Jump to content


Photo

Sta bi smo bez naseg lengvidza ?


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
13 replies to this topic

#1 elle

elle
  • Members
  • 4,479 posts

Posted 19 July 2002 - 16:59

Prica je preuzeta iz novina KISOBRAN (najzapadnijih srpskih novina -
stampaju se u Vankuveru)



Pricu napisao: Nebojsa Milosavljevic



Dragi nasi,



Ne mozemo jos da konfrmamo nas dolazak ovog leta, ali, kako sada stvari
stoje, izgleda da cemo morati da kancelujemo tikete koje smo bukirali,
jer nas ubi morgidz za taun haus sto smo skoro kupili. Doduse, za tikete
imamo, ali ne mozemo da skupimo za prezente svima vama i ostaloj
familiji, a bez toga ne ide da dolazimo jer necemo da nas smatraju za
neke bamove, kao sto su pricali za Djoleta i njegove kad su svojima
doneli po 100 maraka, kako su cip i kako nista nisu uradili u Kanadi. Mi
tako necemo. Ili dolazimo kao gospoda, ili nikako.

Zato smo se i dogovorili da sejvujemo sto mozemo vise i da sve odlozimo
za sledeci vekejsn. Inace, mi zivimo dosta dobro. Ja radim ful tajm i
jos dva par tajma, a Zorica je nasla i treci par tajm (preko vikenda),
ali smo dobro uskladili sifte pa mozemo da se vidjamo svakog drugog
vika. Mozda je to malo nezgodno za Rebeku, ali njoj placamo dej ker
posle skole, a odatle je uzima bejbi siterka i dovodi kuci na spavanje.
Ona, iako je mala, razume da mi ovoliko radimo za njeno dobro i da ovako
mora da bude sve dok ne otplatimo morgidz. Svaki fri tajm koristimo da
budemo sa njom, pa smo je tako last samer (ili to bese pretproslog)
vodili ceo dan na lejk. Kupili smo joj i hot dog i ajs krim i od tada
stalno svima prica kako joj je bilo bjutiful. Ja imam dosta posla oko
taun hausa, (katujem travu, cistim atik) i nekako ugrabim par sati
dnevno da sredjujem bejsment jer hocemo da ga rentamo i tako povecamo
inkam.

Kao sto vidite, da je lako - nije, ali kad je covek hard vorker i ako
dobro isplanira skedzual moze sve da uradi. Ja sam lepo doterao liniju
na 130 paunda, pa mi se neki nasi dusmani odavde podsmevaju da sam se
osusio zato sto mnogo radim i spavam samo cetri sata, ali to je samo
zato sto oni mnogo dzelos na mene, a i ne znaju da ja uvek ugrabim bar
45 minuta da dremnem u sabveju. Coveku vise i ne treba, a i to je samo
privremeno (25-30 godina, dok ne otplatimo morgidz) a posle cemo da
uzivamo. Sve je lako kad imas svoj target. Cuo sam da Djole i ove godine
ide za stari kraj. Moze se njemu kad vec deset godina cuci na velferu i
jos vozi picu za kes, a zena mu otvorila bjuti salon u stanu pa ove nase
guske navalile ko nezdrave da rade her kat. Ali, sta im vredi kad ne
znaju da invest nego sve spiskaju na putovanja i neke druge stjupid
stvari. Zato ce ceo zivot da budu golje i rentaju apartman, a mi imamo
properti i sejving akaunt u banki. On stalno mejk fan od mene i prica
okolo kako sam ful i ne znam da zivim, ali polako, zaigrace mecka i pred
njegovom kucom. Ja sam vec obavestio revenju Kanada o njegovim
biznisima, pa cu da ga pitam kako se zivi kad bude poceo da placa taksu
za sve ove godine. A to sto on misli kako mi ne znamo da zivimo, malo se
prevario.

Skoro svaki satrdej uvece ja i Zorica popijemo kejs piva (onaj mali od
siks). Doduse, ona popije samo jedno zato sto mora na posao od devet,
ali se zato ja rileks i smazem sve ostalo jer u sandej radim tek od
osam. Zato, kad ga vidite nemojte nista da mu verujete sta prica jer on
nije covek za rispekt. To je rizon sto vam nisam poslao pare po njemu,
jer znam kako ce da kaze da sam cip i da grabim samo za sebe. Vi znate
da to nije zbog toga, nego zato sto sam temporari sort, ali i to je samo
dok ne otplatimo morgidz. Posle cemo svi da uzivamo. Sa nasim ljudima se
ne druzimo puno jer oni uglavnom vole da juzaju one koji su nesto
uradili u zivotu, a nece da rade i ostvare svoj sukces kad im ova zemlja
vec daje cens. Dobar sam samo sa jednim kolegom koji radi sa mnom u
fabrici i vrlo je polajt jer mi uvek donosi novine od juce (srpske na
cirilici) pa mogu da se upoznam sa svakim iventom. Ja sam se nudio da mu
dam kvoder, ali on nece ni da cuje. Mnogo fini zentlmen. Iz tih novina i
vidim kako se zivi kod vas, pa sam konkluzn da i nemate bas mnogo cime
da se praud. Pritisla nemastina i svi kukaju da im stigne help od nas
koji krvavo pravimo svaki cent. Zato sam i mislio da vam sadzest da
prodate to tamo sto imate i dodjete ovde, jer bi svima bilo bolje. Pare
bismo ulozili u morgidz, a dosta bismo sejvovali i na dej keru i bejbi
siterki jer biste onda vi ker o Rebeki. Vama bi ovde bilo mnogo najs jer
je u nasem nejberhudu jedan veliki i lep park gde mozete da sedite po
ceo dan, a kad je vinter mi obavezno zagrejemo living rum na 18 stepena
i milina jedna. Bedrums ne grejemo jer je to cist vejsting, a i zdravije
je ovako.

Sto se zdravlja tice, mi smo dosta dobro. Zorica se malo zali na kicmu
jer na jednom dzobu u verhausu vuce pakete od 90 paunda, a posle kad ode
na drugi u mit plent ubije je ladnoca iz frizera, pa kaze da ujutru ne
moze da se ispravi. Ali to je samo temporari - do podne, posle toga ide
ko nova. Ja se pomalo brinem i rekao sam joj prosle godine da ide kod
doktora, ali ona nikako da nadje tajm. Kaze, treba mnogo da se ceka u
vejting rum, pa kad to pomnozis sa njenom satnicom od sedam dolara
ispadne stvarno mnogo, a mi nemamo mani za bacanje. Ja se ponekad osecam
dizi, narocito kad zavrsim onu siftu od midnajt, ali to nije nista
sirijus. Svako jutro uzmem jedan mafin za brekfast i posle mogu da radim
jos toliko. Najbolja stvar koju sam uradio je sto sam bacio cigaretes
jer su na televizn rekli da su mnogo bed za zdravlje, a i dosta nam je
islo iz kucnog badzeta. Jedino, jos pomalo suspekt u Zoricu jer sam fju
tajms osetio smok u batrum pa mislim da jos uvek sikretli pusi. Ali,
neka je dok je ne uhvatim na delu, a onda ce da joj zvone usi tri dana.

Razmisljamo i da uzmemo novi kar, ali kad smo videli cene ostavili smo
to a fjucur, jer je toliko ekspenziv da je to strasno. Jos mozemo da
juzamo ovaj nas stari, samo moram malo da zagitujem ruf jer se Zorica
stalno zali kako joj curi voda za vrat kad je rejn. I Rebeka kuka da
uzmemo nesto novo na liz jer je sejm od drugarica kada je vide u cemu se
vozi, ali ne zna dete koliko treba da se sejv za ne daj Boze i da mora
da se pazi na svaki cent. Normalno, onaj Djole kupio novu Tojotu i pre
neki dan se dere ko seljak da ga svi cuju: "Zemljace, dodji da te malo
provozam da vidis sta je masina". Vozaj se ti, vozaj, mislim se ja, a
kad ti dodje mantli fi i insurens nemoj da dolazis kod mene da ti borou
pare. Uopste ne razumem te ljude sto ne znaju nista da sejvuju i koji ne
znaju da ovde vredis onoliko koliko imas na akauntu. Samo se plasim da
ce da im bude tu lejt kad saznaju.

Mada, da budem onest, nekad mi padne na pamet pa se zapitam ko je rajt -
ja ili Djole? Kad ga vidim kako je smajli svaki dan iako nema nista,
zapitam se da li vredi sto mi toliko vorking hard i sta ce da bude za
koju godinu. Ali onda se setim koliki mi je morgidz i da nema rest dok
se on ne isplati pa vise o tome i ne mislim. A posle, kad to finis, onda
cemo svi da uzivamo. Rebeka je veri gud i smart kid, samo ponekad ne
mozes da joj objasnis kakav je ovde zivot i koliko covek mora da bude
kerful, jer za cas moze da ode u bankropt, a onda ode i taun haus i sve
sto si steko.

Trazi recimo, ponekad picu za lanc ili mek donalds, videla od druge
dece, i place sto joj Zorica svaki dan salje u skolu hleb i dzem. A dzem
bas onaj lep, hom mejd, sami smo ga pravili od bresaka sto smo last
samer nabrali na jednoj farmi. Ali ne vredi. Ne mozes to da eksplejn
detetu, pa to ti je. Zorica se ponekad sazali pa joj kazem da ce tako
samo da je pokvari pa cemo muku da imamo kad bude grou ap. Sta ce posle
da trazi? Biciklu!!??

Sad je uhvatile neke musice pa kaze kako sve njene drugarice idu na
pijano, pa hoce i ona. Idi bre dete, mislim se, samo mi jos pijano
treba. To je ovde ekspensiv da se smrznes. Pa gde su pare za ticera, za
gas, za notne buks... Kostalo bi me tu mac. A opet, ne mozes bas detetu
nista da ne pruzis. Ne moze ni ono mimo sveta. Zato smo stavili na
kalkulator i odlucili da je damo u srpsku skolu. To je mnogo jusful, jer
ona ne prica naski i to je za nas mnogo pejnful. Jer sta je covek bez
svog lengvidza? Zero! Srpski mora da se cuva jer smo bez njega komplitli
lost. Zato ce Rebeka od jeseni u srpsku skolu, a ja sam se vec dogovorio
sa ticerom da mu opentam bejsment, tako da cemo da platimo samo manji
part. Mada mi ne bi bilo zao ni da platim sve kad je to u pitanju.
Srpski je za mene svetinja!

Na kraju, sa old best, pozdravljaju vas vasi iz Toronta.


__________________________________

hihihi

#2 zvezdara

zvezdara
  • Members
  • 236 posts

Posted 22 July 2002 - 19:35

Elle,
Svima nama koji smo dosli u zadnjih 10-tak godina u Kanadu, to je bio jedan od prvih utisaka: smesna mesavina srpsko/engleskog. Pogledaj http://www.laserbs.c...ml/serblish.htm

Moj fejvorit je: "bili smo u daun taunu da mu kupimo suze, ali mali ne lajka.."
Verovatno i Ti imas slicno iskustvo iz Francuske. Podeli ga sa nama.

#3 sta dalje

sta dalje
  • Members
  • 1,987 posts

Posted 23 July 2002 - 11:02

smesna mesavina srpsko/engleskog.

Ma kolko to bilo smesno kad se ovako cita, ja bih pre measivinu nazvala zalosnom nego smesnom.
Sopstveni jezik se nemoze zaboraviti, sem ako neko to ne radi namerno.
Meni se desava, posto srpski jezik takoreci ne upotrebljavam vec dugo, da mi se mozak na sekund blokira nekad u trazenju "kako se to kaze na srpskom" ali da govorim mesavinu italijansko/sprskog bas mi se nikad nije desilo. A pritom i italijanski govorim skroz tecno.

Al' na stranu lengvidza meni je ono pismo ( prica ustvari) bilo kolko zabavno cak i tuzno, jer bez obzira sto je izmisljena, ima u svemu tome i neke istine, mislim o nacinu zivota opisanom u istom...neka vrsta crnog humora...bedak bas!

#4 Indy

Indy
  • Members
  • 21,392 posts

Posted 23 July 2002 - 12:37

Sta dalje, ti si bas neka depresivka :razz::grin:...

#5 sta dalje

sta dalje
  • Members
  • 1,987 posts

Posted 23 July 2002 - 13:14

Indy:
Sta dalje, ti si bas neka depresivka ...

Nisam, malo sam pesimista, tj. gde malo.., al dobro. Ali depresivna nisam ni najmanje! Jos sam danas bas super :wink:

meni je ovaj Djole iz price bas simpa momak! Zivi covek, uziva, bole njega... :razz::grin:...

Ma Djole je faca, al' meni zao onog tipa sto pise i Zorice. 'Ajde, nema vremena ni do lekara da ode, a Rebeku ispraca u skolu sa hlebom i dzemom koga su pravili od bresaka ubranih na nekoj farmi..Pa mozes zamisliti kako su se iskilavili na toj farmi sa tim breskvama. :smile: :smile: Ono jest' da je zdravo(cist vazduh, farma i domaci dzem :smile: ), ali... :wink:
Ali dobra je prica sve u svemu i ja sam se nasmejala.

[ Izmena poruke: sta dalje na dan 2002-07-23 14:47 ]

#6 zvezdara

zvezdara
  • Members
  • 236 posts

Posted 23 July 2002 - 22:12

Kad smo vec kod Kanade evo i jedne doseljenicke price. Istina nema "Kanadjanina" koji je ne zna zali za vas ostale:
"Winter in Canada" - Dnevnik iseljenika iz Kanade

12. avg. Uselili smo se u nasu novu kucu u Kanadi. Tako sam uzbudjen. Ovde je tako lepo. Planine su prekrasne. Jedva cekam da ih vidim prekrivne snegom.

14. okt. Kanada. To je najlepsa zemlja na svetu. Lisce je poprimilo sve one divne nijanse zute i narandzaste boje. Vozio sam kroz prirodu i video par jelena. Tako su graciozni. To su najlepse zivotinje na svetu. Ovo mora da je raj. Volim Kanadu.

11 nov. Dan secanja (Kanadski drzavni praznik). Lov na jelene ce poceti uskoro. Ne mogu da zamislim da neko moze ubiti tako divnu zivotinju. Nadam se da ce uskoro sneg. Tako je divno.

2. dec. Nocas je pao prvi sneg. Ustao sam i video sve pokriveno belim pokrivacem. Izgleda kao najlepsa razglednica. Izasli smo napolje, ocistili stepeniste i prilazni put a onda se grudvali (ja pobedio). Kad je prosao cistac snega morali smo ponovo da ocistimo kapiju. Koja divna zemlja. Volim Kanadu.

12.dec. Nocas opet sneg. Opet prosao cistac snega i zatrpao kapiju. Ovde je zaista prekrasno.

19.dec. Nocas opet sneg. Nisam mogao da izvezem auto i odem na posao.

Ovde je zaista divno samo sam malo umoran od lopatanja. Opet jebeni cistac snega.

22. dec. Ovo belo g****o opet padalo celu noc. Dobio zuljeve od lopate iledja me bole. Ovaj majmun sa cistacem snega kao da se krije iza coska i samo ceka da ja ocistim ispred kapije. Supak.

25.dec. Srecan jebeni i usrani Bozic. Jos malo usranog snega. Ako mi ikad padne saka ovaj peder sto vozi cistac snega, ubicu ga. Mater im jebem sto ne posipaju vise soli po putu pa da se pre otopi.

27. dec. Nocas opet sneg. Ne izlazim vec tri dana sem sto cistim sneg kad god prodje cistac. Ne mogu nigde da idem, auto se zaglavio u brdu snega ispred kapije, a i hladno je. Kazu da ce nocas pasti novih 30 cm tih govana.

28. dec. Prognoza je bila losa. Palo je pola metra. Ako ovako nastavi nece se otopiti do leta. Cistac se zaglavio i taj govnar dosao kod mene da trazi lopatu. Rekao sam mu da sam vec slomio sest lopata cisteci ta govna sa vrata koja je on nabio i zamalo da sam mu je slomio od glavu.

4. jan. Najzad izasao iz kuce. Otisao do prodavnice da kupim nesto hrane i kad sam se vracao udario kolima jelena. 3000 dolara stete na kolima. Te jebene nemani treba ubiti. Svuda ih ima. Sto ih lovci ne pobise jesenas...

3. maj. Odvezao kola kod mehanicara. Neverovatno koliko su zardjala od jebene soli koju posipaju svuda.

10 maj. Selim se na Floridu. Ne mogu da zamislim kako neko normalan moze da zivi u toj jebenoj Kanadi.

#7 zvezdara

zvezdara
  • Members
  • 236 posts

Posted 23 July 2002 - 22:17

A evo kako se nas covek proveo na Floridi:

12. maj
Stigli smo na Floridu. Uselili smo se u novu kucu. Tako je velika, ima sav komfor, naravno i pool(bazen). Kako je ovdje samo toplo i prijatno. Vec sam zaboravio Kanadu. Volim Floridu.

20. maj
Ovdje su ljudi neverovatno dobri i uvijek se samo smiju. Stvarno je Florida interesantna a ima puno interesantnih zivotinja. Bas je fino toplo i ovaj tjedan sam se pregrijao od one hladne Kanade. Puno volim Floridu.

12. jun
Vec smo mesec dana tu, vrijeme je jos uvijek toplo i jako vlazno. Dobro da u kuci imamo klimu. Susjed mi je pricao kako u jednom restoranu u blizini sluze dobrog aligatora. Kako mogu ljudi da jedu te zivotinje, koje izviru iz doba dinozaura. To ne mogu nikako razumijeti. Vidjeli smo puno toga na Floridi, neverovatno je interesantna. Najvise te volim, Florida.

30. jun
Odkad smo dosli vrijeme se skoro nije menjalo. Uvjek toplo a sad i pomalo suvise vlazno. Ali klima uredaj u kuci i u kolima radi odlicno. Nocu nam jedino smetaju komarci, kojih ima u ovo doba puno. Upoznao sam jos neke susjede. Stvarno su ljudi na Floridi dobri.

18. jul
Neverovatna vrucina i skoro 100% vlaga, za vikend idemo na obalu. Nadam se na lep provod...

20. jul
Kakva noc. Fata je u hotelu slucajno ostavila otvoren prozor. Zamalo da me zivog pojedu ti komarci. Kad se zelimo vratiti kuci, neko nam je ukrao kola! I tako ima da se vozim 100 milja taksijem. Crnac taksista uvjek se samo smjeska, imam utisak da je on ukrao kola. Stvarno ima kriminala na Floridi!

21. jul
Posle vracanja kuci, opet taksi i na posao, pa ja kao da radim samo za ove taksiste. U firmi sef mi je rekao, da se ne smijem dovoljno, ali kako da glupanu objasnim da nisam sklopio oka od onih komaraca a kamoli da spominjem ukradena kola. Neverovatna vrucina!

30. jul
Vrucinski val je na maksimumu, a nama je u kuci crkla klima. I jos ovi komarci, jedino ce da me spasi ujutro jedno kupanje da prozivim. Vec kad sam htio da se bacim u bazen, vidio sam u njemu aligatora od 3 metra!! Jos mi je samo ta *****rija trebala, brzo zovem policiju da upitam sta treba da radim. Oni kazu da ga pustim na miru da ce sam otici odakle je dosao. Poludecu!

31. jul
Vec od rana jutra neverovatna vrucina. Na poslu sam opet kao prebijen. Sef, onaj *****, kaze da se uopste ne smijem i da to nije dobro za konzumente. Jebo njega i konzumente!

1. avgust
Kakva vrucina. Vec drugi dan bez klime sto znaci i bez spavanja. Sve ce da izgori samo komaraca ima, sve crno i sve vise. Onaj mrgan od 3 metra kao da je u mom bazenu kampirao. Kazem cjelu pricu susjedu, on se samo smije, kao i uvjek, ***** li mu lepa mila materina!

2. avgust
Jedva docekam, da mi dodu popraviti tu kurcevu klimu. A onaj niger umesto klime sredi mi cerku. Policija kaze samo da treba biti pazljiv a da crnca verovatno nece moci izslediti jer su i onako svi isti. Vrucina kao da smo u paklu - jebem ti Floridu!

12. avgust
Ne mogu da podnesem tu vrucinu. Tu smo jos uvjek kao u paklu a odkad smo dosli vrjeme je isto. Sef me izbacio iz firme sa osmijehom na licu i rekao da su se konzumenti pobunili jer se nisam dovoljno smijao. E tako sam ostao bez posla i idem u kafanu da se propijem. Svi se meni i mojoj prici samo smiju, a osobito onaj policajac koji me uhiti pijanog i trazi da mu platim 3000 USD. Majku im jebem, mrzim Floridu, prokleta bila!

13. avgust
Petak, 13. Boze kakva vrucina. Vracam se kuci iz cuze bez kola, posla i bez para. Mrzim taksiste. Svi beze sa osmijehom na licu, a usput mi kazu da dolazi Mitch. Legnem u kucu, u kojoj jos uvijek ne radi klima da malo razmislim o svemu. Odjednom neverovatan vjetar zapara zrak i kuca nema vise krova, jos minut dva i nema vise kuce. Vjetar sve poleze. Nemam vise nista, samo je onaj aligator ostao u poolu. Sto ga nisu poklopali u onom restoranu....

Susjedi se vracaju i sa osmjehom na licu kazu da imam srecu da sam prezivio hurikan Mitcha. Opet je vrucina ko prije, a ja bez svega mrzim Floridu i selim se odavde. Gde,ovaj put necu da vam kazem...

1. septembar
Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada, uostalom. Ubjedujem familiju da odemo u Disneyland. Poslije cemo smisliti gdje cemo i kako cemo...

8. septembar
Potrosio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec trebala u skolu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku, ja vec uspjesno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo c, zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od ruke. Sta li ce s nas biti.

24. oktobar
Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao knjizicu i da ima ope' jedan u opstini koji bi pogurao za stan, ukoliko...
Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.

#8 zvezdara

zvezdara
  • Members
  • 236 posts

Posted 23 July 2002 - 22:18

I na kraju, povratak:
25. novembar
Papiri za stan u Sarajevu sredeni, sreci nema kraja. Mi smo bez para. Djeca ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo dovoljno za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i pokusavama da shvatimo trenutnu politicku situaciju. Ja imam problema sa razumijevanjem unutarnjih granica, nismo se valjda za to borili. Kazu mi da malo puno naginjem na unitaristicku politiku, a da opet nisam dovoljno ekstreman da mogu prezivjeti lako politicku realnost. Kazu mi isto tako da ne serem.

24. decembar
Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan Bozica, bice prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me vise gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto baterija, svijeca, mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri cokolade, da obradujemo nase. Posljednja noc na jebenom sjevernoamerickom kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga otkri, o ove sto na njemu zive.

25. decembar
Prvi dan Bozica. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama. Samo da mi je docepati se aviona. Nalecem na Deda Mraza u bermudama, saljem ga u neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakovane vrece mlijeka u prahu ... kazu supci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je vec prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale.
Stjuardesa me upozorava da pazim kako se ponasam nakon sto sam ljubazno stisnuo pilota i vikn'o mu na uho: "Vozi Misko!".

27. decembar
Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Evrope. Zadrzavaju nas u policiji, kazu istekla nam oba pasosa, i crveni, i plavi. "Ma, koji ste mi vi ..." mislim se, ja - tamo se ja vise ne vracam. Fino mu kazem: "No Amerika, no, niks, kaput, finito..." Prenocili na policiji. Uzelo nam tariguz i svijece, kaze treba da prode neko ispitivanje. Bas smo se sjebali. U policiji upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijece mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje.

31. decembar
Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za Bec. Svi smo se vec medusobno posvadali.
Optuzuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjedujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci. Slecemo u Bec. Ah, Wienna, Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes' klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz.

1. januar
Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji. Gledam novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci poklanjam cokolade, Fati sam uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu - Gyvency for men. Svida joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana puno bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih rijeci nakon naseg groznog McDonald'skog iskustva.

6. januar
Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet bajbok. Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije.
Brzo nas oslobadaju iz policije, izvinjavaju se. Da ne bi placali carinu, ostavljam lazni Rolex u policiji i otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokazem da je koristena. Niko iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je moja glupa ideja o povratku.
Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se smije, ja mislim da nesto debelo nije u redu. Nisu me cak pitali ni za putovnicu, domovnicu, sahovnicu... Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju. Kazu, kak' ste vi Bosanci bedasti.

7. januar
Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medudrzavni sporazum. Nije mi jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru. Odustajem, iz carapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare. Sreca. Bas bih se obruk'o. Stizemo u zadnji cas na Kolodvor, banka jos radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag. U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem do klozeta da dodem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice gusto. Ja pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da prtljag drzimo u krilu. Bolje ista nego nista. Hajd', mislim se, nek' je ziva glava.

8. januar
Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al', opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki ukus sofera je gori od onog vec loseg predratnog. Neko povraca pozada. Neko otvorio Argetu i otpakov'o kuhana jaja. Povraca mi se, da hoce zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije. Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.

11. januar
Ovo pisem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu. Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih jaja. Neki svercer pristaje da trampi paket argete za dzepni Nintendo. Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji.
Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki me misic boli. Sad svi imamo mjesta jer su policija poskidali neke nevaljalce usput.

12. januar
Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje cekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa, nece Bosna
nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je vidjela neke momke kako pretovaraju svijece i nesto se domundavaju oko nasih sjedista. Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli kuci. Svi nam se zahvaljuju na stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je zlo. Nude me picem,
odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola me zapahne, istrcavam na cisti zrak.

13. januar
Pokusavam prvi put da udem u "svoj" stan.

14. januar
Vec nekoliko puta pokusavam da udem u stan. Provodimo citav dan u raznim opstinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog za iseljenje "stanara".

15. februar
Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u "nasem" stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce. Vise smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod onog.

20. februar
Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici. Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag lopovima iz autobusa,
jos, i svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rjesenje za stan, i nalog, i da nemam gdje spavati. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput ubijedimo pripadnike Unprotection - Eye For - Ass For - Na To - a da nam se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista. Al' **** ga, svoje je svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.

28. februar
Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime sto su komsije cuvale sest godina. Neko na podvoznjaku nasao nas televizor i otkupio od jednog svercera. Sa smeca donijeli nas bojler. Nadeno dosta nasih slika, predratnih. I moja diploma, zguzvana na mjestu odvaljenih pipa u kuhinji. Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Vec pomalo i djeca razgovaraju sa mnom.
Fata je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo krevet.

1. mart
Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos od onog autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Fata pocela da sije kod jedne fine zene. I ona je, kaze, bila izbjeglica, u Sarajevo, trebalo joj je dosta da dode na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno i imacemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne casove djeci. Oni nisu jos u skoli, do septembra. Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede sto su zavrsili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje. Imaju problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa politikom. Sreca, televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja ocekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozackom dozvolom mogu dobit' fini posao za neku medunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo se nerviram, gdje god dodem, svi puse. Puse pravo. Na to se nikako ne mogu navici, k'o da nisam citav zivot zivio ovdje.

2. mart
Pitate se, gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje. Ne mogu nas odavde vise ni puskom otjerati. Dobro nam je - u picku materinu.

#9 YC

YC
  • Members
  • 603 posts

Posted 30 July 2002 - 09:40

Evo i mog dozivljaja za vreme dok sam bio na studijama u Francuskoj. Na francuskom rakovi se kazu les crevettes.

Domarka u zgradi gde sam stanovao je bila nasa, kako nije imala dece ona je ponekad meni spremala nesto da jedem. I onda me pozove i kaze: spremila sam ti krevete za rucak !

[ Izmena poruke: YC na dan 2002-07-30 10:40 ]

#10 Free Mason

Free Mason
  • Members
  • 636 posts

Posted 30 July 2002 - 09:57

Prica je stvarno kul!!!!

Posted Image

#11 Dragan

Dragan
  • Members
  • 2,171 posts

Posted 30 July 2002 - 11:58

Kolega od moje mame, u jednoj prodavnici u Moskvi kaze prodavacici:

"Kak u vas krasni zivot"
u prevodu na ruski
"kako vi imate crveni stomak" :smile:

#12 Ljuta Osa

Ljuta Osa
  • Members
  • 148 posts

Posted 19 August 2002 - 00:49

Kraljica, Lovac i Beli Slon

Kraljica oblasti Videha u Indiji jedared sanjashe o belom elephantu koji je imao shest slonovskih kljova. Poshto se ostrastila za kljovama, stade ona nagovarati svog kralja da ih joj pribavi. Mada je ovo izgledalo kao nemoguc zadatak, kralj koji je mnogo voleo svoju kraljicu ponudi ogromnu nagradu makar kojem lovcu koji bi umeo da dojavi o postojanju takovog elephanta.
Sluchi se bash da jedan upravo takovi elephant i jeste postojao, sa shest kljova, u Himalaja Planinama i on se vezbao da postane udeonikom Tela Budova. Ovaj elephant je jednom spasao lovchev zivot u opasnosti u ponorima planina, te se lovac potom mogao bezbedno vratiti u svoju zemlju. Lovac, kako bilo, zaslepljen visinom nagrade i zaboravljajuci neznost koju mu je elephant pokazao, vrati se u planine da ubije elephanta.
Lovac, znajuci da elephant trazi Buda, prerushi sebe u odezzde Budova monaha, uhitivshi tako elephanta bez strazzu, i ustreli ga zatrovanim kopjem.
Elephant, uznavshi da je blizu svome kraju te i da je lovac bio nadvladan ostrashcenoshcu za nagradom, oseti sastradalnost nad nesretnim lovcem i sakri ga u svojem salu ne bi li ga tako zashtitio od furije drugih osvetoljubivih slonova. Tada beli elephant sa shes' kljova upita lovca zbog chega je uchinio tako glupavu stvar? Lovac reche o nagradi, kao i da se polakomio za njegovih shest kljova. Elephant smesta polomi svoje kljove obiv ih o drvo, i predavshi ih lovcu kaza:
-Vidi, tebra. Ovom ponudom ja sam upotpunio svoj podvig postanja Budom, i bicu ponovo rodjen u Zemlji Chistote. Kada postanem Budo, ja cu ti pomoci da se otarasish otrova pozzude, besa, oholosti i zacorenja.


Translejshn sa engle iz knjige 'Nauka Budova' baj Osa ljuta.

#13 5ko

5ko
  • Members
  • 1,479 posts

Posted 01 November 2002 - 18:59

SVI SMO MI POMALO SRBI

Ovo je 100% istinita priča o Srbima u rasejanju. Za one koji sumnjaju u verodostojnost bilo kog detalja ove priče, naziv mesta i vremena dešavanja priče su originalni i proverivi na bilo kom telefonskom broju srpskog vlasnika sa teritorije države Ilinois, USA, koji nađete na white pages. Imena likova su izmišljena, ali je njihova nacionalnost originalna.

Mesto dešavanja: USA, Illinois, Chicago, West Suburb Rockford.

Likovi: Srbi izbeglice iz Bosne (nedavno pristigli), Miša - muzika, Gajić - de uzmi jednu..., američki poštar (očigledno irskog porekla), američki farmeri, američki prasići, interventna antiteroristička jedinica groznih američkih policajaca i jedan lokalni policajac patroldžija (pička od čoveka, preplašen ko Sloba na kontramitingu u Beogradu pre par godina - Volim i ja vas), upravnik pošte (zvani Ljupče od milošte) i poštareva žena. Mislim da su to svi likovi, a ako sam nekog i preskočio, dopisaćemo.

Priča počinje ovako.

Chicago Land, država Ilinois i deo severne Indijane, poznat je kao najveća srpska kolonija u USA. U severozapadnom predgrađu Chicaga nalazi se gradić Rockford. U tom gradiću, koji je poprište naše priče, živi i radi (radi samo 10%, a ostali su na grbači države) oveća kolonija Srba, izbeglica iz Bosne. Ljudi su sveže pristigli, tu su tek par godina, engleskim barataju srednje žalosno, naime celo naselje, jer ih toliko ima, može da sastavi 3 do 5 prosto proširenih rečenica. Razlog zašto ih tu na jednom mestu ima toliko, verovatno leži u činjenici da se Srbi "vuku k'o creva", a i stanovi su prilično jeftini, naši ljudi su u komšiluku, uvek možeš da se osloniš na komšiju, itd.

90% Srba u naselju, a oni su i 90% naselja, ne radi ništa. Žive na teret države i smišljaju kako da zeznu istu, ne bi li se osvetili Amerima za bombardovanja, raspad SFRJ, osnivanje turske države na Balkanu, Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana (a ne, on je umro), nedobijenu premiju na sportskoj prognozi 1990. za samo jedan rezultat kad je Osjek tuko Zvezdu u Osjeku 3:0, što ih jednom ostavila Fata (mater joj muslimansku)... i još mnogo toga.

Elem, pomenuti sede pred zgradom, umesto avlije, i čekaju poštara ko ozebo sunce jer im on donosi, nekom pare, nekom bonove za klopu, a ponekom bogami i pismo, al' retko. Bitan detalj za celu priču je da se državne pare i bonovi isplaćuju obično 6. u mesecu.

Srbi naravno ostaju Srbi, naročito kad su u rasejanju, inače su komunisti, Jugosloveni, Makedonci, Crnogorci, ili neki drugi politički ili geografski pojmovi. Pa kako to red vekovima nalaže, delegacija Srba ode 3. januara do obližnje farme svinja, te sa farmerom, američkim, na jedvite jade, zbog njegovog elementarnog neznanja srpskog jezika, ugovori kupovinu 10 prasića.

Pritisnuti nemaštinom američkog društva, kao i nedostatkom prostora, to jest livade i dvorišta, zamole istog da prasad zakolju i urede sutradan kod njega na farmi. Srbi pitaju jel' O.K., a farmer kaže O.K. - to je jedino što tečno zna od srpskog jezika. Budala i neznalica.

Sutradan ranom zorom stigne na farmu ekipa od 12 profesionalaca, te počnu pripreme za klanje, uz bratsku raspodelu posla. Jedan kolje, drugi čereči, treći dere, četvrti šuri, peti loži vatru, šesti i ostali već svak po nešto. Pucketa vatra, ključa voda, skiče prasići, ma tipična srpska idila. U neko doba pojavljuje se na vratima kuće unezverena faca prepadnutog farmera koji ne može čudom da se načudi šta se to dešava. Čovek godinama gaji svinje, a nikad ni jednu nije zaklao. On svinje kad utovi, pozove klanicu oni dođu i odvezu ih. Tako je farmer godinama ostajao uskraćen za idiličnu sliku srpske svinjokolje.

Naši junaci rade li rade, nema se vremena za dangubljenje. Ipak stigne se i da se popije po jedna za "Bože pomozi", ili "da se ne radi na suvo", ali posao ne trpi. Dok voda vri i vatrica bukti, baci se i poneko parče džigerice u pepeo, onako s nogu, "bez leba". Kad je farmer došao sebi, on otrči na telefon da pozove svoje komšije farmere da vide čudo neviđeno. Dođoše ljudi sa okolnih farmi. Gledaju, dive se i očima ne veruju. Neki su čak poneli i video kamere, ne bi li šta od tog čudesnog srpskog umeća i vrhunske tehnologije ukrali. Al' ni naši nisu od raskida. Ako su i sisali vesla, nisu baš pojeli čamac. Kako se broj posmatrača povećavao, tako se i ekipa profesionalaca sve više uigravala, pa su na kraju tako brzo i spretno "redili" da ni kamere nisu mogle da zabeleže vrhunsku tehnologiju prezentovanu rukama svetskih majstora.

Sa prvim sumrakom posao je bio završen, alat opran i spakovan, prasad na putu za Downtown Chicago u pečenjaru "BELA RADA", na pečenje. Farmeri ostadoše da blenu ko ovce, mamicu im američku glupu. Neka vide pa nek se postide.

Jeste li se zagrejali, tek sad počinje naša priča.

Badnji dan 6. januar, leta gospodnjeg 2001. Rockford, Chicago spava snom pravednika, a u jednom njegovom naselju tužni i nostalgični Srbi, daleko od rodne grude, spremaju se da u miru i sreći proslave najveći praznik pravoslavnih hrišćana. U nedostatku sopstvenog dvorišta, izađoše pred zgrade da sa svojim komšijama proslave Badnji dan. Posno je, ali može i posno da se mezi, a nađe se i po koji balon domaće šljivovice iz otadžbine. Kako se sunce diže na horizontu, ekipa se polako zagreva, Šemsa, Nino, Šaban, Hasan, Halid, Himzo, i ostali renomirani "srpski" pevači tuku pusto tursko, sa Mišinog stuba (ima boseove zvučnike i pojačalo od kolko 'oćeš vati, najjače u naselju, ma koje bre, najače u Ameriku). Protrči i poneka Ceca ili Mira, ali retko. Teče rakija, jaka, ljuta, al' ni momci nisu od raskida. Kakvi na jelu, takvi i na piću. Teško malo uz posnu hranu, al' može se. Pa jednom godišnje je Badnji dan. Ko posustane, i ukrsti očima, a Gajić trči za njim, nutka usoljenim ringlicama, sipa čašu rakije i viče: "De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!"

U neko doba u naselju se pojavljuje poštanski auto. "Poštarrrrrrr!!!!!", viknu neko, a sreća ozari lica prisutnih. Svakog poštar asocira na nešto drugo, a naše junake kog na pare kog na bonove, uglavnom vole ga k'o majku rođenu. Ovo je zemlja dembelija. Oče, majko, brate, sestro, kume, poštare! Poštar sa osmehom na licu prilazi razdraganoj gomili, oni se pozdravljaju sa njim, neki se i grle (pa to je poštar, nije makar ko), a Gajić na gotovs sa flašom i čašicom: "De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!". I dok dlanom o dlan, poštar se utapa u razdraganu masu, dohvata se čašice i po srpski je stresa na iskap. "Uraaaaaa!!!, za poštaraaaa!!!", zaori se iz desetinu grla. Gajić pomalo iznenađen poštarevim secret skills, brzo se snađe te nasu još jednu. I sledeća čašica dožive sudbinu prethodne i njen sadržaj volšebno nestade u poštarevom grlu. "Uraaaa!!!! Uraaa!!!! Uraaaa!!!!" ovacije k'o na mitingu protiv Slobe. Gajić sad već iskusno ne čeka, već samo sipa. Slede 3, pa 4, pa 5. čašica i sve završavaju na isti način. Radosni usklici polako ustupaju mesto divljenju. Slede 6, pa 7, pa 8, pa 9, više niko ne progovara. Svi gledaju čudo neviđeno, tj čudo od poštara. I taman kad su im se oči osušile od netreptanja, super poštar sruči i 10. čašicu na iskap i pade ko sveća. "EEEEE!!!!", oteže se sa prizvukom razočaranja iz grla okupljenih navijača.

"Šta mu bi?"- upita neko. "Šta sta mu bi, pa preforsiro se, a nije mezio!"- odgovori drugi. "Nego da ga unesemo da malo odspava, pa kad se naspava biće mu lakše". Rečeno, učinjeno. Smestiše poštara u stan u prizemlju da odspava i nastaviše sa proslavom Badnjeg dana, uz nezaobilazno poštarevo za malo pa herojsko delo.

Dan teče dalje, vreme prolazi, Srbi sve veseliji, poštar spava itd. Sve krajnje normalno.

E, ne lezi vraže. Razmažena američka populacija iz okolnih naselja iznervirana što poštara nema da im donese njihovu poštu, okrene upravnika pošte i na tečnom engleskom jeziku mu se, onako srpski rečeno, najebe mile majke. Upravnik sav prepadnut, jer ovde ko ne radi svoj posao kako treba, dobije otkaz, a ne orden narodnog heroja ili direktorsku titulu, brže-bolje okrene poštarevu ženu i pita da nije možda kod kuće, da mu nije pozlilo, da li se javljao? Žena ko žena, američka, nema pojma, i kaže da je na poslu. E tek sad se upravnik uprpio. Okrene 911 (policiju) i prijavi nestanak poštara. 5000 policajaca grada Chicaga krene u poteru za odbeglim ili kidnapovanim poštarom. Posle dugotrajnog bezuspešnog traganja, jedan lokalni patroldžija, "ćoškara" srpski rečeno, nabasa na parkirana poštanska kola, ali u naselju gde žive oni krvoločni Srbi sa Balkana. Vidi on kola ali vidi i masu na ulici i zaključi da je poštar u najmanju ruku kidnapovan ako ne i zverski ubijen i iskasapljen. Odluči da njegova nadležnost tu prestaje te pozove stanicu, prijavi slučaj i zatraži pomoć.

Kroz pola sata uz zaglušujuću buku sirena patrolnih kola, u pratnji jednog helikoptera, 12 marica punih pripadnika jedinice za antiteroristička dejstva američke policije blokiralo je celo naselje. Istrčaše organi bezbednosti pod punom ratnom opremom (za obezbeđenje nesmetanog obavljanja saobraćaja kako je to voleo da kaže naš voljeni bivši predsednik i njegovi SPS, JUL, SRS pacovi, tj. potparoli za štampu), uključujući pancire, šlemove, vizire, sa automatskim puškama u rukama i "slobodankama" palicama o pojasu. Srbi ko Srbi, znajući da im je savest čista, a pamet od rakije pomućena, krenuše im razdragani u susret. Gajić sa flašom i čašicom u rukama i svojim neizbežnim "De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!" No američki policajci nisu ni 0,05 promila od američkih poštara. Ne samo da neće da popiju, nego vrište, deru se i nešto prete. Sve to bi možda imalo uticaja na pripadnike nekog drugog naroda, ali Srbe baš zabole, oni nastave da piju, panduri da urlaju, a Gajić da redom nutka svakog pandura ponaosob: "De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!" U neko doba neko od Srba štekera (oni što se štekaju pa ne piju svaku turu, već po neku i preskoče) uspe da razume "postman." "Ljudi, pa ovi traže našeg poštara. Pa tako kaži, brate milicajac. Govori srpski pa da te ceo svet razume. Evo ga kod Đoke u prizemlju", i pokaže prstom u pravcu Đokinog stana. Panduri jurnuše u stan i na sred trpezarijskog stola nađoše predmet svoje potrage, uvijen u crnu najlon kesu za smeće. Krenuše da odmotaju leš jadnog poštara koji je herojski poginuo boreći se za američke nacionalne interese, kad Đokina žena skoči na pandura, udarajući ga po rukama i urlajući besno. "Postman!", vrišti pandur pokušavajući da otrese Đokinicu sa ruke. "Ma ne diraj pečenicu, to je sutra za Božić, jebo majku svoju". Ipak pandura beše više te savladaše Đokinicu i jedan teatralno odmota telo zavijeno u crnu kesu, na trpezarijskom stolu. Kad ono poveće prase! Možete li zamisliti kakvo je zaprepašćenje nastalo među nadobudnim američkim specijalcima. Osetiše se volovi ko da im je Senta Milenković svima rođak u drugom kolenu. "Ma snajka, oni traže poštara", zavapi Gajić, i, okrenuvši se prema jednom od pandura, upita: "De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!" "Pa poštar je u sobi", reče besna Đokinica i pokaza u pravcu spavaće sobe. Rezignirani panduri utrčaše u sobu i tu napokon nađoše beživotno telo poštarevo. Pokušavajući da ustanove na koji je način ubijen, jer su sad bili sigurni da je mrtav, otkriše da on hrče. Cimnuše ga i on se probudi. Zaprepašćenje je preplavilo sobu. Ne zna se ko se više zapanjio. Da li su to bili panduri pred čijim očima je mrtav poštar vaskrsao, ili poštar koji je mamurno otvorivši oči ugledao sobu punu policajaca. "Jesi li povređen?", konačno se snađe da progovori vođa pandura. "Ko, jel' ja?", zbunjeno će poštar, "ma ne, dobro mi je." "Jesi li kidnapovan?", zavapi pandur u očajanju. "Ko, jel' ja, ma neee, ovo su moji prijatelji i braća". Vođa jedinice, ponižen i posramljen, besno se okreće i polazi ka kolima, razmišljajući kakvi su ovo ludaci koje ni specijalna jedinica ne može da uplaši, i ko me i posla da tražim i spašavam ludog poštara, jebem ti poštu, i poštara, i DHL, i FEDEX, i.... Gajić neumorno trči za pandurima koji se povlače ka svojim kolima, i preklinjući nudi: "De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!" Panduri se povlače, brzo kako su i došli, samo ovaj put bez sirena i rotacija, a onaj sa helikopterom je ko pizda prvi pobegao već odavno.

Scena izgleda ovako. Sumrak se spušta na naselje, panduri odlaze, Gajić stoji razočarano misleći naglas: "Jebo ove američke milicajce, pa sve trezvenjaci." Srbi se polako trezne, sutra je Božić, treba nanovo pit'. Glavni junak priče, poštar, kreće ka svojim kolima i usput prolazi pored Gajića koji mu se obraća sav potišten i bez nade sa onim svojim: "De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!" Poštar prolazi, ali se kao svaki pravi akcioni heroj okreće i na engleskom kaže: "Samo jednu, za usput!"

#14 Sandy

Sandy
  • Members
  • 65 posts

Posted 05 December 2002 - 01:56

a little bit more on "our lengvidz" :smile:

http://www.wog.com.a...ID=238&PageNo=2