bozicna tema: kao u starom vicu - idu dva praseta i spopala ih neka metafizika, i jedno ce: “sta mislis, ima li zivota posle bozica?”
ajmo, dragi obicni ljudi
evo pitanja na koja su odgovarali skoro svi filozofi (svaki odnos spram beskonacnog podrazumeva da si ti konacan – to su vise razvijali ovi religiozni mislioci, npr. paskal, a kasnije je kjerkegor zapoceo sa tim i presudno uticao na egzistencijalizam/hajdegera, sartra...), psihoanaliticari (cesto, i klasicni i savremeni), manje-vise sve religije:
-egzistencijalno obrazlozenje smrti
-zasto i cemu?
-da li je strah od smrti inherentan coveku?
-ako jeste, da li mora da se prevazidje?
-ako mora, kako?
sta je, jesmo gori od njih? ako su mogli oni, mozemo i mi.
da li se ‘aktivno’ bojite smrti i kako se sa tim nostite? kako biste objasnili detetu sta je smrt?
zapocnimo sa malog jeftinog humora. ovo bi mogle da budu poslednje reci kolega forumasa:
DUNADAN: dzizs.
Toal: Smrt tiha – pristaju joj dva stiha.
Kinik: Pateticno. Ne dolazite mi na sahranu – svakom svoje.
indy: pour me some vine. in your face, intelligent designer!
srdjanf.: When shit happens, why does it always happens to us?
Uros_78: Cuvajte mi demokratiju
Alexia: Fasisoidno.
ser autsajder: Ali ja sam nepusac.
mango: Poanta je u patrijarhatu.
Rastko: Mi u Americi imamo zivotno osiguranje – nije nikakav problem.
Stoprocentni: Vidju mene.
kingmaker: Pretenciozno.
Billy Mahony: U kom filmu je najduza scena smrti? (odgovor nosim sa sobom)
izvinjavam se pobrojanim forumasima, zbog morbidnosti, a i izostavljenim. osecajte se slobodnim da dopisete moje poslednje reci, ili nacin kako cu da mrem.