da chujem vas, shta je to augmentativ?
Predajem srpski, i sam cesto kazem djacima da im mnogo sta od te gramatike nikad nece trebati, ako ne budu studirali jezik.
Saosecam sa vama zaista.
Posted 13 April 2009 - 03:12
da chujem vas, shta je to augmentativ?
Posted 13 April 2009 - 17:14
Edited by highlanderka, 13 April 2009 - 17:20.
Posted 14 April 2009 - 21:12
Nažalost, čak i oni koji studiraju jezik(e) ne poznaju gramatiku u dovoljnoj meri. Razumeo bih ukoliko se ovo "nepotrebno" odnosi na aktuelni kvalifikativ (i još neke bisere čika Ljube), ali augmentativ spada u domen opšteg znanja o jeziku. Koliko mi je poznato, nastava srpskog se svodi na nastavu književnosti (čitaj: prepričavanje knjige), dok se gramatika i pravopis spominju tek povremeno. Poslednja konstatacija se ne odnosi na sagovornika, već na "umne glave" koji pišu nastavne programe.Predajem srpski, i sam cesto kazem djacima da im mnogo sta od te gramatike nikad nece trebati, ako ne budu studirali jezik.
Saosecam sa vama zaista.
Posted 15 April 2009 - 02:56
Edited by djak, 15 April 2009 - 02:57.
Posted 30 April 2009 - 22:29
IDI(J)OTI
O, sveto nebo,
o, moćne sile,
bacite jedno
pečeno pile!
Uto se javi
gavran sa grane:
Ne dajem ništa
za gotovane!
Dosta je bilo
mufte davanja,
prošlo je vreme
izmotavanja!
Ljubivoje Ršumović
Upravo ovo treba da bude naša parola. Ovako lepo izrečeni stihovi bi trebali da osveste decu, ali i ne samo njih nego i odrasle. Zar je većina zaboravila ove reči ?Zar je većina odraslih zaboravila kako je bilo nekada ?Kako su naši roditelji morali da pešice pređu par kilometara, samo da bi došli u školu i naučili nešto novo.
E pa, verovali ili ne, sve je to zaboravljeno. Deca danas u školama rade šta oni žele a ne šta bi trebalo. Oni više ne znaju ni da sabiraju, ni da oduzimaju, a da ne govorim o množenju i deljenju. Ali dragi moji ne pričam ja o mališanima koji su još uvek kod učiteljica, ja pričam o šestom, sedmom, osmom razredu i o deci koja su se upisala u srednje škole! Ovo što se dešava u našem školstvu je sramota. Deca dolaze do petog razreda neznajući azbuku i sva slova, ne znajući ni koliko je 3×4, a svi mi žmurimo. Svi nastavnici žmure i puštaju takve učenike u dalje razrede. Ono što je još strašnije jeste da je tavih učenika sve više i više i oni danas predstavljaju više od 90% đaka naših škola. U jednom razredu (ukoliko bude sreće) se nađe tek po jedno ili dva deteta koja vredno rade, ali koja takođe imaju ogromne rupe u znanju (tipa ne znaju da pretvaraju metre u centimetre). Zahvaljujući novom sistemu koji kaže da je dovoljno imati svega jedan bod na prijemnom iz srpskog i iz matematike (iz srpskog se taj bod može dobiti na sreću jer je većinom na zaokruživanje a iz matematike ako se iole seća nekih algebarskih izraza iz 4-tog osnovne), naši đaci ništa ne uče. Oni se čak i ne trude.
Ja sam mlad nastavnik fizike, koji je svom poslu pristupio vrlo savesno i sa entuzijazmom krenuo u školu, nadajući se da ću nešto naučiti decu i da ću na neki način uspeti da približim ovaj predmet deci (pošto je kako većina kaže fizika « bauk »). Ali… Pa, šta da vam kažem… Radim od januara meseca i neznanje dece me je šokiralo. Odlični učenici u osmom razredu (inače iz tog razreda će biti proglašen učenik generacije) ne znaju osnovne stvari. Oni ne znaju površinu kruga, ne znaju obim, visinu u jednakostraničnom trouglu, (pitagoru rade za bilo koji trougao iako nema nigde ugla od 90°) ali čitajte sada ovo→ oni ne znaju da nađu NZS (najmanji zajednički sadržalac) za brojeve 3 i 6 !!!!!!!!!
Tuga…. Šta da vam kažem. Ukoliko podelim kečeve (a nemam osnove da nekom dam 2-eventualno ukoliko se dete lepo potpisalo na kontrolnom), žale se prvo deca, potom nastavnici, razredne starešine, roditelji a na kraju i direktor. Jednostavno me primoravaju da snižavam kriterijum do te mere da je na kraju potrebno svega 30% za 2. Ali, razumimo se, ja dajem 10 pitanja iz teorije kao test na zaokruživanje (čovek ukoliko je iole pri čistoj svesti i zdrave pameti može metodom eliminacije odgovora zaokružiti barem 5 tačnih, a da ne pričam da se test radi u sekundama ukoliko je neko uopšte i učio) i dajem 3 zadatka u kojem je jedan elementaran (date su sve potrebne vrednosti za izračunavanje nepoznate i treba samo primeniti formulu), jedan zadatak je urađen na času (ili je dat kao domaći iz zbirke) i treći mora biti malo teži da bi se petice mogle dokazati (a za to je uglavnom dovoljno kombinacija dve formule i malo matematičke petljancije). Pa dragi moji, da li je vama neko ikada i davao test na zaokruživanje dok ste bili đaci? Da li (inače jako puno učenika piše rečcu li zajedno) su vama knjige bile tako šarene i zanimljive kao slikovnice ? Naravno da nisu. Ali isto tako mi nismo smeli da se deremo na nastavnika, da mu krivimo registarske tablice, bušimo gume na kolima, nismo ni pomišljali da se ikada i žalimo na njega. A danas deca samo razmišljaju o svojim pravima i šta sve nastavnik NE sme da im uradi. Ukoliko ima više od 60% kečeva u razredu, predmetni nastavnik ne radi svoj posao kako treba. Tako kaže naša država. Ali, niko ne pomišlja da ta deca ne rade svoj posao kako treba. Oni treba da su đaci, a đaci bi trebalo da pišu na časovima, slušaju, rade domaći i ispunjavaju razne druge obaveze koje su pripisane njihovoj ulozi. Nećete me ubediti da je sada teže nego ranije, da oni imaju više obaveza i td. To nije istina. Oni su navikli da svi žmure, oni su navikli na to da budu pušteni. Pa zar vama nije sumljivo da škola koja ima 1200 učenika nema baš nijednog đaka koji je pao na popravni????? Sve je ovo krivica našeg sistema. Nastavnici puštaju decu koja ne znaju osnovne stvari, ta ista deca nekako upišu srednje škole i to četvorogodišnje, a tamo ih opet puštaju profesori i tako oni dođu i do fakulteta. A na fakultetima prepisuju, varaju, polažu ispite sa bubicama, drugi ljudi polažu ispite umesto njih, ili na kraju krajeva plate za tu diplomu. I tako dragi moji oni postanu akademski građani, bog zna kako visoko obrazovani a ne znaju ni koliko košta 1,25 kg jabuka na pijaci ako 1 kg košta 50 din, ne znaju koliko je to 20% popusta, ne znaju ni da saberu račun za struju i telefon bez kalkulatora i da ne pričam šta sve još. U svakom slučaju ne treba se iznenaditi da će nam kroz 10 godina državu voditi neki IDI(J)OT (sa J) koji će se čak možda i potpisivati krstićem umesto ćirilicom. Američki standard u školama je već iznad našeg samim tim što kod njih učenici znaju šta su učili prethodnih godina, a da ne pričam da je kod njih za ocenu A potrebno ukupno 93% (što uračunava domaće zadatke, testove i eseje). Vreme je da prestanemo da se hvalimo našom pameću jer je nije baš mnogo ostalo. Rusi i ruska škola je ostala neprevaziđena i nikada mi neće biti jasno zašto toliko hoćemo da se potčinimo Evropi i Americi da smo čak počeli i da zatupljujemo rođenu decu. Ko mi sledeći put kaže da svi treba da izađemo na izbore, i ko mi bude rekao da je glas pojedinca bitan, ne znam kako ću postupiti ali neću otići na izbore jer sam ja kao pojedinac koji se bori za znanje ugušivan sa svih strana (kolega, roditelja, zakona).
Toliko o tome.
Srbijo odoh ja, da bog da te ne video !
Posted 13 September 2009 - 14:27
Posted 14 October 2009 - 10:20
Posted 29 March 2010 - 12:26
Posted 31 March 2010 - 16:11
Edited by Strummer, 31 March 2010 - 16:17.
Posted 31 March 2010 - 20:05
Sve ovo drugo, tipa pijani profesori, nastavnici koji udaraju decu dnevnikom itd. je strasno. Medjutim sa boldovanim se ne slazem. Upravo je "ucenje lekcija" pa posle njihovo prepricavanje vrlo pogresan metod ispitivanja posto stimulise ucenike da uce napamet bez ikakvog razumevanja. Takvo znanje je potpuno bezvredno. Narocito u predmetima tipa matematike, fizike i hemije. Postavljanjem pitanja (naravno ne (samo) pitanja koja se vec nalaze u knjizi) se proverava da li je ucenik zaista razumeo lekciju koju odgovara. Ako djak ume samo da "izrecituje"/"preprica" lekciju, a nije u stanju da odogovori na konkretno pitanje vezano za lekciju onda ta lekcija nije zaista naucena i takvo "znanje" ne zasluzuje visu ocenu od dvojke.Jeste da tema nije dugo aktuelna, tj nema novih odgovora, ali moram da napišem nešto. Imam sina koji je omi razred osnovne škole, živimo u malom selu. Škola u koju ide je bruka i sramota. Nastavni kadar je jad i tuga, a o direktorki koja je pre bila učitelj da ne pričam. Imao je dobru dobru učiteljicu, koja ih je dosta naučila i dosta se trudila oko njih, bez da smo morali nositi poklone ili koverte. Mada i za te četiri godine sam dosta ja kući radila sa njim. Nikada, ali nikada svom detetu nisam napisala sastav, pa da ga on nauči napamet i na pismenom dobije peticu. Nikada nisam raspravljala sa učiteljicom oko ocene, iako znam koliko moje dete zna. Jedna stvar mi nikako ne ide u glavu. A to je zašto nam zaglupljuju decu. Kada je pošao u peti razred nastavnici ne pitaju lekciju, nego pitanja na koja oni odgovaraju. Ja sam osamdesetih išla u osnovnu, devedesetih u gimnaziju, i kada odgovaraš za ocenu, nastavnik ili profesor kaže lekciju pa ti pričaš, ako postavi pitanje ocena je manja. Tako sam pokušala da i svoje dete učim da kada uči lekciju tako je uči. Ali, dete mi kaže da iz ovih slikovnica koje imaju umesto knjiga njih pitaju pitanjima na koje treba da ogovore dve rečenice. Strašno.
Šta će da bude u srednjoj školi kad on ne zna da ustane i ispriča lekciju?
Posted 07 April 2010 - 03:14
Posted 07 April 2010 - 10:31
Posted 07 April 2010 - 11:44
Pa sad, ako je pitanje apsolutno nepovezano sa gradivom koje se predaje (oko nije dobar primer posto se sigurno predaje i sigurno ga ima u udzbeniku) onda takvo pitanje nije odgvoarajuce. Medjutim to sto odgovor na pitanje nije iskazan u tekstu u formi jedne ili vise recenica koje treba prepricati ne cini pitanje automatski nelegitimnim. Posto svrha ucenja nije samo ponavljanje/prepricavanje pitanje koje od djaka ocekuje da izvede neke (ne previse slozene) zakljucke na bazi naucenog, a koji nisu eksplicitno navedeni u tekstu, je sasvim legitimno. Npr. u tekstu nije neophodno da postoji uporedna analiza gradje oka sisara i gradje oka insekata, da bi pitanje tipa "u cemu je razlika izmedju gradje oka sisara i insekata" bilo legitimno, pod uslovom da je ucena posebno gradja oka sisara i gradja oka insekata. Ili ako je ucenik ucio koje boje insekti vide ili ne vide (i kako) pitanje tipa "da li je boja X cveta Y dobra za privlacenje pcela za oprasivanje i zasto?" je sasvim legitimno (barem za bolje ocene). Ovo je naravno samo primer - ne verujem da se ovakvo pitanje postavlja.Verovatno se nisam dobro izrazila kada sam rekla ustati i ispričati lekciju. Kod predmeta tipa matematika, fizika hemija to je ne moguće. To se uči sa razumevanjem a ne napamet. Takođe, ne treba ni lekciju iz biologije ili sl. prepričati, već naučiti tako da svojim rečima kažeš o čemu se radi. Ali, ono što sam htela reći, lupam, deo lekcije iz biologije na primer, čula, to rade u 8. razredu, i ona postavlja pitanje o recimo oku. A u knjizi 3 rečenice o tome. To mi nije jasno. A pri tom kada je dete ne aktivno na času, automatski se zaključuje da ne zna, bez da se to dete prozove i postavi pitanje pa onda izvoditi zaključke, ili sam ja glupa pa ne shvatam to kako bi trebalo.
Posted 07 April 2010 - 11:53
Edited by Marqueau, 07 April 2010 - 11:56.
Posted 09 April 2010 - 08:58
Sve bi trebalo da se uči s razumevanjem, a ne napamet. I pri učenju istorije treba mnogo toga razumeti, ali toga ljudi nisu svesni baš zato što se u školi istorija svodi na bubanje datuma i godina, no da sada ne ulazimo u problematiku posebnih predmeta.
Naravno da treba proveriti znanje,a ne izvoditi zaključke po osnovi aktivnosti. Zaista glupost. Da je meni neko tako radio verovatno bih imao daleko niže ocene, pošto sam u osnovnoj školi retko bio aktivan, gotovo nikako. Uvek je bilo dovoljno vadiočiju po prvim klupama, spremnih da počnu svoju recitaciju u svakom trenutku, dodaju olovku, papir i sl.Pa ipak sam bio odličan, a i čitajući ovu temu shvatio sam da sam u osnovnoj imao vanredno dobre nastavnike. A ko nema te sreće, bilo bi dobro da ima svest o tome da je ocena nešto izrazito subjektivno i da joj ne pridaje veliki značaj, ili gubi samopouzdanje zbog toga.
I da, pšošto rekoste da je škola u malom selu. Pa, evo jedne pričice. Sa mnom u gimnaziji u odeljenju je bio jedan dečko koji je bio ni manje ni više nego đak generacije u svojoj seoskoj školi, relativno blizu Beograda. Nije prošao popravni na kom se on u gimnaziji nije pojavio. Iz tog i raznih drugih iskustava stekao sam utisak da su škole po selima sramotno loše i da je najpametnije ne obazirati se na njihove ocene i sudove.