Totalno grešim, ali sam delimično u pravu?
Tvoj post nabijen je mladošću i idealizmom...
Hvala.
Ovo ću uzeti kao kompliment jer po pređenoj kilometraži teško bih se mogao svrstati u kategoriju "mladi".
Obično se kaže da je to pozitivno, no iz ove perspektive, čangrizavog matorog prdonje, čini mi se da si materijal idealan za manipulacije razne vrste. Pa ti predlažem da na stvari pogledaš malo ciničnije. Ne kažem da je to ispravno, da sam ja u pravu, a da ti nisi - samo predlažem da pogledaš na stvari na drugačiji način, pa vidi imaju li smisla. Ako ne - nikom ništa.
Gledam ja na stvari vrlo realno, ništa ti ne brini. Političar koji misli da će mene izmanipulisati moraće do se dooooobro potrudi. A ako mu to i uspe, to će biti samo tri puta: prvi put, poslednji put i nikad više.
Mislim da grešiš, ili ajde da kažem ovako - imaš pomalo naivan stav po (najmanje) dve stvari: otkud ti sigurnost da recimo Velja nije ni sanjao da će jednog dana biti ministar kapitalac? Ja sam, opet, ubeđen da je još tada merkao mesto premijera - u svakom slučaju, nakon svih ovih godina jasno je da niko ko je 5. oktobra bio u prvim redovima nije to radio iz nekakvog idealizma, principa, ubeđenja, i tako toga - ljudi su se borili (i uspešno izborili) da budu kalifi namesto kalifa. Da dođu na vlast, uzmu novac i obezbede užu i širu familiju nekoliko kolena u budućnost. I to što pre, jer kod nas danas jesi, sutra nisi. Pa onda, valja iskoristiti dok jesi, jel.
Ne, ne, potpuno grešiš. Nisam ja nimalo naivan i vrlo dobro znam da su sebičnost i pohlepa dve izuzetno jake pokretačke snage ljudskog bića. Ne znam da li su najjače, ali sigurno znam da su neuporedivo jače od ljubavi i velikodušnosti.
Ali mene pravi motivi jednog političara uopšte ne zanimaju, sve dok smatram da dobro obavlja svoj posao i
he (she) delivers. Ako mu se usput malo i zalepi za prste, to je OK, dok ne pređe razumnu granicu. (Tu bih se čak i složio s Veljom, da se
kraduckanje može tolerisati.) I političar je pre svega samo ljudsko biće, dakle vrlo nesavršeno. Ali kko je rezultat njegovog mandata vidljiv i merljiv napredak (a ne baš previše vidljiv lopovluk), neću mu nimalo zameriti što je zaposlio šurnjaju na izmišljeno radno mesto u ministarstvu. Neke stvari se mogu tolerisati, ali postoje granice.
Što se tiče Veljinog kapaciteta dugoročnog predviđanja, mislim da potpuno grešiš. Ni Velja, ni bilo ko drugi iz DOS-a, čak ni Đinđić, 5. oktobra ujutro nije imao ni najmanjeg pojma kako će se cela stvar završiti. Ako je Velja i sanjao o premijerskom mestu (a verovatno jeste jer inače ne bi ni krenuo u politiku) tog jutra je bio svestan samo činjenice da je veća šansa da će osvojiti metak u glavu nego premijersko mesto.
U stvari, cela stvar s rušenjem Miloševića se i završila kako se završila (propala) zato što niko od tadašnjih političara nije imao plan za dan posle. DOS je bio aglomerat od nekih 17 stranaka (ako se dobro sećam) kojima je
jedino zajedničko bilo to da hoće da sruše Miloševića. Naravno, bilo je među njima onih koji su to radili iz vrlo sebičnih pobuda (uskakači u pravi voz u poslednjem trenutku), ali ne verujem da se to može reći za sve njih. Da je bilo tako, to bi bilo previše vidljivo i sigurno ne bi uspeli da mobilišu onoliko ljudi. (Druga je priča što su posle izdali probuđene nade onolikog broja ljudi. A izdalli su zato što nisu mogli da odole fatalnoj privlačnosti novca i moći.)
Pošto nije bilo dugoročnog plana, ni strategije, problemi su počeli odmah, još sledećeg dana, čim je političarima vlast jurnula u glavu. A i uz malu pomoć prijatelja iz Udbe. Ja se više ne sećam tačno, ali mislim da je Koštunica posle jedva mesec dana, uprkos
potpisanom dogovoru o broju poslaničkih mesta za DSS, počeo da lelemudi kako je dogovor jedno, ali problem je što "ne odražava stvarno stanje stvari". Ostalo je (ružna) istorija.
A što se ovog drugog tiče - ne vlada li danas svetom upravo onaj ko ima najdužu tojagu od najtvrđeg drveta? Kakve to George W ima kvalifikacije pa da presudi da Kosovo treba da bude nezavisno ili da u Iraku vladaju Šiiti sem nosača aviona (duge tojage) i bombi (tvrde tojage)? Istorija čovečanstva od pećine do danas nije ništa drugo već lomljenje glava tojagom. Da li se to obavlja zatvorenom falangom, jurišom oklopljene konjice, kartečom, napalmom ili ciklonom b - stvar je tehnike. A čovek kao takav je onaj isti krvožedni mesožder kome je potrebno samo da obuče uniformu pa da se očas posla pretvori u manijaka...
To je samo delimično tačno. Slažem se da mnogo toga zavisi od odnosa sile, ali ipak postoje granice onoga što se može silom postići. Recimo, i Staljin je svojevremeno pitao "koliko papa ima divizija?" Danas je Vatikan zdravo i dobro mu ide, dok je Staljinov SSSR samo ružna prošlost i nisu mu pomogle sve njegove silne divizije. A da nije visokih cena nafte i gasa, današnja Rusija bila bi samo jedna velika žalost.
Još bolji primer (ne)moći sile je upravo George W. Vitla on vrlo jakom tojagom u Iraku, nije da ne vitla, ama mu ne ide baš najbolje i sve se više zaglibljuje. Neka, još malo će da se krčka, dok najzad ne shvati da u živom blatu ne pomaže ni tojaga, ni nosač aviona. A s druge strane, mahanje nuklearnom tojagom izgleda da baš i ne potresa mnogo onog crnomanjastog ludaka u Teheranu, a još manje onog jurodivog u Pjongjangu. Osim toga, ta tojaga uvek nekako promaši Bin Ladena. Ne uspeva čak ni Mladića da potkači...
Možda ćeš reći da je tako samo u današnjem svetu. Nije. Na primer, jedna relativno mala zemlja kao Holandija svojevremeno je napravila kolonijalnu imperiju, mnogo manje silom, a mnogo više diplomatijom i trgovinom. Slični primeri su Venecija i Dubrovnik, kao i drugi gradovi-države čija je politička moć (i bogatstvo) bila sasvim nesrazmerna vojnoj moći. Ali ljudi su bili vešti, sklapali su prave saveze, u pravo vreme i to je to. Shvatili su da kad nemaš silu, preostaje ti samo da uključiš pamet da bi postigao svoj cilj.