Pomenuta deca glume da su srecna. U protestantskoj kulturi to se uci rano. Greh je opterecivati druge sopstvenom nevoljom i depresijom. Uvek je dobro, uvek je super, nabaci osmeh na lice, ne budi mracan, ne budi depresivan, smej se i kada iznutra places.
Ovo sto si rekao jeste mesavina dve vrste protestantizma: onog autenticnog koje je zahtevalo od coveka da reformise svoj karakter, i savremenog "evandjeoskog" (citaj "hedonistickog") protestantizma koje umesto reforme karaktera zahteva od coveka promene koje nisu dublje od njegovih osecanja (i koji se moze uslovno nazvati glumom).
U prvom slucaju nema nikakve glume. Covek jednostavno nema izgovora za nezrelu reakciju na stres, jer u Bogu nalazi izvor ljubavi kojim moze da da pobedi svaki stres. Ako imas rak, pruzi drugima primer kako moze bolest da se podnosi sa trpljenjem i ljubavlju. Pokazi svoju veru ne samo nedeljom u crkvi, vec i u prakticnom svakodnevnom zivotu. Nemas izgovora da budes lenj, jer Bog je izvor opste ljubavi prema svemu i svakome. Nemas izgovora za porocnost i hedonizam, jer Bog oslobadja od svakog greha. Sve u svemu nemas izgovora da druge opterecujes svojim problemima, jer to zapravo znaci da ti svoje probleme ni ne zelis da resis.
Takav je autentican protestantizam koji je doneo blagoslov citavom covecanstvu.
Medjutim, njegov blagoslov je sredinom XIX veka postao iskusenje coveku za hedonizam, sto je dovelo do odricanja od njegovih sustinskih prosvetiteljskih principa.
Mozda se to najbolje vidi u protestantskoj muzici. U vreme katolicanstva njihovo zanimanje za muziku je otkrivalo licemerstvo koje je tipicno za katolicki svet: Dok si u crkvi ti slusas duhovnu muziku (hladne katolicke himne) i pravis se poboznim, a kada si van crkve, tada slusas svetovnu muziku i zivis gresno. U vreme protestantske reformacije je doslo do drasticne promene karaktera. Duhovne himne, prozete ljubavlju, poverenjem i pobedom, prevazilaze prostorije crkvenih hramova i pocinju da se pevaju u svim situacijama i na svim mestima. Pesme sa svetovnim sadrzajima reci dobijaju himnicnu muzicku podlogu. Ceo zivot postaje praznik pobede dobra nad zlim.
I to je tako trajalo od kraja XVI veka sve dok sredine XIX veka.
Tada nastaje otpadnistvo protestantizma. Eskalacija hedonizma radja kod ljudi potrebu da se ugusi glas savesti koji zahteva reformu sustinskih covekovih motiva, i kao reakcija na strogi autenticni protestantizam javlja se takozvani "evandjeoski" protestantizam koji coveka zavarava promenama na nivou osecanja, i koji zato predstavlja zapadnu verijantu zivotne filozofije Istoka. Kao sto na Istoku ljudi milenijumima imaju obicaj da podrzavaju osmeh na licu i osecanja koja nemaju svoj izvor u objektivnoj stvarnosti, tako se u poslednje vreme ta filozofija razvila i na Zapadu. I mala deca na Zapadu se uce da gaje osmeh koji ne odgovara zivotnoj realnosti, cime se zapravo iz ljudske svesti samo uklanjaju povodi za manifestaciju nepobedjenih greha, koji i dalje ostaju u ljudskim srcima. Dakle, nema vise sustinske promene motiva ponasanja, vec samo promene osecanja kojima se covek opija kao sto se neko opija alkoholom da zaboravi na svoj unutrasnji problem.
Pojavljuje se zabavna muzika koja preplavljuje svet i uskoro ulazi u protestantske crkve, menjajuci znacenje pojma ljubavi u starim pesmama koje se sada pevaju u duhu rok-en-rola. Ljubav se shvata kao raznezena sentimentalnost koja je pravi razliku izmedju dobra i zla. I dalje nema licemerstva; ista crkva se slusa i u svetu i u crkvi, ali na zalost, muzika koja odgovara potrebama gresnog srca. Himnicna muzika je takvom srcu dosadna jer nema sta dobro u njemu da pokrene. Zabavna muzika ima za cilj da izazove na nivou osecanja, ono sto coveku nedostaje na nivou njegove sustine; da ga opije i da ugusi svest o njegovoj duhovnoj ispraznosti.
Po spoljnim manifestacijama ovaj savremeni protestantizam povrsnom posmatracu lici na onaj autenticni, ali u teskoj stresnoj situaciji on otkriva svoje pravo lice. Kako je taj "evandjeoski" protestantizam utemeljen ne na reformi motiva i karaktera, vec na reformi osecanja, on ne moze da izdrzi suocavanje sa osecanjima koja su adekvatna zivotnoj realnosti; pa u vreme tezeg stresa prijatna osecanja nestaju, nestaje varka, covek puca i pada u tesku depresiju.
U istom stresu nosilac autenticnog protestantizma ne puca, jer je on vec postao zreo da na svaki stres reaguje zdravim motivima. Sto je stres veci, to ce coveka prirodno da izgradi, jer ce samo jos vise da u njemu pokrene one dobre motive kojima on i inace pokorava svoju volju.
Savremeni "evandjeoski" protestant se prepoznaje po tome sto stalno podrazava osecanja koja su neadekvatna stvarnosti, dok autenticni protestant ima osecanja adekvatna stvarnosti, ali nema nezrelu reakciju na njih: on oseca gnev prema nepravdi, ali reaguje na nepravdu mirom i krotoscu. On oseca strah u opasnosti, ali nije kukavica vec hrabar. On oseca tugu u nevolji, ali nije depresivan vec je pobednik. On oseca radost i zadovoljstvo u lepim stvarima u zivotu, ali ne pokusava da svoju dusu njima zadovolji, vec su mu povod za izrazavanje zahvalnosti.
Edited by Analiza, 04 February 2008 - 10:33.