Cini mi se da ovde postoji stanovita doza idealizacije humora kao karakteristike pametnih, obrazovanih, kojom se preispituju ustaljene vrednosti i pomeraju intelektualne i kulturne granice. Medjutim, humor je samo jedno od sredstava komunikacije na raspolaganju ljudima i kojim se prenose najrazlicitije vrste poruke - kako dobre, tako i lose. Bravuroze Hiksa, Monti Pajtona, Nusica jesu humor, ali nije svaki humor Hiks, Monti Pajtoni ili Nusic. Humor se daleko, daleko cesce koristi kao alat opresije. Koliko puta ste kao tinejdzeri prisustvovali celovecernjem podjebavanju (uglavnom od strane tinejdzera, ohrabrivanih kikotanjem tinejdzerki) izabrane zrtve? Mladi muzjaci iskazuju svoju superiornost takmiceci se za naklonost pripadnica suprotnog pola, uglavno surovo unistavajuci samosvest i samopouzdanje manje recitih i drustvenih "drugova". Takodje, koliko puta ste bili svedok one dobro poznate recenice "necu da uradim ..., smejace mi se ljudi"? Humor se ovde koristi za disciplinovanje jedinke i njeno uterivanje u model ponasanja odobren od grupe kojoj pripada. Humor je takodje sredstvo kojim se markiraju ostrahovane manjine - svi mi znamo bar po neki vic o pederima ili Ciganima, na primer. Uz pomoc smeha se predrasude, zablude i generalizacija daleko lakse prenose i betoniranju u generalnoj svesti grupe. Mislim da nije bilo slucajno za buduci razvoj dogadjaja to sto je pocivsa SFRJ bila prava riznica viceva o superiornosti raznih nacionalnih grupacija u odnosu na druge, cak do nivoa "ruzan sam i glup, ali na kraju ipak pobedim". Humor je (uglavnom) agresivne prirode i verovatno je to razlog zasto ima toliko malo stand-up komicarki ili cura oko cijeg humora se drustvo "okrece". Zenska agresija je manje direktna od muske.
Ovo što ti ovde navodiš ne bih upisao pod "humor", nego pod "ismevanje" i/ili "podsmevanje", "ruganje" i tome slično. Inače, u pravu su, ismevanje može biti veoma efikasno sredstvo da se neposlušna jedinka "dovede u red", šta god to značilo. Pozitivno ili negativno. Ali tom slučaju cilj nije da se ljudi nasmeju, nego da se posredstvom vica prenese neka poruka, koja može biti sve samo ne smešna.
Ja mislim da se može govoriti o humoru samo kad nema zle namere i kad se niko ne oseća pogođenim, niti žrtvom napada u vidu podsmevanja. Potpuno isti vic može u jednom kontekstu biti odvratan, a u drugom vrlo smešan. Na primer, najodvratnije i najrasističkije viceve o Jevrejima čuo sam od Jevreja, u jevrejskom društvu. Bilo je smešno jer je bilo očigledno da nema zle namere. Samim tim što sih pričali ljudi koje sam smatrao normalnim i koji su sasvim slučajno bili Jevreji, bilo je razumljivo koliko su ti vicevi neopisivo glupi, pa zato i smešni. U stvari, smejali smo se autorima tih viceva, a ne njihovoj pretpostavljenoj meti - Jevrejima.
Međutim, kad bi mi te iste viceve pričao nekakav naciskinhead ne bi mi bilo ni najmanje smešno, naprotiv, jer znam da iza toga, osim abisalne gluposti, stoji i vrlo jasna namera da se neko ponizi i uvredi. A to meni nije nikad smešno.