Gledam i citam, i onda...da li smo dosli do toga da se ne moze iskljuciti ni izvodjac ni posmatrac da bi delo bilo potpuno, niti da se moze dodati nesto (neko) treci pa da sve ono sto smatramo umetnoscu bude tako i svrstano? To je ono na sta ova rasprava navodi; to jest, izvodjac i posmatrac(i) su obavezni i jedini akteri u postojanju umetnickog dela. Dodatni sastojak, implicitan u ovome, je poruka. Salje je izvodjac, prima je i tumaci posmatrac.
Ostaju nam kao sustina neslaganja:
Po cemu razlikovati onda druge vrste komunikacije, odnosno, da li je svaka komunikacija umetnost?
Gde su granice poruke koja je "umetnicka"?
Da li su sve poruke jednako "vredne"?
I naravno, ovo bi nam dalo odgovor na pitanje da li je Maliqi umetnik ili "samo" politicki provokator.
Elem, moji odgovori:
Po cemu razlikovati onda druge vrste komunikacije, odnosno, da li je svaka komunikacija umetnost?
Po inspiraciji, nadahnucu, osecanjima koja su probudjena u primaocu poruke. Svaka komunikacija moze biti umetnost, u zavisnosti od primaoca. (e.g. ljubavna poruka u spomenaru moze u detetu kojem je upucena izazvati pravu buru umetnickog dozivljaja i estetske spoznaje; ko ce odrediti vrednost tih osecanja?)
Gde su granice poruke koja je "umetnicka"?
Opet nigde, jer ko ce izmeriti "umetnicku vrednost" necijeg (svacijeg) umetnickog dozivljaja, ko bi o tome sudio? (Takvo merenje je neophodno da bi se odredilo da li je nesto unutar ili izvan tih granica) Sva vrednost poruke umetnickog dela je u dozivljaju koji ce izazvati - to ce uvek biti subjektivno, uvek ce zavisiti od interakcije izvodjaca i posmatraca - i nicega vise. Stoga, ocenjivanje vrednosti same poruke je nista manje nego ocenjivanje vrednosti i kvaliteta aktera (izvodjaca i posmatraca podjednako), to jest, citavog sloja (grupe) ljudi k ojima je poruka upucena ili koji je primaju. Dakle radi se o donosenju moralnog suda o delovima drustva; prihvatanje cega neminovno ukida sekularnost istog.
Da li su sve poruke jednako "vredne"?
Nisu. To jest, jesu jednako "vredne" u smislu da ne postoji univerzalni arshin (vidi gore) po kojem se moze meriti; medjutim postoje individualni arshini po kojem ce svako meriti vrednost svakog dela na koje naidje. Odnosno, ne postoje dvostruki arshini - postoji ih vise milijardi, i svakako ne moraju biti konsistenti, jer su potpuno subjektivni (kao moj drug iz srednje skole - tezak panker, chiroki and all, i onda izjavi da voli Galiju "jer umeju da naprave laganu stvar").
Dakle, kada kritikujemo delo, mi mozemo bez arogancije i sa punim integritetom kritikovati izvedbu, znanje, trud i popularnost, ali poruku ne. Poruku mozemo ismevati, na jednako umetnickom (subjektivnom) nivou, najcesce kao prevaru ili bezobrazluk. Kritika poruke po njenoj vrednosti u nekom univerzalnom moralnom frameworku je jednostavno arogantna, licemerna agresija.
Kritikovati politicku stranu poruke umetnickog dela, samo zato sto je politicka je prilicno naivno - svaka poruka umetnickog dela je zamisljena kao poruka brojnoj publici i samim tim politicka (ne bih se bavio uskim shvatanjem politike kao hobija zlih ljudi na vlasti koja se "nas" inace mnogo ni ne tice).
Kritikovati politiku poruke, njeno postenje i njenu sadrzinu je svakako opravdano. Osetiti se uvredjenim, cepati, paliti, nasilno uklanjati je nista do kukavicji bes; agresivni obracun jer se nema snage i vestine za raspravu, kritiku, dijalog (bez obzira da li je u pitanju nacista iz obraza ili "art terorista"). Naravno, cinjenica da u srbijici pesnicarski diskurs predstavlja legitimno izrazavanje nezadovoljstva isfrustriranih mutavih bednika je strasna. (dakle nije strasna njihova zelja i potreba da se tako iskazu, ne umeju drugacije, strasna je podrska koju dobijaju - od klimanja glavom, do tihog navijanja u ime vishih ciljeva, kao sto je ocuvanje cistote umetnosti, do neaktivnosti milicije, ignorisanja valde itd).
Mislim da sam nadoknadio nejavljanje tokom vikenda