Jump to content


Photo

Da li bi Beograd ponovo postao grad ako bi Manu Chao u njemu


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
No replies to this topic

#1 gazza

gazza
  • Members
  • 1,084 posts

Posted 02 June 2002 - 18:56

Dolaze li konacno promene?

Manu Chao u Beogradu | 01. jun 2002.

Da li bi Beograd ponovo postao grad ako bi Manu Chao u njemu svirao bar jednom nedeljno?

Pise: Ana Denic



U subotu je na beogradskom Tasmajdanu nastupio Manu Chao, kontraverzna zvezda anti-globalistickog popa. Za neke Beogradjane ovo je bio jos jedan zanimljiv koncert u ubrzanom nizu u kome nas ocekuju jos i David Byrne (ex-Talking Heads), The Rootsman, Femi Kuti i na jesen – Public Enemy. Za neke druge, koncert Manu Chao imao je i posebnu socijalnu dimenziju, kao jedan od onih prosvetljujucih momenata u istoriji jednog grada koji sa sobom nosi energetski naboj socijalne promene.

Srdjan Andjelic, radio –guru “devedesetdvojke” i danas tvrdi da je ondasnji nastup The Prodigy uticao na tok nase politicke istorije tako sto je mladima vratio zivotnu energiju i zelju za promenom, ubijenu godinama bosanskog rata i sankcija. Nekoliko meseci kasnije, beogradskim ulicama se valjao najveci protest protiv Milosevica do tada.

Emocije ispred sou-biznisa


O tome kako ce se visecasovni nastup Manu Chao odraziti na neke buduce dogadjaje u Beogradu prerano je govoriti. Neke stvari su medjutim izvesne – takav oblak pozitivne energije sigurno nije emitovan na jednom koncertu u Jugoslaviji dugo, dugo vremena. Kada se u 20.30 Manu Chao pojavio pred blizu desetak hiljada ljudi, sa sirokim, iskrenim osmehom na licu koji ga nije napustao do kraja dogadjaja tacno u ponoc, reflektori su osvetlili publiku. Ponovo sam pomislila da ovo nije Beograd koji poznajem, utopljen u more socijalne nepravde, depresije, prljavstine i prasine. Na sve strane lepi, mladi, urbani ljudi, oni koje uglavnom vise ne srecete na ulicama ovog grada, i svuda radost, optimizam - kao da ih je neko teleportovao na zapusteni, oronuli Tasmajdan sa nekog srecnog mesta.

Manu Chao ce odmah po silasku sa bine izjaviti da je ovaj koncert bio daleko najemotivniji od svih koje su svirali u poslednje vreme, a takvu sliku su kroz njegovu verbalnu gestikulaciju mogli steci i sami posetioci. A ako neko u danasnjem muzickom biznisu zna sta su emocije na bini, onda je to sigurno covek koji je u svom zivotu izmedju ostalog svirao pred 100,000 Meksikanaca koji su dosli da vide kraj legendarnog marsa zapatistickih pobunjenika od Chiapasa do Mexico Cityja.

Punk rok za kraj sveta


Sam nastup se sastojao iz dva dela. U prvom delu koji je trajao tacno 2,5 sata Manu Chao i njegov prateci bend Radio Bemba Sound System prasio je ubitacnim tempom sopstvene klasike sa ploca "Clandestino" i "Proxima Estacion: Esperanza", prosarane ponekim Mano Negra hitom i bizarnostima tipa obrade Dr. Alban “It’s my life”. Sa 8 ljudi na bini, Manu Chao zvuce kao poslednje logicno ishodiste punk-rocka, kao melanz uticaja latin,rege, flamenko i afro zvuka, odsviranih ska poletnoscu i HC energijom. Izmedju 15-minutnih blokova, dok bend u predahu uzima vazduh za sledeci baraz, cuju se zvuci revolucije. Manu Chao, marksista i anti-globalista koji svoje ploce izdaje za Virgin, ipak ne propusta da u svakom trenutku naglasi svoj politicki kredo. Kada se sa razglasa zacuju istorijske reci zapatistickog vodje Subkomandantea Markosa – “Demokratija, sloboda, pravda” – ceo bend stoji mirno, poneko i sa rukom na srcu, tako da i oni koji ne razumeju ovaj govor, znaju da se radi o necem svetom.

Drugi deo nastupa je usledio nakon kraja koncerta, posle 2 bisa - u pitanju je bio DJ performans u koji su se jedan za drugim ukljucivali i clanovi benda improvizujuci na udaraljkama ili na mikrofonu. Da sve ostane u duhu nestvarno opustene atmosfere koja je u danasnjem show-businessu gotovo nezamisliva, pobrinuo se sam bend koji je pozvao devojke iz publike da se prikljuce na bini. Tako je i bukvalno porusena zamisljena barijera izmedju publike i benda, koja je u slucaju Manu Chao i onako skoro nepostojeca. Kako je nakon koncerta noc odmicala, tako su dalje rasle emocije. Manu je svoju gitaru poklonio jednom fanu, a kada se dosao trenutak da se napusti Tasmajdan i krene put Skoplja, na sledeci koncert, bend se nije mogao uterati u autobus. Svako iz grupe je koristio nepaznju menadzera da se iskrade i jos jednog izgrli i izljubi sa posetiocima.

Sta cemo sledece subote?


Odlazeci sa Tasmajdana, objekta za koji je rec “sramota” preblaga da opise stanje u kome se nalazi, culi smo komentar da bi bilo super kada bi Manu Chao svake subote svirao ovde. Da, mozda bi tada zivot u gradu, ukljestenom izmedju mucne proslosti koja se turobno valja i odupire zelji za promenama, bio definitivno drugaciji. A mozda ce nas bas i ovaj koncert uciniti drugacijim, solidarnijim, svesnijim, tolerantnijim, ljudskijim. U svakom slucaju, Manu je obecao da ce se vratiti uskoro.

Ovaj koncert je organizovao B92, uz pomoc Francuskog Kulturnog Centra. Medju posetiocima je bilo i 200 dece iz izbeglickih kampova u okolini Beograda po izricitoj zelji grupe. Vise fotografija sa ovog dogadjaja potrazite u posebnoj fotogaleriji posvecenoj koncertu na adresi:
http://www.b92.net/d...togalerija.html