dječak, molio da mi se otac vrati živ iz nacističkoga lagera u Njemačkoj. I ona je obnovljena zahvaljujući pomoći s raznih strana - iz Hrvatske i inozemstva, vjerojatno i novcem prikupljenim na hodočašćima u Međugorje. Novi zvonik je viši čak i od onog na zagrebačkoj katedrali. Nezgrapan, neskladan, ružan, postavljen je tako da po svaku cijenu nadvisi sve džamije i pokaže prednost jedne vjere nad drugom. Nad gradom, na brežuljku zvanom Hum, kraj mjesta gdje je bila mala austrijska tvrđava, dignut je golemi križ koji se vidi sa svih strana - da potvrdi nadmoć u gradu u kojem nikad prije nismo bili većina. Na jednoj strani je katolički biskup, grub, netrpeljiv, nedostojan svećeničkog poziva, na drugoj je franjevački red, koji brani svoje interese, više materijalne nego duhovne: sukobljavaju se međusobno na način koji sramoti samu vjeru. Kardinal koji stoluje u Sarajevu ne umije naći lijeka tome - i sam je izabran u prilikama u kojima je možda izgledao boljim nego što jest. Franjevci iz Bosne, iz «Bosne srebrne», neusporedivo plemenitiji i odaniji vrijednostima kršćanstva, ne mogu utjecati na svoju redovničku braću.

***

Pređosmo rijeku preko privremenog mosta i popesmo se obronkom do mjesta na kojem je bila, s istočne strane grada, pravoslavna crkva. Isticala se svojom gradnjom, položajem, ljepotom. Ni kamen na kamenu od nje nije ostao. Nakon što je otud potisnuta četnička vojska, hrvatski su je križari najprije tukli granatama a zatim digli u zrak dinamitom te pretvorili u gomilu šute. ( Na posve isti način «Srbi» su u Banjaluci sravnili sa zemljom velebnu džamiju Ferhadiju i, po vrhu, od njezina kamena napravili parkiralište.) Uz polomljene crkvene dveri ostao je dio golemoga križa iskovana u željezu, bačenog na zemlju, pogaženog, zarđalog. Nije li barem Kristov križ zajednički obadvjema kršćanskim vjerama!

Povedoh oveću grupu uz strminu, prema mjestu na kojem je stara pravoslavna crkvica bila stoljećima ograđena i ukopana - Turci su dopustili da tu ostane ali da se ne ističe. I ona je teško oštećena. Evropska uprava u gradu pomogla je da se obnovi. Dvije-tri lijepe ikone spašene su i vraćene u nevelik ikonostas. Ulazna vrata nam je otvorio tamnoput čuvar, mala rasta, iznenađen i nekako preplašen. Zapodjenuh razgovor s njim i sjetih se običaja svojih roditelja: ostaviti nešto za održanje bogomolje ma kojoj vjeri pripadala, mali milodar. Kad iziđosmo, crkvenjak mi reče da ne zna može li to primiti. «Znate, ja sam musliman. Opasno je ovdje bilo pravoslavcima čuvati crkvu. Zovem se Ređep Gaš, zovu me Ređo.» Ime je, očito, muslimansko, prezime bi moglo biti i albansko. Pružih mu ruku.

Sjetih se kako sam osamdesetih godina boravio nekoliko puta na Kosovu zanoseći se iluzijom da bih mogao učiniti nešto da se poboljšaju odnosi između Srba i Albanaca u Jugoslaviji. Susreo sam tada, u manastiru Dečani, pravoslavnog monaha Justina Đukića, naočita i stasita čovjeka rodom je bio iz Bosne. Odveo me u manastirske trezore i pokazao njihovo blago. «Kako je sve to spašeno, oče? Vojske su ovuda harale», pitao sam. «Spasili su sve to ovdašnji Albanci. Čuvali po kućama, s koljena na koljeno prenosili, kao svetinju. Govorili da im sreću donosi, rodne godine, zdravu djecu. A danas se i mi i oni razularili», reče ponizno i zašuti. Ne zašto ne tjeskoba muslimana Ređepa u maloj mostarskoj crkvi podsjetila na širokogrudnost monaha Justina u kosovskom manastiru. U nas su takvi izuzetci rijetki . Čudimo se sami sebi kad se s njima suočimo.

Pošli smo Neretvom dalje prema Jugu. Prijatelj koji nam se pridružio u Mostaru pokazao nam je mjesta gdje su bili ustaški logori namijenjeni u ovom ratu muslimanima: «Tu je helidrom, a malo dalje su Dretelj, Gabela, Ljubuški». Još se ne zna točno koliko je muslimana na tim mjestima stradalo. Ljeto, vrućina, stiješnjenost, muka, bolesti, srdobolja, sve je to kosilo izgladnjele i oslabljene zatvorenike. «Kopali smo rovove za svoje tamničare na prvoj liniji. Ponekad nas naši ne bi prepoznali, pa su pucali i na nas». Prolazimo pokraj čuvenog Aluminijskog kombinata, koji se napokon aktivirao uz pomoć stranih ulagača U njemu su nekad bili zaposleni radnici raznih vjera i nacionalnosti. Sad je «etnički pročišćen» i pristupačan gotovo isključivo katolicima.

Predložih da se oba kombija koja nas prate, koje je mreža «Arte» iznajmila od Hrvatske televizije, zaustave kraj manastira u Žitomislićima. Tu su 1941. godine ustaše poubijali monahe koje su zatekli, četrdesetoricu, možda i više. Kasnije je manastir obnovljen, ikone su vraćene, liturgija se održavala. U susjednom konaku nastanile su se i monahinje, koje su obrađivale nevelike ali plodne njive i vinograde uz korito Neretve. U posljednjem ratu i manastir i konak su najprije granatirani, zatim spaljeni. Kroz napukle stropove i zidove slijeva s kiša. Podigoh ugarak, djelić nekadašnjeg prozora ili vrata, nekog okvira, tko zna čega. Gdje da ga stavim? Vratih ga nazad gdje je bio. Na dlanu mi je ostao trag od gara. Unaokolo je blato, sve zaraslo korovom, zakrčila šikara. Čemprese, srećom, nije zahvatila vatra. Ostali su tu kao nijemi svjedoci. Snimili su ih moji suputnici. Na nekadašnjem ulazu u manastirsko dvorište, na stepenici, stara je žena palila svijeću. Priđoh joj i oslovih je s «majko». Htio sam doznati jesu li spašene ikone? «Ne znam ništa o tome», odgovori prestrašeno. Porazgovarao sam s njom i pitao mogu li joj pomoći. Zaplakala je. Na kraju mi reče: «Ja sam jedna od monahinja koje su ovdje zemlju obrađivale. Nisam htjela otići, a i ne znam kamo bih. Primila me pod svoj krov dobra i čestita katolička familija, ovdje u obližnjem selu. Neka je Bog poživi.» Pomislih na svoje, koji potječu iz ovoga kraja, koji su u onom ratu spašavali Srbe i Židove od jama i krematorija. Htjedoh potražiti obitelj koja je primila iznemoglu monahinju. U ovakvim prilikama nema vremena za ono što bi trebalo da bude najvažnije. Put nas je vodio dalje. Televiziji se žurilo.

Desetak kilometara južnije, niz Neretvu, nalazi se gradić Počitelj, opisan u jednom od blistavih štiva Ive Andrića: « Na kamenu u Počitelju». Tu je nekad bila turska straža, štitila je prolaz na mjestu gdje se rijeka stisnula između dva brijega, koje nadvisuje tvrđava s lijeve obale. U Počitelju bijaše lijepa džamija, velik hamam, mejtef. Gotovo svi stanovnici bili su muslimani. Ljeti bi tu «pehlivanio» Zulfikar Džumhur, zvani «Zuko», daroviti putopisac i slikar. Organizirao je u ovom gradiću susrete umjetnika iz cijeloga svijeta. Umro je, srećom, na vrijeme da sve ovo ne vidi - musliman po rođenju i Beograđanin po izboru. Mjesto je pusto, džamija razmrskana, minaret prebijen, kuće porušene. Stanovnici su se razbježali da ih ne pobiju najprije Srbi i Crnogorci pri povlačenju, zatim Hrvati koji su okrutno zagospodarili ovim krajem. Vratile se dvije-tri familije, koje nigdje nisu našle utočišta. Uđoh u kuću (još je kišilo), pozdravih žitelje, upitah ih od čega žive. «Ovuda prolaze automobili. Poneko se zaustavi da vidi sve ovo, pa kupi ljekovita bilja koje skupljamo unaokolo po brdu. Samo smo tri familije ostale ovdje među ruševinama.» Zamolih staricu da mi proda malo kamilice, da nešto kupim i pomognem joj. Umotala ju je u fišek od novinskog papira, mjestimice mokrog od memla u stanu. Uzeh ga ozbiljno, kao da smo sklopili posao. Primijetih suzu na njezinu licu. Držala za ruku dječačića, vjerojatno unuka, koji je gledao oko sebe očima što su rano upoznale strah. Dadoše mi na rastanku šipak, raspuknut od zrelosti. «Sladunac je. Ponesi, nek' ti se nađe». Izišao sam držeći čvrsto u ruci fišek kamilice da se novina ne raspadne, i šipak. I meni su oči zasuzile. Moji suputnici su vjerojatno pomislili da je to od kiše.

Na ulazima u Počitelj - ajme! - dva su golema križa. Kad sam tu bio prije nekoliko godina s talijanskim prijateljima, bio je još jedan, treći, na vrhu turske kule. Rekoše mi da je kardinal naredio da se samo taj odozgo skine. Stanovnici gradića bili su, kako rekoh, muslimani. I druge vjere imaju svoje fundamentaliste, ne samo islam.

***

Želio sam da se snimi i čuveno bogumilsko groblje u Radimljima, kraj Stoca. Između Počitelja o Čapljine zemlja je plodna : rastu loza, smokva, šipak, bajam, naranča sve mediteranske biljke, voćke, trave. Kiša je prestala i mirisi borovine pomiješani su s vlagom. Poznajem Stolac, u kojem mi je otac službovao nekoliko godina , kao u nekoj vrsti izgnanstva. Skladan gradić na objema stranama rječice Bregave, pod brežuljkom na kojem su ostaci srednjovjekovne kule. Središte je imalo izrazito muslimanska obilježja: džamiju, kuće sa strehama, šedrvan, «demirli pendžere», avlije optočene oblutcima. Nisam vjerovao da je Stolac toliko stradao dok ne dođosmo do mjesta gdje je bio stari dio grada. «Hrvati» su srušili sve što ima ikakvo istočnjačko obilježje, otjerali muslimanske obitelji iz stanova, mnoge i pobili. Kad su malobrojni povratnici nedavno pokušali ponovo podići džamiju, rastjerali su ih slično kao što su postupili «Srbi» u Trebinju, pogotovo u Banjaluci prema onima koji su željeli obnoviti Ferhadiju. Moj prijatelj, profesor u Americi, reče da je ovdje učinjeno isto što i u Vukovaru:«hrvatski Vukovar».

Na ulazu u bogumilsko groblje bila je svojedobno nevelika zgrada, u kojoj su se mogle kupiti ulaznice i razglednice, knjige o bogumilima na više jezika, popiti čaj i predahnuti. Srušena je. Na jednom zidu koji još strši neki vrli vjernik napisao je: «Nećemo heretike». Podsjećam strance kako je Miroslav Krleža, kad smo nakon 1948. bili najugroženiji, isticao kako se ovdje očitovala naša prava pripadnost: «ni Bizant ni Rim, treća komponenta». Još se daju pročitati imena neznanih nam predaka : Miogost, Bolašin, Bratović. Neka su od njih napisana na staroj bosančici. Stečci su teški, a dinamit skup. Vjerojatno zato nisu ni uklonjeni niti razoreni. Ostali su na mjestu gdje stoje od davnina, kraj čempresa koji se njišu na vjetru i bdiju nad njima. U blizini nema ljudi - vidjeh samo čudaka koji nervozno hoda ovamo-onamo među kamenim gromadama govoreći sam sa sobom. Tražio sam da televizijska ekipa sve to snimi. Otišli smo otud osupnuti. To se dogodilo na kraju moga prvoga putovanja i svjedočenja za emisiju «Arte».

Na dolasku nisam primijetio, nego tek na povratku - prošli smo kraj natpisa koji pokazuju put u naselja Bobanovo i Šuškovo. Nije nikakvo čudo što su nadomak Stolca, to jest onog što se tu dogodilo. Tko su Boban i Šušak? - upitaše me suputnici? Boban je bio poslovni čovjek i član Saveza komunista pod prošlim režimom. Okrao je trgovačko poduzeće kojim je upravljao i dopao zatvora. Svoju je kaznu kasnije predočio kao žrtvu za hrvatstvo. Tako je postao poglavarom Herceg-Bosne u času kad su osnivani logori za muslimane i kad je srušen stari most u Mostaru. Umro je pod okolnostima koje su neki poznavaoci prilika smatrali dvojbenim. Nije dospio pred sud u Haagu za ratne zločine. Šušak je pak bio najutjecajnija ličnost u Tuđmanovoj vlasti. Pokazao je stanovitu organizacionu sposobnost za vrijeme rata devedesetih godina, kao ministar obrane. («On mi je najbolji ministar», govorio je Franjo.) Emigrirao je mlad u Kanadu, ostavivši za sobom nezbrinutu suprugu s tek rođenim djetetom. Dva puta sam ga vidio na televiziji kako diže ruku i pozdravlja ustaškim pozdravom - jednom u Posušju, drugi put među alkarima u Sinju. Pripisuje mu se najveća zasluga u prikupljanju novca za izbor Franje Tuđmana među našim iseljenicima u Americi. Ne zna se točno je li u toj golemoj sumi bio i dio blaga pobijenih zagrebačkih Židova, koje je odnio Ante Pavelić u Paragvaj bježeći ispred partizana, u golemim sanducima, prepunim zlatnine, o kojima svjedoči u svojim memoarima njemački namjesnik u Zagrebu, general Glaise von Horstenau. Gojku Šušku je , čini se, bila važnija moć nego probitak. Svojim je suradnicima i srodnicima ipak omogućio da se obogate na nečuven način, pljačkajući Hrvatsku. I on je umro prije Haaga. U naselja koja nose imena Bobana i Šuška ne mogu se nastaniti ni muslimani koji su ostali bez domova, ni pogotovo Srbi. Ovdje kršćanstvo, ni katoličko ni pravoslavno, ne poznaje samilost, Kristovu «ljubav prema bližnjem».

Imali sličnih primjera? – pitaju me dalje. Teško ih je sve pobrojati. Na poljani kraj gradića Pakraca, u Lici, koja je u geografiji geenocida dobila ime «Pakračka poljana», stanoviti Merčep je sa svojim pobočnicima pobija mnogobrojne Srbe, zarobljenike iz Slavonije i okolne mještane. Tuđmanovski sudovi nisu mu sudili, a ni oni poslije Tuđmana, premda su zločin njegovi i njegove vojske svima poznati. Kraj naselja zvanog Merdak je sličan pojam obavijen crnim velom mita: «Merdački džep». I tu su masovno ubijani Srbi. U bosanskom selu Ahmići «katoličko-hrvatski» ekstremisti poubijali su Muslumane i sušili im bogomolju. Nakon operacije zvane «Oluja», kad je običan srpski živalj istjeran iz krajine, poubijani su mnogobrojni starci i starice zajedno s gotovo svima onima koji nisu mogli ili htjeli bježati: kuće su im srušene i spaljene, a njihovo rušenje i paljenje pripisano je samim Srbima. Bio sam na tim mjestima. Vidio sam ih.

Ima još mnogo detalja u tom mozaiku koji slični na srednjovjekovni danse macabre.

***

Drugo putovanje, s uzvanicima «Centra André Malraux», završilo se u Blagaju kraj Mostara, na izvoru Bune, «rječice ledene kao mraz i bistre kao suza», po zapisu drevnog hercegovačkog kroničara. Ovdje je ponovo otvorena tekija, dom derviša u koji se ulazi bez obuće. Žene tu moraju prekriti glavu maramom. Nekim čudom narod ovdje nije stradao, a samo mjesto nije rušeno. Norvežani su, u znak pomoći, napravili uzgajalište ribe. Pokazalo se unosnim – voda je svježa, čista, bogata. Desetci mojih prijatelja i iz Bosne i iz Srbije i iz raznih dijelova Istočne Evrope nemaju čime platiti skroman obrok, pastrvu koja se tu mrijesti i uzgaja, čašu bijeloga vina, hercegovačkog. Naša bijeda - ex Oriente lux!

Vratit ćemo se u Sarajevo opet «vlakom bez voznog reda». U vagonima je s nama ekipa novinara splitskog opozicijskog tjednika «Feral Tribun». Taj je list bio jedan od rijetkih u kojem sam u Tuđmanovo vrijeme mogao objavljivati u svojoj zemlji ne skrivajući što mislim o njezinim vođama. On je osvjetlao obraz gradu koji se proslavio svojim otporom fašizmu, na koji fašistička sablast opet baca svoju sjenu. «Feralovci» su u toku vožnje izložili svoja izdanja. Zalili smo ih konjakom koji sam kupio na aerodromu i ponio drugarima u Bosnu. Darovali su mi dvije vrijedne knjige: «Pisma prijestolničkom listu» Aristida Teofanovića (meni koji sam napisao toliko uzaludnih pisama) i «Ukletog neimara» Bogdana Bogdanovića, nekadašnjeg beogradskog gradonačelnika. Oba autora žive danas u emigraciji, prvi u Amsterdamu, drugi u Beču. Susretali smo se po svijetu i sprijateljili u tuđim zemljama.

Grupa «čudnih putnika» ( to je dio Baudelaireova stiha, koji je preuzeo kao naslov francuski organizator) smjestila se na povratku, zajedno s urednicima «Ferala», u vagon u kojem se «točilo». Bilo nas je odasvud. Stajali smo uz šank. Pili smo s nogu crno i bijelo, žilavku i blatinu. Počeli smo pjevati na sav glas pjesme iz raznih dijelova zemlje u kojoj smo donedavno zajedno živjeli, koje svi znamo. Nesretan je narod koji više ne smije ili ne umije pjevati zajedničke pjesme. Nije mi do ponovnog stvaranja države ili režima koji je mogao biti bolji nego što je bio, nego do druženja, do drugarstva koje se ne može ničim zamijeniti.

Dugo u noć nastavili smo se družiti po Sarajevu. To više nije bilo za nas srušeni grad. Ali on još nije zaboravio svoje građane koje pogiboše od granata u ulici Vase Miskina Crnog, gdje su čekali štrucu kruha, ili pak na tržnici Markale, gdje su došli da uzmu mjericu krumpira: raskomadana tjelesa, mrtve na mjestu i umiruće koje se pokušavalo prenijeti u bolnice u kojima više nije bilo mjesta, rane što krvare i lokve krvi na trotoaru, zapomaganje kojem više nije bilo pomoći. I poslije svega toga, svi se sjećamo strašnih i sramotnih vijesti i laži da su Bosanci ili Bošnjaci to sami sebi učinili kako bi privukli pažnju svijeta. Još je strašniji i sramotniji sam smisao tih vijesti i takvih laži koje su režimski propagandisti pokušali svim sredstvima proturiti: ta navesti nekoga da se sam ubija bilo bi gore nego ubiti ga.

Sutradan smo bili ozbiljni. Priđe mi jedan pisac, sunarodnjak i rodoljub te me opomenu što sam «tako strogo» govorio o hrvatskim zločinima u Hercegovini. Odvratih mu da nije shvatio smisao moga svjedočenja: govoreći «tako strogo», ja sam u isto vrijeme izazivao. Izazivam srpske ili bosanske ili crnogorske ili ne znam koje pisce i intelektualce da na sličan način kažu na sličan način ono što su dužni reći o zločinima koje su počinili njihovi sunarodnjaci. «Helsinška povelja», časopis iz Beograda, objavila je ove jeseni u dva navrata popise zločina za vojske i «paravojnih jedinica» kojima su upravljali Miloševići, Karadžići i Mladići i njihovi suradnici, borci «za Veliku Srbiju koja bi se protezala do linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica: troipogodišnje granatiranje Sarajeva, bombardovanje Dubrovnika, paljenje Konavla, razaranje Vukovara, ubijanje 7.000 civila u Srebrenici, (podatkee) o koncentrcionim logorema Keraterm, Omarska, Trnopolje, Manjača, o leševima albanskih beba i devojčica koje isplivavaju iz hladnjača, iz Dunava i iz jama u blizini policijskih objekata u okolini Beograda, o hiljadama poginulih i obogaljenih srbijanskih mladića u ratovima u kojima Srbija 'nije učestvovala'… o isključivoj, netolerantnoj, rigidnoj i reakcionarnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi». To je napisao i potpisao Srbin. Također u «Helsinškoj povelji» ( Beograd, oktobar 2001) potvrđuju se, opet iz pera Srbina, te optužbe o dopunjuju pozivom da se pozovu na odgovornost oni koji su za to krivi: «Teze o tome da Srbija nije učestvovala u ratovima, da su Srbi branili svoja ognjišta, da su samo uzvraćali na napada toliko su nesuvisle i nelogični, u toj meri neistinite i neutemeljene u bilo kakvom dokumentu, dokazu ili iole verodostojnom podatku, takva su konstrukcija i laž da ih je nepotrebno posebno komentaristati. Prosto je neverovatno da srpski intelektualci, Srpska pravoslavna crkva, srpski političari i oni u opoziciji i oni na vlasti, uključujući predsednika Koštunicu, srpski mediji, oficirski kor, prinčevi i princeze iz dinastije Karađorđević koji su se pompezno vratili u svoje dvorove, članovi Krunskoga saveta, Srpske akademije nauka i umetnosti, Udruženja književnika i najšire javno mnenje ne znaju za temeljno i do poslednje cigle razaranje Vukovara, spaljivanje Konavla, gađanje Dubrovnika i sa mora i sa kopna (kojom prilikom gine u svom dubrovačkom domu srpski pesnik Milan Milišić), bombardovanje Mostara, troipogodišnje granatiranje Sarajeva, stravični masakr u Srebrenici, pokolje, silovanja i neljudska iživljavanja u Višegradu i Foči, koncetrecione logore Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača u Bosanskoj Krajini, gdje se nije ratovalo, rušenje gotovo svih džamija na teritoriji nekadašnje Bosne i Hercegovine i mnogo drugih zločina… Koristeći energično i uporno svoje pozicije, predsednik Koštunica je bio protiv izručenja Miloševića Hašakom tribunalu i otvaranja jama sa telima albanskih civila, doveženim sa Kosova za i zakopanih u blizini policijskih objekata u Srbiji. Otkopane su već četiri jame sa oko 500 leševa. Još uvek ništa nije urađeno na utvrđivanju kako su i gdje ti ljudi ubijeni, ko su njihovi egzekutori, po čijem nalogu i kako su prebačeni i zakopani u neposrednoj blizini policijskih objekata. Postoje još tri identivikovane i obeležene jame u Batajnici, ali nisu otvorene i potpuno je neizvesno da li će i kada početi ekshumacija iz njih… jer bi to kompromitivalo poziciju Srbije u međunarodnoj zajednici». Ovim spiskovima možda jedino nedostaju žrtve kraj Prijedora, u Bosni, u današnjoj «Republici Srpskoj» : bacane su u neku vrstu močvare, nisu vađene, pobrojene, identificirane; pretpostavlja se da ih je oko desetak hiljada.

Do bombardiranja Beograda i još nekih gradova u Srbiji, protiv kojeg je autor ovih redova protestirao U Avianu, odakle su polijetali avioni NATO-a, nije - avaj – došlo slučajno: predsjednik Koštunica i svi ostali koji se time služe kao alibijem, zaboravljaju da je do toga došlo nakon što je gotovo sedam stotina tisuća Kosovara izgnano i ne zna se točno koliko od njih poubijano. Vidjeli smo slike toga«etničkog čišćenja»i: žene, starce i djecu u blatu, po kiši, s nemilosrdnim goničima i tenkovima za leđima. To se nastojalo sakriti od srpske javnosti.

Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kad bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Haagu , jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova časti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Evropi sudili kvislinškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošću sve one koji su krivi za ovo što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od početka pripremao i poučavao «vožda» (Dobricu Ćosića i njegove skutonoše), onog koji je podržavao «vrhovnika» i upregao svoje tupo pero u opravdanje agresije na Bosnu (Ivana Aralicu, na primjer), onog tko je držao mikrofon pod bradom guslaru i veličao njegove podvige dok je tukao po Sarajevu (Momu Kapora). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na nj, skrivali ga, opravdavali na razne načine i još uvijek ga pokušavaju opravdati : Matiju Bećkovića koji je unesreći svoj talent, Đogu i Nogu s njihovom nakaradnom mistikom, Bobanovog i Tutinog pobočnika Anđelka Vuletića, Milu Pešordu koji je čak i svoje kolege koji su ostali u Sarajevu pod četničkim bombama zvao «posrbicaama» te, zajedno s njima, mnoge druge.

I neki od Bosanaca i Bošnjaka, premda im je narod najviše stradao, morat će progovoriti o onom što se dogodilo u Grabovici, Ćelebićima, Bradini, Busovači i ne znam gdje još., što učiniše zločinci nalik na Ćelu i Cacu. Sve nije bila obrana.

Kao što su napredni njemački pisca iza Drugoga svjetskog rata postavili, ne bez rizika, ogledalo pred lice nacije i nastojali joj pokazati što su sve u njezino ime učinili nacisti, i mi ćemo morati kad-tad postupiti na sličan način. Hrvati to nisu učinili ni za zločine ustaša u prošlom ratu - danas to čine za nas sinovi naših Židova, čiji su roditelji pobijeni po ustaškim logorima. Srbi ponovo slave Dražu Mihajlovića zaboravljajući kame njegovih četnika ne samo uz krvavu Drinu. I Slovenci su dugo šutjeli o svojim zločinima, s kraja onog rata.

Malo tko od nas pomišlja na to da sebe pogleda u ogledalu povijesti, bojeći se vlastite slike. Pisci se klone takva nezahvalnog posla. Nacionalna inteligencija ne želi vidjeti svoju naciju na taj način. Novim vođama je, kao i starim, najprije do vlasti. Mi smo, dok bijasmo u zajednici, isticali najčešće tuđa zlodjela prikrivajući vlastita. Dok se svatko ne okrene sebi samome i ne preispita svoju savjest neće biti ni pravog osvješćenja ni istinske katarze.