Ode ti u prošlost. Ta Šenoina djela su vjerojatno objavljena prije 1892. jer je tada na snagu stupio "Hrvatski pravopis" Ivana Broza, koji se temelji na pravopisnoj konvenciji Vuka Karadžića. Šenoa je umro 1881. a kasnije su njegova djela pravopisno uglavnom prepravljana. - Do danas nisam uspio otkriti jesu li naši preci te konvencije prihvatili pod pritiskom Bečkoga dvora ili iz ljubavi prema srodnom narodu.
Ne mora biti, djela su starijim pravopisom objavljivana i do u 20. stoljeće, nije tu bio nikakav rez kao što se možda misli. Izvorno, dobar je dio Matoševih tekstova objavljen tradicionalnim (Šulekovim, Veberovim, "etimoložkim", ..) pravopisom, i npr. 1908, 1910. i sl.
Što se motivacije tiče, taj je naraštaj "vukovaca" (Broz, Maretić, Musić, Iveković,..) bio ideološki fanatiziran, o čemu je zgodno napisao Ivo Pranjković u "Vijencu":
http://www.matica.hr...tekstovi/08.htmGlede pak oprjeke izgovorni-tvorbeni, još je Stjepan Ivšić pokazao da je hrvatski prije Iliraca bio pretežno izgovorni:
http://kategorija.fu...eciowid.com.pl/ (dio Politička dimenzija hrvatskoga pravopisa)
Evo copy-paste, da se ne mučite:
Politička dimenzija hrvatskoga pravopisa
Zašto onda toliko svađa i sporova oko pravopisa ? I ne samo kod nas, nego i drugdje (Njemačka, Izrael, Srbija,..prije Rusija, ..). Dva su razloga: pravopis je, uz lekseme/riječi, jedini dio jezika koji laici «vide» i nekako razumiju (naravno da ne znaju o morfofonologiji ili pragmatici); zatim-pravopis je po naravi konzervativan i ljudi ne vole da se stvari mijenjaju. Hrvatski je pravopis opterećen i povijesnopolitičkom dimenzijom: nametane su razne nehrvatske inačice, poglavito u obje Jugoslavije, pa je pravopis postao nekom vrsti nacionalne iskaznice-ovako ili onako. U doba NDH Pavelić se fokusirao na pravopis kao glavnu temu hrvatskoga, i uz pogrješne predodžbe o jeziku (o hrvatskom, realno, nije puno znao)- oktroirao je povratak na stariju vrstu pravopisa kakva se stabilizirala oko 1860/70.-1890/1900. Nezgoda je bila u tom što je hrvatski moderni pravopis došao zajedno s «hrvatskim vukovcima», tj. moderni je pravopis samo inačica «Hrvatskoga pravopisa» Ivana Broza iz 1892. Budući da se Vuk Karadžić «proslavio» svojim negiranjem i minimiziranjem hrvatstva, a ovi «vukovci» su bili obožavatelji njegova «lika i djela»- stvori ose privid da fonološki pravopis (Brozov iz 1892.) nije «hrvatski» nego-«srpski». Radi se o povijesnoj neistini, jer je srpski tradicionalni pravopis «korijenski» (morfološki-kao u Rusa), a hrvatski većinski fonološki (kod Dubrovčana (Držić, Gundulić,..), Divkovića, Kašića, Kačića, Belostenca,...). To je pokazao jedan od naših najvažnijih lingvista Stjepan Ivšić u više radova (najpoznatiji je «Etimologija i fonetika u našem pravopisu», 1938.). Dapače-Broz je bio vrlo umjeren (naši su stari pisali i hrvacki, ljucki, pisaću, govoriću, ..). Pravopisi ilirski (Gaj, Mažuranić,..) i onaj Zagrebačke škole (Šulek, Veber) uglavnom su se temeljili na ideologiji panslavizma zapadnoga tipa i odražavaju češki i općenito slavenski utjecaj i pismu- koji nije na glavnoj crti hrvatskoga pravopisanja. Kao što je dobro rekao Brozović za promjene koje su uveli hrvatski vukovci- ispravne su stvari izveli pogrješni ljudi (pogotovo Maretić). U velikoj većini rješenja Brozov je pravopis odražavao glavnu crtu našega pravopisa, iako je prihvatio i nemali dio rješenja Zagrebačke škole (pisanje imena kao u izvorniku- William, rastavljeni futur: pisat ću). Politička dimenzija pravopisa nije iščezla-dapače, radikalizirala se povijesno promašenom identifikacijom fonološkog pravopisa kao nečeg «srpskog» (prije će biti obratno). Ivšićev primjer koji pokazuje povijesnu utemeljenost fonološkoga načela u hrvatskom pravopisu pjesma je Dominka Zlatarića još iz 1597., te starije spise. Evo toga dijela teksta: «...Isticanje dra. Marijana Stojkovića, da je fonetski pravopis kod Hrvata samo djelo Vukovo, nije na mjestu. Istina je da je Vuk u početku pisao etimološki, pa je i svoju prvu gramatiku "Pismenicu serbskoga jezika" (1814) napisao etimološkim pravopisom, i da je istom u gramatici uz "Rječnik" iz godine 1818., za koji je upotrijebio i "šokačke" rjecnike, udesio fonetski pravopis. No fonetsko je pisanje bilo u običaju kod Hrvata od najstarijih vremena. Mjesto mnogih drugih dokaza za to prilažem ovdje u prijepisu jednu pjesmu Dubrovčanina Dominka Zlatarića prema originalnom izdanju njegovih pjesama iz godine 1597., preštampanu u SPH (Stari pisci hrvatski) XXI,
- U smrt gospodina Tomka Vodopića Smrt meni novi plač pripravi i suze, ka tebe naglo tac, VODOPIĆU, uze, jer ne imam pokoja, što s tobom općiti ovdi već neću ja, ni te kad viditi; zač odkle vrijedni moj ZLATARIĆ cvijet ođe, ti me sam pri nijednoj zgodi vik ne ođe, ni te strah zdrža vik, ni druzijeh prijazan, da meni pomoćnik ne budeš noć i dan. Ti svakom radosti mojom se veseli, i svakom žalosti bez himbe dreseli. Sa mnom te sveđ imah. Ljubežljiv i viran biješe mi, tijem se zvah pokojan i miran. Ali me i ti sad prije reda ostavi, neka me gorki jad i boles zla davi. Bolim se još dosta dicom tvom i ljubi, žalosna ka osta pokle te izgubi. I toj me usili, da tužno sveđ cvijelju, rodjače moj mili, srčani prijatelju, a ne ka druga čes: jer si ti u slavi koju kralj od nebes izbranim pripravi. (iz "Pjesni u smrt od razlicijeh", štamp. u Mlecima 1597., str. 94; preštamp. u SPH XXI, 155) u kojem se osim fonetskih primjera, kakvi su označeni u prilogu: ob- > op-, s- > z-, stn>sn, tc>c, dc>c, nb>mb, nalaze i ovakvi: dk>tk (slatka 35, rijetke 153), žk>šk (tešku 151), iz->is- (ishodeći 91, istok 32), raz->ras- (rascviljena 37, raspravlja 16), uz->us- (uspreda 33. uspomena 125), ob->op- (optekal 146,) zs>s (rasap 19, raspa 33, rasjekoše 9. rastavi 27), zš>š (raširat 95), žsk>šk (muški 144), žst>št (uboštvo 92. društvo 118). čb>džb (srdžba 12.19.27.28.43.79.88.120.130.164 i drugdje), stn>sn (usne 87), stb>zb (gozbe 15), zt>st (uljesti 5), tč>č (svečane 42), dd>d (devedeset 162), dt>t (potičeš 13), f'ut. tć>ć (platićeš 28), ts>c (hrvacki 5, bogactvo 8. t. 29) i dr. Tako su eto pisali u hrvatskoj Ateni u zlatno doba njezine književnosti. A daje opravdano, da se obaziremo i na njezine književnike, mogao bih se pozvati na Dinka Ranjinu, koji je vec godine 1563., u posveti svojih pjesama "knjižniku" Mihu Menčetiću, rekao osim drugoga i ovo: "slidimo ovi put, u koji smo uljezli s pomoću spijevalac, zašto oni svijem nami voci su i oci svakoga razuma" (str. VI; nalnoga izdanja, u SPH XVII , 4). Da spomenem još samo nešto iz hrvatske pravopisne tradicije. U najstarijoj hrvatskoj ispravi s otoka Brača iz godine 1185., sačuvanoj u ćirilskom prijepisu iz godine 1250., čitamo ime Draško (mjesto Draž'hko), prema čemu je i poslije u hrvatskoj glagoljskoj ispravi iz godine 1490. Drašković (v. Šurmin, Hrv. spom. 9 i 345). Našoj fonetskoj tradiciji odgovara i pisanje Bošković (mjesto Božković), a da se bosanski kralj Tvrtko pisao tako, a ne Tvrdko, to zna svatko, tko je imao prilike čitati njegove isprave Prema tome je jasno, zašto se već odavno u nas spominju Grupkovići, Vlatkovići, Latkovići, pa i Ratkovići. ..»
Edited by Hroboatos, 07 March 2008 - 11:42.
