Uvek postoje dva misljenja- moje i ono pogresno Ne secam se bas da je neko u skorije vreme morao da me razuverava po pitanju nekih mojih stavova jer sam naucila da nikada i ne ulazim u zustru raspravu ako nisam dovoljno informisana o necemu- uglavnom pitam za misljenje, pa sta druga strana odgovori... razmislim o svemu i prihvatim sta mi se cini ok
A i mislim da je opasno uvek preterano insistirati na sopstvenom misljenju (sem kad su u pitanju neke najosnovnije zivotne vrednosti i prava), jer se tako najlakse podleze stereotipiji tj. predrasudama.
U zivotu uvek moras biti otvoren za razlicita misljenja i mislim da je odlicno kada nekome priznas da ti je promenio stav- tako nesto ne treba da sluzi sagovorniku da bi likovao nego iskljucivo da bi pospesilo eventualnu sledecu diskusiju na neku temu. Ja uvek cenim kada mi neko kaze da sam ipak ja u pravu i tada tu osobu jos vise postujem- za razliku od onih koji ni po koju cenu ne zele da priznaju gresku iako jasno pokazuju da su je uocili- to mi je previse infantilno pa uglavnom sa takvim ljudima nemam neke dalje zelje za diskusijom... Mislim da cilj diskusije nije da lecimo neke skrivene komplekse kroz dokazivanje sopstvene umne nadmoci- sto je veca kultura komunikacije- to je i rasprava kvalitetnija.
LM, za one koji bi zeleli da na pokvaren nacin budu uvek u pravu preporucujem Sopenhauerovu "Eristicku dijalektiku"
1.ne verujem ti.
2. pa ljudi uglavnom insistiraju na sopstvenom misljenju onda kada misle da time brane ono sto su po njima osnovne i njihove i tudje vrednosti i prava, nisam mislila ni na kakvu kompleksasku diskusiju. mislila sam na situaciju kada druga osoba uspe da ti dokaze da si bio moron.
3. podpitanje: da li joj odate priznanje na tome ili ste previse u bedu zbog sopstvenog jadnog stanja i truda koji morate uloziti da popravite stetu?
Edited by Baka Staka, 15 August 2007 - 01:06.