Jump to content


Photo

Miroslav Antic


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
59 replies to this topic

#1 BigLebowsky

BigLebowsky
  • Members
  • 1,822 posts

Posted 30 June 2005 - 21:00

...nedavno je bila godisnjica smrti miroslava antica, a cesto se prisecam njegovih pesama u poslednje vreme ... uvek sam bio pre za prozu, i nisam neki ljubitelj poezije, i malo sta van citanke poznajem, ali Garavi Sokak je jedna od najranijih uspomena iz detinjstva, pamtim kako su mi citali te pesme pred spavanje....(tek nedavno sam skapirao da ih cale nije citao meni, vec sebi, naglas :lol: )...i stvarno ih volim....

Miroslavu Antiću (Mokrin, 14.3.1932 - Novi Sad, 24.6.1986) ne treba nikakva lakirana biografija, lažna slava, unjkavi govor, prigodan tekst. Kao da je žurio da umre da bi ponovo živeo. Ni kod jednog drugog našeg mrtvog pesnika, grob nije počeo da uzdiže stvaralaštvo, koje je u svim žanrovima i oblastima iz jednog komada i antićevsko, pesničko u svom biću. U samrtnom času, preteći je digao glas nad svom mrtvačkom menažerijom, u kojoj amebe i paramecijumi traže svoj trenutak: "Niko ne sme da mi drži govor!". Vojvodina i ona stara Jugoslavija je zapamtila taj oproštaj, za koji je Antić sam napisao "Besmrtnu pesmu" i naručio Janikine tamburaše i "Pira manđe korkoro" ("Lutam sam po svetu").

Iz Ulice Mihala Babinke broj 1, kome je kao pesniku i kolegi iz iste redakcije i rubrike izborio sokak, Antić se preselio u legendu. Još za života je bio mit, a njegova meteorska figura zaparala je panonsko nebo ostavljajući opus kome je teško sagledati kraj, samo u pisanom obliku. Pesnik koji je bio simbol slobode i nezavisnosti svake vrste, posejao je tragove svoje genijalnosti i u "pobočnim umetnostima": na filmu, u pozorištu, slikarstvu. Da ne govorimo o novinarstvu. Tu skoro objavljena Antićeva bibliografija sadrži 3225 bibliografskih jedinica, 152 izdanja Antićevih knjiga.
U svemu što je takao, uradio svojom rukom, Antić je bio neponovljiv i postao, uistinu, kultna ličnost. Živeo je više života, najmanje osam, a svi detektivski napori da se oni rasvetle ostaju bez ikakvog rezultata. Oni koji su o Antiću "znali sve" iz kafanskih priča i naklapanja, hvalisanja onih koji ga možda nisu ni videli, tek iz njegovih sabranih dela su u prilici da dotaknu jednog autentičnog Miku. Onog koji nije mogao da se sakrije i kada je to žarko želeo. Jedna od tih dragih knjiga ima naslov "Rečnik Vojvodine". U njoj Antić nije čuo zvezde, razumevao ptice, mirisao trave, osećao moć zemlje. Više od knjiga čitao je ljude, savremenike koji su se uzdigli pedalj iznad razora i horizonta u kome se spajaju nebo i zemlja.
Antić je voleo da parafrazira Kandinskog i kaže kako je "sve što umetnik izdahne umetnost" - činio je to sa prevelikom strašću. On je sve to zvao - pesma. I potpisivao kao Pesnik. Krećući se u svim vremenima i prostorima, zahvaljujući novinarstvu i mestu reportera u "Dnevniku", Antić je znao da kaže:
- Sve je stvoreno iz kretanja, a ko se više kreće nego novinar. Zahvaljujući novinarstvu uspeo sam da obiđem ceo svet, sem Australije. Naravno da tamo nisam samo skupljao materijal za reportaže, nego se tu vrlo mnogo zalepilo za mene od drugih kultura.

prepisao odavde.......



Miroslav Antić – In Memoriam

Postoji jedan neverovatan gad koji se zove
Miroslav Antić
Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja
Odela
Sa mojom ženom leže u krevet na moje
Rođene oči
Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde
Daleko u Lenjingradu

I taj Antić što me je upropastio I kao
Pisca I kao čoveka
Dakle taj koji će na kraju leći u moju
Sopstvenu grobnicu
Pita me jedno jutro šta vam je boga mu
Čoveče
Izgledate mi nekako bolesni
A šta se izvinite za izraz baš njega tiče
Kako je meni
I dokle mi je

O meni se najlepše brinu oni koji me
Ostavljaju na miru
A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od
Mog ateljea

Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa
Mojim plavušama
Dere se u mojoj kuci ogovara me svasta
Laže
Deca mi liče na njega a on nosi kravatu
Brije se poznaje neke ljude radi
Svako jutro se tusira pravi se da zna sve
O zenbudizmu
Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje
Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom
Sinu kupuje sladoled

Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer
U Pariz
Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove
A on me I tu pronađe u nekoj ulici Žolive
U nekom bednom hotelu
I vrati kući I rasplače me

Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene
A ne njega
Više ga voli više mu veruje I on to još kako
Koristi
A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj
Ja dižem spomenik

On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem
Biografiju
Ovako popljuvan I sam I do krajnosti zgađen
Što moram da mu javno pozajmim oči I dušu
I ono malo para koje sam jedva pozajmio

Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske
Tvrđave
On je uskakao u đačke čitanke
Kad me je doktor Savić lečio od alkohola
On se pravio kao da ima neke veze sa filmom

Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam
Pristajao je na kompromise cerekao se na
Prijemima
Primao je moje nagrade mešao se u moje snove
Jedan licemer

Jedan stvarni licemer
Jedan provincijalac
Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću
Trpeti
I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene
Da bi umesto mene
Svinja jedna
Da bi umesto mene što pre jedini živeo

#2 BigLebowsky

BigLebowsky
  • Members
  • 1,822 posts

Posted 30 June 2005 - 21:04

.....evo jos par....


OPOMENA

Važno je, možda, i to da znamo:
covek je željen tek ako želi -
I ako sebe celoga damo,
tek tada i možemo biti celi.

Saznacemo tek ako kažemo
reci iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moci ce neko i nas da sretne.


Vlajko

Uvek kad se igramo,
meni kazu: bices konj,
i ja, sta cu - moram.

I jos neki budu konji,
a ostali sednu nam na ledja,
pa se tako trkamo.

Mi, koji smo konji,
dok trcimo do cilja,
u konje se pretvorimo, majke mi.

I srce nam konjsko.
I oci nam konjske.
I mozak nam konjski.

I mogu ti reci: kad si konj
uopste ti nije vazno da budes bas prvi.
To je uvek vazno samo onom
sto te jase.


Dordje

Kako mozes da lazes
da najvise volis da jedes
na svetu,
kad najvise volim da jedem - ja!

Ja, bre, kad jedem, brate,
padaju zvezde na krovove
kao bele dudinje
i plivaju mnoge ladje po Tisi.

Ja, bre, kad jedem, brate,
konji rastu lepi kao violina
i vozovi u Pestu putuju
i cak u Rumu, casnu rec.

I kad nema hleba,ja zvacem.
Zvacem nista, brate. Onako.
Za moju dusu, casnu rec.

Nemoj zato da lazes
da najvise volis da jedes
na svetu,
kad najvise volim da jedem - ja!

#3 BigLebowsky

BigLebowsky
  • Members
  • 1,822 posts

Posted 30 June 2005 - 21:06

Mita


Kad sam rodjen, svi mi kazu,
ja sam bio jedna lepa beba.
Lepa kao reklama za sapun.


Samo su me zamenili
u porodilistu
za nekakvo gAdno dete,
nosato i buljavo.


- A sta mozes,
takav ti je zivot


Oni misle:
lako cemo sa Ciganima.
Od tolike silne dece
niko nece primetiti
da je jedno dete zamenjeno.


A tako je bas i bilo.
- tesko meni.


Tek kad sam posao u skolu
video sam da to nisam ja,
jer mi oci bile ovolike
i nos ovoliki.!


-A sta se moze
takav ti je zivot


Znas kako je kad si Rom:
ko te pita jesi l' ti,
il' si onaj drugi.


A mozda je bas ovako
i bolje.
Mozda mi je mnogo lepo
tamo gde sam zamenjen.


Mozda imam tri kaputa
i duboke cipele.


Mozda zivim u velikoj kuci.
Mozda imam na prozoru zavese.


Mozda imam durbin oko vrata,
pa ja uzmem durbin
i ceo dan tako gledam
kroz njega.
I ceo dan vidim da sam srecan
kao niko moj.

- A sta mozes,
takav ti je zivot.
Onakav.

#4 BigLebowsky

BigLebowsky
  • Members
  • 1,822 posts

Posted 30 June 2005 - 21:09

....ja u stvari hteo da postujem celu pricu 'Kad sam bio garav', ali frka mi da me
ne_iznapushavaju da sam gori od koshmarca.... :lol:

Ne lazem te.
Ja izmisljam
ono sto mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer nisi ga ni trazio.

Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodas nestvarnog.

Prepoznaces me po cutanju.
Vecni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj vestinu slusanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rodjenja
i nekih sitnicavih smrti,
kad jednom budes shvatio
da sve to sto si disao

ne znaci jedna zivot,

stvarno naidji do mene
da te dotaknem svetloscu
i pretvorim u misao.

I najdalja buducnost
ima svoju buducnost,
koja u sebi cuje
svoje buducnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, cega nismo svesni,
nije nepostojanje,
vec postojanje bez nas.

#5 mandarinaD

mandarinaD
  • Members
  • 1,573 posts

Posted 30 June 2005 - 22:35

Da li je istina ono što piše Kalevali:
"Ruka što daje, uvek je iznad ruke koja prima?"
Da li je istina ono što govore u Basri:
"Ljubav je kao senka. Ako trčiš za njom, nikad je nećeš stići.
Ako joj okreneš ledja pratiće te".
Neko je negde rekao i hvala mu:
"Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta".

....

Dobićeš jednog dana dublji glas. Počećeš da se briješ.
Oženičes se i zaposliti. Imaćeš svoju decu i pričaćeš im svoje
bajke.
A ja ću biti sve detinjastiji i bezazleniji.
Prepoznaćeš me po tome kako naivno verujem da ću večito
živeti,opčinjen unutrašnjim govorom poput drevnoga boga Ptaha,
koji je prvo smislio ceo svet u sebi zatim izdahnuo okolo svoje neverovatne misli,i
tako,ogromnom maštom,
sam u Ničemu, jedini, oživeo sve ono što je još bilo
nestvoreno.
Onda će doći sve naglo: moji poslednji zubi.
I odmah posle toga: moji poslednji koraci.
Na kraju: neka bolnica u ko zna kojem gradu.
Sedi kraj moga kreveta u neko ovakvo veče makar samo sat ili
pola sata.
Biće to sasvim dosta za sve protekle godine.
I neka moja ruka bude u tvojoj ruci.
I neka kao kućica naslika onaj isti pitomi svetlosni znak na
tvojim dlanovima znak da ti nikad nisam, nikad okrenuo ledđ da bi me poštovao
i voleo.

Ljubav je kao snaga: ako je više trošiš, više ćeš je i imati.
Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja, već bi se pretvorile u
vetar.
Kad bi potoci ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali okeani.
Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali
beskonačni.
Kad bi vreme ovako umelo da voli, kao ja, već bi se pretvorili u
večnost.
Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja, već odavno bi bila
zvezda.


iz zbirke Horoskop

#6 mandarinaD

mandarinaD
  • Members
  • 1,573 posts

Posted 01 July 2005 - 07:34

Staviš li težak teret na pleća, hodaćeš posrćući
celo jutro. Ako ga odbaciš, odlepršaćeš
stopalima.
Isto je tako i sa težinom saznavanja.
Gomila prolećnih paukova se grohotom smejala
dok je, nošena vetrom, slušala kinesku
poslovicu: »Samo strpljenje i vreme pretvaraju
dudovo lišće u svilu«.
Pa evo, rekoše oni, mi svakog trena možemo
isplesti toliko niti da prekrijemo nebo.
Kako objasniti prolećnim paucima da nije
važno plesti i ukrašavati vazduh lepotom
svoga tkanja? Važna je upotreba nti.
Još nisam nosio košulju od paukove svile.
Zato ja više verujem jednoj svilenoj bubi i
strpljivom Heraklitu koji misle da ljudi
ogromna znanja nalaze u malim svetovima,
a zaborave traže u većem i zajedničkom.
I verujem Francuzima. List je čak iz Normandije.
Datum 1726: "I sitne kiše jedu velike puteve".
Zašto se kaže: beskorisno i korisno? Zašto
se kaže: usplahireno i spokojno? Kao što
postoji ponašanje čoveka, sine moj,
tako postoji i ponašanje njegovih misli.
Rado bih nešto dodao Aristotelu. Recimo
da je rekao: »Mudrost je jedina nauka koja
se bavi mudrošću, a ne naukom".
I onda bih ga i pod ovo potpisao, jer mi je
potrebna i takva razglednica: »Ljubav
je jedina umetnost koja se bavi ljubavlju
a ne umetnošću".
Kjerkegor kaže: »Nema nikakvog Ovde i
Tamo. Postoji samo nekakvo Svuda i
Nigde«.
A stari dobri momak Ričard Bak dopisao je
ispod toga nešto potpuno suprotno.
Obojica su u pravu.
Ovako kaže Bak: »Kad bi nam prijateljstvo
zavisilo od vremena i zavisilo od prostora,
savladavši ih, mi bismo upropastili naše
druženje.
Savladamo li prostor, ostaje samo Ovde.
Savladamo li vreme, ostaje samo Sada.
I zar ti se ne čini da ćemo se nas dvojica
na tom čudesnom putu između Sada i
Ovde ipak ponekad sretati?"


#7 BigLebowsky

BigLebowsky
  • Members
  • 1,822 posts

Posted 03 July 2005 - 14:35

KAD SAM BIO GARAV
by Miroslav Antić

U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.

Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.

Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima.

Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.

Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.

Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.
Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.

U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. «Čohano jede sveće», govorili su. «Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost». Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.

Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju «Princ Eugen». Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. «Čega se to vas dvojica igrate?» «Ničega», rekao sam. «On se boji, a ja mu čuvam strah». «A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?» «Brat», rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. «A koga se to bojiš?», upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. «Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče», kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. «A ti se ne bojiš?» «Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati», rekao sam. «A gdje je tvoj stariji brat?» «Nemam ga, gospodine vojniče», kazao sam. «Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem».

Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.

Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah.

Jedno vrijeme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. «Iz poštovanja», kaže mi basista Steva iz Silbaša. «Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas».

I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.

A Mile Dileja?
Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir.
Uvek ga je tako mnogo želeo.

#8 balu

balu
  • Members
  • 896 posts

Posted 03 July 2005 - 20:26

NAJMANJA PESMA - - - - - - - THE SMALLEST POEM

Evo najmanje pesme. - - - - This is the smallest poem.
Manja je od zrna maka. - - - It's smaller than the smallest toy.

U njoj je jedan osmeh - - - - There is a smile in it
i pismo za jednog dečaka. - - and a letter for a boy.

Ako znaš ko ga šalje - - - - - If you know who wrote it -
- šta da ti pričam dalje. - - - I don't have to tell you any more.

Ako ne znaš ko šalje - - -- - If you don't know who wrote it -
- šta te se tiče dalje. - - - - you don't need to know any more.

Miroslav Antić - - - - - - Translation: Dragana Konstantinović

Svidja mi se cak i prepev

#9 balu

balu
  • Members
  • 896 posts

Posted 04 July 2005 - 22:25

Ovo je samo parce, ko 'oce celu nek se pomuci:

Miroslav Antić

Besmrtna pesma

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.

#10 mandarinaD

mandarinaD
  • Members
  • 1,573 posts

Posted 11 July 2005 - 09:44

Nepovratna pesma

Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bezim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možes srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.


Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.


#11 tank girl

tank girl
  • Members
  • 99 posts

Posted 27 July 2005 - 12:07

KAO PESMA


Još se danas, rođena,

moglo plavo voleti

tu, gde kopni detinjstvo

i mladost se javlja.



Sutra će se sigurno

ceo svet razboleti

od drukčijeg osmeha

i drukčijeg zdravlja.



Dalje će ti zenice

zelenilom rađati

i znam da ćeš,

kao sneg,

iza svakih tragova

ostajati bela,

ostajati čista.



Al' u sebi,

zbunjena,

dugo ćeš pogađati

što si tako drukčija

kad si ipak ista.



O meni se ne brini.

Prepun divljih gugutki

ko seoski zvonik, a

vrelom dušom opružen

niz obzorja ravna,

jedini ću ostati

zubat ko harmonika,

bez bola u očima,

prost i jednostavan.



Znam, sutra će drukčije

tepati i voleti.

Naše stare osmehe

niko neće shvatiti.

Možda ćeš me tražiti.

Možda će te boleti.

Al se više nikada

neću tuda vratiti.



Predgrađe pod granama.

Zvezde su olistale.

Trepavice sumraka

uz okna se pletu.

Strah me je da ne umru

ove noći blistave

zadnja svetla nežnosti

u velikom svetu.


--------------------------------------------------------------------------------

#12 BigLebowsky

BigLebowsky
  • Members
  • 1,822 posts

Posted 01 August 2005 - 12:51

ZAGONETKA

Pogodi kako se raste.
Pogodi kako se lako
stigne do krova,
do laste,
oblaka punog kise,
do neke zvezde daleke
i vise
i jos vise
u cudne visine plave.

Pogodi da li kroz kragnu,
kroz nogavice,
rukave,
dok neka snaga u tebi
i neka lepota u tebi
pravo do sunca vodi?

Zazmuri pa pogodi.

A mozda nije ni vazno
da se unapred setis.

Mozda se najlepse raste
kad nista ne primetis.
Mozda se najlepse biva
veci,
jos veci,
najveci,
- cuteci
sasvim cuteci,
kroz neki tihi nemir
sto se u tebi stvori,
pa gori,
beskrajno gori
i nikako da izgori.

I niko ne zna sta je.

A on traje i traje.

#13 BigLebowsky

BigLebowsky
  • Members
  • 1,822 posts

Posted 01 August 2005 - 13:13

Zavestanje


IV

I sta, je, uopste, rodoslov?

Cuvaj se svakog ko veruje da je neko i nesto
samim tim sto je nikao kao izdanak veli-
kog i uvazenog korenja.
Potomak nije zanimanje i ne mozes se time
baviti celog veka.
Treba se ujedati s kisama, rezhati vetru u zube
i vikati svoj dah.

Ne moze proslost biti tvoja licna svojina.
Proslost je svojina buducnosti.
Ne mozes je koristiti kao kapu i kosulju.
Ne mozes ocem placcati voznu kartu i bio-
skop, ni izgovarati dedu umesto reci za-
kletve, ni pevusiti pradedu umesto stihova
himne.

Sta znaci biti vlasnik necijeg prezimena?
Pa celog leta me niko ne pita ni za ime,
a kamoli za pretke.


VII

Zar je prezime to, kad se duboko poklonis
i deklamujes bez daha zakone prethodnih
zakona, ljubav prethodnih ljubavi i cast
prethodnih casti?

Izgovaras ih navijen, jezikom tromih spo-
sobnosti predaka koji, i mrtvi, na tvoja
ledja tovare sve svoje promasaje, neispu-
njene nade i polupane zamisli, umesto
da te rasterete i ostave na miru.
Zar mislis da je to prezime?

Ne. Prezime je licna stvar. Stanje ljudskog
duha. Ono se ne nasledjuje.
I ne sme ti se dogoditi, ni slucajno ni nesvesno,
da ga nosis na grudima kao tudju medalju.

Prezime je pocetak, a ne nastavak coveka.


XIII

Sta je, uopste, ime?

Ono je nasa mogucnost da letimo kroz pro-
store kao piljci svemira, i da plodimo
cvetanja vestinom poverenja i majstori-
jom nade.

Znas kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
vec kao boja zivota.

Nacinjen od iskonske vatre, misleci je, ja
plamtim. I cuvam u tom pozaru nacin
paljenja zvezda. Otud i takve carolije u
dubini mog oka.

Znas kako se ja zovem? Zovem se: cekanje
tebe.

#14 BigLebowsky

BigLebowsky
  • Members
  • 1,822 posts

Posted 01 August 2005 - 14:37

Imena

Pronadjes negde nekakvog Mishu,
nekakvog Gorana,
Dragana,
Svetu,
pronades drugare nalik na sebe
i stanes tako
i ne verujes
da ima neko kao ti - isti,
isti na ovom drukcijem svetu.

I nista ne mora da se kaze.
Sve se unapred zna i razume.

Mozda te neke Mire sad traze?
Mozda Gordana neka ne ume
bez tebe,
Jelene,
Milice,
Vide,
do nekog ogromnog sunca da ide?

I ne znas koliko kao ti,
takvih,
veceras ponovo nekog nemaju.

I ne znas koliko kao ti,
istih,
za susret s tobom bas sad se spremaju.

I ne znas ko su to, kao ti,
divni,
samocom svoje dane razblazili.

A lepo ste se mogli sresti
samo da ste se malo potrazili.

I podjes u zivot s pogresnim nekim.
Drukcijim nekim.
Nekim dalekim.

A Boris,
Vera,
Vladan
il Sanja
jos uvek samo tebe sanja

#15 BigLebowsky

BigLebowsky
  • Members
  • 1,822 posts

Posted 01 August 2005 - 14:43

Rasejana pesma

1.

Pustite mi na miru
moje cutljive, pitome,
rasejane decake,
vi, najjaci u razredu,
najglavniji na ulici,
vi sto sve brzo hocete
i sve preglasno morate.

Mnoge se prave stvari
ne postizu umecem,
nego se prave u mukama
od svoje nesigurnosti.

Pustite mi na miru
moje smesne i smusene
decake sa uskim ramenima
i ocima sto zmirkaju
kao da su kratkovide,
kao da se u njima
vreme polako otapa.

2.

Oni obicno padnu
ako se penju na drvece.

Njihova lopta redovno
daleko premasi cilj.

Uvek dobijaju batine,
ako se s nekim potuku.

Oni nisu za neke
velike junacke igre
i ja vas duboko molim:
pustite mi na miru moje tihe decake.

Oni su stalno povuceni
u neke svoje prostore
iz kojih pokusavaju
da se rukuju mislima.

To je kao kad sanjas
da si usnio san.

3.

Glas im je mek i shaputav
kao zvuk mesecine.

I zapinju na ravnom
kao da se u hodu
sudaraju sa sobom.

Stvarno vas cestito molim:
pustite ih na miru
i nemojte im se rugati.

Oni izgledaju tako
kao da nevidljivi pristizu.
Zamisli kako tones
uvis, u provalije
ovog ogromnog neba
medju kristale svetlosti.

Tako nekako pristizu.

4.

Oni sede u razredu
zamisljeni i drveni.
Zabodu nos u knjigu,
il gledaju kroz prozor.

Ne cuju sta ih pitamo,
jer ko zna gde su bas tada,
u kakvom drukcijem svetu
koji mi nikad nicim
necemo ugledati.

Ne sanjamo svi jednako
i to nikom ne smeta.

A zasto svima smetamo
kad smo drukcije budni?

5.

Caroban je taj svet
od izmisljene jave.

Tu su moji decaci
najvece vojskovodje,
moreplovci i sportisti.

Tu oni vide ostro
kao kraljevski kondori.

Tu njihov govor cini
da vode postaju bistrije
i misao im u vetru
mirise na polenov prah.

Ako bi ikada pristali
da zive kao svi drugi,
cime bi onda rasli?

6.

Pustite mi na miru
moje cutljive, smisene,
rasejane decake.
Jer samo oni mogu
sutra da nas odvedu
sa one strane istog,
ako iznesu iz glave
te neobicne carolije
i nauce nas kako se
pentra po samom sebi
do sneznih vrhova nade.

I puste nas da zajedno
zivimo u to svetu,
nemogucem i njihovom,
i mi sa ovim uskim,
i mi sa sirokim ramenima,
i mi najgori sportisti,
i mi najjaci u ulici,
i mi, na izgled nevazni,
i mi, zasad najvazniji.

7.

Jer sve na svetu uvene.
Mozda i ne znas: i klikeri
uvenu kao tresnje.

Uvenu jaka ramena.
Uvenu lepe igre.
Zaustave se sva trcanja.

Osvrnes se i, okolo,
vidis jedino sebe
kako si naglo zacutao
kao veliko zvono
kome je puklo klatno.

I tek tada se prisetis
da ipak u tebi ostaje
to cudo sto sadrzi
ne jednu, vec bezbroj vecnosti.
I shvatis: samo se onaj,
ko je imun na stvarnost
nikada nece razboleti
od rdje i od venjenja.

8.

Sta posle detinjstva ostaje
jedino bezazleno.

Ostaju samo te glave
pune carobnih svetova,
sto se nikad ne tope,
sto se nikad ne trose,
po nezastrtoj svetlosti
bez odjeka i senki.

Te glave iz koji sutra
rastu njive i sume
kroz nesto sto se ne moze
sasvim nazvati vremenom,
i rastu ogromne prerije,
beskrajni okeani
i negde, u bespucu maste,
nove neke komete,
kroz nesto sto se ne moze
sasvim nazvati prostorom.

9.

Rastu beli pocheci
sasvim drukcijih tebe,
iz tih detinjih glava,
zamisljenih i obicnih,
pametnih samo za cudno,
samo za neizvodljivo,
kao obilje reci
s kojih se para vetar.

Tih usamljenih glava,
pametnih samo za snove
od kojih su naucili
da istovetnost citaju
raznim brzinama shvatanja

i tako nikad ne dosade
sebi i svome delu.