Ako se ostavi potpuno po strani sta ovo dete, koga, izgleda, potresaju pubertetske groznice, lupeta, namece mi se jedno pitanje, na koje nikako ne uspevam da nadjem odgovor:
Na jednom delu teritorije, kojom je Srbija vladala, zavela je najgori aparthejd, koji je trajao celu dekadu, pripadnike drugog naroda poizbacivala s posla, ucenike iz skola, a studente sa fakulteta, onda pocela kaznenim ekspedicijama da pustosi sela i time navukla ceo civilizovan svet protiv sebe. U prvom trenutku, kada je zapoceta kaznena akcija protiv tog divljastva, cak i onaj privid drzave se gubi, pripadnici drugog naroda, vecinski na teritoriji, postaju zverke na koje nema lovostaja, pokusava se prebacivanje jednog celog naroda van teritorije na kojoj zive, lesevi zena, dece i staraca voze se hladnjacama, bacaju u Dunav ili zatrpavaju u Batajnici, spaljuju u nekakvim pecima, a onda, kad nakon svih tih zlocina Srbija zauvek izgubi tu teritoriju, najveci broj Srba ima dubok osecaj uvredjenosti; ne izvrsenim zlocinima, nego time sto se vrsi pravda.
Srbija je izgubila Kosovo sprovodeci masovni zlocin, neselektivno, nad svim pripadnicima jednog naroda.
Prica je zavrsena.
Slozio bi se sa ovim uz dodatak da je ovo sto je opisano ovde vec poodmakla faza u kojoj Slobodan Milosevic nije imao minimum drzavnicke mudrosti da pokusa da resi problem da neki drugi nacin.Cak i da je imao,pitanje da li je bilo moguce jer je citava prica pocela jos mnogo ranije a mi smo cutali i nismo hteli da vidimo sta se desava...To sto se desavalo na Kosovu u vreme kada sam ja isao u osnovnu skolu i kada je u cetvrtom razredu u moje odeljenje doslo troje djaka iz juzne nam pokrajne,to je rezultiralo ovim danas...