Jump to content


Photo

Kolumne


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
284 replies to this topic

#256 Tvrdica

Tvrdica
  • Members
  • 813 posts

Posted 05 November 2009 - 19:30

nuspojave

Glavni i sporedni


teofil pančić


Identitetski "problem" Novog Sada, u kontekstu zemlje Srbijice, u tome je što je premali za metropolu, a preveliki za provinciju

Ako je Novi Sad sedište, onda je Vojvodina bioskop.

Nenad Čanak



Kanda se "španska" trakavica oko Statuta Vojvodine bliži kraju. Godinu dana ima otkad se sve to razvlači kako se kome ćefne, nezamislivo mnogo se u međuvremenu nalupetaralo glede Vojvodine i njenog "separatizma", a izgleda da će na kraju sve leći na rudu, Statut će biti usvojen u relativno neokrnjenom stanju, i svi srećni, svi na dobitku. Osim profesionalnih naricatelja nad Vojvodinom. Zapravo, čak će i oni biti na dobitku – dobiće povod da leleču još jače. Ili možda i neće biti usvojen? Jer, ima i onih glasova – ne bez političkog uticaja u Vojvodini – koji kažu da im ne pada na pamet da ponovo glasaju za Statut koji je već jednom izglasan u skupštini Vojvodine, i to ubedljivom većinom. Nisu oni, kažu, đačići pa da im neko izvlači uši i šalje ih na popravni. I nije da nisu u pravu, bar načelno.

Kako god bilo, ova valjda finalna faza političkog domunđavanja (međupartijskog i unutarpartijskog, što će reći – unutardemokratskog), iz Zakona o nadležnostima Vojvodine i Statuta Vojvodine verovatno briše nekoliko stavki, uglavnom simboličke naravi. Jedna od njih je nazivanje Novog Sada "glavnim gradom" Vojvodine. Umesto toga, on će biti definisan kao "sedište pokrajinskih organa". Šta o tome misle tvrdokuvani vojvođanski autonomisti, možete videti iz gornjeg citata, još jednog lucidnog dela daleko najboljeg aforističara među domaćim političarima. Neki drugi, "srednjostrujaši" rekli bi: nije šija nego vrat. Šta ima veze je li glavni grad ili sedište – sve je to isto! To me podseća na graju koja se digla oko predloga da se stari, "kardeljevski" nazivi pokrajinske vlasti ("izvršno veće" i slično), zamene daleko primerenijim – Vlada etc. I u tome je odmah prepoznato "pravljenje države u državi", jakako.

Poprilično je smešna sva ova paranoja, i bilo bi sasvim lako odmahnuti rukom na to, u stilu "pusti budale". Megjutoa, budalaštine u politici obično počivaju na nekim ukorenjenim stereotipima, a u tom slučaju nije loše ispitati šta je izvorište i hrana tom stereotipu. Čak i neki naizgled ozbiljni ljudi pisali su, recimo, kako "jedna zemlja ne može imati dva grada", što je tačno, ali u ovom kontekstu i sasvim besmisleno. Naime, ko uopšte kaže da bi Srbija imala "dva glavna grada"?! Glavni grad Srbije je Beograd, nije mi poznato da neko pretenduje na otimanje te titule. Novi Sad nije glavni grad Srbije – on je glavni grad Vojvodine. Šta je Vojvodina? Autonomna pokrajina u okviru Republike Srbije. Šta je tu nejasno? Ništa. Šta je tu sporno? Manje od ništa.

Ima tu, međutim, još jedan aspekt priče o kojem se malo zbori, a imalo bi se šta za reći. To je sam Novi Sad, to jest, politički, ekonomski i kulturni identitet tog grada, koji je svoj puni procvat doživeo u prvoj i (naročito) drugoj Jugoslaviji, a svoju golgotu u postjugoslovenskim miloševićevskim tvor-tvorevinama, da bi se u dvehiljaditim polako ali sigurno oporavljao i izgrađivao novu, sve snažniju samosvest grada koji je na neki volšeban način uspevao da postojano, pri tome čak i razložno, ostavlja dojam "najevropskijeg grada Srbije" čak i onda kada su u njemu radikali dobijali izbore... Šta je, dakle, Novi Sad danas, i ima li on unutrašnje snage i privlačnosti za druge koja bi ga mogla (iznova) učiniti istinski, a ne tek "administrativno" glavnim gradom one Srbije iznad Save i Dunava?

Odavno sam napisao, nema mi druge nego da ponovim: identitetski "problem" Novog Sada, u kontekstu zemlje Srbijice, jeste što je on premali za metropolu, a preveliki za provinciju. Stalno i opsesivno, grčevito poređenje s Beogradom, koji mu svojim slonovskim gabaritima naprosto ne ostavlja mnogo šanse, gubitnička je opcija po definiciji, i zato tome u Novom Sadu još pribegavaju samo zatoč(e)nici palanačkog duha, ma kojoj političkoj i svetonazornoj opciji pripadali. Jer, Novi Sad nikada u "realnim" razmerama ne može da dostigne Beograd, a opet, u nekim drugim ga je odavno prevazišao – ako ih međusobno odmerite vodeći računa o srazmerama. S druge strane, ne morate biti Zakleti Autonomaš, niti novosadski lokalpatriota (mada ja, na intimnoj i emotivnoj ravni, jesam i jedno i drugo, priznajem) da vam bude savršeno jasno da je nekakvo veštačko poravnavanje Novog Sada sa, recimo, Zrenjaninom, Suboticom ili Somborom (čast & čest tim predivnim gradovima, koje obožavam!) takođe jeste ogromno silovanje fakata u ime nečijeg političkog fantazma. Naprosto, Novi Sad, po svim svojim resursima, materijalnim i nematerijalnim, ima ono što drugi u Vojvodini – pa bogme ni u ostatku Srbije, uključujući i Niš – nemaju: veličinu, snagu i privlačnost Ozbiljnog Nadlokalnog Centra. I on nije ni postao ni ostao takav Centar kontra Beogradu – nego kao njegova zdrava alternativa, pa i konkurencija, ako hoćete. Svakoj ozbiljnoj zemlji takav je grad nasušno potreban. London je London, ali šta je Engleska bez Mančestera i Liverpula?! I to ne samo u fudbalu i rokenrolu.

Možda sam preveliki optimista, ali čini mi se da Novi Sad svoj identitetski "problem" sa početka prethodnog pasusa sve bolje prevladava, pretvarajući ga u prednost. Recimo, već sada, svaki čovek od ukusa zna da je NS mesto daleko najugodnije za život: samo je on oslobođen i zamorne glomaznosti trećesvetski štrokavog Beograda, i ubijajuće učmalosti malih i (o)srednjih mesta. Negde u tom pravcu ide i formiranje njegovih novih, svakojakim lošim nasleđem neopterećenih političkih, akademskih, ekonomskih, medijskih i kulturnih elita. Njima možda i možeš tupom političkom silom uskratiti sasvim prirodno nazivanje Novog Sada glavnim gradom Vojvodine, ali time ćeš ih samo dodatno nahraniti. Jer, Novi Sad je to iz dana u dan sve više; ko misli da to može da zaustavi, neće ni znati šta ga je snašlo kad Novi Sad jednostavno pređe preko njega.

#257 Pareidolia

Pareidolia
  • Members
  • 998 posts

Posted 10 November 2009 - 13:11

Poslednja tajna Emira K.
Teofil Pančić
10.11.2009.


Danas, izgleda, više ne moraš da napišeš Rat i mir i Anu Karenjinu da bi bio Tolstoj: sasvim je dovoljno da imaš Jasnu Poljanu. Ne moraš čak ni da budeš grof, mada je poželjno da imaš neku latifundiju. Evo, izgleda da je Kusturica Emir obezbedio tolstojevski status: samo tako mogu da shvatim da mu je Aleksandar Stanković otišao na noge – kao da je ovaj, daleko bilo, smanjeno sposoban da se kreće – umesto da mu ponudi gostoprimstvo u zagrebačkom TV studiju, pa sad ako hoće, hoće, a ako neće, nikome ništa, good bye & good luck. Šta je posle bilo, to već svi znaju: Stanković je, u svom prepoznatljivo navalentnom stilu, uporno postavljao pitanja koja su se Kusturici sve manje dopadala, povlačeći paralele koje mu se tek nikako nisu dopadale, i na koncu je Kusturica Emir odlučio da je boravak ekipe HRT-a na njegovom bizarnom planinskom objektu neopozivo završen, pa neka se gosti izvole pokupiti odmah. Lične i bezlične stvari im šaljemo naknadno, ekspres preporučeno. Od intervjua, dakako, ništa: burn after reading.

I onda je oko svega toga pukao jedan od onih periodičnih omanjih, suštinski dosadnih «regionalnih» skandala kakvi se tu i tamo zakuvaju oko neke opšteprepoznatljive a navodno kontroverzne ličnosti sklone nasilju ili barem lupetanju, u rasponu od Ćire Blaževića do, šta znam, Bore Đorđevića. Pa sada kojekakvi prokusturijanci i antikusturijanci opet imaju novu porciju hrane za svoje Obavezne Sastave, što sve zajedno obezbeđuje privid nekakvog dešavanja.

Ima li tu, međutim, ičega vrednog pažnje, ikakvog sadržaja? Nikada ne pretendujem da govorim u ime drugih ljudi, zato ću pokušati da stvar ispitam na sopstvenom primeru. Zamislimo da je Stanković obavio posao do kraja, uspevši da ne bude najuren. Emisija snimljena, uredno uvrštena u programsku šemu, pročitam najavu u novinama i... šta? Ništa. Ne gledam, naravno. Zašto? Zato što ne mogu da se prisetim ni jednog razloga zbog kojeg bih jedan sat života, godine Gospodnje 2009, slušao Emira Kusturicu kako mudruje o bilo čemu. Zato što ne mogu da zamislim da bi on još mogao nešto da mi kaže, bilo to nešto s čime ću se složiti ili nešto s čime ću se gložiti. Zato što sve lepo i dobro što sam o njemu mislio odavno pripada jednom prošlom svršenom vremenu. I zato što sve ono mnogo manje lepo i dobro što sam o njemu mislio takođe suštinski pripada jednom prošlom svršenom vremenu, onom o kojem ga je Stanković uporno propitivao, a o kojem je Kusturica već rekao sve što je hteo i bio u stanju reći, pa kome je to uopšte bilo važno, taj već zna što se tu ima znati, pa se po tome i ravna, ovako ili onako.

Kada ste poslednji put gledali neki novi film Emira Kusturice? Ili, hajde ovako: kada ste poslednji put gledali neki novi film Emira Kusturice koji vas se ticao? Meni se to nije dogodilo već bar petnaestak godina, i to ako sam preterano benevolentan pa u tu kategoriju ipak uvrstim Underground, mada iskreno ne znam zašto bih. Iako je osnovno zanimanje ovog građanina filmska režija, i iako tu i tamo izađe još po neki film sa njegovim potpisom, činjenica je da sve to nekako prolazi mimo mnogih od nas, gledali – ne gledali. Hajde, mimo mene svakako, dogovorili smo se da ću svedočiti u lično ime.

U javnoj svesti, dakle, odavno već Kusturica Emir funkcioniše kao neka vrsta postprofesionalnog selebritija, ličnosti koja nosa svetom sopstveni brend, ličnosti koja je, doduše, nekada radila nešto po čemu je postala prepoznatljiva, ali odavno već nije prepoznatljiva po tome što radi, nego po sebi samoj, u skladu s načelima funkcionisanja kulture spektakla. Hoće se reći: idealizujući Kusturicu Pravog Srbina (i «antiglobalistu», dakako) ili pak demonizujući Kusturicu «prodanu dušu», «izdajnika Sarajeva» i Miloševićevog propagandistu, zajedničkim ho-ruk naporom zapravo veštački mamuzamo jednu kontroverzu koja se odavno sparušila i preminula u Gospodu. Koja je odavno svima dosadila, čak i njemu samom, pa je utoliko moguće razumeti njegovu mrzovolju. Ništa se iz te suve drenovine više iscediti ne da. No, problem je što nikakve nove teme oko Kusturice više nema: čovek se zapravo zaglavio negde u 1992 ili 1993, a i svi mi s njim. Sve što je u međuvremenu uradio, na filmu i izvan filma, prošlo je negde pored nas, jedva da smo ga registrovali. Nego bismo mi da sve to lepo nekako resetujemo, pa da počnemo ispočetka.

Bizarno je to sveopšte – tobože, međusobno ljuto posvađano – učestvovanje i Jednih i Drugih razmatrača Kusturičinog lika i dela u tom dosadnom, neprestanom, depresivnom Danu mrmota. Zar je tako teško iskoračiti odande? Nije problem s Kusturicom što je rekao ili učinio ovo ili ono, nego što svakom novom iz prsta isisanom Kontroverzom samo iznova potvrđuje ono što svi brižljivo krijemo od sebe, a pomalo i od njega: da nema šta da nam kaže, i da nam baš to-što-nema-da-nam-kaže povremeno i govori, ali mi tvrdoglavo ne verujemo da je to moguće, pa ga i dalje sve nešto zapitkujemo.

Dnevni unos (017),

Peščanik.net, 10.11.2009.


016: Pogled iz etnoparka
Teofil Pančić
09.11.2009.


Otkad je Berlinski zid pao, baš mu je krenulo u životu: danas ga ima više u javnosti nego dok je bio na svom mestu. Naročito kad dođe kakva godišnjica, zgodno okrugla kao ova. Svi će o njemu danas govoriti, ponajviše oni kojima je svejedno o čemu govore, bitno je da se Ima Mišljenje. Pune su ga novine danas, dežurni debateri debatovaće večeras o njemu po televizijama, gledaćemo filmove koji imaju veze s njim. I kao vrhunac, jedan će nemački performer srušiti Berlinski zid od kartona, postavljen na beogradskom Trgu Republike.

Sve je to OK: i nastanak i nestanak te betonsko-metalne skalamerije jesu među ključnim događajima epohe, a sva značenja njegovog istorijski relativno kratkog bitisanja daleko su od iscrpljenih i svestrano rasvetljenih. Samo, ne čini li vam se da se ovde nekako najmanje priča o onome što bi ipak trebalo da bude najvažnije: kako to da je Srbija – pa možda i cela SFRJ, osim Slovenije - uspela da prespava pad Berlinskog zida, i kakve sve to veze ima s tim što smo danas tu gde smo, tavoreći život urođenika naguranih u tamnom zapećku, presrećni što ćemo za koju nedelju biti milostivo pripušteni da bez specijalnog ausvajsa odemo, ako nam se baš hoće, čak i do tog Berlina, pod uslovom da se brzo vratimo kući i da u međuvremenu ne pokušavamo da negde na putu nešto i zaradimo?

Koliko god pokušavao da prizovem u sećanje neke konkretne slike iz te jeseni 1989, ništa važno mi se ne pojavljuje na mentalnom monitoru. O da, naravno da se dobro sećam mase koja čuka po onom zidu, pa onda nadire preko njega, naravno da se sećam bezbrojnih vartburaga i trabanata koji preko Mađarske odlaze na Zapad, ali ono čega se ne sećam je šta sam ja radio u tom trenutku, čak ni gde sam se nalazio. Ne, nije stvar u tome da nisam bio svestan šta se događa, i šta to znači. Bio sam savršeno svestan epohalnosti trenutka i savršeno srećan zbog kolapsa Imperije Zla – otkad politički mislim, nikada nisam bio «neutralan» u Hladnom ratu, sakloni Bože! – pa opet, nekako kao da je sve to promicalo mimo mene, kao da me je doticalo tek površno, mnogo površnije nego što bi to bilo normalno. A samo koju godinu ranije, mislio bih da je to čudo bez presedana. Samo, do tog 9. 11. 1989. već je bilo uveliko jasno da je Srbija prpošno odletela odavde i aterirala na nekoj drugoj planeti, da ona oduševljeno grabi ka totalnoj katastrofi iz jednog sasvim, sasvim drugačijeg žanra sa mnogo lošeg pevanja i mnogo dobrog pucanja. Radost Evrope ostala je nekim drugim ljudima.

Eto, tu su se Srbija i Zid razišli. Jer, ono što se u međuvremenu dogodilo jeste teledirigovani masovni pokret u Srbiji, populistička revolucija ološa koja će fundamentalno unazaditi jednu do tada relativno pristojnu zemlju, koja je imala solidan materijalni i intelektualni tranzicijski potencijal. Odjednom, više ništa što je zaokupljalo i delilo ostatak kosmosa ovde zapravo nije bilo važno: socijalizam vs. kapitalizam, planska privreda vs. tržište, liberalne vs. konzervativne vrednosti, totalitarizam vs. demokratija... Sve je to postalo pukom apstrakcijom, životom drugih: bilo je važno jedino «čije je Kosovo», hoćemo li odbraniti ćirilicu (postalo je vrlo nepristojno, pa i opasno, prostodušno pitati: od čega?), hoćemo li provozati mošti ovog ili onog gde god nam se ćefne, kako ćemo da prošvercujemo Benkovac i Knin kao isturena odeljenja Šumadije, kako ćemo da sagradimo lepši i stariji Vukovar «u neovizantijskom stilu» (Pavić Milorad), kako ćemo sve razgoniti Turke na buljuke od Une do Drine etc. Država i društvo postali su bizarni etnopark, kojim su prodorno odjekivali još jedino krici i pokliči najgorih među nama, onih koji su poletno preuzeli komandnu palicu, i to bez ikakvog značajnijeg otpora, štaviše, uz orno klicanje Urlajuće Većine.

E, baš usred sve te zapanjujuće brze i duboke regresije na nivo posvemašnjeg političko-etičkog debiliteta, stropoštao se Berlinski zid, a da za Srbiju to nije bilo više od malog, lokalnog incidenta u jednom udaljenom gradu. Mi smo imali svoj program i svoje prioritete, i tu više nije bilo mesta za fenomene poznog XX veka. Dok smo se opsetili da smo se možda malko i prešli kada smo izignorisali događaj koji će zaključiti hobsbaumovski «kratki dvadeseti vek», već su svi vozovi prošli, a Srbija se našla na najslepijem od svih evropskih slepih koloseka, gde i dalje vegetira, i što je najgore, malo je ko zaista shvatio da tu gde jeste nije nepažnjom zabasala, nego da se svojski potrudila da se baš tu nađe. Te da bi zato, ako hoće da se vrati na glavni kolosek, morala dosledno, korak po korak, bez vrdanja i bez izuzetaka, da ide u obrnutom pravcu od onog kojim je pojurila te 1989, ili zapravo već godinu-dve ranije. Umesto toga, evo nas gde pijano i nesuvislo jeremićamo ( :) :ph34r:) u svim pravcima, sve s glavom pozadi a dupetom napred, mada smo čak i svog grotesknog Honekera u međuvremenu najurili, ali šta nam to vredi kada nam je Zid ostao, Zid od najtvrđe kovine, one koja stanuje u glavama?

Dnevni unos (016)

Peščanik.net, 09.11.2009.

#258 Tvrdica

Tvrdica
  • Members
  • 813 posts

Posted 11 November 2009 - 10:08

Fenomenalono :ph34r: :) :D

#259 Tvrdica

Tvrdica
  • Members
  • 813 posts

Posted 13 November 2009 - 20:45

nuspojave

Žuč i protokol

Teofil Pančić


Ovde se razvio i javnim prostorom zacario jezik koji do te mere usvojio određena samopodrazumevana značenja mimo ostalog sveta, da ga je već nemoguće iskoreniti

Najbolja i najefikasnija provokacija je ona koja je same sebe nesvesna, tj. u kojoj "provokator" nije obavešten o vlastitoj provokativnosti, jer to što radi – a što nekoga, je li, provocira – smatra toliko normalnim i samorazumljivim da ni ne poima mogućnost bilo kakve kontroverze.

Ako vas zanima kako takva provokacija može konkretno da izgleda, pitajte sarajevskog univerzitetskog profesora Envera Kazaza, mislim da on zna sve o tome. Čoveka je nedavno iz SANU pozvalo da učestvuje na beogradskom skupu o delu Meše Selimovića, a povodom stogodišnjice piščevog rođenja. E sad, pošto Kazaz nije ni Slavenka Drakulić ni Andrej Nikolaidis, nego čovek na kojeg je, lično svedočim, najnormalnija stvar naleteti, recimo, na ovdašnjem oktobarskom Sajmu knjiga, njegov bi dolazak na narečeni skup bio daleko od senzacije, sasvim rutinska stvar u najboljem smislu reči. Međutim – jok. Kazaz ipak doći neće. Zašto neće Svoje je razloge objasnio u otvorenom pismu upućenom SANU i Predragu Palavestri, valjda kao neposrednom organizatoru skupa. Problem je, naizgled, proceduralne iliti protokolarne prirode. U pozivnom pismu koje mu je upućeno, SANU-mudraci su naveli da je Akademija poziv uputila naučnicima iz "Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije i Srbije". Pa dobro, šta je u tome problematično? Hajde, pročitajte spisak iznova. I dalje vam ništa nije čudno? Mda. Niste jedini, i u tome i jeste nevolja.

Ono što Enver Kazaz iščitava iz ovako sročenog spiska ono je isto što bi svako drugi takođe iščitao, na bilo kojoj tački kugle zemaljske osim u Srbijici između Drine i Timoka. Naime, u nabrajanju zemalja iz kojih su pozvani naučnici, nalaze se i Bosna i Hercegovina i Republika Srpska. Ispada, sasvim logično, da su to dve države, a ne da je RS tek "entitet" u okviru Bosne i Hercegovine. Otprilike, kao kad bi na kraju onog spiska stajalo: "iz Srbije i Vojvodine". Zato Kazaz kaže: "Ova rečenica implicira da Republiku Srpsku, kao entitet u sastavu Bosne i Hercegovine, smatrate samostalnom državom i u tom pogledu jednakom nabrojanim suverenim i međunarodno priznatim državama nastalim nakon krvavog raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Činjenica da poziv potpisujete u ime SANU, kao njen istaknuti član, navodi na zaključak da je takav stav o Republici Srpskoj i zvaničan stav institucije u čije ime mi se obraćate" (etc.). Pod takvim uslovima, Kazaz nije spreman da se pravi nevešt po prostorijama SANU...

Zanimljivo je da sa druge strane izostaje bilo kakva (javna) reakcija. Nije da gledam u bob, ali reći ću vam kako tu, ubeđen sam, stoje stvari: akademici su zasigurno konsternirani Kazazovim neprimerenim istupom. Ali, eto, ne žele, kao pristojni i tolerantni ljudi, da dolivaju ulje na vatru. E, sad ćete vi možda reći da su ti akademici, Znamo Mi Njih, Kazazu zapravo uputili drsku nacionalističku provokaciju, očekujući da on odgovori nekako ovako. Taj rezon je promašivanje celog fudbala: ne, stvari stoje mnogo gore. Baš nikakve svesne i namerne provokacije nije bilo. Da jeste, ovo i ne bi bilo tako beznadežno, jer bi značilo da postoji nekakva svest o kontroverznosti vlastitog postupka. Međutim, u srpskom (to jest, u ovom kontekstu "srbijanskom") javnom prostoru činjenica posmatranja i imenovanja RS i BiH kao dveju različitih stvari odavno je sasvim normalizovana (koliko ste samo puta čuli ili pročitali reči tipa "na graničnom prelazu između Srbije i Republike Srpske"...), ona je posve inkorporirana u mejnstrim, i odavno se koristi bez bilo kakvog zazora, čak bez ikakvih famoznih "zadnjih namera", na svakom mestu i u svakoj prilici, u politici i sportu, u kulturi ili vremenskoj prognozi, u prilozima o kukičanju ili makrameu, sasvim svejedno. Takve ćete verbalne konstrukcije naći i u bilo kojem mediju, na B92 koliko i na RTS-u, u Danasu koliko i u Politici. A u Vremenu? Ne sećam se konkretnog slučaja, ali čisto sumnjam da je i Vreme odolelo tom jezičko-mentalnom virusu.

S obzirom na istoriju i prirodu rata u Bosni i Hercegovini, načina nastanka Republike Srpske i uloge Beograda u svemu tome, ne morate baš biti nekakav nacionalista ili nadrndani "državotvorac" da bi vam od ovakvog pozivnog gesta krenula žuč. Uostalom, za neupućene treba reći i ovo: osim što je izvanredan književni znalac, Enver Kazaz je i intelektualac veoma angažovan u raspravama o "javnim stvarima" u Bosni i Hercegovini, a među bošnjačkim nacionalistima – bilo sekularnim ili onim islamistički inspirisanim – omiljen je tačno onoliko koliko, na primer, Sonja Biserko među ovdašnjima. Čovek, dakle, spada među najistaknutije i najradikalnije kritičare "bošnjačke" varijante balkanskog etnocentrizma, uključiv i instrumentalizovani mit kako bi pukom, administrativnom unitarizacijom BiH nestali svi njeni problemi. Kazaz u svom obraćanju čak ni ne problematizuje Republiku Srpsku "kao takvu" (za šta bi se bar našlo argumenata koliko hoćeš), nego samo činjenicu njenog nedvosmislenog uzdizanja u ravan nezavisne države (koju niko nikada nije priznao, pa ni Republika Srbija).

Zašto je sve ovo važno? Ako sami niste do sada shvatili, teško da ću vam objasniti... Naime, nevolja i jeste u tome što se ovde razvio i javnim prostorom apsolutistički zacario jezik koji je do te mere inkorporirao određena samopodrazumevana značenja, da ga je već nemoguće iskoreniti. Istovremeno, to je jezik otvorene i beskrajne konfrontacije ne samo sa ovim ili onim kazazom, nego doslovno sa ostatkom sveta: nikada i nigde drugde (osim možda u Pridnjestrovlju, ili tako negde...) ne možete naići na RS i BiH u istoj rečenici, u ovakvom kontekstu. Enver Kazaz je svojim demonstrativnim gestom samo poručio da ne pristaje na tu jezičku perverziju, jer ona legitimiše nešto mnogo ozbiljnije od sebe same. Da li je to ovde ikoga nasekiralo? Ne verujem. Naš je javni jezik već toliko sa One Strane Značenja da više ne prepoznaje Problem ni kada se čeono sudari s njim, recimo usred Knez Mihailove, baš pred zgradom Srpske akademije.

#260 Pareidolia

Pareidolia
  • Members
  • 998 posts

Posted 14 November 2009 - 09:27

019: Lakoća mudrih saveta
Teofil Pančić
12.11.2009.


I moje se ime nalazi među onih stotinak, sada već valjda i više, „javnih ličnosti“ (mada sam ja zapravo tajna ličnost, ali to je tajna, something between you and me) potpisanih ispod apela kosovskim Srbima (i ne samo njima) da izađu na izbore. Priznajem, nisam od ljudi koji se baš nešto trte da potpisuju apele, peticije, kolektivna Otvorena Pisma i tome slično; taj žanr mi nekako više priliči jednom drugom i drugačijem vremenu, koje je otišlo da se ne vrati. No opet, nisam sklon ni da olako odbijem ako se neko već iscima da me pita, a u pitanju je neka, štono se kaže, ispravna stvar. Dakle, neki ljubazni ljudi su me nazvali, pitali hoću li i ja rekoh da hoću. Neke je druge ljude, vidim, taj Apel uznemirio. U redu, njihovo pravo da budu uznemireni je nesporno. Kao i njihovo pravo da zastupaju suprotno gledište. Samo, to valjda ne dezavuiše moje pravo da radoznalo priupitam: ljudi, kakav je smisao vašeg protivljenja? Šta mislite time da postignete? Kako bi slušanje vašeg saveta pomoglo kosovskim Srbima, ili bilo kome na Kosovu osim šačice namesnika beogradske vlade ili beogradske opozicije? Sve u svemu: čemu vam to služi, a još i ne radi?

Elementarne činjenice oko Kosova jasne su svakom razumnom čoveku, šta god on inače mislio o tome kako bi stvari dole trebalo da stoje. Koje su to elementarne činjenice? Malo mi je smešno i neprijatno što ću ih nabrojati, kao da smo maloumni ili da imamo pamćenje razgažene kišne gliste, ali hajde de. Dakle: 1. Kosovo većina najmoćnijih zemalja sveta priznaje kao nezavisnu državu, i to priznanje svakako neće povući; 2. čak i ako pristanemo na vlažnu jeremićevsku fantaziju da je status Kosova i dalje „otvoren i nedefinisan“, opet nije sporno da Kosovo nije i neće biti pod vlašću Beograda, ni u kojoj razumno zamislivoj varijanti. Šta nam sve to govori? Da Srbi sa Kosova mogu ili da se: 1. kolektivno isele (glupo, odvratno, neprihvatljivo), ili da: 2. pokušaju da jedan deo Kosova otcepe od Prištine i pripoje Srbiji (nadobudno, neostvarivo, suicidalno; i pri tome nefer prema većini kosovskih Srba, koji nisu sa „severa“) ili da: 3. pronađu modus vivendi sa više nego ubedljivo većinskim Albancima i ostalim stvarnim stanovnicima današnjeg i budućeg Kosova, a to neće biti moguće sve dok ne izmene (odavde im decenijama usađivanu) autopercepciju da su baš oni bogomdani „odlučujući faktor“ na Kosovu – koliko god ih bilo i šta god činili ili ne činili - i da će tamo po nekoj višoj istorijskoj nuždi biti kako oni kažu. Neće. Laže ih vlast u Beogradu ako im to kaže, a laže ih i opozicija; vlast ih laže finije i s manje entuzijazma, više iz sluzavog oportunizma nego iz uverenja, opozicija ih laže brutalno i besramno, ali njima se na kraju svodi na isto. Ono što je tamo u procepu, njima je u procepu.

Na mogući prigovor da je „lako deliti mudre savete iz Beograda“ odgovaram da je to – sasvim tačno. Ali, to bar podjednako vredi i za drugu stranu: tek je nepodnošljivo lako iz Beograda ili ko zna odakle – pa čak i iz severnih kvartova Kosovske Mitrovice – huškati očajne, ojađene i iznad svega zbunjene ljude na konfrontaciju sa susedima (koji su takvi kakvi su, nisu baš Šveđani, ali nije ni da smo mi baš neki Norvežani) i međunarodnom zajednicom, odnosno na „demonstrativnu“ pasivizaciju i automarginalizaciju, na povlačenje u radikalno gubitničku društvenu nirvanu, a sve to ne bi li se zadovoljili fantazmi beogradskih i inih nac-salonaca, infantilnih politikantskih armchair generala koji se igraju „državotvorne“ mitologije preko leđa i života stvarnih ljudi.

Eto, zato je vredelo potpisati taj Apel, mada i sam dvojim oko njegovog učinka. Ali, nekad neke stvari treba reći, pa neka bude šta mora biti. A šta će biti? Ništa dobro. I dokle tako? Dok se ovi iz Beograda ne umore, ili dok ovi odozdo ne nestanu. Samo, ovi iz Beograda se nikada neće umoriti: njihova je igra savršeno komotna, bez pravog napora i rizika. Pa vi sad vidite.

Dnevni unos (019),

Peščanik.net, 12.11.2009.



020: Smijurija u mjerama
Teofil Pančić
13.11.2009.


Zna li se gde je Statut i šta li je s njim? Poslednji put je viđen u Skupštini Vojvodine, ozbiljni svedoci se kunu da je potom opažen na parkiralištu Banovine kako ulazi u automobil i polazi ka Skupštini Srbije, ali negde usput mu se gubi svaki trag. Ima, doduše, indicija da je Statut zatočen negde u lagumima Skupštine Srbije, gde ga pripadnici parapatriotskih snaga muče (puštajući mu guslare iz Vrbasa i govore Slobodana Miloševića iz 1988. i 1989.) ne bi li mu iznudili priznanje da je separatista, ali se ovaj časno drži pred neprijateljem, čvrsto rešen da mu ne da ni zrno žita.

Stvarno, ova trakavica sa Statutom Vojvodine i Zakonom koji ga prati nikako da se okonča, jedino što povremeno menja žanr. Trenutno je, izgleda, u pitanju triler, a bilo je tu i melodrame, i epske sage, i sudske drame i koječega još. Samo da prođe bez vesterna i ratnog spektakla, pa ćemo reći da smo još dobro i prošli, s obzirom na kvalitet scenarista i raspojasanu glumačku ekipu.

Poslednjih je dana pred misteriozni nestanak Statuta negde u bespućima povijesne neozbiljnosti bilo zaista napeto i neizvesno, sa obratima kao kod mladog Tarantina: Pajtić kaže da je stvar konačno zaokružena, onda Čanak ode kod Cvetkovića (sed, s bradom, Zemunac, premijer u Tadićevom odsustvu, sećate se?) pa se oni, kao, dogovore za neke simbolički ne tako nevažne izmene, potom socijalisti izboksuju poništenje ili barem dezavuisanje tih izmena kroz taj famozni zakon o primeni Statuta, pa onda Ligaši kažu da sve ostaje kako je dogovoreno, pa nam Pajtić biranim rečima objasni kako ni jedni ni drugi nemaju pojma jer samo on ima Pravu Verziju Statuta u rukama, i sve tako ukrug. Na kraju više niko ne ume da vam kaže je li Novi Sad glavni grad Vojvodine, ili njen glavni administrativni centar (hard-disk, takoreći), ili „sedište pokrajinskih organa“, da li je Vojvođanska akademija regularna ili možda ipak paranormalna pojava, koja noću aveta ulicama Novog Sada plašeći prolaznike neopremljene (iriškim) vencem belog luka, može li Vojvodina da ima predstavništvo u Briselu ili mora da ga smesti negde drugde, recimo u Strazbur, i sve tako. Važno je da su se skoro svi složili da se iz predloga Statuta briše ono kako je Vojvodina srednjoevropska regija, jer ko zna kakva se strašna opasnost u tome krije, ako priznamo da je Vojvodina u Srednjoj Evropi onda je time odvajamo od Srbije jer je poznato da je Srbija odvajkada u južnoj Okeaniji, a i inače, ta Srednja Evropa je jedno užasno zlo i pretnja našem autohtonom identitetu. Evo, pitajte mudrog Klod-Velju Ilića - priznatog autoriteta na području mlade nauke etnoantropopatologije, kačulički istraživački smer - ako ne verujete meni.

U celoj ovoj “smijuriji u mjerama“ (Štulić Džoni) dalo se razabrati jedino to da su nekako do poslednjeg trenutka, a i u zaustavnom vremenu, glavni lektori i korektori Statuta bili Čankovi ligaši i Dačićevi socijalisti, što je podela rola koja nije lišena izvesnog šarma i simboličkog naboja. Jer, kad god gde god se žučno raspravlja o položaju Vojvodine u Srbiji, nužno se nekako dođe do „antibirokratske revolucije“ i njenih pratećih fenomena, a ko je AB revoluciju izveo ako ne današnji socijalisti, na čelu s njihovim ocem-utemeljiteljem? Oni su, dakle, njeni najlegitimniji baštinici, čega se ni danas ne odriču, mada se time više ni ne busaju u prsa baš mnogo. S druge strane, LSV je nastala kao valjda prva organizovana forma „levog“ i regionalističkog otpora tekovinama te iste populističke revolucije na terenu. Dvadesetak godina i bezbroj političkih tumbanja docnije svašta je već postalo moguće, pa čak i to da ove dve stranke budu delovi iste vladajuće koalicije, ali jedno pretrajava: pitanje autonomije temelj je njihovog političkog identiteta severno od Save i Dunava, na ovaj ili onaj način.

Kako god bilo, Statut i Zakon valja pronaći i osloboditi ih iz šapa njihovih otmičara i tamničara. E sad, u kakvom će stanju oni izaći iz skupštinskih laguma, i hoće li posle još uopšte biti pogodni za upotrebu, to znaju samo Bog, koji je opravdano odsutan, i Ivica Dačić, koji je opravdano prisutan, jer nam ga je Odsutni ostavio kao podsećanje da stvari uvek mogu da budu gore nego što jesu.

Dnevni unos (020),

Peščanik.net, 13. 11. 2009.

Posted Image

#261 Pareidolia

Pareidolia
  • Members
  • 998 posts

Posted 22 November 2009 - 21:05

Neožalošćene porodice
Ljubomir Živkov

22.11.2009.

1. Ja sam ja - Jeremija

Vunderkindu koji o trošku jedne od najsiromašnijih država Evrope obiđe svet svakih osamdeset dana trebalo bi dati nagradu i za životno delo na polju retorike: pre par nedelja je našeg predsednika previsoki gost iz Rusije pitao za koga će navijati u fudbalu, za Rusiju ili Sloveniju, naš predsednik priznade prostodušno da je dosad navijao za Slovence, gde ima puno prijatelja, ali da će sada, kad je upoznao i ugostio Medvedeva, okrenuti ćurak naopako; kad je Olja Bećković upitala svog gosta Jeremića za koga će on u inkriminisanoj utakmici navijati, Jeremija se stao smeškati kao nova mlada koju pitaju koga više voli, svekra ili svekrvu: nemojte, molim vas, nije u redu da osoba na ovakvoj izuzetno visokoj premda zasluženoj funkciji javno govori za koga će navijati... Pošto ga je Olja prosvetlila da i pored uzvišenog položaja na kome se zasluženo nalazi neće njegov odgovor presudno uticati na ishod međunarodne utakmice, Jeremić je rekao da će navijati za one na čijoj je strani njegovo srce!

Pre nekoliko godina sam u pokojnom „Retrovizoru“ a pod naslovom „Živkov priznao Makedoniju“ dao za pravo makedonskoj braći da uz nos Grcima zovu svoju državu kako žele, istom sam prilikom priznao i Makedonsku pravoslavnu crkvu pod njenim imenom, što sam bio stavio do znanja mom drugu Krumetu Velkovu od koga sam odmah dobio e-mail: „Odlično! I ja priznajem Srpsku pravoslavnu crkvu!“. Moj ne baš tako ni skromni zamysel bio je da mojim stopama krenu i drugi viđeniji pojedinci i ustanove, kad - čujem da se Jeremić, kivan što Makedonija nije uvela sankcije lažnoj državi Kosovu, istakao u borbi protiv časnog makedonskog imena, drži stranu Grcima, a kad baš mora da spomene našeg južnog suseda koji ima tak krasnu muziku, Jeremya says: „Država čiji je glavni grad Skoplje!“, što je metonimija dostojna ukrštenih reči! Možda bi genijalni izum frequent flyera rođen u džetlegu mogao da uđe u uži krug pseudonima koji se nude Makedoniji: lepo zvuči, a kraći je nego Bivša jugoslovenska republika Makedonija!

2. Mene sve rane moje vlade bole/I duša moja s njom pati i grca

Moji heroji nedelje su Oliver Ivanović i Petar Škundrić, prvi zbog blaženog čuvstva da stalno čini dobra dela, jednom nagovara Srbe sa Kosova da glasaju, drugi put ih požrtvovano odvraća, nije li to pomalo protivurečno, pita ga odlična po moemu Suzana, ma kakvi kontradiktorno, ranije je Vlada želela da Srbi glasaju, pa sam i ja to najviše želeo, sad je Vladi muka od glasanja, a kad je Vladi muka meni se povraća, tako nekako besedijaše gosudarstvennyi sekretarchik.

Petronije pak Škundrić, starinom iz SPS-a, blažen je i u Vladi i u Upravnom odboru NIS-a, umiljato jagnje uvereno je da tu nema i ne može biti sukoba interesa, pa mene su imenovali u taj odbor, ja tamo štitim interese Vlade tj. interese svih građana Srbije bez obzira na njihovu versku i nacionalnu pripadnost, čoveče, ako ti je taj zadatak dala Vlada onda ga obavljaj za ionako preveliku platu koju od nje primaš: kaži ovima iz NIS-a da nećeš od njih ništa, jer si vaspitan da dobro dobrim vraćaš, a sad si u poziciji da ih nadzireš kao Bog Đavola!

3. Kako su „Farma“ i „Veliki brat“ dovedeni u neravnopravan premda istovetan položaj

Ili sam ja nešto propustio ili su se rukovodstva “Velikog brata” i “Farme” drsko oglušila o pravoslavnu preporuku Vlade da preduzeća svima svojim zaposlenima daju plaćeno odsustvo? Te dve skupine naših sugrađana žive bez televizije, ovi na “Farmi” ne znaju kako je protekao đački rastanak Viki i Karlita, nemaju pojma da je Manuel hteo potonjeg da takoreći izudara, iskušenici “Velikog brata” ne znaju da je Maji na “Farmu” dolazio patronažni frizer koji joj je oprao kosu te ona ipak neće kod Ginisa, i jedni i drugi dobrovoljni izgnanici odrekli su se vesti o našim vođama, o njihovim hrabrim ekspedicijama na kojima traže podršku za povratak Kosova u materinsko okrilje, ali žitelji “Farme” i “Velikog brata” jedini nisu čuli da je umro patrijarh! Ako im je javljeno onda su pod noge bačena sveta načela žanra (ništa iz grešnog spoljnjeg sveta ne sme unutra, i niko ne sme napolje!); ako su pak dane žalosti, tri pa jedan, proveli u neznanju i veselju, opet nije u redu!

Prvi put sam o junacima našeg doba razmišljao kad je bio Sveti Referendum (koji su podržali pokojni patrijarh, Zdravko Čolić, Mihailo Ramač…). Kad među najvišim pravnim aktima dveju ravnopravnih zajednica, u ono doba “Velikog brata” i Republike Srbije, dođe do sukoba, ustav manje zajednice pokazuje se kao nadmoćan: pravo i dužnost svakog punoletnog, pokretnog građanina je da izađe na referendum i da zaokruži ono što mu je država danima sugerisala, veli manje-više Ustav Republike Srbije; preambula Ustava Velikog brata pak zbori da ukućani ne smeju znati šta se van kuće zakuvava i ne smeju napuštati kuću sve dok iz nje ne budu demokratski izbačeni, pa bili vani izbori, referendum ili svenarodna žalost.

&

Prva je greška (o grehu da i ne govorim) što ukućani nisu saborno dovezeni pred Sabornu crkvu: tu bi bili propušteni preko reda, televizije bi verno prikazale njihove reakcije, potom bi bili vraćeni svak u svoju kućicu-slobodicu. TV B92 i Pink bi, pošto bi njihovi junaci bili aktivno uključeni u dane bola i ponosa, dobili blagoslov da emituju šta se u kući zbiva, te bismo šarali daljinskim: gledali bismo sve što su Javni servis i TV Đurđic (svetovno ime: Studio B) pripremili o pokojniku, potom bismo skoknuli do “Farme” i “Velikog brata” da vidimo kako provode dane žalosti…

Zar nije blesavo što o ukućanima znamo ko hrče, ko ne, ko sudove pere bez ljubavi i bez dodatnog brisanja krpom (koja i sama nije uzorne čistoće jer je prana u valovu ispod đerma), a ne znamo kako podnose gubitak i da li se pridržavaju uredbe o danima žalosti?

&

Svemu ima vreme. Ima vreme kad se gradi i vreme kad se razgrađuje sagrađeno, ali ko će bordu “Velikog brata” i “Farme” nadoknaditi gubitak zbog propuštenih reklama i zato što su SMS glasovi bolno utihnuli devedeset šest sati? Vlada ima ministarstvo za dijasporu (koje bih ja naravno ukinuo, ali ko mene pita), a zaboravila je dve skupine našijenaca koje živuju nadomak Beograda!

Operateri su, ko god oni bili, tuđinske kanale isključili, potonji očito nisu bili dorasli, ili nisu bili radi, da prihvate međunarodnu obavezu saučestvovanja u bolu nego su terali po svome. I neke naše televizije nisu mogle ispuniti očekivanja Vlade pa su pošteno same napisale da zbog dana žalosti ne nude ništa pod milim bogom. Ostale naše tv kuće herojski su, nemilosrdno, emitovale samo odlomke iz patrijarhovog žitija, sećanja onih koji su pokojnika poznavali, pronađeni su rođaci patrijarhovi do jedanaestog kolena, pa rodna kuća koju su njezini sadašnji vlasnici radi prodati za dvanaest tisuća evra, otkriven je i u svečani pogon pušten novinar koji je stručan za patrijarha… Ali čak ni združene vodeće domaće televizije nisu imale devedesetšest sati gradiva o patrijarhu, razmenjivale su dragocenosti kao svojevremeno članice JRT, ni to nije bilo dovoljno, na kraju su upale u lup, to je kad ono što si snimio pustiš da se vrti u krug.

Peščanik.net, 22.11.2009.

#262 Pareidolia

Pareidolia
  • Members
  • 998 posts

Posted 01 December 2009 - 09:35

031: Panika od izvetravanja
Teofil Pančić
30.11.2009.


Ima valjda nešto u tom jagodinskom vazduhu što pogoduje lucidnosti. Nije, uostalom, Dragan Marković Palma slučajno baš odande, a ne, recimo, iz Ćuprije ili Paraćina, koji ne uspeše da porode takvog Domaćina...

Sasvim ozbiljno, kada naši političari, Palmini saveznici, dolaze gospodaru Pomoravlja na noge, oni se upadljivo trude da svoj rečnik i stil što jače zapalme, da se vidi kako su i oni pravi narodni ljudi. Dobro, dok je Palma šutrovao sa Veljom Ilićem i sličnima (ako sličnih ima i može biti), to je nekako izgledalo spontano; sada, kada je jedan od motora nezaustavljivih evrointegracija Srbije, vidimo razne prestoničke liberalno-demokratske šminkere kako se na silu boga trude da se prilagode i pripodobe jednoj rustikalnosti, koja je ionako već po sebi kičasta, samim tim i lažna...

Boris je Tadić ovih dana takođe bio u gostima kod Palme, na izbornom skupu Jedinstvene Srbije, ali ne u Jagodini nego u Beogradu, po čemu se vidi koliko je Palma napredovao u životu otkad ga je tresnuo bljesak spoznaje da se «patriotizam ne sipa u traktor» i time omogućio da Srbija nastavi, mada hramljući, u pravcu EU. Tadić, načelno, nije čovek koji će svoj decentni stil napuštati zarad jeftinih poena (osim kad se nađe usred vaterpolo klinča, ali dobro, tada još nije bio predsednik države), što je za svaku pohvalu. Ali će zato naći načina da svoje poruke prilagodi publici, da vešto gađa pravo u njene želje i strahove.

Šta je, dakle, Tadić poručio probranom cvetu Jedinstvene Srbije, a posredno i Srbiji kao takvoj? Dve ključne stvari: 1. Srbija ide ka Evropskoj uniji, i basta; 2. Srbija ne ide u Evropsku uniju bilo kako, nego samo, jedino i isključivo sa svojim identitetom. Taman posla i daleko bilo da bi Srbija ušla u EU bez identiteta! Uostalom, ako bi ostala bez identiteta pri ulasku u EU, kako bismo uopšte mogli znati da je u EU ušla baš Srbija, a ne, šta znam, Ekvador, Kazahstan ili Gvineja Bisao? Pa, zamislite samo da ste lično ostali bez identiteta: zvonite na vrata svog prijatelja, on otvara i ugleda vas, ali, avaj, nema pojma ko ste, ne može da vas identifikuje jer ste usput nekako ostali bez identiteta! Teško da bi vas taj pustio u kuću, koliko god se vi kleli da ste taj-i-taj...

Zvuči šaljivo, možda bi tako i bilo, da Tadiću nije barem drugi put (ako mi nešto nije promaklo) da mantra ovu istu floskulu, tj. kako će Srbija u EU samo sa identitetom, nikako bez njega. Ovo nas navodi na pitanje: šta je za Tadića, ali ne samo za njega, nego za celu «srednju struju» našeg samotepajućeg nacionaldemokratskog mišljenja uopšte «identitet»? Da li je to nešto što se naprosto može odvojiti od čoveka (ili naroda, države), sljuštiti se, otpasti kao krasta, pa se život čoveka (nacije, države...) nastavi dalje naizgled kao da ništa nije bilo, mada je bilo, i te kako, jer čovek (nacija, država...) više nema identiteta, no je samo sirak tužni bez iđe ikoga, čak i bez samog sebe? Pa onda tako aveta svetom lišen Suštine...

Kako, dakle, ti ljudi uopšte zamišljaju identitet? Šta je to za njih? To je prilično nemoguće utvrditi, jer se oni o tome detaljnije ne izjašnjavaju, možda misleći da se to podrazumeva. Hajde onda da pokušamo ovako: da li je neka druga zemlja možda ostala bez toga nečega što je osnov identiteta u procesu pridruživanja Evropskoj uniji, pa je sada na nama da ne ponovimo njenu grešku? Je li to neka od «starih» EU članica, onih manjih (one su verovatno identitetski ugroženije), možda Danska, Portugal, Holandija, Luksemburg? Ili je u pitanju neka od novih članica sa evropskog Istoka? Možda Slovenija, Slovačka, Poljska, ili možda Estonija, ta mitska hiperborejska zemlja mudrog drevnog naroda sa svog šumovitog jugoistoka? Ili Rumunija i Bugarska, koje se poslednje ukrcaše – malko ih je bezbeli i poguralo – u EU voz? Kakve uopšte ima veze identitet (kako god ga mi shvatili) sa pristupanjem ili nepristupanjem Evropskoj uniji, jednoj praktičnoj političko-ekonomskoj asocijaciji evropskih država? Naravno, suvisla veza ne postoji: ušli vi ili ne ušli u Evropsku uniju, to šte što ste (eto, to ste), i nećete nikako biti ni bolji ni gori od sebe. Dizanje panike oko gubitka (možda izvetravanja?) neodredive i neizmerive mistične supstance identiteta kroz evrointegracije naprosto je tipično nacionalistički mit, a taj nije izmišljen u Srbiji: isto trube i u britanskom BNP-u, i kod Le Pena, i među živopisnim istočnoevropskim nacionalistima, i gde god hoćete. Međutim, «identitet» je i dalje postojano to što jeste i tamo je gde je, i to vredi univerzalno, od zapadnih obala Irske pa do pred kapije evroturskog grada Edrene, na moeto libe. Osim ako ne mislite, šta znam, da je engleskom identitetu nekako naškodilo, recimo, to što danas u Londonu možete pojesti šta god hoćete (including srpski pasulj, gibanicu, sarmu...), a ne samo fish & chips.

Zašto, dakle, Tadić uopšte prtlja s tom glupom floskulom, a ne želim da verujem da on ne zna dobro da je to tek glupa floskula? Možda on misli da svojim umirujućim otklanjanjem opasnosti od «gubitka identiteta» lagano rastvara jedan štetni mit, ali neće biti da je tako: ozbiljnim razmatranjem onoga što nije za ozbiljno razmatranje, vi to što razmatrate samo održavate na životu.

Peščanik.net, 30.11.2009.

#263 KANDAhar

KANDAhar
  • Members
  • 5,117 posts

Posted 02 December 2009 - 17:06

032: Marks, Englez i Lenjir
Teofil Pančić
01.12.2009.

Komentatori koji žele da ostave utisak učenosti rado se, u bilo kojoj prilici, pozivaju na onu misao Karla Marksa kako se događaji u istoriji odvijaju na malko čudan način: premijerno kao tragedija, reprizno kao farsa. Tako je, dakle, govorio Marks (deo znamenitog trija «Marks, Englez i Lenjir», a sve po Vujici Rešinu Tuciću, pre koji dan preminulom novosadskom pesniku, jednom od prvaka vojvođanske neoavangarde). Slobodan Antonić i Đorđe Vukadinović odviše su ophrvani državotvornim brigama da bi uočili bilo kakvu farsu na vidiku: oni misle da nam se upravo dešava strašna tragedija, a ta se tragedija zove Statut Vojvodine. Naime, Statut je po njima prvi krupniji korak u jednom procesu koji će valjda zakonito dovesti do nestanka jedne države (Srbije, u granicama u kakvim je znamo), i nastanka druge (Vojvodine, dakako). Pa dobro, svako ima pravo da se bavi predviđanjem budućnosti, sve dok to ne naplaćuje kao vračara, manipulišući ljudskim strahovima i nadama.

VojvodinaO «Otvorenom pismu predsedniku Republike i poslanicima Narodne skupštine Srbije» koje su četvororučno komponovala dvojica prvaka NSPM-trusta već se u javnosti dosta govorilo. Pismo je upućeno pred samo usvajanje Statuta i pratećeg Zakona o nadležnostima Vojvodine, mada je odavno bilo jasno da postoji parlamentarna većina za njih, kao i nedvosmislena politička volja da se s time napokon završi, to jest, da se konačno usvoji ova, znatno okrnjena verzija Statuta. Otuda je jasno da autori nisu mogli računati na nekakvu «praktičnu» političku korist od svog čina, čak i kad bi bilo moguće da parlament jedne zemlje u poslednji čas preplašeno opoziva svoje odluke zbog dubljih ili plićih strepnji i sumnji dvojice univerzitetskih nastavnika. Ispada, otuda, da je ova akcija više na tragu onog «rekoh i spasih dušu svoju»... Pa onda nije čudno ni da se Otvoreno pismo završava parastarozavetnom proročkom grmljavinom: «ne možete reći da niste znali i da niste na vreme upozoreni».

E sad, sva ona već izanđala «antistatutna» opšta mesta koja su posejana uzduž i popreko ovog Otvorenog pisma ne bi zavređivala nikakav komentar: sve je već rečeno sa obeju strana, cela je priča već dosadna, nema tu više nikakvih pomeranja, niti je više ikoga moguće ubediti da promeni već formirano mišljenje, na ovu ili onu stranu. Ali, ima u Antonić-Vukadinović pismu jedan argumentacijski sloj koji nisam zapazio kod drugih, i koji je zanimljiv i intrigantan za pretresanje. Naime, autori drže da postoji jedan neotklonjivi «strukturni» problem zbog kojeg je svaka iole «jača» autonomija Vojvodine pogubna po Srbiju kao državu: «Današnja Srbija je isuviše mala zemlja za 'region' kakva je Vojvodina. Srbija (bez Kosova) ima 7.5 miliona stanovnika. To znači da njeni regioni treba da imaju najviše 800.000 stanovnika. Utemeljenjem državolikog entiteta od 2,0 miliona stanovnika severno od Save i Dunava, unutar Srbije se stvara jedan para-državni organizam i – slično Ustavu iz 1974. – u same temelje države postavlja neka vrsta tempirane institucionalne bombe sa odloženim dejstvom. Ova glomazna etatizovana struktura, u svakom slučaju, nije i ne može biti ona toliko potrebna demokratska decentralizacija, a još manje funkcionalna regionalizacija zemlje, za koju se izdaje.» Pred kraj svog pisma, A. & V. predlažu lek i za ovu boljku: decentralizaciju i regionalizaciju treba «preneti na manje i funkcionalnije regione – poput Srema, Banata ili Bačke – koje treba što pre formirati».

Šta smo, dakle, ovde imali? Vojvodina je, sa dva miliona ljudi, zamašnom teritorijom, ekonomskom moći i resursima svih vrsta, malko odveć velika i jaka za ovu i ovakvu Srbijicu. Pa, šta onda da radimo s takvom i tolikom Vojvodinom? Da je preventivno razdrobimo, najbolje na tri dela, tri srca junačka: Srem, Banat i Bačku. Pali li vam se lampica: na šta vas ovo podseća? Antonić-Vukadinovićev predlog naprosto je doslovni «plagijat» onoga za šta su srpski nacionalisti još od ranih sedamdesetih optuživali SFRJ vlast: da je smatrala da je Srbija odviše velika i jaka unutar jugoslovenskog konteksta, i da je zato treba nekako sapeti, recimo, razdrobiti je na tri dela (»Užas» plus dve pokrajine, de facto nezavisne od republičkog, mada ne i od federalnog Beograda). Nisu li nam ti ljudi dvadesetak godina probijali uši da je nezvanična, ali delatna parola poznog titovskog (Ćosić bi rekao: brionskog) režima bila «slaba Srbija – jaka Jugoslavija»? E sad, kad nikakve Jugoslavije više nema, NSPM prvaci predlažu to isto, samo što sad, u kontekstu Srbije kao samostalne države, geslo glasi: «slaba Vojvodina – jaka Srbija»...

Kako se okončalo ono prvo? To bar predobro znamo: tragedijom. Kako će se okončati ovo drugo? Ako budemo imali sreće i pameti – farsom. Eto, Marks, Englez i Lenjir još mogu nečemu da nam posluže.

#264 Pareidolia

Pareidolia
  • Members
  • 998 posts

Posted 03 December 2009 - 19:33

034: Psihološka ustanova
Teofil Pančić
03.12.2009.


Sudija: Dobar dan! Molim vas, predstavite se.
Optuženi: Boris Tadić.
Sudija: Vaše zanimanje?
Optuženi: Psiholog.
Sudija: Gde ste zaposleni?
Optuženi: Radim na Andrićevom vencu broj 1.
Sudija: Da li je to psihološka ustanova?
Optuženi: To je institucija predsednika Republike.


Ništa Jonesko, ništa Beket, čak ni Basara ili makar Kovačević: umesto na BITEF-u, gde bi nesumnjivo bio zapažen, ovaj je dijalog vođen u beogradskom Sudu za prekršaje.

Ovako je, naime, po Blicu od 2. 12. 2009, izgledalo uvodno suočenje Borisa Tadića, psihologa i državnika iz Beograda, sa teškom rukom pravde, oličene u sudiji za prekršaje Dušani Potežici. Tačnije, sudijki, kako se Tadić posle detonirao u mikrofon, u hvale vrednom pokušaju da bude «rodno korektan». Novosti, doduše, ovaj dijalog interpretiraju nešto drugačije, a sigurno ima i nekih trećih i četvrtih verzija, tako da će Tadićev susret sa sudijkom možda postati neka nova vrsta press-jevanđelja: svako će imati svoju verziju iste stvari, i Blicov Marko, i Večernjakov Luka, i Politikin Matej...

Ovaj zaumni dijalog, koji je dubinski istinit čak i ako nije tačan, logični je dramaturški vrhunac jednog bizarnog igrokaza, započetog na fudbalskom stadionu na kojem je predsednik države, u društvu još nekolikih zvaničnih persona, potegao gutljaj šampanjca ne bi li proslavio plasman reprezentacije Srbije na svetsko prvenstvo. A onda se neko, vazda pripravan da pazi na nevažne i bezopasne nepodopštine vlasti, ne bi li se one važne i opasne manje videle, opsetio da je to, bože moj, protivzakonito, jer na i oko stadiona ne sme da se konzumira nikakav alkohol «u vreme održavanja sportskih manifestacija», ili tako nekako.

Rizikovaću da me legalisti stave na stub srama: cela ta stvar sa prekršajnom odgovornošću Tadića & co. ordinarna je budalaština, cirkus, karikatura pravde. Zakone treba poštovati, ali zdravom je ljudskom razumu jasno da se oni ne odnose na ovako specifične, protokolarne prilike, i da to da li će neka javna faca – pa neka je i predsednik države – da ustima promulja gutljaj nekakvog penušavca u svečanoj loži, nema ama baš nikakve veze sa onim zbog čega je na i oko stadiona zavedena prohibicija. Terati Tadića & co. na zakonsku odgovornost zbog tog čina isto je kao kad bi saobraćajna policija u Monte Karlu kažnjavala vozače bolida Formule 1 zato što su, tokom trke, vozili znatno brže nego što to zakon dozvoljava kada je u pitanju vožnja kroz naseljena mesta: dakle, formalno, optužba je tačna, ali je istovremeno i sasvim besmislena.

Razume se, ono što ja mogu da kažem, ne može i Tadić: ovde se ipak o njemu radi, a on je pri tome predsednik države, dakle, nije mu baš pametno da se izvlači od bilo koje vrste odgovornosti, čak i kada se radi o ovako nebuloznoj, sasvim veštačkoj stvari. Dovde je sve OK. Nevolja nastaje kada, pretpostavljam, neki od okolnih mudraca Tadiću došapne da bi celu tu stvar trebalo nekako obrnuti od štete na korist po javni lik predsednika. I tako je krenulo ovo neverovatno prenemaganje, ova farsa, ovaj tanderbal: te Tadić je silno uplašen, teskobno mu je i nelagodno mu je pred mogućnošću da mu sudij(k)a odrapi možda i zatvorsku kaznu, te užasno se kaje zbog svog groznog čina čije ekstremne nezakonitosti nije bio svestan, te ovo, te ono... Na sve to nadovezuje se i sama sudeća osoba, koja se ponaša kao da nema pojma ko je taj Tadić Boris, nego ga pita gde radi, pa i to hajde-de, valjda se tako mora, ali onda sledi onaj biser sa pitanjem: da li je to (Andrićev venac 1) psihološka ustanova? K'o biva, ako je već Tadić psiholog, mora da radi u nekoj «psihološkoj ustanovi»...

Nešto što je apsolutno suvišno i radikalno glupo, kao ovaj paraprekršajni parapostupak zarad parakršenja zakona, ne može ni da se okonča pametno. A kad već ne može pametno, možda bi trebalo, kao nekakav čudni protivotrov, radikalizovati ludilo: neka Tadić lepo završi na okopavanju krompira u Padinjaku, to će barem biti globalna atrakcija koja će pažnju celog sveta usmeriti na malu Srbiju, beskompromisno legalističku zemlju u kojoj predsednik države stoluje u psihološkoj ustanovi u prugastoj pidžami, a na posao i s posla ga dovoze u marici.

Dnevni unos (034),

Peščanik.net, 03.12.2009.

Posted Image



#265 Pareidolia

Pareidolia
  • Members
  • 998 posts

Posted 08 December 2009 - 19:35

037: Usvojena Srbija
Teofil Pančić
08.12.2009.


To kad uhvati ne pušta: prvo nam je ukinulo vize, a sada nam je i odmrzlo SSP, za koji većina nas, doduše, ne zna šta tačno znači, ali znamo da je nešto mnogo važno, čim se svi oko toga toliko potresaju. A najviše se potresaju oni koji škrguću i na ukidanje viza i na odmrzavanje SSP-a, jer kažu da je sve to samo bedna utešna nagrada za «otimanje Kosova», prodaja vere za večeru i već sve te stvari iz jednog malko ubuđalog repertoara. Ko biva, Kosovo bi bilo naše, samo da nam ostanu vize i da nam ostane zamrznut taj vražji SSP. Ili možda i ne bi, ali bismo mi tako pokazali svima srednji prst, da svi lepo vide (i da se postide) koliko se ljutimo i koliko nećemo da se igramo. I tako do izumiranja. Čijeg? Pa našeg, čijeg bi?

Sasvim ozbiljno, Evropska unija je kanda rešila da usvoji Srbiju, postavila ju je na tračnice koje vode ka tom mitskom Briselu, i sve što oni koji se u Beogradu za nešto pitaju treba da rade jeste da tu lokomotivu voze tako da ova ne ispadne iz šina. Dakle, bez obzira koliko će ceo proces trajati (a potrajaće, nije da neće), Srbija ipak ide u EU, a ne u federaciju sa Rusijom i Belorusijom ili neki još mahnitiji prekomorski angažman. Može li išta to da izmeni? Ako ne računamo udarac gigantskog meteora u Zemlju i slične stvari van ljudske kontrole, ovaj tok stvari može da promeni samo neka nova radikalna degeneracija unutrašnjih prilika u Srbiji.

Koji su faktori rizika? Najpre, kosovski sindrom. Ovaj je, da se razumemo, potpuno veštački uzgojen, kao kakav opaki sintetički virus, i obitava samo u našoj tužnoj političkoj eliti. Što se «običnih građana» tiče, i najveći kafanski patriota intimno odlično zna da je to propala stvar koja više ne vredi ni po lule duvana, a kamoli života jednog jedinog mladića iz Srbije. Jasno je da će Srbija, pre pristupanja Evropskoj uniji, morati da nađe načina da nekako reguliše svoje odnose sa Kosovom, makar i bez eksplicitnog priznanja. Međutim, klupko mahnitosti koje se naziva «spoljna politika Srbije», pod vodstvom onog «politički nezrelog čoveka» (Dimitrije Boarov) Jeremića Vuka, naprosto je nepredvidivo, i teško je reći koliko daleko može da ide u svom štetočinstvu. Sve dok se ta i takva pijana i bećarska politička strategija ne demontira onako kako se demontiraju opasne eksplozivne naprave, Srbija nije sigurna.

Šta smo još imali? Možda «povratak na vlast mračnih snaga iz devedesetih»? Zvuči gadno, brrr, ali koje su to zapravo snage? Socijalisti, kao autori i kreatori devedesetih, to više nisu ni pod razno: drugi i drugačiji interesi njih sada pokreću, «patriotskih igara» su se nauživali dovoljno. Radikali? To je vrsta pred izumiranjem; kada se Šešelj vrati u Srbiju, verovatno će biti zanimljiv još samo voditeljima freak-show brbljaonica sa opskurnih televizija koje se na svim daljinskim upravljačima nalaze memorisane negde iza broja dvadeset.

Ostaje nam duet Nikolić-Vučić, praćen terciranjem para Koštunica-Ilić. Prva dvojica su u velikom usponu (mada ne bih Voždovac tu nužno uzimao za reper), i jasno je da bi u nekom trenutku mogli preuzeti vlast. Međutim, tu ima dva problema: 1. veliki je i dugačak put – prepun iskušenja, zamki i opasnosti - od «mogli bi» pa do toga da tako zaista i bude; 2. sve i da tako bude, mogu li oni istinski da promene jedan sve neminovniji istorijski tok? Oni možda jesu vešti demagozi i brbljavci, ali nisu ljudi tih kapaciteta, ni slučajno. Zapravo, najviše podsećaju na braću Kačinjski: ovi su bili u stanju da na razne načine brukaju Poljsku i čine je smešnom u očima drugih, ali ne i da u bilo čemu bitnom promene poljski položaj unutar EU i evropskog kontinenta. O onom drugom paru ne bih ovaj put, ostanimo ipak ozbiljni.

Sve u svemu, ispada da je Srbija sigurnije nego ikada na putu ka EU. Da li je to dobro? Naravno da jeste. Hoće li to vladajuća struktura iskoristiti da digne sve četiri u vazduh (osim kad je sopstveno blagoutrobije u pitanju)? Naravno da hoće. Sme li im se to dozvoliti? Naravno da ne sme. Dakle, neka svako uradi svoje. Za početak, treba ostaviti Jeremića negde u Burundiju, pod izgovorom da je zakasnio na avion. Ima stvari koje su relaksirajuće jednostavne, u duhu onog reklamnog slogana: just do it!

Peščanik.net, 08.12.2009.

#266 KANDAhar

KANDAhar
  • Members
  • 5,117 posts

Posted 08 December 2009 - 20:51

pod vodstvom onog «politički nezrelog čoveka» (Dimitrije Boarov) Jeremića Vuka, naprosto je nepredvidivo


heh, izgovorio je Mita sinoć na promociji Pescanika i bolju kvalifikaciju: "siroti dečko" ako se ne varam :ph34r: Ima i drugih: "neetablirani političar koji traži svoj prostor" i tome sično...

Svaka im zlatna.

#267 Tvrdica

Tvrdica
  • Members
  • 813 posts

Posted 12 December 2009 - 16:09

039: Lepe li izjave

Teofil Pančić
10.12.2009.

Iz jučerašnjih vesti: «Predsednik Srbije poručio je Srbima u regionu da moraju da budu lojalni građani zemalja u kojima žive». Sjajna rečenica, šteta što je predsednik Srbije nije izgovorio 1991. Naravno, onaj predsednik Srbije iz 1991. je jedno, a ovaj predsednik Srbije iz 2009. je drugo. Ovog predsednika smo birali, valjda, između ostalog, i zato što nam se nikako ne dopada nasleđe onog predsednika Srbije, onog koji nikako nije uspevao da izgovori ovu tako jednostavnu rečenicu.

Šta je bilo bilo je, bar je ta priča iza nas, i Srbija konačno može da se posveti sebi. Je li tako? Tako je! Hm. Hajdemo sada pažljivije, sa razumevanjem: je li tako?

Zapadno od «uže» Srbije, tamo iza druge obale reke Drine, nalazi se Bosna i Hercegovina. Složićemo se da je to međunarodno priznata država. Nećemo se sporiti oko toga da je to zemlja «u regionu». Nema sumnje da u njoj živi brojno etnički srpsko stanovništvo. Iz svega navedenog, sasvim je bistro da se jasna i nedvosmislena poruka predsednika Srbije odnosi i na njih. Međutim, šta? U toj državi postoji stanoviti «srpski entitet» (mrzi me da ponavljam kako je uopšte nastao, to dobro znate), a u dotičnome stoluje jedan bahati delija, izvesni Dodik Mile, koji ništa na svetu ne voli toliko koliko voli da jalijaški iskompleksirano objašnjava koliko ne voli Bosnu i Hercegovinu, koliko mrzi Bosnu i Hercegovinu, koliko srdačno i srčano želi svaku moguću propast Bosne i Hercegovine, koliko uživa da saplete Bosnu i Hercegovinu gde god može, koliko Bosna i Hercegovina nije njegova zemlja, koliko vatreno navija protiv Bosne i Hercegovine i u sportu i van sporta.

Pa dobro, ima raznog sveta, i ni to ne bi bilo tako strašno da isti taj Dodik Mile nije najbolji politički drugar predsednika Srbije: viđaš ih zajedno i petkom i svetkom, međeđe se tapšu po leđima kao stare kajle, zajedno su na stadionskim tribinama kao kakvi nerazdvojni kvartovski veterani izgubljenih prvenstava, predsednik Srbije ga je čak vodio na upoznavanje sa Baćuškom iz opakog kremaljskog mraza, i uopšte, kako je krenulo, još malo pa nećeš moći da zamisliš da ih vidiš jednog bez drugog, kao Stanlija i Olija. E sad, nisam pametan kako se ova bizarna predsednička dodikmanija uklapa u onu izjavu s početka.

Ni dična spoljna politika Srbije – pod mudrim rukovodstvom mladog Jeremiću Vuče, bar dvesta godina mlađeg od svih svojih ideja – recimo, prema Crnoj Gori, nije bez čudnjikavih senki. Ako već ne može (ili neće) da bilo kako doprinese prevazilaženju stanovitog raskola koji postoji unutar crnogorskog društva, Srbija bi bar mogla da ga ni na koji način ne čačka i ne podstiče. Šta je Srbija u tom smislu radila za Koštuničinog vakta, dobro znamo, i stidimo se, ko ume. Jeremićevska je politika potuljenija, no tu i tamo se protne pravi biser, pa široko bljesne u javnosti, kao onomad, kada je ponosni ministarski omladinac ozareno objavio da će Srbija – u isto vreme dok zatvara predstavništva koekude po svetu – otvoriti bar jedno pet-šest konzularnih predstavništava u malenoj Crnoj Gori, neka se nađe! Šta će to Srbiji, i šta će to Crnogorcima, nije podrobnije objašnjeno (što?! jel' za vize?!), a sve nešto slutim da se podrazumeva: ima da ih premrežimo sa svih strana, ima da terenski održavamo plamen Večnog Srpstva u Srpskoj Sparti, pa kad jednom padne zlo odnarođeno rukovodstvo, mi ćemo već biti tamo, sveprisutni, da pripomognemo braći... Ili je možda nešto od ovoga preterivanje, čak teorija zavere? Važi: ali, koji deo tačno?

I tako, predsednik je dao jednu Lepu Izjavu i svi smo srećni zbog toga, a zemaljski dani teku tako kako teku, i slabo je šta novo pod suncem.

Dnevni unos (039),

Peščanik.net, 10.12.2009.

#268 Tvrdica

Tvrdica
  • Members
  • 813 posts

Posted 12 December 2009 - 16:13

038:Sajber-upišanci protiv Brankice



Teofil Pančić

09.12.2009.


Eto, pa sad ti reci da ovi Dačićevi ništa ne rade: pohapsilo je one koji su preko interneta pretili Brankici Stanković, zbog Insajdera posvećenog fudbalskoj mafiji, u kojoj je navijačka mafija neka vrsta pešadije. Doduše, svi znamo kako će to dalje da se razvija, tj. degeneriše: ispostaviće se da su sve to zapravo Zlatna Deca, komšijama uvek nazovu dobar dan, o verskim praznicima eno ih uparađenih u crkvi, kad vide malo dete pomaze ga po glavi, redovno učestvuju u akcijama čišćenja snega pred zgradom (naročito u letnjem periodu), ma milina jedna. Sve će im to biti uzeto kao olakotna okolnost; o teškom detinjstvu u složenim društvenim prilikama da i ne govorimo. Sve u svemu, u najboljem slučaju biće osuđeni uslovno, ili na neku smešnu kaznicu; u gorem, ko zna, još ćemo i odštetu da im plaćamo. Preterujem? Odlično. Niko srećniji od mene ako je tako.

Kako god se ovo dalje rasplitalo, veoma je značajno da su locirani i pohvatani tipčići koji su pretili preko interneta, živeći u ubeđenju da su sigurni u zavetrini anonimnosti koju im daje Mreža: možeš da targetiraš koga god hoćeš, a ko ima Ime i Prezime, i da mu činiš šta god hoćeš, a sve to bez sopstvenog imena i prezimena. Pa čak i da mu pretiš nasilnom smrću; to, doduše, jeste ozbiljno krivično delo, i onaj ko to čini svestan je toga, ali pošto se sve dešava u nepreglednom sajber-prostoru onda je to kobajagi nekako virtuelno, ne računa se, a i ako se računa šta te briga, ko će znati da si to baš ti učinio? To je toliko uzelo maha da niko valjda u tome više ne vidi problem, to je tobože sastavni deo web-sloboda, čak te tako pretenciozni, a tako tragično neobrazovani i glupavi šmokljani promovisani u “sajber-gurue” ubeđuju da je to nešto “s čime moramo da naučimo da živimo”. Hajde?! A zašto bismo morali da “naučimo da živimo” s nečim bez čega smo sasvim lepo živeli? I to s nečim što u svakom aspektu poružnjuje naše živote? I čega je jedini smisao legitimizacija permanentnog mobinga nad bilo kime ko ima Ime i Prezime?

Taman kad pomisliš da si videodno dna, oličeno u uličnim barabama koje bazaju okolo terorišući ljudsku rasu (dakle, svoje daleke srodnike), ispostavi se da ima i nešto ispod: ovaj put to su sajber-huligančići, upišanci u kućnim papučicama, koji iz svojih urinoznih sobičaka šire smrad mržnje i nasilja. Naravno, virtuelnog nasilja, ali to ne znači da je ono bezopasno i za potcenjivanje: takvo može sasvim lako da nađe rezonancu u “stvarnom” životu, i to i jeste cilj sajber-upišanaca: da neko stvarno učini ono o čemu oni maštaju.

Kako god, Brankica Stanković je prodrla u jednu od najslabije istraživanih Mračnih Strana Srbije: u fudbalsku, pa i uopšte sportsku mafiju, u kojoj se valja neviđeno mnogo novca uz neviđeno malo kontrole, i u kojoj ima svega – od kupoprodaje belog roblja do pranja gangsterskih para. O političkom ekstremizmu da se i ne govori: on je pogonsko gorivo navijačkih bulumenti, svih bez razlike. E sad, moglo bi se ceo dan do podne raspravljati da li je desničarski ekstremizam samo paravan za puki poriv za brutalnošću i nasiljem, ili je nasilje tek sredstvo sprovođenja terora i straha kao osnove “programa” svakog desnog ekstremizma; to, na kraju, i nije tako važno, jer u oba slučaja su brutalno nasilje nad nedužnima i politički ekstremizam nerazdvojivi.

A država se, bez obzira na uspeh sa hapšenjem ovih mizernih upišanaca, neće moći oprati od saučestvovanja u nastanku i održavanju ovog podzemlja sve dok njegovi pravi bosovi ne samo da su na slobodi, nego im i dalje odlično ide, i sve dok velevažni političari iz svih ključnih stranaka ne iznesu svoje guzice iz upravnih odbora klubova, gde ne rade ništa korisno, ako ne računamo ono što je korisno za njih lično. Sprega, dakle, i dalje savršeno radi, a sve dok je tako, i bagra će se osećati sigurnom, i ponašaće se bahato.

Peščanik.net, 09.12.2009.

#269 Tvrdica

Tvrdica
  • Members
  • 813 posts

Posted 12 December 2009 - 16:23

040: Agresivna emotivizacija

Teofil Pančić
11.12.2009.


Potpuno razumem kolegu Ljubu Živkova, koji je nedavno (s Basarom i sa mnom, ali i na samostalnoj bazi) prošao kroz toplog zeca anonimne parapatriotske bulumente naskačuće iz internet-budžaka, kojoj nije strano ni najmizernije vređanje, ni bilo koja druga niskost. Iz nekih razloga, sa takvima imam već veoma bogato iskustvo (hoće me manijaci?), pa se valjda manje uzrujavam od Živkova, biće da sam jače oguglao.

Tako se nekako sklope stvari, i tu ne vredi mnogo kukati: postaneš opsesijom jedne specifične vrste ološa, i od tada, šta god rekao, napisao, učinio, iznova i iznova ćeš prolaziti kroz tog živkovljevskog toplog zeca. Njima to, bez brige, neće dosaditi, ali tebi hoće; međutim, to je igra koju ti ne možeš da prekineš. Zato ti je najpametnije da je ignorišeš. Nešto manje pametno, ali i dalje ispravno, jeste da se s njom sprdaš. Sasvim budalasto je da se s toplim zecom raspravljaš (darujući mu nepostojeći legitimitet sagovornika), da mu crtaš da je u zabludi (čuj, u zabludi), da ga odobrovoljavaš na ovoj ili onaj način. E, tek tad si pukao: zgaziće te kao bubašvabu.

Dugo sam mislio da je biti na meti fukare najgore što može da ti se desi. Međutim, nije. Ima nešto mnogo gore: da te fukara uzdiže, da te stavlja na zastavu. Nedavno smo videli kako to izgleda, na primeru smrti Gojka Stojčevića alias Patrijarha Pavla, kada se lavina kanibalske rike i gneva sručila na ono nekoliko bezopasnih profesora i novinara koji su se usudili da zucnu i mucnu nešto što je odudaralo od Propisanog Tona, ili naprosto nešto što je preispitivalo zvanične kodove žalosti. Da me je ta čaša zaobišla – nije, naravno. I neka, srdačno sam se preporučio.

Mnogo bizarnija stvar desila se koji dan kasnije. Kada je umro Milorad Pavić, iz zagrebačkog Jutarnjeg lista pozvali su me da napišem neku vrstu analitičkog nekrologa. Napisao sam tekst u kojem nisam krio divljenje za književno majstorstvo ranog i «srednjeg» Pavića, i za štošta još dobro, ali nisam mogao ni preko činjenice da su njegove novije knjige bivale, jako blago rečeno, sve slabašnije. Kao što nisam mogao ni preko toga da je pisac neko vreme, u doba raspada Jugoslavije, uglavnom izjavljivao užasne i skandalozne stvari, neretko premašujući i najprononsiranije «nacionaliste» klasičnog kova. Pa, znate šta, ipak ne mogu da zamislim Dobricu Ćosića – Gedžu kako mudruje da bi «oslobođeni» Vukovar trebalo izgraditi «u neovizantijskom stilu»... Sve je to objavljeno pod nesrećno urednički prepravljenim naslovom: «Majstor u raljama olako stečene slave». U mom tekstu nigde, međutim, ne stoji da je Pavićeva slava «olako stečena». Da mene pitate, pre bih rekao da je olako spiskana.

Ono što je usledilo moglo bi se opisati kao koordinisana histerija: vide li ti ovo kumašine, šta učini onaj Pančić našem Bardu, a samim tim i svima nama? Vido vido, a jesi li zapazio kako... I tako baba za dedu, deda za repu... nije moralo proći mnogo odjeka i reagovanja dok nije naučno utvrđeno kako ja zapravo mrzim Milorada Pavića (kao i Pavla pre toga, kao i tolike druge do sada), a ko mrzi «našeg» Pavića – kojeg, doduše, slabo da smo čitali, ali znamo da je bio neka veeelika faca, evo, družio se čak i sa Isidorom Bjelicom! – taj mrzi i srpsku kulturu, samim tim i samo Srpsko Nacionalno Biće.

To što je ovde na delu, inicijalno u sajber budžacima, ali sve više i u mejnstrim medijima, moglo bi se nazvati agresivna emotivizacija diskursa; sprovodi se vrsta paramoralne ucene, u stilu: pokaži koliko si neutešan zbog Patrijarhove smrti, inače si prezira vredni odrod i Juda, pokaži (pa još pred «strancima»!) koliko si spreman ponizno da metanišeš pred Miloradom Pavićem čak i kad je pokojnik, inače ćeš biti izbačen iz simboličke zajednice Naših (molim, bez putinovskih asocijacija...).

Da se razumemo, anonimni sajber ološ nije smislio ova pravila igre, on ih samo terenski sprovodi. Pravi autori su negde drugde, tamo gde posluga ne sme ni da zaviri.

Peščanik.net, 11. 12. 2009.

#270 Tvrdica

Tvrdica
  • Members
  • 813 posts

Posted 20 December 2009 - 15:13

043:

Onaj koji Zna i oni koji Smetaju

Teofil Pančić

18.12.2009.

Sedim tako juče ceo dan (umesto da se pentram po opasnim serpentinama, kao neki) i bavim se jednim, priznajem, prilično (u)zaludnim poslom: kopam tunele kroz planinu papirušine koja se nakupila za mog ne baš dugog odsustva, pokušavam da se razaberem u pletivu, da prozrem šta se sve to ovde desilo ovih dana, a što bi mi, kao, valjalo znati. Pa dobro, jasno je da se nije desilo ništa, ovde je Događaj po sebi nešto što nije mnogo češće od prolaska Halejeve komete, ali ipak, takav ti je posao, uvek nastojiš izbunariti bar poneku krhotinu nečega iz gomile Ničega, takvi su nam ti dnevni poslovi, daj-šta-daš, uostalom, ponekad je i glasno samoobznanjeno Ništa u neku ruku korisno, barem kao indikativan simptom.

I tako, u tom izranjanju nataložene bižuterije, pronađem da (nam) se skupštinski i blogerski as LDP-a Prokić Nenad silno iznervirao. O, majko mila, šta li smo (mu) ovaj put uradili?! Čime li smo – uostalom, ko smo to «mi»? Pa, uobičajeni sumnjivci iz redova onih koji su punili špicu Peščanika, a nisu ni Ćosić Dobrica ni Koljević Nikola – ga ovaj put ujeli za srce? A ako smo njega ujeli za srce, onda je to podli ujed za životno važni mišić cele napredne, evropske i liberalne Srbije, pa je stvar utoliko tragičnija i neoprostivija!

Jutro na Voždovcu, Luka KneževićSasvim ozbiljno, Prokićev je tekst sa sajta LDP-a prilično konfuzan, pretenciozan i nepotrebno neproničan (ne budite zlobni, sram vas bilo, nisam ja rekao, no ste vi pomislili, da je to znak kontinuiteta njegovog spisateljskog opusa; uostalom, evo mu prilike da poentira: ma, lepo ja pišem, sočno i zdravo ko jabuka, no ti to ne umeš da pročitaš!), što je valjda posledica suzdržavanja da se predmeti kritike imenuju, što kao ličnosti, što kao institucije, sve do poslednje rečenice u tekstu, koja bi imala biti nekom vrstom zakucavanja, kada sve maske padaju, a žrtve Prokićeve pronicljive kritičke analize grče se i uvijaju po klizavom podu njegovog teksta, u agoniji sopstvene raskrinkanosti. Doduše, ovaj put nema ni strndžovskih «konjskih repova» i sličnog, što je već pohvalan civilizacijski napredak, možda slučajan, verovatno privremen.

Kako god, ono što probija kroz ceo tekst (neku vrstu mini-eseja u pokušaju) izvesna je, zapravo, poprilično jaka ozlojeđenost autora, partijskog podvižnika i Velikog Emancipatora zaostale i kaljužne Srbije, na razne «nezavisne intelektualce» i sličnu salonsku, kukavičku boraniju «Druge Srbije» (eto nam, pored Antonić Slobodana, još jednog mamuzača ove pojmovne i sadržinske besmislice od koje se svakom osetljivijem d-uhu već odavno povraća) koja da nije pružila dovoljnu podršku LDP-u njegovome velikom obračunu sa svime mračnim i nazadnjačkim u Srbiji. A do sada bi LDP, s Prokićem kao kakvim liberalnim Kočom na čelu kolone, kanda taj obračun već i trijumfalno okončao, samo da mu verolomnici ne ubaciše klipove u točkove... Znam, sve ovo zvuči groteskno, posramljujuće i upravo preglupo, ali proverite sami: verno sledim duh izvornika.

Na kraju, autor direktno optužuje Peščanik i e-novine za pobedu post-radikala te za to što LDP nije dobacio do cenzusa na Voždovcu, ni na trenutak se ne osvrnuvši na mogućnost (pa makar i zato da je, posle nekakve analize, odbaci) kako LDP možda nije prošao jer – pu, pu, oprostite mi Bože, Popere i Haječe na Zlomisli! - nije zaslužio da prođe, jer se dogodio neki fundamentalan kvar u njegovoj politici, koji ljudi, jebi ga, osećaju, sa ili bez Peščanika, onako kako se već oseća, šta znam, miris autogume koja je «pukla». Uzgred, evo, priznajem i javno i rado, kao sticajem okolnosti voždovački glasač: i moj glas našao se, po prvi put, među onih 170 «nedostajućih» glasova. Ako je ovaj mizerni, plitki, apsolutno nereflektivni, narcisistički prokićizam autentičan i verodostojan odgovor Liberalno demokratske partije na ono što joj se događa, onda vidim da neće biti i poslednji put. Samo što to nema nikakve veze s Peščanikom, kamoli s e-novinama, nego s tim da ne volim da me neko pravi magarcem, s konjskim repom ili bez, sasvim svejedno.

Najsmešnije od svega je što je Prokić, komično uveren da je proživeo nekakvu transformaciju i prosvetljenje otkad je uplovio u profesionalne političke vode, zapravo u potpunosti konzervirao model rezonovanja solipsističkog «salonskog» intelektualca: on je, odnekud, uveren da su njegove Spoznaje sveobavezujuće, i da će Opšta Sreća nastati kada svi napokon uvide koliko je on u pravu. Prostije rečeno: Prokić je u nekom trenutku odlučio da se posveti stranačkom političkom aktivizmu, što je sasvim legitiman životni izbor, u kojem «po sebi» ne mora biti baš ničega lošeg. Međutim, njemu je nekako malo da to bude individualna odluka: on nekako drži da bi svi «mi» trebali u tome da ga sledimo, jer je on, sto mu gromova, Spoznao Istinu, i sada tačno zna kojih pet, osam ili četrnaest koraka nas sve đuture vode ka Spasenju. Samo što smo mi, ostali, tvrdoglavi i bandoglavi, batrgamo se i gicamo bez potrebe, umesto da se svi lepo stavimo u službu Ideje i Partije kao njenog ovaploćenja.

A mi ništa. Stoka raspusna, nastavljamo po svome, a sve bizarniji prokićizam nas više čak ni ne ljuti, nego nam je smehotresan. Pih, sa nama, ovakvima nikakvima, nema ni Voždovcu sreće i spasenja, a kamoli celoj Srbiji.

Attached Files


Edited by Tvrdica, 20 December 2009 - 15:15.