Očekivao sam objektivnu kritiku SPC kao institucije.
mm-da. SPC, dakle, kao i drugi akteri u društvu, grabi da izgradi i osnaži svoju poziciju. to je proces koji je posebno postao aktuelan nakon pada miloševića. crkva je od početka tražila svoj deo kolača od miloševićevog svrgnuća, i računala je na to da joj sa punim pravom pripada sve što zatraži, jer je otvoreno stala u podršku doktora vojislava koštunice. kruže glasine da je koštunicu u uticajne političke krugove i uveo sam radović (koštuničina supruga je blizak rod). odakle radoviću pristup tako visokim krugovima nije jasno, osim ako nisu tačne insinuacije đinđićevih saradnika da je radović undercover obaveštajac. sumnjam lično da radović jeste obaveštajac, jer su i on i njegov blizak prijatelj jevtić bili u stalnom sukobu sa miloševićem. ako je došlo do kontakta službe i episkopa, verujem da je to krenulo tek 90-ih, kada su ovi služili u senjačkom vavedenju, dakle, kada su mogli doći u kontakt sa bivšom titoist-turned-nationalist političkom elitom sa senjaka i dedinja. meni je ovaj scenario verovatniji, jer se ogledava u masovnom egzodusu nekadašnjih komunista u pravoslavlje nakon 5. x. ne zaboravimo da je milošević mrzeo crkvu i da je koristio svaku priliku da se naruga sveštenicima, dakle, tu je ostao do kraja dosledan svom komunističkom vaspitanju.
da se zadržimo samo na političkoj strani medalje, i da ne zalazimo dalje u primere iz istorije koliko je crkva uvek promašivala svoju svrhu postojanja kada bi postajala politički angažovana sila u društvu.